The Last Broadcast

nedjelja, 27.08.2006.

Vampirusa krumpirusa

Zadnji puta kad spavah (prije 18 sati) sanjah da je umrla kraljica. Vidjeh taj dogadjaj kristalno cisto na BBCju. Fino pisase crvenim slovima da je kraljica mrtva (ko onomad sto je Mozzer mudro predvidio prije 100 godina). Samo ce vrijeme pokazati hoce li to bit dovoljan razlog da mi se otpili glava nakon par tjedana robijanja u Toweru.

Spakirana, zapakirana, upakirana, vakumirana. Tlak mi je dvjesto sa sto. Kofer tezak stric-stricu jedno 25 kila. Sigurno. Apsolutno. Veceras ne spavam. Nema smisla. Otisnjujem se na put. U 3 ujutro (dok stignem, dok me ne isprepipaju, dok ovo, dok ono). A volim spavat. Nespavanje me cini malko nervoznom. Zivim pedalj od drugog najveceg aerodroma u ovoj zemljici, a kad ono, rezerviram kartu sa onog koji mi je najdalji. Ne imadoh zabadava jedva minus dva iz logike u skoli.

Uhvatih se kako pakiram 4 para hlaca. Pa se malko zauzdah i osamarih za lice. Get a grip, woman! Stavih sve u perspektivu. Onu nenormalnu. Ali ipak, perspektiva jest. Bivstvuje i djeluje. Svejedno, jezicak na vagi (vazi?) se nece bitnije promijenit. Moradoh mjerit i rucnu torbu. 45 x 25 x 16 cm.

Zadnje provjere utegnuca kita-ubojice u bikini. Steta sto mi je slatko p(r)orok, inace bih se cak usudila rec da nije lose za babu koja ce iduce godine slavit 462. godisnjicu male mature (citaj: zavrsetak osnovnog obrazovanja - nikad mi nije bilo jasno otkud je to matura, pa jos ona mala!). Ne htjedoh se previse okretat oko svoje osi provjeravajuc svaki kut perspektive zato da si opet ne izjebem vrat. Samo mi jos to fali.

Ah, da, jos uvijek pokusavam uvjerit neke muskarcine da mi ustupe jedno mjestasce u njihovoj ekskluzivnoj skupini. I nikako da dobijem propusnicu! Kao, ne licim na Lee Marvina! Ma sta oni znaju, mamu da im nabijem!

Isplati li mi se izljubit jastuk za samo tri sata koja mi preostadose do otisnuca na pucinu zivotnog proputovanja???

Mislim da cu za jedno 8 minuta ozbiljno pocet halucinirat.

- 01:15 - Komentari (51) - Isprintaj - #

subota, 26.08.2006.

Starica i more i otoci i obale i gradovi i metropola (secer na kraju)

Ne, ne zapakirah se jos (ali su mi zato kune v zepu). To ceka zadnji cas. Po obicaju. Jedini ustupak koji napravih u kaosu, a koji se ko fol zivot zove, jest da napravih listu. Da, da, listu stvari za ponijet i tome slicno. Nekako se tuzno i ocajno osjecam poradi toga. Naime, uvijek se busah u (bujna) prsa da kao sta ce meni lista koja blista! Znam ja sto treba ponijet, znam. Otprilike znam ko i izracunat 5% od 281,55 (usput receno, opet se jucer izblamirah na poslu jerbo ne znadoh izracunat upravo 5% od 281,55). Kakve liste, kakvi bakraci! Jest da to poslije zavrsi sa pretpranim koferom stvari koje nikad ne metnem na sebe dok bivstvujem tamo gdje vec odem. Jest da to zavrsi sa pizdamaterinazivotuizivljenuopetzaboravihpizdinadapter i slicnim blagoglagoljivim pjevom. Ali ne bih ni mrtva ni ziva priznala da mi treba lista! Pih! Kakva lista?! Svejedno, usprkos omrazenoj i vec ispisanoj listi, ocekujem da zaboravim ponijet desnu ruku, lijevu nogu i mozda jedno tri-cetvrt glavurde. Pa cu strasit i Splicane i Lastovljane, a na kraju bogami i stanovnike rvacke metropole naokolo. Dernek!

A sve do danas stvari su isle otprilike 'vako (PL, odnosno, gospodnje doba Prije Liste): rastvorim kofer u zadnji cas. Primim se za glavu. Duboko i dramaticno uzdahnem. Otvorim ormar. Zatvorim oci. Zgrabim sto se zgrabit da. Pobacam bez glave i repa. Stlacim, ako je potrebno. Zatvorim patent. Kolektivno odahnem i obrisem krupne graske znoja sa cela. Cestitam samoj sebi na ulozenom trudu i za nagradu za uspjesno obavljenim poslom ustipnem se za obraz. I sve to bez ikakve liste. Savrseno (kao, uostalom, i ja sama)! Ne vise. Gotovi su ti dani. Ah.

Sad cu ko buha malko skocit u druge vode: naime, za jedno dvaescetiri sata po prvi puta u svom mega-kozmopolitskom zivotu nozurdom krocim u Split. Nema dvojbe da cu se pogubit ko igla u sijenu. New York? Los Angeles? San Francisco? Ih, nista lakse snaci se tamo, ali avaj Split? Ne da cu se izgubit nego ce me progutat maca u bespucima dok se pokusavam dokopat luke.

Panicarim u vezi i svezi super prakticnih i samo britanskih regula za rucnu prtljagu. Ne mos' nosit pice. Divota! Ne mos' nosit nikakovu kozmetiku. Jos veca divota! Knjige? Djava bi ga znao jerbo nosim one sa tvrdim koricama. Pa mi mozda mogu nakalemit da hocu oci kopat osoblju i veselim putnicima! Di je Semjuel El Dzekson kad ga trebas??

A sad malo odvratnosti za kraj, da vam zgadim subotnji rucak: nevjerojatno koliko nema veceg gusta nego jest topljeni sir bez icega, onako golog (oni trokuti koji ovdje idu pod imenom Krava koja se smije, a u Rvackoj ide pod starim kodnim imenom Zdenka. Samo ga strpam u usta i mirna Bosna i Ercegovina. Sira u takovom siru ima ko mesa u listu blitve i sigurno sadrzi bogtepitaj kakve samljevene i procesuirane kandze, kljove i krzno malih neidentificiranih zivotinjica, ali to me ne da smesti.

I odo' sutra u avanturu. Ko prezivi, pricat ce. Ko ne, nece. Nadam se samo da necu posandrcat, odnosno, pobenavit, na otoku na kojem zivi ljudi koliko otprilike stane u omanju kompoziciju vlaka na Northern Line negdje oko 8.30 ujutro.

- 13:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.08.2006.

Nikad zene od mene biti nece, odnosno, nikako da se domognem srece

Glede naslova: rimovalo mi se!

Svakim danom sve vise samu sebe iznenadjujem. Zapravo, ako cemo iskreno, prestravljujem. Ali i to je ljudski. Jedva.

Nikako da budem otmjena dama kako i prilici mojim godinama. Godinama koje ce se, za dva i po' tjedna, ubrojit u one teze, u one bapske. Babuskarske. Ne-vise-zenske. Recimo, izuzetno zanimljiv primjer desi se danas. U Talijana kupih sendvic. Najbolji ikad jerbo sadrzi talijanski pripravljeno meso, mozzarellu, bosiljak i, sto je najvaznije, crveni luk. Oliti kapulu. Ono sto otmjeno-damski poslije zaudara iz ustiju. Kao i svaka prepotentna i samodopadna zena (pardon, uskoro babuskara) odlucih pojest samo pola. Jer, kao, moram se utegnut u bikini za jedno 4 dana. Kao, osjecat cu se puno bolje ako pojedem polovicu (je, da, umjesto toga osjecah se gladno ko pas koji maslo ni taknuo nije, tako da su mi crijeva kvrljila citavo popodne, ali nes' ti zenskaste tastine). Kao, imam mozak, a zapravo ga nemam. Iznenadjujuce, a doslovce istinito!

Dobro. Sto je tu je, gluposti su dio svakodnevnog zivota, vjerovali vi to ili ne!! I spremih onu polovinu u torbu. Moju damsku torbu. U kojoj je opet svemirski kaos seljackih razmjera. Pogotovo ako priznam da mi se prije mjesec dana razmrvila citava Toblerone naokolo pa se mrvice razletjese posvuda ko olovni meci (zaljepise mi se na novcanik, suncane naocale, ulozak, kisobran, ma, nema di ih nema). Kadli ono, talijanski miris (a bome i mast koja je penetrirala iz papirnate vrecice u koji bijase zamotana ona nepojedena polovica) rasirio se posvuda po torbi. I ne samo po njojzi. Nego posvuda okolo mene. Kadli u jednom trenutku shvatih da bazdim na meso i luk. Na povratku sa posla. Na vlaku.

