Pregled posta

Nije kratka, al' je slatka

Zvizdanciji kraja neima. Za sutra je najavljeno triessedam. Tracnice se tope, asfalt se topi, mozak mi se topi (uzego poput pokvarene i usmrdjene svinjske masti). Na Piccadilly Line mislih da cu izadhnut zadnji dahic svoj i ispustit dusicu svoju dragu. Sve cekam kad cu pocet zborit ko neka juznjacka big momma i razvlacit imenice, glagole, pridjeve, prijedloge, priloge, veznike i ostalo, te pocet svaku recenicu sa Ah'm gonna.... Fali mi jos lepeza, stolac za ljuljanje, da prebacim jedno bedro preko stolice, sfrkane novine sa kojima mogu mlatarat po komarcima i inim insektima i bubama za koje nisam znala da mogu postojat na ovom otoku strave i uzasa, te pokoja sacmarica u kutu. A moze i flasa Southern Comforta. Zlu i dobru ne trebalo. Sweet home Alabama!

Shodno sa smanjenim radnim kapacitetom sive tvari sto ga mozak nazvase danas na poslu imadoh zenski momenat. Naime, kolega Jamajkanac mi zapovjedise kako moram otic otvorit neki ormar u kojem se nalazi pregrst elektricnih osiguraca, kablova, obojanih zicetina i ostalih elektroda, anoda i katoda. I da moram okinut par osiguraca jer on mora nesto provjerit. Mene je naso zajebavat sa takovim muskim poslovima, umjesto da je upregnuo kolegu Sveda, koji se potajice ko fol zadubio tandrcuci melodramaticno po tastaturi. Ko fol pise neki vazni mail. Ko fol mu mozak vec nije na svedskim pasnjacima gdje se nameracio otic iduci tjedan.

Nes' ti ni pet ni sest isprintah fino instrukcije sto cinit kad otvoris veliki elektricni ormar. Ormar sa elektrikom, to jest. Nista lakse, pih, cas posla. Frajerski zveckam sa snopom kljuceva i otkljucavam. Odmah na pocetku mi se nije svidjalo neko zujanje koje je izbijalo iz njega, ali ne htjedoh da me takve sitnice ometu u superherojskoj namjeri.

Dobro, pise u instrukcijama da otvorim ormaric oznacen DB1. Meni oni pricaju, ko da ne znam citat i pisat! A kad ono, cvrc Milojko! Od 5 ormara tamo SVI su oznaceni sa omrazenim DB slovima i brojkom 1. Sta sad? Stojim ko zakopana u zivom blatu svojih misli. I buljim. Cas u ormare, cas u komad papira. Pa onda cas u komad papira, cas u ormare. Naprezem oka svoja sokolova. Nema pomaka. Otkucavaju sekunde. Minute. Ista meta, isto odstojanje. Ne mrdam od cuda nevidjena.

Da li da otvorim te ormare i provjerim di su Jamajkancevi osiguraci? Hm, bolje da ne, to je ipak struja, nikad ne znas kad te moze strefit, ne pacaj se sa djavlom, ostavi! Ima i ona naljepnica koja upozorava na visoki napon. Ona sa gromom i munjom. Instinktivno trazim onu naljepnicu sa lubanjom i kostima. Obuzima me neka cudna zebnja. Odozdo kolega Jamajkanac nervozno podvikuje nesto tipa "JESI LI VEC ILI NISI??!?!" Ko ga ferma, nek se jos malko pece na zivoj vatri, a ja cu dotle ne znam kako dokucit koji mi ormar valja otvorit.

5 minuta. Nista. 6 minuta. Ziva ukopana, Jamajkanac jos zivlje nasekiran. Nes' ti majci usplahirenosti moje, mrmljajuci u bradu si proklinjem kolegu Sveda, kako mi je to mogo zakuhat, da u instrukcijama kaze DB1, a svi smo mi DB1?!

I sad bi kao tu trebao stajat paragraf o mom neocekivanom prosvjetljenju, kako nadjoh osigurace, kako je kolega Jamajkanac, zajedno sa mnom, zaplesao bericetno kolo slaveci taj mili dogadjaj. Umjesto toga zatvorih oci, nasumicno izabrah ormar za koji svojom izuzetnom percepcijom smatrah da bi mogo bit taj, te ga naboh ko pijetao suho zrno rize. Kolektivni uzdah olaksanja prolomise se citavom zgradom. Da je bilo vise ljudi oko mene sigurno bi se desila scena ko iz jamerickih filmova: svi pljescu i keze se, bacakaju sesire u zrak, a bace i mene u zrak koji put i kao vicu hura, hura!

Kao neki zanimljivi pees: doklen ce me ovi kukci napadat (ovo piskaram razbaskarivsi se, ladeci guzicu na vrtu svome, ko prava juznjacka momma), zujat mi oko usiju, pikirat sokic u casici (dabogda se podavili tamo), i cinit me da vristim svako malo? I sad, za one koji ne vjeruju, opet me proganja pauk koji skace. I to iza, na stolici, tako da svakih 5 milisekundi se moram okretat, zvirlat u njega da vidim jel' ce sad iskezit svoje ogromne ocnjake?? Ne moze se covjek posteno ni naslonit. Majke ti, kakve su ovo bestije na ovom otoku??? Da ne znam da je pauk (koji skakuce), zaklela bih se da je neka mini skorpioncuga. Konacno se naslonih na naslon. Ako mi je uso u kosu moju svilenu i milenu posandrcat cu do kraja! Spread your love like a fever!

Ko ne vjeruje dabogda morao dovijeka jest i mirisat ovcetinu!