The Last Broadcast

O(mladinska) R(adna) A(kcija)

Odbijam citat ista sto u bilokojem tekstu na bilokojem mjestu sadrzi rijeci poput godisnji, odmor, more, uzivam, super mi je. Takodjer cu odbit citat ista 15.8. kad citava katolicka Europa slavi stajaznastasvene i NE RADI, a protestantska i dalje nemilosrdno rmba i crnci za saku gomoljastih kuhanih krumpira (hvala ti, Henriku Osmi, o, hvala!). No, doci ce i mojih pedesetsest minuta, a kad dodje, slatko i prgavo cu se beljit svima. Tek toliko.

Zato jucer bijah nabrusena poput satare za meso u rukama neopreznog mesara dok mi u usima odzvanjase Lily Allen (ajde de da i ja jednom poslusam savjet nekog ko se rodio dok sam pohodila jedan od takozvanih visih razreda osnovne skole). I pravac u ormar napravit cistku, skoro pa nalik na neku politicku cistku. Bez imalo milosti. Onako cvrsto i stameno ko da se igrah kamena s ramena. Bez diskriminacije. Pukla mi celuloidna traka i udri! Sve sto ne metnuh na sebe u zadnjih godinu dana letilo je na dno ponora u roku odmah. Zelene stofaste hlace? Mrs! Traper suknja? Mani me se tamo, frk (iliti ma begi bre, stono bi moji makedonski rodjaci rekli)! U par mahova zastadoh i neckah se. Onako, prosto se osjecah razapeta ko na trapezu u cirkusu. Osobito se neckah oko jedne bijele haljine koju metnula na sebe nisam brat-sestri-bratu sigurno 6-7 godina. Ali, mislim da pametno doskocih toj problematici, postavivsi se izuzetno pragmaticki prema citavoj situaciji: naime, poistovjetih to ko i sa besmrtnim rijecima muskarca koji ti kaze Ah, prelijepa si, ali ne mozemo vise biti zajedno. Ta poskocna i motivacijska recenica bijase mi misao vodilja (ona ista koja me krvnicki napusti prije koji dan). I onda je bilo gotovo: haljina je bila daleka i maglicasta proslost, a prazna vjesalica se samo tuzno klatarila.

Da ne bi bilo zabune sve ovo i ovo gore odnesoh u British Heart Foundation ducan.