Oblak mirisosmrada nadvio se nadamnom. Pa sve plaho gledam naokolo. Ali svako zlo za jos vece dobro: barem se nitko nije uguzio na sjedalu do mene. Imadoh mjesta ko u pricam-ti-prici. Cak mogah rasprostrt nozurine do pola (stono je podvig sam po sebi). I mislih si, jebem ti zivot, nikad od mene stilske ikone, nikad od mene (ne)postene zene, nikad od mene lutkice iz Trsta (stono bi Zdrafko reko). Mogu komotno otic u kakav svinjarnik i zavalit se tamo.

I sad jos malo ovoga: boli me vrat od zive nervoze (takozvana tenzija) i 'ocu da me se zgazi za vrat. Makedonska posla, to gazenje. Znam da mi je i otac tako zahtjevao, da mu svi necaci sitnog zuba izgaze po ledjima. Aman bre, chichko, ne mozame da te gazeme.... Mrsh tamo, suti i gazi, umiljato bi odrapio moj chacha. Ne imadem zabadava pregrst njegovih gena. Jos da mi je sad upregnut moje necake, uf, di bi mi pocetak bio?!

A u drugim vijestima: prostoprosireno receno, citavo ljeto jebe me jedan privatni kolekcionar u poluraspadnuti mozak. A mora covjek bit umiljat prema njemu. Jerbo ce nam na kraju dostavit ovecu donaciju. Umjetnost i integritet: oksimoroncina i po'. Zapamtite (mudra baba ludara koja zaudara na luk kaze): nema vece droljetine od profesije doli ove moje 'umjetnicke'. Amen. Laku noc.

- 22:00 - Komentari (40) - Isprintaj - #

utorak, 22.08.2006.

Grudnjak, zena (i muskarac, ako bas mora)

Iliti kako sklepat post u roku od 3 minute, ho-ruk!

Nesto mi se vrzma po glavi zackoljica. Jedna od onih tezih, zivotnih. Egzistencijalnih, dapace. Naime, zasto, o, zasto tolike peripetije i zavrzlame oko otkopcavanja zenskog grudnjaka (predmnijevam da je onaj muski, ukoliko postoji, puno lakse otkopcat) od strane spola koji se od milja znade nazvat muskim? Mislis, ide se u rjesavanje jednadzbe. I to one od barem pet-sest nepoznanica. A ne da se ide otkopcat onih par dugmeta. Bretela. Ili kako se to vec strucno zove.

Trebaju samo dvije ruke, par prstiju, a ostalo moze doci samo po sebi (ili po nekom drugom, ovisi). Ah, da, treba i malkice mozga. Tek toliko da se pokrene postupak. A bome i dovrsi. U medjuvremenu druga strana slobodno moze pomno zapocet i dovrsit citanje Tolstojevog Rata i mira; skuhat si (a bome i popit) caj od majcine dusice (u mislima, dakako); rijesit po koju zagonetku ili rebus; probat rijesit misteriju Donnie Darka (nikako da skuzim taj film pa cak i dobro dodje kao razbibriga); brojit na glas do 367 pa onda opet od 367 do nule. Permutacije su nestasne, bezbrojne, zabavne, a ponekad i edukativne.

U medjuvremenu se pipa, prtlja i petlja. Prvo kao jednom rukom. Kao, ih, nista lakse! Pa drugom rukom. Ih, jos lakse lijevom nego desnom (pogotovo ako imades posla sa desnjakom)! Pa objema rucicama. Ili gle, mogu bez da gledam, juhu, vidi! A kad ono: koordinacija na razini dazdevnjaka. Sto bi padale jedinice (ko jedinice u skolskom imeniku)! Ili minus dvojke (a ne dojke, oh, boze, moram se zauzdat sa silnim asocijacijama), u najboljem slucaju. Mislis, ide u Bijelu kucu mijenjat zarulje na onim silnim lusterima. Mislis, ide otkljucavat space shuttle, a ne krpenu skelu (u koju znade bit utkan i opak komad zice, za one malo teze primjerke) koja zenu sa grudima drzi na nogama, odnosno povrsini. A mislilo se da je za odrzavanje na zemljanoj povrsini zasluzna gravitacija. Sva sreca da nisam fizicar.

A kad se desi povijesno-geografski trenutak, jebiga, prosla baba sa slanim cvarcima. Propade i otpade sve. Sve je stvar tajminga, koordinacije i razuma. U ovom poslu treba bit cigra: ko cigra nije njemu ne pripadaju ni dvije. Zapamtite to. Trebat ce vam (ko rupa u glavi).

Pa dokle, pobogu ovaj teror da se trpi, pitam se ja (kad me vec nitko drugi nece pitat)???

- 22:23 - Komentari (41) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.08.2006.

Nazovi Semjuela kad zmijetine popizde

Zmije u avionu. 'Oce li tako prevest u rvackim kinima? Ili Semjuel i zmijetine lete avionom u prvoj klasi? Hm, hm. Uglavnom, film koji je steko kultno sljedbenistvo putem interneta konacno dodjose i u moje odaje. Ko ga ne bi zelio pogledat? Semjuel protiv gajbe najotrovnijih zmijica ikad - ma, ko bi tome mogo odolit?

Uglavnom, htjedoh viditi i to cudo razvikano. Prica ide nesto otprilike ko: mladi havajski covik je svjedokom brutalnog ubojstva od strane Brus Li-izgledajuceg kriminalca. Kriminalci ga 'oce likvidirat. Onda uskace Semjuel i odvodi svjedoka (kvazi-zgodnog surfera, kao sto to obicno biva, jel') sa Havaja u ElEj (Los Angeles) avionom. I onda nastupa belaj. U avionu.

Kriminalci su pametna i inteligentna bica, jelte, pa se mudro dosjete da u avionski gepek ostave gajbu zmija ljutica. S namjerom da zmijice potamane citav avion pun putnika, ukljucujuci i 'zgodnog' surfera svjedoka, a bogami i Semjuela. Kad se zmijice sjete ispulit iz gajbe, e, onda pocinje belaj i po'.

Razmile se po avionu i onda je to razlog za puno vriske, cike i komedije. Ali to nisu neke obicne zmije ljutice, bogati, to su zmijski dobermani!!! To se nameracilo na ljude, to skace, to rezi ko doberman, to te gleda drito u oci prije nego te napadne! Meskoljih se u sjedalu, usprkos apsurdnosti citave situacije. Mislim da Marisi nece htjet ovo ic gledat. A i nekako se sjetih one odurno dugacke zmijetine koju prepolovih na pola sa iznajmljenim Chevroletom u sred pustinje Mojave prosle godine. Ne mogu se oteti dojmu da ce mi zmijski glavni bog doc na vratanca kad-tad. To je prokletstvo.

Ali nes' ti lukavih zmija kad postoji jos lukaviji Semjuel El Dzekson, aka heroj. Semjuel je jedini koji zna rec popu pop, a bobu bob. Jedini koji zna potamanit tri-cetiri zmijetine odjednom (samo ih scapi za rep i onako pljas-pljas raskashi po zidu). Nes' ti majci Semjuela ic zajebavat!

Onda ide red zaljubljivanja: znas vec da ce zgodna i vrckava i plavokosa i sisata stujardesa zavrsit sa 'zgodnim' surferom; da ce poluzgodna i ne-vrckava i pametna-jer-je-brineta glavna stjuardesa zavrsit sa Semjuelom. Vuk sit, koza cijela, a zmijetine u avionu.

I tako se razmjenjuje red zmijetina koje su se nameracile na putnike, red Semjuelovog heroizma. Za sve to vrijeme ponekad cak nije nikog ni bilo u pilotskoj kabini. Bogati, znam da je to sve ultramodernizirano, autopiloti i sve (zmijice mile su se pobrinule da pilot i kopilot budu sredjeni do daske), ali ljulja se avion (zmijice su pregrickale neke krucijalne kablove, ali nes' ti hidraulike, to leti ko da je uslo u neku manju turbulencijicu nad austrijskim Alpama) tamo-amo, ko na povjetarcu, a ne ko da ide do djavola jer nitko ne sjedi za 'volanom'! Periodicki Semjuel ulazi u kabinu i nesto prtlja okolo, ona brineta-stjuardesa isto tako prtlja sa Semjuelom (najnormalnije, jelte).

