27

petak

veljača

2015

Zar patuljci nikada ne umiru?

Našla sam se na meni dragom, dalekom otoku, na kojem nema ljekarne, trafike, samopusluge, nema gotovo ništa. Mali dućančić koji otočki škrto radno vrijeme ima, zatvoren je. Slastičarnica kosovskih Albanaca zatvorena, jer oni stižu tek u svibnju.

Ambiciozno nudim bratu da ću se ja zaputiti na susjedni veći otok, po analgin, jer njemu treba. Nećkao se. Društvo me odgovaralo, a onda javila se Katica, moja bivša prijateljica, sveučilišna profesorica, autorica nekoliko knjiga o povijesti književnosti. Podržala me. Ona će sa mnom.
Dobro, ajde, rekoh sebi. Idemo.

Mi na brod, a tamo jedan iz moje mladosti, isto tako knjiški tip, s prijateljem, nekim tihim čovjekom.
Skužili smo se odmah.

U potpalublju hodao je zamnom, iza njega ide taj mirni čovjek, a ispred mene Katica.
Okružili me knjiški ljudi, hodajuće encikopedije.

Mrvicu nelagodu osjećam. Ja sam žena koja je davno ispala iz tog knjiškog štosa, našminkana sam previše, dokonost mi u očima, lak na noktima me otkriva. O knjigama mogu talamuditi samo među neznalicama. Ma leškarila bih na palubi broda da je ljepše vrijeme, škiljila ispod sunčanih naočala i dokono tratila vrijeme.
Onaj iz moje mladosti me prati, pun je znanja koliko ja nirvane.

Sjetim se Louisa Ferdinanda Celinea, ikone književnosti, kojemu sam se nekoć divila, čitala sam sve o njemu što mi je pod ruku došlo i divila se, divila.
Divljenje mi je i sada u mojoj duši, kao zelena pahuljasta livada u kojoj se u nirvani leškare odabrane ikone umjetnika.
Počnem mu pričati o njemu. Činilo mi se da adut dobar imam, da znam, razumijem i da mogu parirati tim knjiškim ljudima kojima se zapravo divim.
Počnem, a čovjek me prekine.
On sve zna. Objašnjava mi.

Ja zanijemim. Kao nekad u mladosti. Riječi se u kovitlacu guše u mome grkljanu. Kao mjehurići od sapuna istope se, nestanu, abortirani u mojoj utrobi.

Čudim se. Pa koji su to zakoni psihologije da izvlače iz mene neku drugu ja, neku koju sam davno kronološki pregazila vremenom, koju sam lakovima za nokte i maskarama prebojala, koju sam u kuhinji s oguljenim lukom u kantu za smeće odbacila, koju sam ironijom smanjila u patuljka, smiješnom nedorasta za kojeg sam vjerovala da je umro, jer mu se život tako beznačajan i malen nije svidio.

I što je najbolje, taj patuljak me nije svojim pojavljivanjem razljutio, uznemirio, zbunio.

Iz svoje duboke nirvane, pomislih – Odkud, čovječe, sada ti uskrsnu? Zar patuljci nikada ne umiru?

joca muškarčina samo takva, 27.02.2015. 13:46 ti su knjiški moljci stvarno perverznjaci svoje vrste ;)

seek another land, 27.02.2015. 15:17 ovaj tekst
deja vu
?

shadow-of-soul, 27.02.2015. 15:20 to je bilo njegovo čisto napucavanje njegovog ega...
ti si bila i ostala normalna, a takvi likovi se uvijek ističu svojim "velikim poznavanjem i znanjem svega" i samo je njihovo meritorno, sve drugo je - čista nula

zaboravi, dobar ti je članak, a sjećanja neka ostanu u ropotarnici ružnih sjećanja

stara teta, 27.02.2015. 16:29 ma nema veze jel moljac ili neka druga gamad. neempatičnih insekata i podlih buba pikavica bil je i bit će. i boli te kuki što nešto ne znaš. bilo bi gore da se praviš da znaš, no to si sve već odavno apsolvirala. uostalom, zakaj ne bi imala lijepo nalakirane nokte i njegovano lice? ljepota nije nespojiva sa znanjem, promišljanjem i obrazovanjem. takvi prigovori su samo floskule onih koji se osjećaju ružnima i mažu si oči da je važniji duh i um. ma cici-mici, čovjek je, između ostalog i estetsko biće! a takvim napuhancima možeš dat samo fus u gus. jer usprkos silnom znanju, nije napredovao dalje od uobraženog fahidiotskog napuhanca. takvima samo jedan široki beeeelj!

lion queen, 27.02.2015. 19:30 Najvažnije je osjećati se dobro u svojoj vlastitoj koži, bez obzira na fasadu. Neki ljudi sve znaju jednostavno zato što imaju nevjerojatno pamćenje, a ne zato što bi bili naročito inteligentni. Inteligentan čovjek nikada neće poniziti sugovornika. Inteligentan čovjek se zna prilagoditi kako onom najvećem, tako onom najmanjem od najmanjih.

Razmišljanja jedne žene, 27.02.2015. 19:34 Lijepo je znati pričati. Još je ljepše znati slušati.
Nije važno što i koliko je pročitano. Važno je razumjeti što je pisac rekao.
Najviše znaju oni koji koji slušaju, koji znaju, ali daju mogućnost svakome da kaže......
pozdrav

magle dolaze, 27.02.2015. 22:50 Čemu sad', u ovaj kasni sat, baš moram čitati o patuljcima? Brrrr.

Ama Gi, 01.03.2015. 08:38 Nemoj imati predrasude. Lakovi za nokte nisu u kontradikciji sa znanjem, a sa strašću još manje... Baš kao ni čežnja za suncem i dokonošću. Jako je malo ljudi koji bi se uklopili u karikature kakve ponekad zamišljamo u nekom crno-bijelom svijetu.

Mela, 01.03.2015. 13:06 On je tebe slijedio. I zašto bi ste morali pričati o knjigama ?

Bergaz, 05.03.2015. 23:45 Evo skoro tjedan dana imam tvoj post "pod tab-om"... I nikako, u zbunjenosti, naići na pravo htijenje "pjesnikinje"... S jedne strane imam osjećaj da si svjesno "svog" patuljka zatrla u sebi kao nevažnog, e da bi napokon, u toku epizode na brodu, bila i ponosna što se (napokon) pojavio u tebi.
I trebaš biti...
Jer svo to nestajanje ("abortiranje") koje si osjetila u utrobi je, naslućujem, zapravo manifestacija rasplinjavanja ega koji je, kao možda inače, mogao podivljati... i njegovo prenašanje na malog prijateljskog patuljastog mudraca koji se s njim mogao "nositi".
U cijeloj toj priči ostala si, srećom, netaknuta (u svojoj nirvani, kažeš), ali vjerojatno i poučena da "nam nije sila" parirati kojekakvim usputnim likovima, samo i tek toliko da se prekine šutnja...
"Priča o patuljcima", davno pročitana (kasnije je viđah, prevedenu, u "Planetopiji"), bila je tada pomakla neki kotačić u meni... I više ništa nije bilo kao prije. Ma kako patuljasto.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica