Crna žuč i dječja milina

Čudno mi je bilo da me je pozvao kod sebe doma, da mu upoznam ženu, da joj prenesem svoja poljodjelska iskustva sa sela. Njegova žena je iz grada, iz obitelji koja nije nikada čeprkala po zemlji. Oni su za to imali kumice.

Ulazimo u središnju prostoriju povećeg stana. S lijeve strane je neka počivaljka ili kako bi se kod nas kazalo – otoman, ona sjedi s podignutim nogama na otomanu, rukama ih obgrila oko koljena. Pri dnu otomana sjedi njezina prijeteljica.

Ne obraća pažnju na nas. Gradski ljudi se ne drže konvencija koje mi sa sela poštujemo.

Kod nas domaćica nikada tako ne bi sjedila, a ne daj Bože da bi tako dočekivala goste. Svaka bi se skočila i rukovala, s vrata goste nutkala. Gradske žene su komotnije.

Ivan i ja tiho se krećemo po stanu. Rukom mi pokazuje smjer soba. Iz središnje sobe ulazi se u dvije bočne. Jedna je bračna, kako se nekad govorilo, a do nje dječja, soba njihovih sinova, sada već momaka.

S naše desne strane je još jedna soba, a onda nus prostorije kuhinja, kupaona.

Velik stan. Osjećam se kao da sam u tuđu obiteljsku dušu ušla, dom moga nekadašnjeg dugogodišnjeg ljubavnika.

Sada kada smo samo prijatelji ja i dalje istu bliskost osjećam, naše duše povezuje srodnost sela koju nije uništio ambis mraka i gorka čaša zla koju smo popili. Najgoru moju seljačku ćud je oćutio, a ja njegovu seosku poniznost. Satrat sam ga htjela, a on pokorno umrijet pod mojom čizmom.

Al sada smo samo dobri prijatelji.

Pogledam njegovu ženu. Pa zgodna je, crnka, ljepuškastih crta lica. Kad govori jednom rukom prekriva usta. S prijateljicom se nešto smije, ruka se omakla u gestikulaciji i ja shvatim zašto ih prekriva.

A onda iza mojih leđa otvaraju se vrata. Mala djevojčica od oko tri godine, u dugoj noćnoj seljačkoj košulji tiho prilazi središtu sobe. U čudu pratim dijete, još više kada se Ivanu obraća sa tata.

Sjedam na stolicu da se ne srušim, a mala se zaputi ravno meni. Slobodno mi prilazi kao da smo bliske ne znam koliko. Obglim joj ramena. Kao pahulja je nježna. Tjelešca male djece kao da nemaju mišiće nego neki meki napuhani jastučić od svilene pjene. Beskrajnu dragost izmamilo je nevino dijete.

A onda se javi jauk prevare, onako kako bi jauk zacvilio u svake žene kada bi otkrila da joj muž vanbračno dijete ima.

Ovo nevino djetešce je kazna za moju vanbračnu aferu. Obje smo corpus delicti izdaje.

Jauk nenadno utihnu i ja uskoro već ništa ne osjećam. Ni ljutnje, ni bijesa, ni poriva za moraliziranjem.

Ništa, osim dragosti pred malom spužvastom barbikom. Ne dam da ju Ivan digne u naručje i uživa. Držim je za ručice između stisnutih koljena i zapitkujem koju barbiku još nema, koju želi, za čim joj srce žudi, donijet ću joj, dat ću joj sve samo da ju podrgam i izmamim taj pladanj nevine dječje miline.

Kad razmislim, od njezina oca bolje nisam ni očekivala.