I sad, nekako je situacija dosla pod kontrolu. Ali onda bi' neka zackoljica i zmijetine se ponovo pocese ispuljivat i plasit i rezat i grist sve oko sebe. E, onda dolazi kultna Semjuelova izjava (navodno su to nasnimili nakon sto je film bio gotov jer su fanovi na internetu tako trazili):

That's it! I've had it with these motherfuckin' snakes on this motherfuckin' plane!

Samo im ti reci, Semjuel!

Raznio Semjuel i par avionskih prozora, da se rijesi onih preostalih zmijetina koje nije stic spljeskat po zidovima. Dekompresija? Pih, neima neke dekompresije sve dok je Semjuel glavni! Svi sretni i veseli sletise na LAX (Los Angeles International) zahvaljujuci erm, pilotu-putniku. Pilotu kojem je jedino iskustvo pilotiranja bilo slijetanje i polijetanje u video igri na PlayStation 2. Kao sto to obicno i biva. Ako mi iduce nedjelje pilota strefi neka zmijska kletva, e, onda znam koga cu trazit da sretno izvoza avion do Splita.

Vrckavo-zgodna-plava stjuardesa je dala broj 'zgodnom' surferu svjedoku koji je reko da ce je DEFINITIVNO nazvat. Iz svoje zatvorske celije dok bude svjedocio, dakako. Semjuel je pak pozvo na veceru onu ne-vrckavo-poluzgodnu-pametnu stjuardesu koja je rekla da rado prihvaca tu ponudu. A tek pjesma koja ide na kraju, uf! Gorgonzola sir na kvadrat. Prema toj pjesmi, recimo, Bon Jovi ispadaju avantgarda a la The Residents. Mozete je nac i slusat do besvijesti odje.

Cobra Starship

Cica-mica-gotova je prica. Mislim da ce bit i nastavak. Jedva cekam!

- 11:15 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 19.08.2006.

Xiolin mudri (s)zavjet

Pravilo broj jedan za sve koji se namerace u ovaj gradic mali: pobogu, manite se Oxford Streeta!! Zapravo, to bi se moglo rec i naama, relativnim domacinima-domorocima-starosjediocima, da se ne pacamo tamo gdje nam nije mjesto, a to je ulica po kojoj bauljaju bezglavi turisti prosjecnim ubrzanjem, odnosno, akceleracijom, od 4 nanometra u jednom satu. Iliti 60 minuta. Iliti 3600 sekundi.

Uvijek, ali uvijek kad se nameracim otic tamo kazem si "Xiola, smiri se, udahni duboko, meditiraj, neka te voda nosi ko vlat trave po asfaltu." Ali ne. Ne ide to tako lako. Pocnem dosta dobro. Milim ko i ostalih stopedesettisuca Japanaca/Talijana/Poljaka/Burkinofasovaca. Medjutim, zivac pocinje lagano titrat. Ne mogu. Moram brzo. Moram preticat. A najuzasnije je to da ne mos' preticat ni da 'os. No pasaran. Ako i ugrabis kakvo mjesto gdje uvidis da bi mogo pretec babu-turista koja je natovarena sa 105 kilskim vrecama iz svakog ducana koji je ikad postojao u Oxford Streetu i Tottenham Court Roadu zajedno, jednostavno nemas dovoljno mjesta da tu radnju i ucinis. Ko da ides preticat kad je puna crta i neki centrifugalni zavoj. Zgaze te ko prezrelu breskvu. Pa onda ijopet ispocetka. Stono znade toliko raspizdit moju balkansku krvcu da prosto osjetim zilu kucavicu kako mi dobranom brzinom prenosi krv s jedne strane na drugu. Oluja drugog ili cak treceg stupnja.

Onda umjesto baba sa petstokilskim vrecetinama nadju se studenti koji su dosli 'studirat' engleski u brojnim 'skolama' engleskog rastrkanim upravo po Oxford St/Tottenham Court Rd. Prosjecna brzina hoda im je slicna bapsko-vrecastom. A ja iza njih. Dodje mi da ih sve pometem jednim postenim urlikom i pokazivanjem bijelih ocnjaka. Sa pokojom rvackom slikovitom psovkom. Garantiram da bi me i razumili.

Ako jos pocne padat kisica, kao sto mi se desilo u petak popodne, nitko sretniji od mene! Kormilarit sa kisobranom tamo nije mala stvar. Usput barem petorici ljudi skoro iskopas oko/tebi jos petorica skoro iskopaju oko. Veslo i zabavno za sve prisutne! A posto ni jedna ni druga ulica nisu pedestrijanizirane, odnosno, osim sa muvama bez glave (aka pjesacima) mora se posten covjek laktarit i sa autima, taksijima i busevima. Dernek!

Zato mrzim, mrzim, mrzim tu ulicu i ako je ikako mogu (a ne mogu) izbjec izbjegavam je. I ne bih je nikad preporucila nikome. Samo mazohistima poput mene.

Ail zato se oboruzah sa jednom knjigom sa Booker Prize Listi. Jer sam podlozna svacijem utjecaju i jer ne razmisljam bas previse mozgom svojim svagdasnjim. Jos k tome je i tvrdokoricno izdanje koje je super-prakticno za prosjecnog komjutera koji sjedi stlacen u svom malom kraljevstvu, odnosno, sjedalu u vlaku. Stalno se ispikavam sa onim spicastim coskovima koji krase tvrdokoricne knjizurine.

Na poslu i ovako nista vise ne radim. Kradem svim svecima dane. Strajkam. Da znam sama nanizat ocice i strikala i kukucala bih. Da sam, recimo, kakav precjednik (sto nisam, ali zazmurimo poput Bajage i zamislimo takav scenarij na trenutak) kakve drzave jaosiga takovoj drzavi. Ova slika sa nozurinama je cista samodopadnost pa da se svi mozete divit mojim jos novijim cipelama. Da imam sa cime klackat po lastovskom kamenjaru (jos ravno 7 dana do izbavljenja). Milim cipelicama koje me nikad nece povrijedit poput onih ljubicastih, nesretnih i coravih peturina. Al' sto se ispatih na Oxford Streetu poradi ovih bijelih, ima da mi kuhaju rucak i simultano pjevaju uspavanke na baskijskom slijedecih 5 mjeseci (vremensko razdoblje je onako, odokativno izabrano). Urban Outfitters, bog ih blagoslovio!

Mislim da bi sutra mogla past i kozetina. Nesto je spomnjao goat. Fassbinder im Himmel!

- 21:32 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 18.08.2006.

Jamajka 1 (mozda od nedjelje i 2): Rvacka 0

U vezi mramorne ploce-kolaca: ono dolje jest slika jos nepecenog. Ne imadoh srca dat na uvid pecenu grozotu sa kojom sam mogla mirne duse izmlatit naokolo sve one koji su mi ikad naudili - tvrdo i zabito ko u bajci. No, manimo se sad necista posla, bilo, pa proslo, (ne) ponovilo se.

Nakon jucerasnjeg uspjesno obavljenog posla manevriranja, trapusanja, micanja i nosanja kojekakvih (ne)vrijednih slika koje su tezile ko brod koji tone u filmovima strave i uzasa i sa kojima smo spretno morali kormilarit ko Sergej Bubka sa onim kopljem, kolega Jamajkanac me veselo i nasmijeseno obavijesti da ce u nedjelju na poso donijet nesto za izist. Reko' on, posto je ovo zadnja nedjelja koju cemo odrapit, odnosno, odradit skupa u dogledno (uvijek me ta rijec podsjeca na vrijeme koje se gleda dalekozorom - ljudski mozak je cudo jedno od asocijacija trece vrste!) vrijeme (jerbo brisem na godisnji, fala Isusu, Mariji i Duhu svetom) odlucih da ti uljepsam taj dan.

U pauzi izmedju placo-smijeha uspijeh mu uvalit pitanjce "Argh, ehm, a stas' mi to skuhvat?" Seretski mi odgovori "Ehehehehe, bit ce to iznenadjenje." Dobih momentalne srcane palpitacije. Molim bogove svih religija ovog svijeta da to budu jamajkanski specijaliteti poput jerk kokosetine (jerk chicken). Ili svinjski trbuh (pork belly).

Trebala sam ga zgazit jucer u skladistu. Ovako cu opet upast u raku koju si iskopah prije ohoho mjeseci.

Kakve sam (ne)srece bit ce to repriza ovcetine. No, mazgetina kakva jesam, ne priznajem nista ni pod prijetnjom najgorih muka Matije Gupca. Ni govora! Dakle, bit ce glumatanja ko u Hollywoodu. Morat cu ponovit gradivo diskretnog pljuvanja u salvet.

Nisu ni Jamajkanci vesla sisali. Ali ja, izgleda, jesam. No, utrapit cu ja vec njemu bambus (nema ga u rvackoj verziji Wikipedie, sramota!) kad-tad.

Fassbinder nema veze ni sa Jamajkom ni sa ovcetinom. A i njemacki mi nikad nije isao (jedini strani jezik za koji moradoh ispisivat citabe od salabahtera po klupama). Samo da kazem da sam u zadnje vrijeme cudnovato opsjednuta sa njim.

- 12:01 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 16.08.2006.

Kad se vrijedne rucice sloze...

...dobije se suha figa.

Htjedoh se pohvalit kako sam udomacena i kako obozavam domacu atmosferu. Toliko da u deset sati navecer, ko neka babaroga, idem pec kolac. Za veselicu za muzejske nam dobrovoljce sutra navecer. Ah, kako sam dobra! Ono, kao mogu ja to u cas posla zamijesit, ispec i mirna Bosna, opanci svima, obojci nikome, vuk sit, koza cijela, kuharica sretna i spretna.

Prije katastrofe.

Umjesto trijumfa ucinih gastronomsku verziju space shuttlea Columbia. Onaj sto je vec bio osudjen na propast docim je uzletio. Kad vec izmramorirah citav kolac (mramorni kolac, jelte) cik-cak i dijagonalno, momentalno padoh u afan jer se sjetih da ne stavih prasak za pecivo. Odnosno, ono sto bi trebalo podic tijesto. Posto ovdje brasna dolaze i u verziji da je prasak vec umjesan, tzv. self-raising flour. No, pametnica kakva vec jesam stavih ono brasno bez. I kao sjetih se, aha, moram stavih prasak posebno. U isti momenat zaboravih tu instrukciju i nastavih dalje gazit nemilosrdno grkljanom u koprive, ni ne znajuci da je jedini put od tada onaj nizbrdo. Put katastrofe i ocaja. Nema problema, kazem kolegici danas, ispec cu ja kolac. Ono, bit ce domaci. Hvalih se, dapace.

Nakon sto uocih majusnu greskicu. Prekasno. Finalni rezultat bijase pretuzan za ovjekovjecit. Pustimo suzu za mramorne (zagorske) brege.

A sto da kazem? Katastrofa gastronomskog opsega. Ravno ko Slavonija. Ko palacinka. Ko Motorkros secerna tabla. Tabula rasa. Katastrofa. Masakr bez teksaske motorne pile. Smrmosih ga. Adijo Mare. In memoriam.

Malko se ipak digo. Malcice. Velikim naporima. Ali je netom herojski pao. Srusio se. Izdahnuo. Molim minutu sutnje.

Sad da idem govorit da stvarno znam kuhat (sto znam, to mi se ne moze osporit - NE DAM da mi se ospori) nitko mi ne bi vjerovao. S obzirom da u ovih 10 dana sto su mi jos preostala do Lastova imam samo 1 slobodan dan i dobro je proslo. Recimo, ne srusih i ne zapalih kucu. Uostalom, tako mi i treba kad se idem igrat americke domacice.

Molim boga da Yello preskoci ovo u siroko-hiperbolicnom luku.

- 23:35 - Komentari (37) - Isprintaj - #

utorak, 15.08.2006.

Madge i umjetnost bosonogog ostajanja u sred noci i u sred Londona

Dakle, Madge se materijalizira na pozornici. Iskoci iz srebrne disko kugle koja se spustila iz nebesa. A kad ono, svi u jedan glas MAAAADGEEE!!! Dobro, vidim, ima crnoga ko u prici, svi obuceni ko neki jahaci, pa plesaci koji glumise konje, pa bicevi, pa malko sado-mazo rekvizita. Taktovi Future Lovers. I'm gonna tell you about love. Oho, Madge, samo naprijed, aj, reci mi! Vidim, Madge klasika. Ajde! Poskocismo moj gejpeder i ja ko opareni i udri djuskat. U petama. Dobro je pocelo. Mogu mrdat guzicom. Noge malko bockaju, ali sredit ce se vec to. Suze mi se same pojavljuju u ocesima, ali ko pravi heroj ne dam da me ometu. Krisom ih brisem i nastavljam sa Madge-dernekom.

Pa onda opet red Madge. Svako malo mijenja kostime. Te bordo barsun. Te peturine. Te tajce (i to bijele!). Te ovo, te ono. Uzdisem za njezinim tjelesom i kamiondzijskim rucetinama. Djuska i Madge. Zajedno za ostalim djuskalima, odnosno plesacima, gutacima vatre (dobro, to sam izmislila, ali uklapa se u kompoziciju) i inima. Svako malo nestaje pa onda plesaci moraju popunjavat program dok se ne vrati. Pa ide Like a Virgin dok se penje na neku zeljeznu motku a la pole dancer. Malko se obraca nama, smrtnom puku, filistincima. Nesto u stilu Hello London! Pa onda red ovih sa novog albuma. Urlam na prve taktove Sorry i metaforicko-simbolicki se obracam svim bivsima koji su me nasanjkali. One koje ja nasanjkah ne racunah. Rucice u zraku. Noge bole sve vise. Ali mantram u sebi da se za ljubav mora istrpit. Ko god da je izmislio tu izjavu dabogda mu svaki dan punica nenajavljeno dolazila u goste!

Gejpeder odlazi i donosi mi casu vode. Ah, eto, to je razlika izmedju takozvanih muskarcina i gejpedera: daju ti sve na pladnju, a da ni ne trepnu okom. Madge se raspistoljila i pocela tandrkat po gitari. E, tu skoro zaspah. Igra se ko da je neka rock chick, a ne Madge. Mislim si, Isusmater, jel' sam za to odrapila 173 funte??? Bozemesacuvaj! A ova udri pa tandrce jos i vise. A meni se kompletna kosa dize na glavi (a imam je puno). Onda se raspela na krizu i zaarlaukala Live to Tell. Mrzim tu pjesmu. Sjedam na stolicu od muke. Stono od pjesme, stono od ozbiljne boli koja me razapinjala po stopalima. Pizda materina (da prostite) i petama, i odijevanju, i zenama, i glupostima!

Zamjerka broj jedan: imadose Madge neke projekcije na platnu. Kao, socijalno osvijestena zena. Te slike gladnih, bolesnih, ruzne mucke Toncija, Dzordza, Moamera, Sadama i ostalih prelijepih bica. More (naglasak na e) Madge, mani se politiziranja, daj mi disko, disko mi daj, zabavu, dosta mi je ruznih politickih faca. Ali dobro. Neka. Ima zena para pa moze radit sto joj se cefne.

A Madge djuska li ga, djuska. Isto u nekim peturinama. Kako li joj samo to uspijeva??? Dizem se sa stolca i pokusavam ponovo. Forbidden Lovers. La Isla Bonita, Erotica, Madge opet u nekim kostimima. Pa malko prica sa nama. Rece da je povrijedila lakat djuskajuci bjesomucno. Ih, neka pita za moja stopalca. To je bol, to je patnja. Neckam se oko odluke da li da skinem peturine ili ne. Odolijevam jos jedno pola sekunde i donosim povijesnu odluku: skidam ih i kvit! Dakle, classy bird do kraja, stono i jesam. I skinuh ih. Odmah padoh u visini za 10-ak centimetara i rastuzih se. Navikoh se nekako na zivot na visokoj peti. Sad me opet dijelio tridesetcentimetarski jaz izmedju mene i mog visokog gejpedera. Tjah. Barem se nadjuskah bosa. Aha!

Da ne duljim, zavrsise Madge sa Hung Up i to u spektakularnom Madge-stilu, kompletno sa balonima koji padase sa stropa. Pjevah ko velika. I mala. Dernjah se, dapace. Ni moj gejpeder nije zaostajao. Nista od bisa, ipak je to megasuperdelishs zvijezda repatica, briga njoj za bis.

Nista nam drugo nije preostalo nego da se otprtismo kucama. Opet natandrcih pete i instant se pretvorih u mucenicu. Vidih da necu moc dugo izdrzat. Bol bijase ljuta, ljutita zmija ljutica. Reko' mom gejpederu, ajme, necu moc izdrzat. Kaze on, aj, idemo na bus. Reko' ja, nece ic. Reko' on, ne boj se kad si sa mnom, ja cu te cuvat. I nosit cu te ako treba, ajde MRDAJ, HODAJ! Mislim si, je, ti's nosit mojh 55 kila, mos' mislit. Polako me pocese 'vatat delirij od bolova. Dapace, osjetih da poceh halucinirat, buncat, bunilo cisto. Ostadose mi dvije jednostavne opcije: da skinem peturine i hodam bosa po londonskom vlaznom asfaltu ili da istrpim bolove tantalovske i da ujutro odem u obliznju ambulantu na amputaciju lijevog, a bogami i desnog stopala.

Izabrah bosonogo cupkanje. Izuh se. Reko' gejpederu, ne mogu vise, ima da se sad sramotis sa mnom, ali kocka je bacena. I izuh se. Moj gejpeder se odmah ponudio da nosi pete u svojoj desnoj ruci, a da me lijevom pridrzava dok ja bosonoga, poput kakvog siromaha, nabadam asfaltom i popikavam se na staklo, cavle, smece i ostalu ulicnu parafenaliju.

Cekali bus koji nije doso, pa je onda ipak doso - ni sam Beckett ne bi mogo bolje srocit. Mislim si, na londonskoj ljestvici ludjastva, koliko se broji hodat bos po noci? Valjda je to normalno. U Zagrebu bi me mozda strpali negdje, ali ovdje, ih, nitko ni da trepne. Malko mi je onda bilo lakse. Ali koje olaksanje. Jebo visoke pete, pretvorih se od glamurozne zene ravno u seljacku Pepeljugu u samo dva-tri-cetiri koraka.

Moj gejpeder je cvrkutao od srece jer mu je to bila sansa da nosi visoke pete u ruci. Htio je i stopirat tako da zavitla pete u zrak i da nam tako stane neki auto. Reko' mu, nemoj me sramotit, brate mili! Onda mi je naredio da gledam 'meso'. Sta, gdje, koje meso, oli ima kakvih krmenadli, gladna sam??? A ne, nego da gledamo muske oko sebe da vidimo ima li koji zgodan. Flegmaticno konstatirah da nema niti jednog koji bi se mogo opisat kao 'zgodan'. Dok je on, naprotiv, namirisao vec dvatri njih.

Usput mu objasnjavah kako su stopala najruzniji dio ljudske anatomije. Ne nosis japanke, cudio se on? Skoro mu prilijepih jednu.

I tako docupkasmo natrag u gejpederske dvore. Ja bosa, mokra i izubijana ko crkveni mis. Onda mi vidase rane sa originalnim flasterima iz Madjarske. Pa mi ispece kruh za dorucak sutra ujutro. Pa se zadubismo u filozofsko-dijakriticke vode. Kako oboje pobjegosmo iz pripizdina koje nas ogranicavahu (slijede sjetno gudece violine i Kleenex maramice). Pa mu pokazah iz koje to super-vukojebine dolazim. Cak je i utisnuta na zemljopisnoj karti, bogati! I onda ipak moradoh razgrnut onaj super namjesteni jorgan. I zaspah snom mucenickog pravednika.

Dakle, koncerat bijase ko vino: sto dulje stoji, to nam se cini bolji. Cak dodjosmo u napast kupit jos jednu kartu za koncerat na njezin rodjendan. Ali se suzdrzasmo.

- 22:30 - Komentari (23) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.08.2006.

I tako doslo doba da se Madge proba - uvod bez neke posebne razrade

Nego sta! Suzy Q, ma kakve teroriste da 'vatam, 'vatam gejpedere! Takva je sudbina moja.

Tri torbetine trebahu mi za prenocit u mog gejpedera. Cipeletine zauzese prvu torbu. Bogtepitaj kozmeticki preparati bez kojih zena zivit ne moze, ovo, ono, drugo, trece. Dobro rece Dolly Parton, it takes a lot of money to look this cheap. Mislis izgledam ko sa slike kad koristim sve te (ne)moguce preparate. A kad ono, tu negdje, tek toliko da se ne uplasim same sebe. Treca torba imadose ono sto uvijek i nosam na poso. Je, da, drito s posla na koncerat. I to u subotu. Bajan je moj zivot mili. I uprtih sve tri na sebe, stono na rame, stono u rucetine. Izgledah ko jeftino bozicno drvce. U sred kolovoza. Da pripomenem da je jos padala kisica. Dakle, balansirah i kisobran uza sve to. Pa jos mini iPod. I zapalih cigaretu. Sa sibicama, a puho vjetar. Koordinacijske sposobnosti su mi zavidne.

Madge. Nisam znala da li da budem uzbudjena ili ne. Pa odlucih bit mrtva-'ladna. Do daljnjega. Malko napravih domacu zadacu pa citav dan slusah pjesmuljke. Bijase mi malko vec zlo, ali dobro, nikad nije kasno da ponovim Madge gradivo.

Prvi puta u zivotu doklaparah do gejpederovog zamka. Kad idem negdje gdje nigdje prije ne bijah sjedim ko na iglama ljuticama i buljim da mi slucajno ne promakne tabla sa pravim natpisom. Malko se prenaglih ovdje pa htjedoh sic na stanici prije. Dakle, obrukah se jer se sa svim torbetinama zaputih pred izlaz, a kad tamo, vlak bas za inat ubrza. Erm. Ko pokisla blitva na vrtu vratih se natrag na sjedalo i pravih se blesava. Hm, ni ne treba mi se pravit kad vec jesam.

Upoznah i gejpederovu bolju polovicu. Pa se zaputismo put dvora. A u dvorima sve fino, uredno i cisto. Bilo mi je prosto zao sjest na krevet koji je bio napravljen tako cakum-pakum, ko u hotelu. Bila mi greota razgrnjivat jorgan.

Ali ne bijase vremena za divljenje vec se moradosmo spremit. Moj gejpeder dramaticno trckara stanom u gacama i zapomaze kako se udebljo i kako ne moze zakopcat hlace. Bolja mu polovica ga ne sljivi, a ni ja se ne obazirem nego se trackam sminkom i inim preparatima pokusavajuci istovremeno iskapit casu vina. I mentalno se pripremit za peturine.

Kolektivno uzdahnuse obojica gejpedera na sliku mene u petama. Osjecah se udobno. Mislim si, dobro, a sad samo fino polako bez zurbe. Kadli moj gejpeder zavice da moramo poc jer da ce nam pobjec vlak. Mogo se slikat sa zurbom u tehnikoloru, ja nigdi ne mrdam BRZO veceras. Nabadah gore nego sto zamisljah da cu nabadat. Uzas. A tek smo u liftu. Di je jos klaparanje do vlaka, koncerat, povratak. Poceh polako strepit. TRCI! - rece moj gejpeder kad vidje' da je vlak vec na peronu i da ce, po svemu sudeci, otic ranije nego inace. IDEMO!!!! Mos' se frigat, reko' mu, plaho se spustajuci stepenicama i bojazljivo se drzeci za ogradu. Korak po korak. NEEEE! zavice on kad vidi da se vrata zatvaraju, a mi mikrometar ispred vrata. Rekoh mu, ma nema sanse da ubrzam, NEMA! E, a sad holivudski Supergejpeder momenat: nadljudskom snagom i golim rukama rastvori on vec zatvorena vrata i ukliznemo u vlak ko podmazani. Nagradih ga aplauzom. I zadivljeno-ponosnim pogledom.

Bit ce to dobra vecer, likovah u sebi. Ali avaj. Krupni i teski oblaci poceli su se nadvijat docim isplovivsmo na Wembley stanicu. Odnosno, zdravoseljacki receno, kad poceh pravo hodat asfaltom. I pete me odlucise ubost ravno u srce moje junacko. Herojski odolijevah. Do jednog trenutka. Ali o tom-po tom.

Usput se sretosmo sa jos nekolicinom asortimana raznolikih gejpedera (sve nesto "Ciao bejbe, ciao, mwah, mwah"), ukljucujuci i Dolce & Gabbana par (talijanski gejpederski ex-par) koji nas pozvase na dernecenje poslije koncerta. Gejpeder se nesto necko, a ja ga htjedoh probost peturinom jer mi se islo. No, ispostavit ce se da je moj gejpeder bio u pravu i da bolje da ne odosmo. I to nigdje blize nego u Vauxhall. Na kraj svijeta. Ali i o tom-po tom.

