The Last Broadcast

nedjelja, 30.07.2006.

Radit za zaradit

Na samom pocetku zapjevusimo svi zajedno...

Moje radno mjesto,
na koje dolazim cesto,
i nije bas nesto,
ali na njemu radim vrlo vjesto.
Osamplus sati stolicu grijem,
pri kraju radnog vremena zelim bilokog da bijem,
ali ne, ne, ne smijem.

Ovu uvertiricu sklepah za jedno 40 sati. Da, da, toliko mi je trebalo za nesto tako jednostavno, pametno i nadasve britko. Neki dan bijah toliko nadahnuta na poslu mom svagdasnjem pa odlucih i ove godine prenijet komadicak te jedinstvene atmosfere. Za bolji boljitak ljudi covjekolikih. Oni koji se sjecaju, a ne sjecaju se, flasa vode zamijenila je konzervu kompota (onog od prosle godine). Jer moj zivot je jedna velika konceptualna umjetnost.

Policica sa stvarcicama. Koju obavezno srusim slusalicom kad se javljam na telefon. Zato jer uvijek jako jedro, vedro i razdragano dignem tu slusalicu kad zadrnda, te zaurlicem balkanskim ekvivalentom 'ALO? STA 'OS?' (to kad me zovu ovi moji iznutra, za ove izvana glasic svoj usecerim maksimalno i ponasam se - nes' ti prevrtljivosti). Vecinom se mogu promotrit razglednice, salvete, vizitke i znacke koje mi ljudi salju u znak moje plemenitosti. Razglednica iz Vancouvera je od mog gejpedera. Za Freudovski se zamislit.

Radisni stol vidjen iz desnog kuta. Sadrzi strucnu i ozbiljnu literaturu, flasu vode, neke pamflete/letke, biljeznicu u koju skrabam poslovna pametovanja svoja mudra i par nausnica koje moradoh skinut jerbo mi raskrvarise usesa. Kazem ja, uvijek treba imat malko osobnih stvarcica razbacanih unaokolo, tek toliko da se personalizira teritorij. Opaska: listici biljeznice trepere na povjetarcu izazvanim ventilatorom u punoj pari. Nema u nas klime. Nema labavo, samo bas-celik cvrsto.

Zadnja, ali zato izuzetno dinamicna fotografija i kompozicija. Sadrzi sve ono sto je potrebno da se napravi maksimalni dar-mar po radnom stolu: tanjir i salica. Tanjir sa hrpom mrvica od lisnatog tijesta koje se zapiknu u svaku poru tastature; te salica sa maltene ubudjosanom i hladnom, poluispijenom kavom. Mrlje od kave pozeljne su po stolu, biljeznici, literaturi i jos kojecemu. To je onda ono pravo. Mogu samo reci: pickica ko to nema!!
Nazire se, naravno, i dnevna stampa: na taj nacin obiljezava se moja izuzetna intelektualnost.
Aha, da, skoro zaboravih na hrpu sljiva na lijevoj strani. Stoje tamo samo za figuru, dok ne pocnu davat znakove prve plijesni. Pitaj boga zasto ih tamo drzim, a ne jedem? Valjda za bolju karmu, stali??

Inace, moj zivot (osim sto je nepatvorena konceptualna umjetnost, sto apsolvirasmo vec na pocetku ovog pamfletsko nastrojenog teksta) ce u slijedecem tjednu poprimit jednu necuvenu dimenziju: pohodjenje prekrasnog damskog dogadjanja zvan britanski festival pravog piva. I jos pokoje nesto sto ce popunit praznine ko vata bolesno uho.

A do tada, poludih za ovim cudesima od ljudi.

- 11:30 - Komentari (39) - Isprintaj - #

petak, 28.07.2006.

Da se zna: nije London sve sto sija

Kad ustanovismo ovo gore u naslovu, mozemo zakoraknut dalje.

Vesela druzba komjutera (oni sto ih je zivot zaobiso i reko im laku noc, odnosno, oni koji put putuju na poso) veselila se velebno informaciji da ce nas, umjesto uobicajenih 8 vagona, jutros opsluzivat neobicnih 4. Obilno veselje ispoljavavsmo spontanim poljupcima u celo i ocesa. Posto sam ja sretnica jedna rodjena pod supersretnom zvijezdom repaticom ugrabih sjedalo. I tako se odrndasmo u suton. Er, ne, u izlazak sunca, ipak to bijase jutro. Ali suton zvuci bolje. Samo sto nije bio. Ali na ovaj nacin izrazavam svoju autorsku slobodu.

Vlak se punio brzinom hidroelektranske brane. Skapavalo se sto od sparine, sto od stlacenosti. Ko ih jebe, ja imam sjedalo. Prevrcem po novinama i pazim da se ne zamrcin stamparskom tintom, iPod u usesima.

Odjedanput cujem neke glasne glasove. Ah, to je sigurno netko ugledao nekog koga dugo vidjeo nije. Ah, kako slatko i veselo i simpaticno. Nastavljam sa ignoriranjem jer ignoriranje je najveca kvaliteta prosjecnog ofucanog komjutera (vec odavno spadam u tu kategoriju).

Glasanje postaje sve glasnije. Vidim, vrag je odnio salu, skidam iPod, a kad ono…

“NEMOJ ME ZAJEBAVAT, NEMOJ MI SLATAT GUZICU, TAKO TI MATERE!!!”

“Ma koji ti je, sta sam ti napravio?”

“DOTAKO SI MI GUZICU, MRS, JESAM LI TI REKO DA JE MOS’ DOTAKNUT?”

“Ko, sta, kako, smiri se, covjece, guzva je.”

“NECU DA SE SMIRIVAM!! JA SAMO HOCU DA IDEM NA POSO!! I DA, DISAO SI MI ZA VRAT, UBIT CU TE!!!”

“Disao? Pa moram disat, jel’, tebi za vrat ili nekom drugom, jeboteja, GUZVA JE!”

“BUDES LI ME I DALJE PIPAO MARS U PRVU KLASU, ZIVOTINJO! I DA, JOS SI SVOJE NOVINE NASLONIO NA MOJA LEDJA, U VRAZJU MATER!!”

“Ma kakve novine, prividja ti se!”

“DA, DA, NOVINE, ZNAM JA TAKVE! EVO, OPET SI MI DOTAKO GUZICU, PICKO OD COVJEKA!! ZGAZIT CU TE!”

“Ne zajebavaj, suti tamo!!”

U kadar ulazi zena-komjuter (ZK).

ZK: “Dajte se prestanite derat ko piljarice na pazaru!”

“STA, JA SE DEREM? MA MOLIM TE!”

Zk: “Da, deres se. Suti i pati i skapavaj. Ima i nas ostalih na vlaku.”

“STAAA, PA KAKO BI TEBI BILO DA TE NETKO ZGRABI ZA GUZICU, A, AAAA?”

ZK: “Suti, glupane.”

“JA SE NE DEREM, MOLIT CU LIJEPO, JA SAMO RAZGOVARAM!!!”

I tako je to potrajalo jedno desetak minuta. Drz’-ne daj. U jednom trenutku pomislih da ce se potuc jer je Caps Lock spodoba urlala na sav glas (zato i moradoh stavih sve u caps lock, da docaram tu predivnu atmosferu).

David Glojgel bi reko da je zivot lijep. Ma sta lijep, prekrasan je! I poplocan kukuriznim pahuljicama. Pogotovo londonski, kad si vakumiran i stlacen i kad zapravo, prkosis zakonu fizike i onim nekim zakonima volumena ili tako nesto.

- 11:48 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 25.07.2006.

Turizam, barbarizam, turcizam

Iznjedrismo se iz brazilsko-rvackih dvora prosjecnom brzinom laganog povjetarca. Ona na petama, ja na petama, ko ziv, ko mrtav. Tu i tamo nas je htio zgazit kakav auto, ali grcevito se drzasmo jedna za drugu te tako izbjegosmo kolektivnu pogibelj. Nitko ne bi ovo vjerovao, ali tematski se dotakosmo rvacke turisticke politike. Odnosno, skupoce ljetovanja u inoj nam domovini. Mislis, debatiraju dva okorjela politicara, a ne dvije zenetine u emigraciji. A tek kad pocesmo o strancima i kupovanju komada domace obale, ohoho, sijasmo strah i trepet, bolje da nas nitko cuo nije.

Zustrim koracima uplovismo u Turcina. Rustikalna atmosfera opcinise nas dibidus. Sjedosmo i zabuljismo se u meni. Zabuljismo se i u rustikalne zidove koji bijahu prepuni etnografskih pomagala (i to onih turskih). Domaca atmosfera koja izbijase iz svake pore restorana preplavise koleginicu, a bogami i mene. Dok piljih u meni (menu, ono, vrancuski, ne meni kao zamjenici ili tome slicno) hvalih se sa svojim znanjem inih turskih jela: odnosno, probudise se u meni uspavani makedonski gen. Sve sam znala sto je, ama bas sve te se zbog toga osjecah ko na sedmom nebu. Dobro, ajde de, znadoh 72 %. To je skoro pa sve. “Gle, gle, imaju rakiju!!!” podviknuh malko glasnije nego sto je pristojno. Ali sve to bijase samo od pukog uzbudjenja. Muke pogodit da je raki = rakija.

