Pregled posta

Sanak ubire svoj danak

Nekad davno, puno prije nego otkrih vec sad novootkrivenu cetvrtu sijedu vlas u kosi (e, moram sad opsovat jer sijede su sijede - da im mater, uf! Sad mi je lakse, ali gorak ukus jos i dalje ostaje) mogah izdrzat do kasno/rano u noc/jutro, a da ne zaspim. To su bili dani studentizma, cimerizma, idealizma, individualizma, larpurlartizma, anarhizma, John Majorisma, ubudjosanizma (po kakvim sve budjacima britanskim ne zivjeh nije ni cudo). Sad trepnut ne mogu dalje od 23 sata i nesto sitno. Vapim za 8 satnim spavanjem ko planinska bistra rijeka za pastrvom.

Docim njezno polozim lubanju svoju na ocajni jastuk koji nikako da promijenim (mrzim mekane jastuke, a uvijek ih kupim, e, to je prokletstvo) zaklopim oka svoja dva pa nekom cudnovatom magijom nestanem sa ovoga svijeta. Mozda tome doprinosi 3-satna dnevna doza jebade, odnosno, putovanja sa/na poso? Ostaje nerijeseno do daljnjega. I nema sanse da se probudim do jutra. U principu. A taj princip je vrlo labilnog karaktera.

Naime, imam prekrasno obozavanu naviku da se probudim sat vremena prije budilice. Pa se onda prevrci, okreci, rotiraj, kotiraj, sanjaj, povuci-potegni. Tih neophodno potrebnih sat vremena koje trebam ko sto pijandura treba plot nikako da dobijem. Pa gledaj na sat. 6.15. O, sveca mu poljubim, jos 45 minuta, ajde, mogu to odspavat. Je, da, jos vise se uzvrpoljim i jos vise probudim. Okreci se na lijevu stranu. Ne ide. Okreci se na desnu stranu. Ne ide. Ne okreci se, sine. Isto ne ide. I tako iztrlababalanim tih 60 minuta sto me vrlo razveseli vec odmah na pocetku dana.

Takodjer, ma kako da bila umorna (ko pas i tako tome) nes' me majci natjerat da zaspim na ledjima. A-a. Nece ic. Nikako. Legnem li na ledja ko da sam legla na eksere. Odnosno, cavle. Poput jelenka uskoprcam se i rukama i nogama te mlataram u prazno. Takozvani prazni hod. Neprirodan polozaj, bit na ledjima. Pa onda toliko izmlataram naokolo da se zapetljam u jorgan. Te se moram otpetljavat. Sto, naravno, dovede do jos vecih peripetija zapetljavanja. Valjda zato ne hrcem jerbo zaspat na ledjima mi je ekvivalent disanja pod vodom bez skrgi. Ili sa plucima.

Tako da se onda prebacim na omiljeni mi lijevi bok, podaprem premekani mi jastuk sa objema rucicama i zaspim snom pravednika. Osim ako me nesto ne probudi tokom noci. Sto se zna desit relativno cesto ukoliko ima ikakovih zvukova cudnovatih. Recimo, ima onih koje moze probudit samo nuklearna eksplozija/petstoosamdeseti svjetski rat. Tako kazu. Mene moze probudit i samo listanje knjige, tj okretanje papirnatih knjiskih stranica. Al' puhne vjetar malko jace, eto ti belaja, odmah otvorim oba oka smedja. Grmi li, sacuvaj boze, prenem se ko oparena (dzaba one teorije da to sveti Ilija ropotari sa kocijom tamo gore). Spavam li pored nekog, a taj netko zadise malko cudnije nego obicno (ili ne daj boze, zahrce), tu sam, budim se ko vjestica u noci, osluskujem i udaram u cjevanicu doticne osobe prema potrebi.

Pa onda ozednim pa me to probudi. Ili se toliko nalocem tekucine prije spavanja da mi ne gine poucni i zabavni izlet na WeCe. Zabavi nikad kraja! Uvijek neke zgodne permutacije.

Niposto nisam zakomplicirano zensko. Ko suprotno tvrdi ima da napravi 34 sklekova sa mnom na ledjima (odnosno, ja na ledjima te osobe) umjesto medicinke. Aj sad!

U zadnjih tjedan dana ujutro obicno navinem ovo dok se spremam na poso. Pa covjek misli, provest cu se ludo taj dan. A kad ono, sta se libes, 8.23 vlak ne ceka, spremaj se navrat-nanos na parove razbrojs.

A za otprilike dva tjedna moci cete citati i diviti se jos jednoj u nizu londonskih izilickih vragolarija nje i male mene. Otvorenih usta i razrogacenih ociju cekajte i divite se!

Vegeta dodatak: magarica mala ljubi vas sve pokraj morskog zala. Mwah.

Post je objavljen 10.07.2006. u 16:52 sati.