Upadosmo. Pa pretres odmah na ulazu. Ajde de. Nije se smijelo ni pusit pa sam prtljala sa kutijom cigareta. Mislih, uf, sad ce mi je konfiscirat (a tek je kupih, majku mu, nije ovo Rvacka pa da dobijes kutiju za 20 kuna) pa je brzinom i spretnoscu cigre utrpah u dzep. Onda se prepadoh da ce mi konfiscirat kutiju kad me pretresu rucno. Pa se opet ugledah na cigru i super-spretno je prebacih natrag u torbu taman prije nego me ovaj pregledo metalnim detektorom. Spretnice mala moja (to ja sebi tepam, kad mi vec nitko drugi nece). Al' dzaba mi to kad ne smijes dimit. Od muke se utopih u ogromnoj casi piva.

I onda se pojavi Madge. Ispuli se iz srebrne disko kugle.

- 18:25 - Komentari (29) - Isprintaj - #

srijeda, 09.08.2006.

Zenske patnje svekolike

Covjek zna posandrcat pod stare dane. Ne da posandrcat, nego pravo se pozdravit sa zdravo-bolesnim mozgom. Ono, mozak, laku noc i dobro mi hrkao vjecni sanak zauvijek. Na vjeke vjekova. Amen. Aleluja. I tako jos nesto religiozno.

Zasto? Pa zato jer trenutno kuburim sa drugim parom visokih peturina (jer sam plitka poput djecjeg bazena na napuhavanje). Ne da su peturine nego kule velebne babilonske. Otprilike 10-ak centimetara. Odokativno. Sto mi bi? Ko bi ga znao! Ali docim ih ugledah to gledanje bijase fatalno. Uberfatalno, moram naglasit. Usudila bih se reci fatalno ko Bonnie & Clyde. Paf! Moram te imat, bejbe, necu odmarat sve dok te ne zgrabim. I zgrabih ja bejbe. Dapace, jedan par bejaba/bejbi (koga, cega - ajd koji je genitiv mnozine imenice koja u jednini glasi bejbe???). No, manimo se sad mog neznanja materinjeg mi jezika rvackog!

Opustimo se i idemo rec dobar dan ovim ljepoticama. I da cula nijesam rijec protiv njih jer cu to oznacit ko bogohuljenje globalnih razmjera: nemilosrdno sijecem glave u roku odmah! O tome da ne mogu tandrcit jednu nogu ispred druge da i ne govorim. O tome da cu se razbit ko najjeftinija plasticna zvecka docim stanem na asfalt i probam hodat brze od 3 metra na sat i da ne piskaram! Ili da necu moc majci mrdnut bez da se grcevito podapirem o kakve gelendere! O tome da ih nikad na poso necu moc obuc da i ne laprdam. Ali sta je to naspram svega kad su sad moje??! Ha!

Vatreno krstenje predstoji u subotu kad sa mojim gejpederom (i Kolumbijcem gejpederom) polazim na Madge ('vako ovdje na Otoku zovu Madonnu od milja) koncerat. Madge ce mi zavidit, to je pouzdano. Nadam se da ima kakva traumatoloska klinika na putu do Wembley Arene, zlu i naopaku ne zatrebalo!

U medjuvremenu stiscem zubice i tiho u sebi placem jerbo ih (njih, odnosno trenutno moje najbolje prijateljice) 'razbijam' po kuci. Cupkam ko po zmijama ljuticama i stojicki podnosim tesku bol sto se javlja u stopalcima mojim ljupkim. A usput cu sfederbat sa petama (ono, usjekoh vec po par 'oziljaka') i moje brusene i lakirane daske od podova koje mi se podastiru citavom kucom. Osjecam se ko moderna Pepeljuga dvadesetprvog stoljeca.

Sto je slijedece? Duboko dekoltirani pleteni dzemperi? Malko sutra (i prekosutra)!

- 23:27 - Komentari (57) - Isprintaj - #

utorak, 08.08.2006.

O(mladinska) R(adna) A(kcija)

Odbijam citat ista sto u bilokojem tekstu na bilokojem mjestu sadrzi rijeci poput godisnji, odmor, more, uzivam, super mi je. Takodjer cu odbit citat ista 15.8. kad citava katolicka Europa slavi stajaznastasvene i NE RADI, a protestantska i dalje nemilosrdno rmba i crnci za saku gomoljastih kuhanih krumpira (hvala ti, Henriku Osmi, o, hvala!). No, doci ce i mojih pedesetsest minuta, a kad dodje, slatko i prgavo cu se beljit svima. Tek toliko.

Zato jucer bijah nabrusena poput satare za meso u rukama neopreznog mesara dok mi u usima odzvanjase Lily Allen (ajde de da i ja jednom poslusam savjet nekog ko se rodio dok sam pohodila jedan od takozvanih visih razreda osnovne skole). I pravac u ormar napravit cistku, skoro pa nalik na neku politicku cistku. Bez imalo milosti. Onako cvrsto i stameno ko da se igrah kamena s ramena. Bez diskriminacije. Pukla mi celuloidna traka i udri! Sve sto ne metnuh na sebe u zadnjih godinu dana letilo je na dno ponora u roku odmah. Zelene stofaste hlace? Mrs! Traper suknja? Mani me se tamo, frk (iliti ma begi bre, stono bi moji makedonski rodjaci rekli)! U par mahova zastadoh i neckah se. Onako, prosto se osjecah razapeta ko na trapezu u cirkusu. Osobito se neckah oko jedne bijele haljine koju metnula na sebe nisam brat-sestri-bratu sigurno 6-7 godina. Ali, mislim da pametno doskocih toj problematici, postavivsi se izuzetno pragmaticki prema citavoj situaciji: naime, poistovjetih to ko i sa besmrtnim rijecima muskarca koji ti kaze Ah, prelijepa si, ali ne mozemo vise biti zajedno. Ta poskocna i motivacijska recenica bijase mi misao vodilja (ona ista koja me krvnicki napusti prije koji dan). I onda je bilo gotovo: haljina je bila daleka i maglicasta proslost, a prazna vjesalica se samo tuzno klatarila.

Na isti takav krvnicki nacin poharah kutije sa cipelama. A usput i obrisah prasinu (svaki poso za dva dobra). Na kraju slavodobitno otplesah jednu na taktove Diane Ross i njenog klavira, odnosno kako se to sad modernororvackim jezikom kaze glasovira - ono kad u spotu plese izmedju dzungle fikusa i ostalog sobnog bilja. Mislis, Studio 54! Frktalo i frcalo je na sve strane. Te napunih dvije vrecetine za smece - smecem. Nes' ti besposlene babe kad ne radi.

Da ne bi bilo zabune sve ovo i ovo gore odnesoh u British Heart Foundation ducan.

Osim akcija cistki napravih jos jedno dobro djelo: opeglah prvi komad odjece (neispeglana svila nakon nekog ko zna kojeg dernecenja od prosle godine nikom dobro ne stoji, opaska autora) nakon 18 mjeseci. Nakon sto nadjoh peglu. Nakon (pobogu, vec treci nakon!!) punih 5 minuta cesanja po tjemenu i mumlanja nesto u stilu "Hmmm, pegla, hmmm, di mi sad to stoji??" Uzas. Da mi mate' to zna odrekla bi me se na licu mjesta. I ne, ne peglam ni posteljinu. Ni kuhinjske krpe. Ni rucnike. Kosulje i ovako ne nosim. A ostalo se izravna ako se pusti malko dulje stajat (znanstveno dokazana megateorija). Toliko o mojim domacinskim sposobnostima. Ali zato super kuham. Mislim da cu dobro proc u zivotu.

- 11:00 - Komentari (31) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.08.2006.

Gliser il' dva kupit cu si ja

Prije dva dana htjedoh dignut ruke od sebe. Poradi toga sto na podu dnevne sobe krajickom oka spazih dvije crne tocke. Koje su se micale. Koje su me toliko beskrajno isplasile da sam, brat bratu, 30 sekundi vristala ko da sam u nekom filmu. Jer pomislih da su crne tocke muhe (a bilo je zapravo, ono nesto mucasto sto se cufa iz odjece). Muhe koje umiru pa se, eto, sad, koprcaju i hroplju u samrtnickom casu. Nekako mi taj novostvoreni prizor u mozgu odsasiljase signal da je to nesto odurno izvan svake granice. I udri u dreku. Ciku. Vrisku. 30 sekundi. Kad shvatih sto se zbiva bijase prekasno. Ne znam, ponovi li se, mislim da cu morat dic' barem jednu rucerdu od sebe. Za pocetak. Mozda me to nauci pameti.