Turcin se zabezeknuo kad narucih tequilu. Dapace, malko mu je obrva zatitrala. “Tequila, oooo?” je sve sto je uspio zaustit. “Srebrna ili zlatna?” Nemam pojma, narucih srebro, zlato iovako ne volim. Sta sad, misli da ne mogu strusit tequilu, a? Pokazat cu ja njemu. Dobro, ne mogu je na eks jer sam ludjak i cudak objedinjen u jednom tijelu, ali princip je vazniji od djela. Zato patih citavu vecer sa spaljenim grlom jer tequilu gutah gutljaj po gutljaj. Mazohista sam po pitanju grla mog njeznog.

Dok cekasmo hranu zvirlasmo naokolo gledajuci etnografske primjerke koji visise na zidovima pa da ponovimo lekciju: plug (aha, to znamo sto je i za sto sluzi); samar (ona pojma nije imala pa sam je, ko pravo seljacko dijete, morala prosvjetljivat u vezi toga), pa kao neka kocija (erm, bilo je nesto ono sa kotacima sa strane). Bilo je i par lickih pletenih carapa (sa kvazi-licko-seljackim uzorkom) sto visise uramljene na zidu, na sto smo cijukale od srece (ne znam ni sama zasto, ali eto, da docaram tu velebnu atmosferu koja vladase ko neki crnogorski vladika). Ne mogasmo odgonetnut komad drveta za koji kategoricki tvrdih da je to ono nesto puno cavala (cavli?) na sto se fakiri legnu. Ipak je to Turska, jel’. Bijahu i neke vile, plus trovile (vile sa tri siljka) za koje mislih da su parangal, te neki stolic za koji uskliknuh slavodobitno da je tronozac. Ali avaj, Marisi me odmah spusti na zemlju strogo deklariravsi da “to je tronozac, ali sa cetiri noge”. Obje ridasmo od paradoksa citave situacije. Takve smo mi djevojke-sveznalice, e, da!

“Mislis da nas razumiju ovi odje? Mislim, smijemo li ih opanjkavat, smijemo li psovat, smijemo li se raskomotit?” usplahireno sam ispitivala. “Ma more sta te briga, ozezi!” rece mi ona. I ozezasmo. Srce mi razgalise baklava na kraju. Eto, posandrco taj makedonski gen.

Zvakasmo, drobismo, mrvismo, ispijasmo (ponosno obavijestavam da iskapih casicu tekile nakon punih sat i nesto, bas sam sampion, znam, bravo ja!), kokodakasmo. Uslijedise posalicno-veseljacke poskocice: gejpederski bracni par koji NJU zovu da im bude skipper na jedrilici (jer je iz, Rvacke, jel’) kojom namjeravaju iskormilarit diljem Jadrana. Pravu su nasli, alal im vera! Podavit ce se svi kolektivno. A to necu moc’ podnijet, nikako.

Zazmirih od bruke na Marisino pozivanje konobara da nam naplati. Kako je samo prsticima sramezljivo i slatko iskoprcala poziv, ko da je u kazalistu, ih, ne znam kako je uopce Turcin skuzio sto mu zeli porucit! Jos jedan u nizu zgodnih momenata u kojem mi je hrana makinalno skoro izletila iz usta. Infantilno, znam, tu pomoci nema.

Site, poprilicno zadovoljne i malko omadjijane alkoholnim parama otisnusmo se u toplu srpanjsku vecer londonske zone 1. Ko za inat nabasasmo na vijecnicu. ONU vijecnicu u kojoj su se ONA dvojica nedavno uzeli. I obecali jedan drugome ljubav svoju vjecnu i vjernu. Zamalo proplakah ko zora od muke, ali suzdrzih se da ipak ne budem toliki Mate Miso.

Peturine za Nympheu.

I nikom nije lepse neg’ je nam…

- 20:45 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.07.2006.

Politika, pete i poliglotizam

Zapocelo je zlokobno. Nestalo bilo struje u citavom uzem centralnom Londonu pa tako i na milom mjestascu na kojem radim. Tama. Mrak. 3 sata su se provela lijeno vani sjedeci na betonskim stepenicama, pri tom slusajuci hvalospjeve (ohoho mjeseci nakon) o kolegi Jamajkancevoj curry ovcetini. Da, da, ONOJ ovcetini. Kad se udarilo pricat o tome kako je ovcetina bila toliko mekana da je samo spadala sa kosti povukla sam crtu. Sa kredom. Jer moj je zeludac zapoceo proces seljacke bune.

A sad ijopet aorist... Na putu do Marisino-Brusnog konacista izgubih se ko muva bez glave. JA da se IZGUBIM u Marisinoj mahali? Bruke i sramote! Jos upacila sparina i vlaga, ja se klatarim na mojim 10 centimetarskim peturinama i jos ni P od pojma ne imadem di sam. Kako sad dodjoh do table na kojoj pise Hackney? Otkud sad ja tamo? Mila majko! No, ubrzo se ipak pribrah, odgubih (tj vise ne bijah izgubljena) i sjedoh na zvonac. Iako, sa uzdahom teskim priznajem da nije vise bilo ushicenja u grudima mojim jerbo znadoh da Cimera necu ugledat. Niti bilo kojeg drugog (polu)gejpedera. Turobno raspolozenje rastose u meni poput koprive na otvorenom polju.

Znadoh da cu bit skenirana od glave do drazesne mi pete od strane Marisi. I bi' tako. Odmah je komentarisala pete, na sto se zlurado nasmijesih i mislih si "Aaa, nes' ti danas bit visa od mene, a-a, i ja pete za utrku imadem."

Politicki angazirana Marisi dio: kad je zapocela o trenutnoj situaciji u Libanonu!! Pa Izrael. Pa demonstracije. Pa bombe. Pa mrtvi. Pa Dablja. Pa Tonci. Pa diskutira sa Jamerikancima onlajn. Panjka ih. Nervozno se meskoljih jerbo ocekivah laganu konverzaciju ni o cemu, a kad ono... Dlijetom pokusavam (odnosno, pitanjem) razbit revolucionarku Marisi pa iznebuha pitam di je Brus. Kao, otiso udisat neke cudnovato-osebujne dimove na vrtu. Vrt? Imaju li oni vrt? Navodno da imaju. Ko sam ja da proturijecim???

Da razbijemo imaginarni led tumacismo turcinov meni online ceskajuci se po glavurdama. Nudili su: janjetinu; janjetinu; janjetinu; i jos janjetine. Uber zlo, uber naopako. Pri tome dicismo se nasim obilnim znanjem jezika koji se vodi pod turski: nu, vidi, coban salata, pih, znamo to! Te, gle, cufte, hohoho, ko da ne znamo! Patlidjan, staaa, to je turska rijec??? Ja sam se cudila ko biber soli jer nisam nigdje vidjela da nude svinjetinu (blamiram se, da, znam, to vec i nije neka vijest dana), a Marisi nije bilo jasno zasto nigdje ne nude kravetinu. Ono, meso od krave. Hm.

Kljuc u bravi se okrece. Ide Brus!!! Aleluja! Vec s vrata milozvucno gudi sa "Dobar dan!" Ohooo, Brus, pa ti rvacki cvrkuces? "Kako si?", ne da se smest on. BRUS! Znadem da ga je mozda cudnovati dim opandrcio, ali ovo je mega-cudesno!! Cmak-cmak, ovo-ono. Kadli, problemcic u vidu Marisinih peturina. Opet neke zlatne barke na nogama. I to sa otvorenim prstima. Skoro padoh u afan. Ljudski nozni prsti su zlo ovog svijeta. Kad ja kazem! Ovog puta anarhiju zakuhase remen za kopcanje: te ne moze nabost pravu rupu, te ne vidi kopcu, te tamo, te ovamo. A sekundarka na satu plese svoj ples.

Uvijek neke peripetije, bogati.

Slijedi Turcin, etnologija, 'rana i ostale pricice, anegdotice i raznorazne ostale poskocice (kao gole cinjenice, da, zapravo, znamo i ruski, a ruski nit vidle ikad nit mirisale), ukljucujuci i divan skec o novoozenjenim gejpederima i njihovoj would-be navigaciji jedrilicom po moru jadranskom.

- 11:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #

petak, 21.07.2006.

Anatomija, antropologija i entomologija

Zbog izuzetno akutne lijenosti izazvane nestasnim britanskim vrucinskim (ne)prilikama prilazem par natuknica od zivotno-povijesne vaznosti.

