The Last Broadcast

Kao citam, a samo lupetam i ne pitam

Oduvijek bijah spori citac. Osim onog testiranja u prvom razredu osnovne, kad nas testirase koliko rijeci u minuti mos' procitat. Preshishah sve i bijah prva. Ne znam kad me onda ova sporost dosegla. Bit ce valjda da ima veze sa godinama. Stari se i to.

U zadnje vrijeme ta sporost je dosegla alarmantne razmjere. Mislio bi covjek, kako se ovako vozikam na poso/sa inoga, da cu procitat svaku knjigu ikad napisanu uzduz i poprijeko i cik-cak i svakak. Aha, dakako. Trenutno mi se kocoperi pregrst poluprocitanih knjiga, a ja i dalje zapocnjem nove. Ovo je stvarno nesretni spletoniz dogadjaja kojima treba znat stat na rep. Nema veze koliko je zanimljivo, prozeto svakojakim divotama, krasotama, fabulama za umrijet, opisima, dopisima, cinjenicama, zgodjusnjim detaljcicima. Nema majci pomoci: zapnem negdje na pola puta, izgubim se, pa zaboravim, pa zapocnem novu.

Nakon nekog vremena skruseno se sjetim ove stare, na pola dotaknute nekadasnje krasotice, ali me onda pocnu mucit problemi poput toga da nemam pojma sto se izdesavalo. Odnosno, ne mogu se sjetit. A ne da mi se ponovo zapocet od pocetka. I tako zapocne polagana, ali sigurna smrt. One oskvrnjene tuzno me gledaju, trude se i zapomazu, a ja okrutno okrecem glavu i prepustam se onoj varljivoj (da li tome doprinosi cinjenica da sam na klavirskoj harmonici nekad davno znala odrapit "Zena je varljiva" od Verdija, zauvijek ce ostati nerazrijeseno), novijoj, mirisnijoj i jos neotvorenoj.

Niti jedna knjiga svijeta nije sigurna od ovakve turobne sudbine kojom je licno mogu pocastit. Prekopavajuci i brisuci prasinu (koja se nasla jos iz pleistocenskog doba) sa polica pronadjoh tako par njih zaboravljenih u prostoru i vremenu, sa jos uvijek zakacenim listicima papirica gdje sam bila stala. Obicno zapnem negdje bas pri kraju, kad bih se bas trebala zahuktat i zagrijat i ne pustat. Ali ne, zasto bi bilo pravo kad moze zlo i naopako? Bulgakov, poglavlje 31 (zadnje poglavlje prije epiloga - sto, pobogu, bijase sa Margaritiom nikad ne doznah); Murakami stranica 177 (nikako da se snadjem oko onih biometrobiologagenetologa-pizdamaterinastasvene), kod Barnesa mi jos samo fali da procitam zadnji dio kako je Arthur Conan Doyle rijesio slucaj onog odvjetnika sto su mu zabiberili stafforshireski policajci i ostali (brat-bratu jos stotinjak stranica). Pri tom se ne mogu dovoljno nacudit kako to da u tom moru nedovrsavanja i polovicnog zadovoljavanja uspijeh procitat 2 citave knjige bez ikakvih daljnjih biberenja?!

Trenutno brkove svoje tmaste mastim sa novopridoslom autobiografijom John Peela. Doklen cu dogurat sa njim za sada ostaje nerazrijesena mrkla misterija.

I, da, imam nove susjede. Mislim da su gejpederi.

"Britain by Mass-Observation" - urednici Charles Madge & Tom Harrisson
Dizajn: Edward Young
Penguin Books, Harmondsworth
Svi marsh na izlozbu modernizma! Do iduce nedilje.