Sinoc zivjeh opasnim zivotom. Toliko opasnim da se nameracih u kino u 23 sata. Na Miami Vice. Koji je zavrsio u 1.30. Retrospektivno gledano ni ne trebah radit domacu zadacu u vidu odgledavanja epizode Miami Vice (Don Johnson, espadrile na bosu nogu i pastelni sakoi sa seretsko podvucenim rukavima). Jer veze nije imalo osim imena: Miami; Sonny; Tubbs; Ferrari. Ali ipak jesam. Jer sam streber.

U predvorju kina (uzgred budi receno do njega mi treba 20 minuta autom jerbo to je najblize kino u radijusu pripizdine seoske) spazih plakat za Snakes on a Plane. 18.8. Vec odbrojavam. Jer uopce nemam ukusa. I jer me taj film neopisivo zabavlja. Tj neopisivo ce me zabavit. Jos kad ugledah forspan zavaljena u foteljostolicu uzbudih se maksimalno.

Najprije htjedoh poharat sekciju sa gumenim bombonima. Ali se pribrah jer me bijase strah (wow, neocekivana rima, to me uvijek obraduje i ozari). Strah da mi ne pocijepaju moje socijalisticke plombe (one sive koje se mogu vidit iz aviona).

Sad film ko film. Tradicionalno kako to vec biva ne razumijeh pola dijaloga (sve nesto latinoamericki naglasci engleskog, pa japanski naglasak engleskog), ali dobro, shvatih bit: droga, Kolumbija, Colinova fatalna zena, Jamie Foksksksksksksova lojalna zena. Da pripomenem da se osjecah da, kadgod vidjeh Colina sa onim silnim brcetinama, ko da gledah Prleta iz Let 3. Jednostavno se ne mogah otet tom umjetnickom dojmu. A i njegov mullet (fudbalerka) mu se jako cesto vijorila na vjetru sto bi pirio Miamijem.

Namjerno htjetoh postedit ove do mene svojim nezrelim pitalicama tipa Ko je sad ovo i sta on tu 'oce?. Jer htjedoh promozgat sama. Nije mi bas islo, ali za trud dobijam dodatne bodove. Posebno me se dojmila hrpa glisera i zackoljice pri gliser trkama (pih, ovo je Miami, nes' ti auto trka policije i zlih trgovaca drogom). Nisam ja zahtjevna zena.

I tako guslaj ga, brate, do 1.30. Mirne duse mogli su izgubit jedno pola sata do 45 minuta, ali ne, moramo nasnimit golog Colina sa golom zenom (fatalna negativka) u Havani; u krevetu; u autu; ispod tusa; u klubu. Nije ni Jamie Foksksksksksks zaostao, iako su njega i njegovu lojalnu zenu usnimili samo u dosadnom krevetu. Sa posebnim naglaskom na Foksksksksksksova ledja. Cudnovato, ali istinito. Pomislih, hm, jesu li mu morali pudrat ledja, jel' morao radit piling, jel su morali nesto retusirat jer mu se pojavio ogromni prist?

Ali sto im je Jose na kraju skuhao i zapaprio...

Iako bijase 1.30 ujutro, htjedoh odsjest i odgledat ono sto se na kraju vrti (credits na engleskom, bogtepitaj sta na rvackom) - ko je bio ko, ko je kuvao, ko je radio Colinov mullet i tako to. Ali oko mene sve neki nestrpljivci. I credits su dio filma. Ih, seljaci jedni! Kuci se vracah po mutnoj maglurini. Koja je meni zabiberila i izmorila me do kraja.

Nije Majami. Ali je zato Coney Island. New York uber alles.

- 11:28 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 04.08.2006.

Naklapanje sa nepoznatim strancem u londonske sate vecernje

Nepoznati, pa jos stranac. Moze li to zajedno? Hm.

Svi ste u pravu, sve vas ljubim i pipam u obraze mile.

Evo jedne kljucne recenice preko koje me netko nadje (upravo po ovom redosljedu): koga cega janjetina; komu cemu meni; s kim cim kapulicom, mladom, meni meni. Super, padezi ostaju neoskvrnjeni u ovome jeziku. Jos kad se pomijesaju sa janjetinom i mladim lukom, di ces bolje?

A sad: ponekad na trenutak i meni procvjetaju koprive i ostali korov.

Osim sto jucer debatirah jedno barem 10-ak minuta o kokosima, pilicima i pjetlovima sa kolegom Svedom (oboje smo seljacka djeca) koji se upravo vratio iz Svecke desi mi se od presudnog znacenja jedna epizodica zivota. I to nakon sto odradih jos jedan 11-satni radni dan. Pih, godisnji odmori su za pickice.

Vracam se u praskozorje. Zapravo, ne bijase praskozorje nego vise onako kao suton, ali praskozorje mi se jutros rola samo od sebe s jezika. Mrtva, polukrepana i umorna sjedim na peronu i raskupusujem novine. Krajickom oka spazih kako mi prilazi neka sjenka. O, ne, brate mili, davez alert! Drugim rijecima neka pijanica ogavna ce me sad izgnjavit.

Sjenka se priblizila i sjeda do mene.

"Imas li sat? Jel' znas koliko je sati?"
(O, ne, pa mogo je nesto originalnije, s obzirom da je ogromni sat zeljeznicke stanice bio pred nosurdom i njemu i meni; osjetih da mu dah malko bazdi na, recimo, rakiju; aha, jedan on ONIH)

Prvo me, matere mu, prepade, sprtljah novine, spetljah po mini iPodu i nagnem se prema satu: "9.15 pm" (wargh, jos 10 minuta do vlaka, ko ce ga istrpit?)

"Oh, pa nisam te mislio preplasit. Sta slusas?"
(Mrs, nisi me uplasio)

Drezdo mi je Nick Cave. Pa mu to i rekoh. Mislivsi aha, nemas pojma. A kad ono, malisa (nije mogo imat vise od dva'espet nikako) podigne obrvu i zavapi:
"Oh, Cave? Moj favorit je 15 Feet of Pure White Snow."
(onda zaredali mi par o pecinskom coviku)

Pa onda di radim (ih, da mu ne bih rekla, nisam ja sa jucerasnje dunje pala), pa sto, pa kako, pa nikako, pa ovo, pa ono. Odgovaram mudro i monosilabicki. Kad spomenuh umjetnost tu i tamo odmah se ozario, pa koja, pa reko' 18. stoljece; pa rece aha, Sargent, pa mu odbrusih "Sargent je 19. stoljece, majmune!" I tako zaredali mi red umjetnosti, pa jos jedared umjetnosti.

U medjuvremenu ga malko pomnije proskicah: hm, onako, da sam mladja i da nije bazdio na rakiju mozda bih bila malko njeznija. Onako, mrsav, pa drainpipe jeans (one uske, uske boho traperice), pa spicaste cipele, sve nesto ala Kapranos/Franz Ferdinand, pa neka geometrijskoumjetnickasracka od frizure, njezni glasic, majketi, sve na sto padah kad bijah mladja i nadobudnija. Ovako, nakon 11 sati na poslu, sa podocnjacima ko kamionskim prikolicama i nepocesljanom i neizravnanom kosurdom (citaj: divne djecje kovrdzice koje, kad me pamet ujutro posluzi, izravnam) nije mi se previse dalo K od konverzirat.

Da je uletio sa necim kao "Trci trakavica tracnicama trpkim" mozda bi mi zagolicao uvo. No ovo sa koliko je sati, pa ne mos' tako! Bijah mlako nezainteresirana i flegma i kul. Zasjedoh na vlak. Ali ipak skicah ispod oka. Onako, pijan je, ali mozda ipak potrci za mnom, udje na vlak bas u trenutku kad se vrata zatvaraju (pa jos fino zaradi i koju modricu i polomljeno rebro da moze pricat unucima) i nesto dramaticno podvikne. Malo prekosutra. To nikad ne prikazu u filmovima, boga im njihovog holivudskog!

Drugi puta hocu nekog ko moze 5 minuta drobit o fuziji i fisiji. Kakvi bre umjetnici!

- 13:09 - Komentari (28) - Isprintaj - #

srijeda, 02.08.2006.

Ajmo se gledat i vozikat u liftu!

Imadoh neku misao vodilju, ali me je kurva iznenada i prefrigano napustila. Zato slijede nepovezanice. Tko ih uspije spojit u jedno, svaka mu cast.