• Jutros se zapetljah u vlastitu haljinu, ne mogah disat te se spetljah maksimalno. Uskomesah, usudila bih se reci. Kako? Jednostavno. Zaboravis li otvorit patent na ledjima do kraja da se mos’ izlit ko voda u grlo u u usku haljinu koju oblacis preko glave (ne preko nogu poradi onog sto u anatomiji strucno nazivaju bokovima). Jedno 5 minuta bjesomucnog povlacenja i natezanja gore-dolje, zajapurenosti, zvukova paranja konca i savova, nemogucnosti disanja u jednoj sekundi, te izazivah svakolike anatomske kontorzije. Zabavno i jako poucno. Jos ako se zakasni i na vlak (koji NE strajka danas, vidi jedan od donjih natuknica) jodlanju i busanju u prsa od veselja nikad kraja ni konca. Anatomija.
• Poradi vrucine moradoh se odrec svojih bapsko-anabaptisticko-puritanskih nacela, odnosno spavanja u pidjami. Te moradoh spavat polugola sto me izuzetno nanerviralo. Pa se osjecah ko u nekom kupleraju. No, jebo sad to, kad je kupleraj nek je kupleraj! Antropologija.
• Kolega Sved danas sa ponosom svedskim nosi kosulju sa kvazi-havajskim motivom. Probam ne gledati u njegovom pravcu. Antropologija.
• Kolega Jamajkanac sa ponosom proto-jamajkanskim nosi mrezastu potkosulju drecavo zelene boje. Probam ne gledat ni u tom pravcu kretanja. Antropologija.
• Vlakovi NE strajkaju danas. A vec se spremah da suznim ocima i drhturavim placipickastim glasicem obavijestim predrage mi kolege da se ne mogu probit kroz covjekolike horde do posla. Skoro rekoh do spola. U brojkama i slovima mogla bih zaradit duplo bodova. A ako odbacim slovo p mogla bih dobiti i laso. Pa ako izbacim a mogu dobit sol. I tako dalje i tako blize.
• Izabrah ovo za nedilju. Super, imaju i vile i krampove i lopate po zidovima. Vec vidim da ce ova zvocakat na veliko, ali necu se dat smest, nikako jerbo vjerujem u svoje ideale i nikad ih ne izdajem! Oduvijek znah da u meni cuci skriveni Patrice Lumumba.
• Oni letece-skakajuci paukovi su se izgleda ugnijezdili ispod vrtnog mi stola. Naime, jucer mi sletise, odnosno skocise, jedan jos veci na knjigu. Pa sam procesom zvanim eliminacija shvatila da su to otac (taj veliki) i sin (onaj mali iz prijasnje skolsko-poucne ilustracije) u korporaciji. Bas krasno, imam citavu floru i faunu pred nosurinom. Jos mi samo fali jedan poprilicno bliski susret sa nocnim leptirom raspona krila metar sa metar i mogu se mirno zacahurit. Entomologija.

- 13:38 - Komentari (37) - Isprintaj - #

srijeda, 19.07.2006.

Fjaka po londonski

Udarila nas suncanica. Slusamo ovo u uredu (varijacija na temu od The Jam - Going Underground). A i vlakovi ce nam na strajk u petak. Sve je propalo. Otislo u spolovilo. Ko ne zivi na otoku ovom nece kuzit ni pola posto, ali ovi sto su odje zajedno sa mnom i sto se kupaju u krupnim kapljama znoja svoga i ne da im re radit ko ni meni ce mi znalacki namigivat. Ventilator nam razbacuje sve papircuge naokolo, kolega Sved bulazni o golfu (kakva klima, pobogu, pa mi smo Englezi!), kolegica raspalila ovaj pjesmuljak na mobu. Alaj zivimo la vida loca u vrazju mater!

Sadrzi i najgoru rijec ikad sto na engleskom mos' opsovat: cunt.

Nadam se da se moj gejpeder nece uvrijedit.

I kako sad da se skoncentriram na piskaranje budzeta za Guercino izlozbu? Nikako, eto kako!

Some people might like to get a train to work
Or drive in in a Beamer [Beamer = BMW, op. de moi] or a Merc,
Some guys like to travel in by bus,
But I can't be bothered with the fuss today
I'm going to take my bike,
Coz once again the Tube's on strike.
The greedy bastards want extra pay
for sitting on their arse all day
even though they earn 30K .
So I'm standing here in the pouring rain,
Where the fuck's my fucking train?

London Underground
London Underground
They're all lazy fucking useless cunts
London Underground
London Underground
They're all greedy cunts I want to shoot them all with a rifle.

All they say is "Please mind the doors",
and they learned that on the two day course,
This job could be done by a four year old.
They just leave us freezing in the cold.
What you smell is what you get
Burger King and piss and sweat
You roast to death in the boiling heat,
With tourists treading on your feet
and chewing gum on every seat,
so don't tell me to "Mind the gap"
I want my fucking money back.

London Underground
London Underground
They're all lazy fucking useless cunts
London Underground
London Underground
They're all greedy cunts I want to shoot them all with a rifle
LaLaLaLa
LaLaLaLa

The floors are sticky and the seats are damp,
Every platform has a fucking tramp,
But the drivers get the day off when we're all late for work again,

London Underground
London Underground
WaWa Wankers , They're all Wankers ,
London Underground
London Underground

Take your Oystercard, and shove it up your arsehole.

- 12:09 - Komentari (42) - Isprintaj - #

utorak, 18.07.2006.

Nije kratka, al' je slatka

Zvizdanciji kraja neima. Za sutra je najavljeno triessedam. Tracnice se tope, asfalt se topi, mozak mi se topi (uzego poput pokvarene i usmrdjene svinjske masti). Na Piccadilly Line mislih da cu izadhnut zadnji dahic svoj i ispustit dusicu svoju dragu. Sve cekam kad cu pocet zborit ko neka juznjacka big momma i razvlacit imenice, glagole, pridjeve, prijedloge, priloge, veznike i ostalo, te pocet svaku recenicu sa Ah'm gonna.... Fali mi jos lepeza, stolac za ljuljanje, da prebacim jedno bedro preko stolice, sfrkane novine sa kojima mogu mlatarat po komarcima i inim insektima i bubama za koje nisam znala da mogu postojat na ovom otoku strave i uzasa, te pokoja sacmarica u kutu. A moze i flasa Southern Comforta. Zlu i dobru ne trebalo. Sweet home Alabama!

Shodno sa smanjenim radnim kapacitetom sive tvari sto ga mozak nazvase danas na poslu imadoh zenski momenat. Naime, kolega Jamajkanac mi zapovjedise kako moram otic otvorit neki ormar u kojem se nalazi pregrst elektricnih osiguraca, kablova, obojanih zicetina i ostalih elektroda, anoda i katoda. I da moram okinut par osiguraca jer on mora nesto provjerit. Mene je naso zajebavat sa takovim muskim poslovima, umjesto da je upregnuo kolegu Sveda, koji se potajice ko fol zadubio tandrcuci melodramaticno po tastaturi. Ko fol pise neki vazni mail. Ko fol mu mozak vec nije na svedskim pasnjacima gdje se nameracio otic iduci tjedan.

Nes' ti ni pet ni sest isprintah fino instrukcije sto cinit kad otvoris veliki elektricni ormar. Ormar sa elektrikom, to jest. Nista lakse, pih, cas posla. Frajerski zveckam sa snopom kljuceva i otkljucavam. Odmah na pocetku mi se nije svidjalo neko zujanje koje je izbijalo iz njega, ali ne htjedoh da me takve sitnice ometu u superherojskoj namjeri.

Dobro, pise u instrukcijama da otvorim ormaric oznacen DB1. Meni oni pricaju, ko da ne znam citat i pisat! A kad ono, cvrc Milojko! Od 5 ormara tamo SVI su oznaceni sa omrazenim DB slovima i brojkom 1. Sta sad? Stojim ko zakopana u zivom blatu svojih misli. I buljim. Cas u ormare, cas u komad papira. Pa onda cas u komad papira, cas u ormare. Naprezem oka svoja sokolova. Nema pomaka. Otkucavaju sekunde. Minute. Ista meta, isto odstojanje. Ne mrdam od cuda nevidjena.

Da li da otvorim te ormare i provjerim di su Jamajkancevi osiguraci? Hm, bolje da ne, to je ipak struja, nikad ne znas kad te moze strefit, ne pacaj se sa djavlom, ostavi! Ima i ona naljepnica koja upozorava na visoki napon. Ona sa gromom i munjom. Instinktivno trazim onu naljepnicu sa lubanjom i kostima. Obuzima me neka cudna zebnja. Odozdo kolega Jamajkanac nervozno podvikuje nesto tipa "JESI LI VEC ILI NISI??!?!" Ko ga ferma, nek se jos malko pece na zivoj vatri, a ja cu dotle ne znam kako dokucit koji mi ormar valja otvorit.

