Zapocelo je zlokobno. Nestalo bilo struje u citavom uzem centralnom Londonu pa tako i na milom mjestascu na kojem radim. Tama. Mrak. 3 sata su se provela lijeno vani sjedeci na betonskim stepenicama, pri tom slusajuci hvalospjeve (ohoho mjeseci nakon) o kolegi Jamajkancevoj curry ovcetini. Da, da, ONOJ ovcetini. Kad se udarilo pricat o tome kako je ovcetina bila toliko mekana da je samo spadala sa kosti povukla sam crtu. Sa kredom. Jer moj je zeludac zapoceo proces seljacke bune.
A sad ijopet aorist... Na putu do Marisino-Brusnog konacista izgubih se ko muva bez glave. JA da se IZGUBIM u Marisinoj mahali? Bruke i sramote! Jos upacila sparina i vlaga, ja se klatarim na mojim 10 centimetarskim peturinama i jos ni P od pojma ne imadem di sam. Kako sad dodjoh do table na kojoj pise Hackney? Otkud sad ja tamo? Mila majko! No, ubrzo se ipak pribrah, odgubih (tj vise ne bijah izgubljena) i sjedoh na zvonac. Iako, sa uzdahom teskim priznajem da nije vise bilo ushicenja u grudima mojim jerbo znadoh da Cimera necu ugledat. Niti bilo kojeg drugog (polu)gejpedera. Turobno raspolozenje rastose u meni poput koprive na otvorenom polju.
Znadoh da cu bit skenirana od glave do drazesne mi pete od strane Marisi. I bi' tako. Odmah je komentarisala pete, na sto se zlurado nasmijesih i mislih si "Aaa, nes' ti danas bit visa od mene, a-a, i ja pete za utrku imadem."
Politicki angazirana Marisi dio: kad je zapocela o trenutnoj situaciji u Libanonu!! Pa Izrael. Pa demonstracije. Pa bombe. Pa mrtvi. Pa Dablja. Pa Tonci. Pa diskutira sa Jamerikancima onlajn. Panjka ih. Nervozno se meskoljih jerbo ocekivah laganu konverzaciju ni o cemu, a kad ono... Dlijetom pokusavam (odnosno, pitanjem) razbit revolucionarku Marisi pa iznebuha pitam di je Brus. Kao, otiso udisat neke cudnovato-osebujne dimove na vrtu. Vrt? Imaju li oni vrt? Navodno da imaju. Ko sam ja da proturijecim???
Da razbijemo imaginarni led tumacismo turcinov meni online ceskajuci se po glavurdama. Nudili su: janjetinu; janjetinu; janjetinu; i jos janjetine. Uber zlo, uber naopako. Pri tome dicismo se nasim obilnim znanjem jezika koji se vodi pod turski: nu, vidi, coban salata, pih, znamo to! Te, gle, cufte, hohoho, ko da ne znamo! Patlidjan, staaa, to je turska rijec??? Ja sam se cudila ko biber soli jer nisam nigdje vidjela da nude svinjetinu (blamiram se, da, znam, to vec i nije neka vijest dana), a Marisi nije bilo jasno zasto nigdje ne nude kravetinu. Ono, meso od krave. Hm.
Kljuc u bravi se okrece. Ide Brus!!! Aleluja! Vec s vrata milozvucno gudi sa "Dobar dan!" Ohooo, Brus, pa ti rvacki cvrkuces? "Kako si?", ne da se smest on. BRUS! Znadem da ga je mozda cudnovati dim opandrcio, ali ovo je mega-cudesno!! Cmak-cmak, ovo-ono. Kadli, problemcic u vidu Marisinih peturina. Opet neke zlatne barke na nogama. I to sa otvorenim prstima. Skoro padoh u afan. Ljudski nozni prsti su zlo ovog svijeta. Kad ja kazem! Ovog puta anarhiju zakuhase remen za kopcanje: te ne moze nabost pravu rupu, te ne vidi kopcu, te tamo, te ovamo. A sekundarka na satu plese svoj ples.
Uvijek neke peripetije, bogati.
Slijedi Turcin, etnologija, 'rana i ostale pricice, anegdotice i raznorazne ostale poskocice (kao gole cinjenice, da, zapravo, znamo i ruski, a ruski nit vidle ikad nit mirisale), ukljucujuci i divan skec o novoozenjenim gejpederima i njihovoj would-be navigaciji jedrilicom po moru jadranskom.
Post je objavljen 24.07.2006. u 11:00 sati.