Dakle, kako stvari stoje, na ovom starom radnom mjestu provest cu jos pregrst simpaticno-veselih dana. Mozda docekam i penziju. Sacuvaj me boze! Za ravno 39 dana docekat cu jos jedan rodjendan ukopana na istom mjestu, istom odstojanju. Vec treci. Rodjendan. Sad sve strepim ko ce prvi odapet od pustih godina na poslu. Zapravo, mogoh to bit ja da je bilo vise srece kad jutros ugasih neku elektricnu lampu i izazvah kurshlus na poslu. Na sveopci uzas kolege Jamajkanca koji je morao popravljat pokvareno. Sto moja rucica dotakne tud flora vise ne raste, nit fauna vise ne pase.

Uostalom, otkrih kako se obozavam gledat, odnosno promatrat u liftnom ogledalu (imademo lift na poslu, samo luksuz, svila i kadifa za nas zaposlene tamo, aha). Dapace, ocijukat sama sa sobom mi je specijalnost. Samo oni istinski zaljubljeni u sebe od glave do pete mogu pocinit takav pothvat. Primijetila sam da, docim udjem, odmah se zaokrenem na peti i pravac ogledalo. I buljim. A lift ide. Putuje gore. Putuje dolje. Pri tom se kezim samoj sebi i radim raznorazne djetinjaste face. Tek toliko da se zna tko je tu odrasla osoba, jel'. Ko sto se divim samoj sebi u prozorskom staklu od vlaka. Tastina je zanimljiva stvar.

Ponekad si namignem. Kao ono, gle, stara, kako se jos drzis. Ponekad se izbeljim. Iskolacim oci. Gledam si u zube. Rascepusavam si kosu. Dizem obrvu ili dvije. Mislio bi covjek moram proc kroz tko zna koliko katova. A kad ono, dva-tri u vrh glave. Ponekad se zaboravim pa se moram na brzinu ponasat kad udje netko drugi. Onako onim nekim brzim potezom sa kojim prelazis iz nestasnog i blesavog u poslusno, odraslo celjade. Poravnas si odjecu. Pogladis kosu. I buljis u pod.

Da li stvarno radi alarm ako se zaglavis? Ili je to dugme samo za figuru? Sto ako se onaj lanac spetlja i pukne pa pocnes padat (to je takozvana cista fizika slobodnog pada, valjda)? Poprilicno opasne misli.

Pa kad ovi izadju, opet sve ispocetka. I nije da se zajebuckavam vozikajuci se liftom gore-dolje. Ozbiljno. Majke mi.

Ko pogodi koja mi godinetina slijedi svaka mu cast. Dobija nagradu. Poklon paket aranzman. Beskamatni kredit. Vlastitu moju pusu u obraz. Saku rize. Stagod.

Kad cu se uozbiljit, sam crni i rogati djava bi ga znao.

25 dana do godisnjeg. Do dana kad ce uragan poharat Lastovo. Bojte se, o, Lastovljani! Bu!

Ima buhe. Slavi 14. rodjendan. Moj je.

- 22:23 - Komentari (49) - Isprintaj - #

utorak, 01.08.2006.

Imaginarno razbijam stakla i pravim se Pierce Brosnan

Ne rimjue se, ali izadjoh iz takovijeh rimskih fazona. Do iduce prilike.

Da imadem komplet kakvih kristalnih casa ili ostalih staklenih garnitura skrsila bih ih odmah u cas posla. Onako, dramaticno, ko u filmovima strave i uzasa. Zasto? Zato sto imadoh veselo dogadjanje koje se razgovorom zove. Kao, ono, malko cemo vas propitat da vidimo valjate li sta. Za novi poso, jel'. Znam ja da valjam. Ko grumen suhog zlata. No, pitanje se sad postavlja: znadu li to oni?

Mislim da sam dosljedni nasljednik Pierce Brosnana. Odnosno, da sam zenska verzija inog. Pierce minus dlakavi torzo. Da. Naime, razgovor trebase bit obavljen u strogoj tajnosti od kolega (Pierce momenat, geddit?). Da im jos ne bih govorila da trazim drugi posao, ih! Shodno sa time, trebalo je obavit pomnu pripremu sto cu obuc. Ne smije bit preuocljivo, ne smije bit preklosarsko. Zackoljica i po'. Sva sreca ugacah u karijeristicke umjetnicke vode (proklet bio gen mutant koji se izrodio pa me naveo na takvo bratsko-jedinsko zivotno putesestvije) pa se ne trebah utezat u raznorazna odjelca, sakoe i slicne odurnosti. Nego vise onako boemski (o, da, ne mos' mrdnut od boemizma u ovim vodama). Tako da kolege ne skuze da im zabijam noz u ledja. Nes' ti pomne priprave: umjesto da sve to odlucih dan prije nadjoh se pred gigantskom nedoumicom 15 minuta pred polazak. Po obicaju histerizirah, raskopah citav ormar i nasadih nesto na vrat-na nos. Onako, vise lezerno da kolege ne posumnjaju. Eh, na sve ja mislim. Kao svestrana zena, dabome.

Slijedise trackanje sminkom i raznoraznim inim preparatima. Makinalno zagrabih po srebrno-sljastecem sjenilu. Pa kad shvatih sto ucinih zdravi razum mi je porucio nesto kao "Budalo, pa ne ides dernecit!" No, vec bijase kasno. Ostavih onako kako i bijase. Mora netko i budala bit.

Pod punom bojnom opremom iskoprcah se vani te krenuh putem koji bijase poplocen sa tisucu "kako?" i "zasto". Trebam li spominjati da se izgubih docim stigoh blizu odredista? Da umjesto desno krenuh lijevo? I da se ne mogah orijentirat ma taman da bijah i Pierce Brosnan i Haris Dzinovic u jednom? Smisao za orijentaciju ne da mi je nula, minus nula i po', nego je smrznut na otprilike minus 156 u tekucem vodiku. Jel' se kaze cirogenicno? Moglo bi bit. Mogo bi se koristit u farmaceutske svrhe. Nes' ti odmrzavanja.

Odrediste bijase neka tamo urbana pripizdina londonska i betonska. Drugim rijecima, periferijska katastrofa u urbanom planiranju koju je trebalo zatuc kamenom s ramena u zametku. No, necu sad grist ruku koja bi me potencijalno trebala hranit pa mi je bolje da sutim ko zaliveni fikus.

Umjesto da seretski odbacih laso i da lupih sakom o stol i da im reko', daj amo taj poso, ja se usrah ko grlica i bijah otprilike ko makovo zrno. Dobro, nesto izmedju makovog zrna i zrna zrele psenice. Pocese solidno, ali taj soliditet je kopnio ko snijeg u pecnici ukljucenoj na 150. Na mahove se zapetljah ko vinska musica u vinskim parama. Cak i znadoh da turpijah gluposti nad glupostima, ali bijase jace od mene. Strava. Sama sebi ne bih dala poso, a kamoli ovi tamo koji nikad prije ne odmorise svoja ocesa na meni. Dzaba mi bila casa vode koju mi ponudise, dzaba onih ko fol posalica kojim te pokusaju otopit pa da im se otvoris. Zgrcih se i ni makac. Ma, mila gera. Drvena Marija.

Da skratim: ne bi mi dali ni da radim ko raznosac krumpirovih jutenih vrecetina (od po 20 kile svaka), a kamoli poso za koji se prijavih. Mislio bi covjek nikad cula za pojam muzej, sto sve ne prijedje sa usana mojih, a u njihove usi. Da sam se poklopila usesima i lokotom zakljucala poklopljeno bilo bi puno uvjerljivije.

Jedva cekah banut u VeCe da skinem sljastece sjenilo, preodjenem se u malko normalniju majicu - drecavo zutozelenu na kojoj se kocoperi NASHVILLE 93 natpis (odnosno, Pierce Brosnan momenat - ono, kad se preobuce iz dronjaka u frak sa leptir masnom i trazi koktel kod konobara, samo sto ovdje ja se presvukoh iz fraka u dronjke), pravim se ko da nista nije bilo i da zajasim na poso. Reko' im tamo da bijah kod zubara (kojeg vidla nisam ima citavih 2 godine dana), pa me malko ispitivase koji zub dah radit, tj. cinise me da improviziram ko profesionalac, sta sve ne izbrbljah, ko bi me znao.

Tuzna je ovo prica koju je zivot napisao.

- 13:26 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>