5 minuta. Nista. 6 minuta. Ziva ukopana, Jamajkanac jos zivlje nasekiran. Nes' ti majci usplahirenosti moje, mrmljajuci u bradu si proklinjem kolegu Sveda, kako mi je to mogo zakuhat, da u instrukcijama kaze DB1, a svi smo mi DB1?!

I sad bi kao tu trebao stajat paragraf o mom neocekivanom prosvjetljenju, kako nadjoh osigurace, kako je kolega Jamajkanac, zajedno sa mnom, zaplesao bericetno kolo slaveci taj mili dogadjaj. Umjesto toga zatvorih oci, nasumicno izabrah ormar za koji svojom izuzetnom percepcijom smatrah da bi mogo bit taj, te ga naboh ko pijetao suho zrno rize. Kolektivni uzdah olaksanja prolomise se citavom zgradom. Da je bilo vise ljudi oko mene sigurno bi se desila scena ko iz jamerickih filmova: svi pljescu i keze se, bacakaju sesire u zrak, a bace i mene u zrak koji put i kao vicu hura, hura!

Kao neki zanimljivi pees: doklen ce me ovi kukci napadat (ovo piskaram razbaskarivsi se, ladeci guzicu na vrtu svome, ko prava juznjacka momma), zujat mi oko usiju, pikirat sokic u casici (dabogda se podavili tamo), i cinit me da vristim svako malo? I sad, za one koji ne vjeruju, opet me proganja pauk koji skace. I to iza, na stolici, tako da svakih 5 milisekundi se moram okretat, zvirlat u njega da vidim jel' ce sad iskezit svoje ogromne ocnjake?? Ne moze se covjek posteno ni naslonit. Majke ti, kakve su ovo bestije na ovom otoku??? Da ne znam da je pauk (koji skakuce), zaklela bih se da je neka mini skorpioncuga. Konacno se naslonih na naslon. Ako mi je uso u kosu moju svilenu i milenu posandrcat cu do kraja! Spread your love like a fever!

Ko ne vjeruje dabogda morao dovijeka jest i mirisat ovcetinu!

- 22:33 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.07.2006.

Razvratnost je samo jedno stanje uma pokraj druma

Prosto da ne povjerujem kako moje uzavrelo vrelo pameti u zadnje vrijeme radi ko rabotnik na pokretnoj traci pa reko', aj da to iskoristim i prospem jos kojesta. Ljetos imamo zvizdan vec nekoliko dana uzastopce. Nesto kao Summer of Sam '06. Jos samo fali kad ce netko, ko je posandrcao od ove vrucine, pocet sijat strah i trepet naokolo. Kad ufati zvizdan onda ufati zvizdan. Pa tako udarilo i odje preko tries't. Preciznije, triescetiri. I ajde sad ti radi pod tim uvjetima. Zaboravih da takovije temperature prezivljavam samo kad sam u domovini ili na odmoru, a ne odje, kad moram na poso. Ne mogu brate radit, ne mogu brate disat, indisponirana sam maksimalno. Procesom matematicke dedukcije zakljucujem da na tu temperaturu ona dolje u podzemnoj mora bit otprilike jedno cetrdesetidva-tri. Savrseno za udisanje (mio)mirisa ljudskih i onih ostalih neidentificiranih. Da imadem znanje (al)kemicara patentirala bih tu kolonjsku vodu, obogatila se i otisla zivit na obalu Kaspijskog jezera/mora loveci tustu ribu za kavijar.

K tome zaradih jos jednu londonsku boljku, a to je da ne podnosim sporost u hodanju. Docim mi se nacrta neko sporovilo na horizontu posandrcam, iskezim ocnjake, oci iskolacim i odmah se pripremim da doticnu spodobu sa prezirom preteknem. Nema fjake, nema zjake, nego grabi i nosi se! Obicno su ti sporaci turisti kojima je svejedno stignu li na odrediste jucer, danas ili sutra. Zvirlaju naokolo i udare brigu na veselje, a meni tlak poskakuje na jedno 220 sa 110. Kud tolike kofercine moraju tandrkat sa sobom, i to bas u doba kad se ide na poso (ili s posla)? Ko da nemaju pametnija posla?!?! Polako, ali sigurno metamorforiziram se u nervoznog, ljutog, netolerantnog me-me-me primjerka londonskog roda.

Kao trece, ova vrucina odalamila me u glavu pametnu na dugo i na siroko. Stalno mi se motaju raznorazne odvratno-razvratne misli. I to zahvaljujuci onoj Goldfrapp zenetini. Docim cujem ovo. Ne znam, mozda ona zbori o necem sasvim bijelom i nevinom i cestitom, te samo zahvaljujuci mom ogranicenom mozgu uzeglom na silnoj vrucini britanskoj to onda interpretiram na neki sasvim drugi nacin. Ali uzvrpolji me to sve skupa, majku mu. Mislim, slide in. A dobro, svakoj seljancugi (meni, op. a.) njeno (moje, op. a.) veselje.

No, dobro, jednom davno, kad mi bijase malo godina (eh, da, postojala su i ta vremena) interpretirah ovo na nacin da se opustis kad si malko umoran. Aha, da, mos' mislit. Bijase to puno prije nego otkrih da to come cudnovato ne znaci samo da dodjes. Hm. Sva sreca da odrastoh u domovini inace bi me vec bili strpali u zatvor kao maloljetnog delikventa. Ponekad stvarno nikad na zelenu granu sa mnom.

I kao cetvrto, moradoh se hvatat u kostac sa paukom na poslu. Da, jos jedanput. Ovog puta je to bio pauk velicine pola nokta, ali je zato skakao. Odnosno, poskakivao. To jos nikad nisam vidjela. Al' ga 'ocu zafatit, a on skokne. Pa tako u krug. Upravo to poskakivanje davalo mu je neku zlokobnu auru. Mislim si, zaliboze te Darwinove evolucije, kud sad jos da i pauci skacu? Mislim, stvarno, jos samo da meni narastu krila pa da poletim!! Onda ga fatah poluzatvorenih ociju da se totalno ne zgrozim. Ne uspijeh ga scepat. I odskakao on tako sa ruba stola u nepovrat.

Opet ispade dugacko! Treba mi oduzet pravo glasa! Ili mi dat da sadim vocke ili plijevim paradajz na plus trideset.

- 22:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.07.2006.

Kao citam, a samo lupetam i ne pitam

Oduvijek bijah spori citac. Osim onog testiranja u prvom razredu osnovne, kad nas testirase koliko rijeci u minuti mos' procitat. Preshishah sve i bijah prva. Ne znam kad me onda ova sporost dosegla. Bit ce valjda da ima veze sa godinama. Stari se i to.

U zadnje vrijeme ta sporost je dosegla alarmantne razmjere. Mislio bi covjek, kako se ovako vozikam na poso/sa inoga, da cu procitat svaku knjigu ikad napisanu uzduz i poprijeko i cik-cak i svakak. Aha, dakako. Trenutno mi se kocoperi pregrst poluprocitanih knjiga, a ja i dalje zapocnjem nove. Ovo je stvarno nesretni spletoniz dogadjaja kojima treba znat stat na rep. Nema veze koliko je zanimljivo, prozeto svakojakim divotama, krasotama, fabulama za umrijet, opisima, dopisima, cinjenicama, zgodjusnjim detaljcicima. Nema majci pomoci: zapnem negdje na pola puta, izgubim se, pa zaboravim, pa zapocnem novu.

Nakon nekog vremena skruseno se sjetim ove stare, na pola dotaknute nekadasnje krasotice, ali me onda pocnu mucit problemi poput toga da nemam pojma sto se izdesavalo. Odnosno, ne mogu se sjetit. A ne da mi se ponovo zapocet od pocetka. I tako zapocne polagana, ali sigurna smrt. One oskvrnjene tuzno me gledaju, trude se i zapomazu, a ja okrutno okrecem glavu i prepustam se onoj varljivoj (da li tome doprinosi cinjenica da sam na klavirskoj harmonici nekad davno znala odrapit "Zena je varljiva" od Verdija, zauvijek ce ostati nerazrijeseno), novijoj, mirisnijoj i jos neotvorenoj.

Niti jedna knjiga svijeta nije sigurna od ovakve turobne sudbine kojom je licno mogu pocastit. Prekopavajuci i brisuci prasinu (koja se nasla jos iz pleistocenskog doba) sa polica pronadjoh tako par njih zaboravljenih u prostoru i vremenu, sa jos uvijek zakacenim listicima papirica gdje sam bila stala. Obicno zapnem negdje bas pri kraju, kad bih se bas trebala zahuktat i zagrijat i ne pustat. Ali ne, zasto bi bilo pravo kad moze zlo i naopako? Bulgakov, poglavlje 31 (zadnje poglavlje prije epiloga - sto, pobogu, bijase sa Margaritiom nikad ne doznah); Murakami stranica 177 (nikako da se snadjem oko onih biometrobiologagenetologa-pizdamaterinastasvene), kod Barnesa mi jos samo fali da procitam zadnji dio kako je Arthur Conan Doyle rijesio slucaj onog odvjetnika sto su mu zabiberili stafforshireski policajci i ostali (brat-bratu jos stotinjak stranica). Pri tom se ne mogu dovoljno nacudit kako to da u tom moru nedovrsavanja i polovicnog zadovoljavanja uspijeh procitat 2 citave knjige bez ikakvih daljnjih biberenja?!

Trenutno brkove svoje tmaste mastim sa novopridoslom autobiografijom John Peela. Doklen cu dogurat sa njim za sada ostaje nerazrijesena mrkla misterija.

I, da, imam nove susjede. Mislim da su gejpederi.

"Britain by Mass-Observation" - urednici Charles Madge & Tom Harrisson
Dizajn: Edward Young
Penguin Books, Harmondsworth
Svi marsh na izlozbu modernizma! Do iduce nedilje.

- 17:20 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 14.07.2006.

Magareca ceprkanja

Izvadjeno iz naftalinskog rukava. Usmrdilo se, bogati, ovo, u ovih godinu dana. A i moljci su ga poprilicno izgrizli. Od koga je, dobro je. Magarad i ovako ne zna za bolje.

2005. Pripadnik sam takozvanog ljepseg/njeznijeg spola, takozvana bolja polovica goroj polovici, ili drugim rijecima pripadnica zenskog roda. Kao takva ponajprije sam blagoglagoljiva i sa ogromnim potencijalom za ljigavstine svemirskih razmjera kad su u pitanju primjerci takozvanog jaceg/ruznijeg spola, takozvane gore polovice boljoj polovici, ili drugim rijecima pripadnici ONOG drugog ljudskog roda. U slucaju figurativnog lomljenja i drobljenja raznoraznih organa, te ostalih anatomskih djelova poput jetre, srca i potkoljenica, podijelit cu pregrst bisera mudrosti koji, vjerujem, mogu biti od presudne vaznosti (ali biseri, koji su, recimo, nijansu neobicniji nego oni uobicajeni tipa da li da ga odalamim express loncem po lubanji ili da mu zdrobim kljucnu kost pa da vidis!).

1) Nisi nitko i nista ako barem jednom u trenutku opcenarodne 'lomljave' nije covjek ovo. To je nesto kao feministicki i intelektualno, a zapravo ne zelis priznat da su ti Wilson sestre jos i bolje. Jos mi samo fali priznat kako slusah ovo (ne, nisam palila upaljace, ali malo mi je falilo) kad me ostavio onaj sto jednom bijase teta u vrticu (odmah nakon sto emigrirah u tudjinu prije 6044 godine). Sad cujem da je naslijedio frizerski salon svoje majke. Goreg prokletstva mu nisam mogla pozelit. Hihi.

2) Imperativi poput 'crkni' ili 'dabogda otpao sa kruske' (nije nuzno imperativ kao takav) barem su jednom presli usta moja mila. Takodjer pomaze metoda zvakanja papira na kojem je bilo napisano njegovo ime. Pri tome se gledajuci u ogledalo ko Travis Bickle i mumlajuci raznorazne besmislice. Osjecaj satisfakcije zagarantiran. Onda ide ispljuvavanje doticnog papirica jer ipak nisi Travis jer brate, ici raskvacani mokri papir progutat? Nece ic, bogamu.

3) Crne misli mogu se odagnati, na primjer, divljenjem svakodnevnim stvarima koje oslobadjaju: visesatnim buljenjem u zid; zujanjem u prazno; proucavanjem izuzetno umjetnickog uzorka na zavjesama (pri tome se pitajuci 'kako su samo to napravili?'). Onda odjednom u zavjesama prepoznas njegov lik. I njegovo djelo. Nesto poput fenomena prikazanja Elvisa (ukljucujuci i zulufe) u prepecencu prije par godina. Ili Svete Majke u tvrdo kuhanom jajetu.

4) Neizbjezna nemogucnost proucavanja raznoraznih savjeta/knjizurina/seciranje svakolikog skrabanja Tko moze u svoje rucetine uzeti nesto a la Oprah/Dr Phil/Geraldo, svaka mu mila cast. Knjige koje obavezno na koricama imaju ime autora u ogromnim, kitnjastim zlacanim slovima iza kojih redovito ide kratica PhD (dakle, zna se da su takvi autori pametni jer imaju doktorat, nek se zna).

5) Fizicka aktivnost. Endorfini. Slavljenje novih dostignuca Rocky Balboa stajl (Survivor drezde na iPodu). Nakon otrcanih par kilometara fraze poput 'Ko te shisha?', foliranje tipa 'Jozo Tko? Nemam pojma ko je taj.' cak dobiju i neki omanji smisao. Za jedno 3 sekunde. Nije lose. Mora se od neceg poceti.

6) Nezaobilazni hobi poput gadjanja slike doticnog raznoraznim ostrim (moze i tupim) predmetima. Ceremonijalno paljenje iste i istovremeno puhanje u zar i spasavanje u zadnji cas. Postupak ponoviti kad opet padne mrak na oci. Unistenje ce eventualno biti potpuno. Vuk sit, koza cijela, a jarici netaknuti.

7) Takodjer je obavezno s vremena na vrijeme slusanje tugaljive muzike. Recimo, ko fol si fan Rufus Wainwrighta i stvarno zelis slusat njegovu interpretaciju Hallelujah, ali u glavi ti se samo mota ovo. To je zdravo, to je ljudski. Odnosno, to se naravski nadovezuje na cinjenicu broj 1. Krug se zatvara. 360 stupnjeva. I ostale metafore.

Alaj sam ga izmljela!

2006. dodatak: oh, sweet Jesus!

Magare u Brooklynu.

- 23:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 12.07.2006.

Necu da budem magare u dotiranom filmu

Malo parafraze na pocetku od strane drugova sarajevskih.

Sad kad smo otkrili apsolutnu misteriju equus asinusa, odnosno, magaraca, magarica i svih koji se tako osjecaju (a i izgleda i izgledaju) mozemo dalje cvrsto i odlucno zakoraknut u vjecitu borbu i kostac za magareca prava. Ovo nema ama bas ikakvog smisla, ali moradoh se obrecnut na magarcine u koje i sama spadam.

I tako se jucer izmasakrirah vlastitom rukom da se bolje iskasapit nisam mogla. Kako, pitate se znatizeljno? Izuzetno jednostavno, ali vrlo efektno. Britvom prolazih po noznim petama dok se tusirah. Da, britvom. Nema za mene pedikera, manikera, zavarivaca i ostalih, kad ja to mogu puno bolje i efikasnije u borbi za zenstvenost, atraktivnost i bolji boljitak? Vec se toliko izvjestih u toj kasapijskoj raboti. Ali ocigledno su se tu bile uplele mracne strane. Koje me natjerase da odalamim pola pete desne noge. U jednom mahu. Potezu. I to onom majstorskom. Ko pravi velemajstori. Cap! Ode!

Sa nevjericom gledam u rupu na peti koja se ubrzo pocese crveniti. Sto je sad ovo? Ah, da, krv. Malko krvi. Pa onda jos malko vise. Pa jos. Pa puno previse. Sve sto mogah isprva napravit jest da se sjetim Janet Leigh ispod tusa. I tamne tekucine (crno-bijeli film, jel') koja se slijeva u slivnik. To me je cak malko i zabavilo, u nekom cudnovatom uzbudjenju. Gledat krv svoju vlastitu kako se prolijeva. Bez ikakvih sminkerskih dodataka.

Krvna grupa 0, rezus pozitivna (mislim).

Mislim, proci ce, ajde. Kad ono, ne prolazi. I dalje, ne bas siklja, ali tece u pravilnim razmacima. Erm, moram u neku akciju (brza reakcija, to sam ja!). Zavidah stopalce moje u rucnik. Ali problemu tu nema kraja: kako sad hodat? Nikako, eto kako. Te kako da se obucem? Opet nikako, eto kako. Probah skakutat. Otpade mi rucnik sa nozice, a kad tamo, masakr. A nije cak bio ni teksaski, ni uzrokovan motornom pilom.

Pokusavam ne vriskat, a krvi ko u prici na drvenom podu, krvi ko u Grissoma na obdukcijskom stolu. I to prave pravcate. Da li mogu iskrvarit do kraja kroz petu? Hm. Koja nelegendarna smrt bi to bila! Odagnah tu misao i prionuh na jos jedan pokusaj vezivanja stopala u umjetnicko djelo. Dobro, uspjeh, noga zavezana, no kako sad po stepenicama bez da raskupusam privremeni zavoj stoljeca sto ga uspjeh izvidat na petu? Prizor koji je pri tome uslijedio blago podsjecase na onog sto ga nazivaju Quasimodo. A stari mrtvi Victor se mozebit okretao u grobu svome.

Jednom rukom drzeci zamotano stopalo (zgodan prizor), drugom drzeci prljavi ves koji namjeravah seretskim pokretom ubacit u ves masinu, Quasimodo se nabadajuci spustio stepenicama. Aleluja! Sad treba jos i flastere nac. Skakutajuci ko zecic po proljetnoj zelenoj travici doskakutah do kuhinje. Ali ni jedan flaster ne imade povrsinu Antarktika ko moja ranica. Posto je improvizacija moje prvo ime izlijepih par njih tamo. A krv i dalje kola. Pokusavam se sjetit sto su me ucili na satovima prve pomoci (trebah se i natjecat u jednom od timova na nekom prvopomockom pripizdinskom prvenstvu, ali slomih ruku pa dobih suhu figu i gips do lakta), kako zaustavit krvarenje: polegni covjeka na ledja i digni mu noge? Ne, to je za nesvjest. Samo digni noge? Tjah, kako onda hodat? Presavini nogu i tako savini zilu iz koje tece krv? Oh, medicina bi se bila usrecila mnome, o, da!

Da prikratim: nakon 5 flastera, reda skakutanja, reda jaukanja (bogami, boli kad si razrezes stopalo), reda 'majke mi, ovo je zadnji put da koristim britvu za uljepsavanje same sebe' smirih se poput pucine mora nakon oluje.

A lekcija svega ovoga jest? Magarci pojma nemaju. Eto, ucite i naucite se!

Ovog puta primite pregrst poljubaca od vase raskasapljene magarcuge. Kissykiss!

- 10:22 - Komentari (41) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.07.2006.

Sanak ubire svoj danak

Nekad davno, puno prije nego otkrih vec sad novootkrivenu cetvrtu sijedu vlas u kosi (e, moram sad opsovat jer sijede su sijede - da im mater, uf! Sad mi je lakse, ali gorak ukus jos i dalje ostaje) mogah izdrzat do kasno/rano u noc/jutro, a da ne zaspim. To su bili dani studentizma, cimerizma, idealizma, individualizma, larpurlartizma, anarhizma, John Majorisma, ubudjosanizma (po kakvim sve budjacima britanskim ne zivjeh nije ni cudo). Sad trepnut ne mogu dalje od 23 sata i nesto sitno. Vapim za 8 satnim spavanjem ko planinska bistra rijeka za pastrvom.

Docim njezno polozim lubanju svoju na ocajni jastuk koji nikako da promijenim (mrzim mekane jastuke, a uvijek ih kupim, e, to je prokletstvo) zaklopim oka svoja dva pa nekom cudnovatom magijom nestanem sa ovoga svijeta. Mozda tome doprinosi 3-satna dnevna doza jebade, odnosno, putovanja sa/na poso? Ostaje nerijeseno do daljnjega. I nema sanse da se probudim do jutra. U principu. A taj princip je vrlo labilnog karaktera.

Naime, imam prekrasno obozavanu naviku da se probudim sat vremena prije budilice. Pa se onda prevrci, okreci, rotiraj, kotiraj, sanjaj, povuci-potegni. Tih neophodno potrebnih sat vremena koje trebam ko sto pijandura treba plot nikako da dobijem. Pa gledaj na sat. 6.15. O, sveca mu poljubim, jos 45 minuta, ajde, mogu to odspavat. Je, da, jos vise se uzvrpoljim i jos vise probudim. Okreci se na lijevu stranu. Ne ide. Okreci se na desnu stranu. Ne ide. Ne okreci se, sine. Isto ne ide. I tako iztrlababalanim tih 60 minuta sto me vrlo razveseli vec odmah na pocetku dana.

Takodjer, ma kako da bila umorna (ko pas i tako tome) nes' me majci natjerat da zaspim na ledjima. A-a. Nece ic. Nikako. Legnem li na ledja ko da sam legla na eksere. Odnosno, cavle. Poput jelenka uskoprcam se i rukama i nogama te mlataram u prazno. Takozvani prazni hod. Neprirodan polozaj, bit na ledjima. Pa onda toliko izmlataram naokolo da se zapetljam u jorgan. Te se moram otpetljavat. Sto, naravno, dovede do jos vecih peripetija zapetljavanja. Valjda zato ne hrcem jerbo zaspat na ledjima mi je ekvivalent disanja pod vodom bez skrgi. Ili sa plucima.

Tako da se onda prebacim na omiljeni mi lijevi bok, podaprem premekani mi jastuk sa objema rucicama i zaspim snom pravednika. Osim ako me nesto ne probudi tokom noci. Sto se zna desit relativno cesto ukoliko ima ikakovih zvukova cudnovatih. Recimo, ima onih koje moze probudit samo nuklearna eksplozija/petstoosamdeseti svjetski rat. Tako kazu. Mene moze probudit i samo listanje knjige, tj okretanje papirnatih knjiskih stranica. Al' puhne vjetar malko jace, eto ti belaja, odmah otvorim oba oka smedja. Grmi li, sacuvaj boze, prenem se ko oparena (dzaba one teorije da to sveti Ilija ropotari sa kocijom tamo gore). Spavam li pored nekog, a taj netko zadise malko cudnije nego obicno (ili ne daj boze, zahrce), tu sam, budim se ko vjestica u noci, osluskujem i udaram u cjevanicu doticne osobe prema potrebi.

Pa onda ozednim pa me to probudi. Ili se toliko nalocem tekucine prije spavanja da mi ne gine poucni i zabavni izlet na WeCe. Zabavi nikad kraja! Uvijek neke zgodne permutacije.

Niposto nisam zakomplicirano zensko. Ko suprotno tvrdi ima da napravi 34 sklekova sa mnom na ledjima (odnosno, ja na ledjima te osobe) umjesto medicinke. Aj sad!

U zadnjih tjedan dana ujutro obicno navinem ovo dok se spremam na poso. Pa covjek misli, provest cu se ludo taj dan. A kad ono, sta se libes, 8.23 vlak ne ceka, spremaj se navrat-nanos na parove razbrojs.

A za otprilike dva tjedna moci cete citati i diviti se jos jednoj u nizu londonskih izilickih vragolarija nje i male mene. Otvorenih usta i razrogacenih ociju cekajte i divite se!

A na poslu buljim u ovo na desktopu.

Vegeta dodatak: magarica mala ljubi vas sve pokraj morskog zala. Mwah.

- 16:52 - Komentari (36) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.07.2006.

Daj mi mamuze, daj mi konja!

Propala sam. Na veliko i nasiroko. Sve je otislo tamo gdje nije trebalo. I sad jos o tome javno progovaram. Umjesto da sutim ko svjeze zalivena cvecka i ne zucnem ni rijeci. Nije da se sramim, ali ipak...

Naime, prolupala sam za country muzikom. Da, da, onom koja ima veze sa kravama muzarama, konjima, farmama, hvatanjem vjeverica i puhova u misolovkama (navodno Elvisovi rodjaci rade kao traperi puhova), losim sesirima, koznatim koncem umjesto kravata, prasinom, pamukom i ostalom florom i faunom. Nije da sam vec dogurala do Billy Ray Cyrusa, ali i to je valjda samo pitanje vremena. Pocetak skliskog kraja. Kraja iz kojeg povratka se ne imade. Nikako.

Recimo, Gram Parsons. Sad digresija: podsjeca me na Strokea jerbo je bio nasljednik ultra bogatih plantazera naranci i limuna iz Floride. Jest da Metkovic Floridu ne cini, ali hej, tko smo mi da se sad bunimo? I sad, pokupih svakojake muzike Gramove i kreveljim se uz nju. Nikad banjo tako divno nije zvucao kao sa njim. Dodje mi da se obucem u neki sljasteci kostim, stavim cizmetine sa mamuzama i pocnem udarat nozurinom u pod u ritmu muzike za ples. Mozda da jos pocnem timarit kojeg divljeg konja ne bi bilo na odmet? Osim toga, Gram bijase zgodan za ispizdit, ali ne kad je poceo gajih brcetine iznad gornje usne. E, onda je bas bio zaglibio. Iako, jednom je izjavio nekoj zeni I’ve been looking at your for a very long time and now I’m taking you with me. To se zove muskarac. Country & western muskarac. A koljena klecaju.

Recimo, vozikajuci se Las Vegasom navinuh Ooh Las Vegas do daske. Uz Elvisa, naravno. Jos i dan danas mi na novcaniku stoji izblijedjela ljubicasta naljepnica koju dobih u Elvisorami (neki muzej o Elvisu u Las Vegasu). Dakle, ne sramim se bas previse.

