Jagoda

Začudo, prošli vikend mi je šefica odobrila službeni automobil da privatno odem u mjesto moga djetinjstva, na mladu misu bratića.

Kad sam pogledala na koji automobil upire prstom, skoro sam prasnula u smijeh. Ne kužim se u aute previše, al taj je ličio na nekadašnju ladu karavan, velik retro auto, najstariji u garaži. Vjerojatno je sračunala da bi za njim najmanje plakala ako se skrši, jer baš i ne slovim kao neki vozač.

Svejedno, kada sam sjela u njega, otvorila prozor i jurnula iz podzemne, osjećala sam se kao Natalie Wood, kroz otvoren prozor vijori crvena kosa, a karavana klizi.

Najprije sam krenula prema Folki pokupiti sestru. Ona pred zgradom puši zamotanu cigaru uz gomilu stvari. Kao i uvijek, uvjerava me da je prilika da tu gomilu prevezemo, da će joj trebati kada ovo ljeto na duže dođe u našu staru kuću. Bicikl da brže može do pijace, staro rasklimano sušilo za rublje, na kojem klatari jedna noga, poklonit će komšinici Zori. Staru torbu na kotačiće, trebat će za veće kupnje, ako se dese. Bezbroj vrećica, zavežljala, prepunih i prijeko potrebnih drangulija, na kraju prepirke, jedva smo ugurale u staru ladu karavan.

Obitelj nas dočekala kako je uvijek kada se dođe rijetko i nakratko. Srca zrače kao vrele grijalice. Primičem se mojim sestrićnama u gradskom podrumu, u koji smo nahrupili nakon mise. Starije tetke i strine, komšinice sjaje od sreće. One jedine istinski slave povod sastanka.

Osjećam kako sa svima prisutnima neku relaciju, neku vezu, nevidljiv neki povodac, lajnu imam, kad cimnem nevidljivu uzicu, okrene se osoba koju sam poželjela, suzbija neko preće htijenje, zaokupljenost, ćud, i tu sekundu posvetiti se meni. Osjećam se prihvaćeno. Osjećam kako nevidljivim uzicama rasutim po zraku, mogu doprijeti do bilo koga u krugu.

U ćošku je moja strina Ivka. Ona hoda po svijetu s najviše razasutih uzica. Ko cimne, nesebično mu se okreće, daje i sluša. Do nje su njezine kćeri, pet ih ima, unatoč dobroti i ushićenosti trenutka, ja dobro znam koja zaguljenu narav ima, koja je poškrta, koja živi u oblacima.

Najstarija je Jagoda. Sto godina ju nisam vidjela.

Ona jedina, otkad za nju znam, svoje uzice čuva kod kotrolom. Ona hoda i cima sve druge kad joj trebaju. Kad ne trebaju, Bože moj! Velika je vjernica, cijelo vrijeme mise držala je uperen pogled na mladomisnika, kao da mu je svetu aureolu sreće željela usisati.

Sada hoda visoko uzdignute glave po restoranu. Prilazi i druži se s onima s kojima hoće. Ostale ignorira.

Pogledam na nju, guram se da ću do nje, al ne primjećuje me. S njom sam u mladosti godinama tulumarila, kada sam baš tu ispred gradskoga podruma, na korzu, kao provincijska zvijezda slovila, tada je Jagoda moja slijepa pratilja bila.

U ćošak je odvukla neke stare prijateljice i s njima nešto dogovara. Ubrzo se dižu i bez riječi izlaze iz podruma.

Ne mogu vjerovati! Pa ona odlazi prije svečane večere, prije molitve mladomisnika. Pa tu smo svi, čekamo. U nevjerici se okrećem drugoj sestrićni, predobroj naivki, koja kao i ja bespomoćno sliježe ramenima.

Ipak olakšanje! Vrate se otvaraju i Jagoda se vraća. Al ravno mladomisniku ide, želi da se cijela obitelj sa njim fotografira, poredava nas kao djecu u kadar, netko škljoca.

Nakon toga opet izlazi. Zbunjeno se okrećem njezinim sestrama, u čudu se gledamo.

Nikom ništa nije jasno.

A onda naglo, instinktivno se dignem i poletim na ulicu, iz sve snage preko korza viknem: Jagodaaaa!

Kasno. Njezina limuzina već je daleko otklizila.