Cak postadoh fan serije Deadwood. Al Swearengen je moj idol i heroj u jednom. Osim toga, svaka druga rijec u seriji jest cocksucker. A i mislim da sam ko stvorena za country & western zenu. Ogromna farma, stoke ko u prici, prasina oko mene, ja ofarbana u plavo, djecurlije oko mene kol'ko 'os, na teveju Grand Ole Opry, opremam muza-kauboja za rodeo. Oh, o takvoj sceni ne smijem ni pomislit, odmah mi se zalomi suza u ocesu.

Vec par sto godina gajim (za sada jos) propali san kako cu se kad-tad vozikat od Nashvillea do Memphisa. Nemam pojma zasto se svi oko mene nepropisno zgroze svaki puta kad im spomenem to putesestvije?? Kao, sta ima tamo? Kako sta ima? Pa Nashivlle i Memphis, boga mu! Nema milije scene od one gdje mi drezdi Hank Williams (Long Gone Lonesome Blues) iz prijevoznog sredstva, vjetar mi krasnu kosu mrsi (dobro de, i vrucina i vlaga za popizdit), a prometna tabla mi govori Welcome to Tennessee.

Jest da cu se oboruzat i kopijom Biblije (zlu ne trebalo), izvjezbat govorit aleuja sa usklicnikom na kraju, svaku recenicu cu pocinjat sa damn hippies ili praise the Lord (isto sve sa uklicnikom) na juznjackom naglasku. Mislim da imam i adut u rukavu: postat cu pretplatnik na informativni magazin zvan Guns & Ammo. Vidim da ima i Guns & Ammo TeVe. Super, sa tim cu si kratiti vrijeme u ubudjosanim motelima.

Gramu u cast. Sa proslogodisnjeg putesestvija po Joshua Tree nacionalnom parku.

U zadnje vrijeme mi previse drezde Dolly & Kenny pa ne mogu to vise tajit. Cak sam jednom sa bivsim sefom (gejpeder, naravno) to pjevusila dok smo se drndali u kombiju prelazeci London uzduz i poprijeko. Pogotovo onaj ah-ah dio.

Da sumiram: zasvirala bih jednu sa Gramom, strusila par boca sa Hankom, strah i trepet sijala po Nashvilleu i Memphisu. Recimo, to je moj san. Kao sto je san svakog muskarca da ga pipkaju 2 zene odjednom ili svake zene da ima peglu koja ce sve sama popeglat.

- 11:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 07.07.2006.

Sedmi sedmi i jos po koja londonska

Desilo se na danasnji dan.

A sad jos i ovo.

Obozavam naci se sa mojim gejpederom. Uvijek bude pregrst razgovora, stogod za izist, stogod za popit, stogod za ispricat. Obozavam se izljubit sa njim. Na recepciji mog radnog mjesta svi ga vec znaju. Zenski dio se pocne hihotat kad spomenem da ce doci. A najvise kolega gejpeder. Kojem je moj gejpeder opasno zapeo za oko. Dapace, izgleda da stvara pomutnju u redovima kolegijalnim. A ja cvatem jer je samo moj.

I tako jucer imadosmo jos jednu u nizu nasih seansi. Odlucismo otperjat do Covent Gardena na sladoled, kavu i sokove. Ko pravi izvidjaci. Sa njim nikad nije dosadno. Takodjer ima sarmantnu naviku da mi udijeli komplimente ko da bijele zeceve iz sesira vadi. A ja cvatem ko drvo tresnje nakon kise. Jucer sam mu, dakle, bila ko da sam usetala ravno sa modne piste. Da mi je to netko drugi reko noktom bih mu nos iskopala. Ovako, posto je to bio on, hihotajuce-zenski odvratih 'ihihihi'. Nisu nas zabadava neke dvije zenetine iz Walesa zacoprale da smo ko stvoreni da se jednog dana uzmemo.

Konverzaciju vodimo pola na engleskom, pola na rvackom. Pocnemo sa najboljom namjerom za materinjim jezikom (koji to njemu nije jer je madjarski, ali to su sad finese), no ti teski napori ubrzo degeneriraju. Pa udarimo malko u englesku tamburu. No, ni to nam nije dosta pa na jezicnom nakovnju iskujemo i po koji hibrid. Recimo, jucer nam hit rijec bijase hajrirat. Odnosno, na rvackom iznajmit, a na engleskom to hire. Tako sam mu punila glavu da cu hajrirat auto nakon sto mi Lastovo izide mozak i vozikat se po Rvackoj, a mozda i Sloveniji. Ko je nama dvama dao prolaznu ocjenu iz engleskog djava bi ga znao!

Prosjecni razgovor se obicno sastoji u: obostranom opanjkavanju muskaraca (vrlo je osvjezavajuce opanjkavati doticne spodobe sa osobom muskog spola); razrogacenih ociju slusajuci najnovije vijesti iz gejpederskog svijeta orgijanja; filozofsko-egzistencijalnih dubokoumnih opservacija. Ovog puta smo ubacili i pokusali prevazic logisticke prepreke u svezi veze Madge koncerta, na koji se ide sa jos jednim gejpederom. Iz Kolumbije. Kupio je karte specijalno za lagano uzviseni parter da mogu vidit jerbo sam mala. I nakon koncerta specijalno priprema najfiniji madrac za mene u njegovim odajama. Da se bolje ne poznam usudila bih se rec da me tretira ko princezu na zrnu suhog graha. Naravno, jer ja to zasluzujem.

Postskriptovska napomena za razumijevanje stiva: postoji par vrsta i podvrsta. ex-Cimer od Marisi (gejpeder); Gruzijac, ex-Cimerov muz/zena u jednom (polugejpeder); Madjar (polugejpeder); i ovaj gore navedeni (gejpeder). Dakle, citav dijapazon tonova za svaciji ukus.

- 09:30 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 05.07.2006.

Ljetne skice zivotne, dio prvi

Nema vece miline i divote doli otic na britansku plazu. Takove plaze su specificne po svojoj divoti i krasoti. Zapravo, zajednicki nazivnik im je da imaju sunca otprilike koliko ja pameti; da ih pohode Britanci, a ne strani turisti; da ti britanski turisti u duhu stereotipa i tradicije nose marame zavezane oko glava i da jedu odurni sladoled bez ukusa i mirisa koji ima zataknut Cadbury's Flake 99. Usprkos tome sto Brighton nazivaju London by the Sea (poradi ogromne koncentracije Londoncana koji okupiraju mjesto vikendom ili se odsele tamo u potrazi za relativnom idilom na moru). Za stan sa pogledom na more nece ostat nista baksisa od recimo milijun. Funti. A moze i par. Milijuna. Funti. Ne zivi Nick Cave tamo dzaba (jos samo da mi ga je vidit u kosulji sa havajskim motivom: tako kruzi ovdasnja legenda, da se doticni moze vidit u tom izdanju).

Na brightonskoj plazi preko vikenda zna bit po par tisuca ljudi. Ko je mazohista slobodno neka se tad zaputi tamo stajat na svakojakim glavurdama i ostalim udovima pacenika koji su bili dovoljno pametni da se tamo zateknu u to doba. Posto sam ja maltene lokalac obicno se seretski zaputim tamo ponedjeljkom kad nema skoro nikoga.

Nema veze sto je plaza sva kamenita i sljuncana u jednom. I sto nema hlada sve i da dubis na laktovima. Drugim rijecima, il' se przi il' tamburu kupi. Tj gori. Ja sam sasvim slucajno izabrala nehajno przenje. A nisam se ni suncala nego samo sjedila i zjake prodavala naokolo. Zbog te pametne odluke zaradila sam: izgoreno lijevo rame (vec opjevano u prijasnjem postu) koje sad lijecim njeznim poljupcima svojim i tepam mu njezno da izdrzi ovu torturu. Sve to usprkos tome sto stavih faktor 50 na sebe. Takodjer uspjeh zaradit bijelu traku posred cela. Odnosno, celo mi je izgorilo u cudnovatom stilu Bjorn Borga i njegove trakice za kosu. Ovo je do sad najmisterioznija pojava u zivotu mome.

Brighton. Navodno ove nozurde u pozadini pripadaju meni.

Nakon nekog vremena odlucih stat u more. Tocat noge, jel', jerbo potraga za bikinijem se bjesomucno nastavlja. More je ovdje fleksibilan pojam. Nit sivo, nit plavo, nit zeleno. Ali ajde de. Smrzoh se u roku odmah. Pa mislih, eh, aklimatizirat cu se ja, to je samo takozvani termo shok. Pa capam po plicaku jos par minuta. A sa svakom minutom se smrzavam jos i vise. Nes' ti mora i zimogroznosti. Na kraju ipak jos progutah saku mora. To mi je opsesija. Uvijek moram probat jel' more jos uvijek slano kako kazu.

I tako odmorna, isuncana i nakupana napustih doticnu plazu i odjahah natrag u unutrasnjost.

- 23:40 - Komentari (33) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.07.2006.

Skrusena ispovjedaonica jedne babe

Jer sam lijena. Jer je zvizdan (iznad 30). Jer se polako pretvaram u Anglo-Saksonku (izgorih na brightonskoj plazi danas ko najogavnija seljacina - izgorilo mi lijevo rame). Jer ne radih danas. Jer potraga za bikinijem u kojem ne izgledam ko Zetor kombajn/motokultivator u jednom i dalje traje. I jos tisucu jer.

Kakvih se sve strahota i uzasa i strava i nocnih mora ne nagledah u ovih par dana u nje, nje, nje i nje skruseno priznajem da nemam bas nikakvih strahota za prijavit. Vecina mojih grijeha se svodi na to da sam u mladjahnim danima posto-poto htjela bit babuskara. A sad me babuskarstvo vec dobrano stiglo i nema mi pomoci.

1) Dio jednog od ormara. Sveukupno ih je 2. Puna. Dupkom. A sve zbrda-zdola. Da mi mate' vidi ovo ne bi joj bilo lako.

2) Nekad su mi jakne bile fetis. Sad vise ne. Ovo ne bih na sebe ni mrtva, ni ziva vise tandrcila. Nekoc zivjeh u zabludi da cu bit poslovna i uspjesna zena. Umjesto toga postadoh zena-koja-se-bavi-umjetnoscu. A slobodnoumjetnicki integritet si mogu macku o rep zakacit. Ko i ovu jaknu. Ko je hoce uzet, saljem mu je. Placam i postarinu.

3) Ovo i nije tako lose. Ali nije upalilo sa Gruzijcem kojeg htjedoh obrlatit dok mi je meka i podatna ramena pokrivala ova jaketa. Umjesto toga zalijepio mi se neki fotograf. Koji je bio ruzan. Dakle, losa sjecanja cine i jaknu losom. Nikad je vise poslije ne metnuh. Nazvala bih je jaknom zaljenja i ceznje. Jakna zvana ceznja. I sam Tennessee bi mi pozavidio na ovome.

3) Nekoc zivjeh u zabludi da mi uzorak ogromnih cvjetova dobro stoji. Zabluda je moje drugo ime. Opet ponavljam, nije sos los, ali je bapski. A tek kad se sjetim da sam prije par godina mislila da izgledam tako chic u njemu... Bozemipomozi.

4) Prada cipele. 'Prazne' i provincijsko dosadne. Koliko ih platih (ne usudim se rec), a koliko nosih (marginalno se vise usudim rec: 2x), treba mi za kaznu izvrsit potpunu lobotomiju mozga. Ili me mucit skakljanjem guscjim perom. Moze se vidit i prasina koju ne obrisah sa njih ima vec ohohoho godina. Za bolju autenticnost. Strava.

5) Jos jedne cipele. Sodoma i Gomora! Babuskara i babetina u jednom. Dovoljno je da kazem da te cipele ovdje nose stare penzionerke i knjiznicarke usidjelice. Jer su izuzetno udobne. Jebo udobnost! Nemam pojma zasto ih jos uvijek drzim u ladici umjesto da zagadim okolis i frknem ih na smetliste!! Odvratno. Di mi je bio instinkt za modu prije 10 godina djavo bi ga znao!?

6) Top. Sasvim pristojan i solidan. I nosila bih ga ja. Da nije tako disproporcionalno napravljen. Za sise tijesan (odnosno, jedva ih strpam), a naramenice se ne daju regulirati. Tj naramenice su mi prevelike. Jerbo je to broj koji inace ne nosim, koji mi je prevelik. Ali u moj standardni broj nisu ove nesretnice mogle stat. Pa odo' broj gore. Situacija: tijesno u poprsju, naramenice klize. Seljobeljizam na djelu. Dakle, obuceno 1x i to u intimi sobe moje. Prizor koji je pri tom uslijedio bijase pregrozan. Akcija abortirana.

Svaki daljnji komentar je suvisan. Odo' si sad vidat izgoreno rame.

- 19:57 - Komentari (53) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.07.2006.

Starica (Xiola) i more (Jadransko)

Sretno i veselo ispratih Svenove balerine jucer rijecima koje idose nesto kao "Muahahaha, njanjanjanjanja, izgubili ste, mars sad kuci skidat one silne zastavetine!" Malko manje sretna i vesela bijah kad me neka rugoba od anglo-saksonskog muskarca pokusala zainteresirati ovim proto-neandertalskim povikom "Alo, zeno, ukoliko nemas decka, evo ga, vidi, sjedi ti ovdje!" Stas' sad ic prosipat verbalni otrov po njemu, steta municije, pa samo prepotentno prodjoh pokraj, kako to samo zene znadu i umiju. Mislim, ne moze zena u ljetnoj haljini mirno proc pored bilo kakvog puba, a da ti ne zakelje par pari ociju po guzici i sisama, plus neki genijalni Witttgensteinovski komentar poput ovog vec spomenutog. Suncanica i lose pivo ovim otocanima i te kako zna tresnut u glavurde! Iako, da mi je Vincent to bio reko pomilovala bih mu vec ja taj lakat, bez brige. U Zagrebu te barem pozdrave prvo pa tek onda idu prosipat bisere pred svinje (tokom utakmice Rvacka-Australija): "Dobra vecer, djevojke, kako ste?" Nije da su bili neke manje rugobe od vec spomenutog Anglo-Saksonca: dobijahu i oni isti pogled koji je govorio "Idi bre begaj tamo cijat perje!", ali bon ton ipak znaju. A kao Balkanci pojma nemaju i slicno. Pih!

No, posto je sad par posto certificirano da sam vudu babetina-vjestica koja cim progovori o nekome (our Wayne, jel'), taj netko ode u prndec (ili dobije crveni karton poradi povrede muskih organa jajolikog oblika) mogu se bapski izjadat o slijedecem problemu koji mori dusu moju izvorsku cistu.

Naime, Xiola ide na Jadransko more! Flashnews! Nevjerojatno! Ali istinito! Doduse, ne jos, nego za, brat-bratu, 2 mjeseca, ali ide. Da ponovimo gradivo: Xiola ne bijase na Jadranu od davnog ljeta gospodnjeg 1266., kad je sa razredom nesto brljala po Savudriji i Umagu (i napila se viskija i cole, pocela pusit Lucky Strike, ali je odbila suradjivat kad je doslo do nagog nocnog kupanja sa razrednim bicima - imam ja skrupula i kad sam pod gasom). Na otok u zivotu krocila nijesam (ovaj na kojem sam sad ne racunam). Dakle, Xiola prakticki ne zna sto je to bikini. Nema pojma, receno zdravoseljackim rjecnikom. Kako, gdje, sta kupit???

Pa gleda. Gleda. Gleda. Posmatra. Pipa. Nije joj jasno. Proba. Pa skoci ko oparena od cistog i nepatvorenog uzasa! Mori je tisucu mora: treba li sad samo gutat kisik ko Wags? Treba li isprobat onaj neki najgrozniji bapski pa da se rijesim muka Tantalovih? Pa ovaj sto joj se donekle svidja, e, taj je premali gore, prevelik dolje, ili obrnuto. A ne mos' kupit odvojeno. Ovi sto ih mos' kupit odvojeno su uzas premili. Marisi kaze da ako si u Brazilu obavezno ide sto manje, to bolje. Fala Isusu da idem na Lastovo, a ne Copacabanu.

Pa onda gledam iz svih kuteva. Piljim. Maltene uzmem 340-struko povecalo i virim gdje sve ispada. Da li se sise previse njisu? Da li mi gacetine pokrivaju trbusinu? Pa se onda sjetim da, majke ti, nosis li bikini, ko da paradiras u gacama i grudnjaku pred javnoscu. Mislim, ista stvar. Malko pokrijes gore, malko dolje. I to bi bilo to. Jednodjelni kostimi me ostavljaju hladnom, mrzim kad mi je mokro za citav trbuh. Ali bikini, pobogu, jesam li skrenula i sa ovo malo pameti sto se jos drzi mene ko pijan plota?

Te ne ovaj, te ne onaj, te u ovom sam ko onaj nasukani kit ispod Blackfriars mosta, te ovo je ruzni dizajn, te ovo me ne pokriva dovoljno. Sve nalazim dlaku u jajetu. Pa malko logicki zakljucujem da ko ce me vidit tamo na Lastovu osim ribetina, moruzgvi, maslina i flasiranog crnog vina? Bit cu ko Robinson Crusoe. Meditirat cu, sama sebi cestitat rodjendan (mozda mi i koja riburina cestita i da smrdljivu riblju pusu?), a mozda cu i poludit nakon vec 2. dana, nikad se ne zna. 3 sata od pravog kopna! Boze, di mi je bila pamet kad se odlucih na ovaj pothvat?

Ali zato ponosno parafraziram Hemingwaya u naslovu!! Nema mi ravne!

- 10:51 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>