Iznjedrismo se iz brazilsko-rvackih dvora prosjecnom brzinom laganog povjetarca. Ona na petama, ja na petama, ko ziv, ko mrtav. Tu i tamo nas je htio zgazit kakav auto, ali grcevito se drzasmo jedna za drugu te tako izbjegosmo kolektivnu pogibelj. Nitko ne bi ovo vjerovao, ali tematski se dotakosmo rvacke turisticke politike. Odnosno, skupoce ljetovanja u inoj nam domovini. Mislis, debatiraju dva okorjela politicara, a ne dvije zenetine u emigraciji. A tek kad pocesmo o strancima i kupovanju komada domace obale, ohoho, sijasmo strah i trepet, bolje da nas nitko cuo nije.
Zustrim koracima uplovismo u Turcina. Rustikalna atmosfera opcinise nas dibidus. Sjedosmo i zabuljismo se u meni. Zabuljismo se i u rustikalne zidove koji bijahu prepuni etnografskih pomagala (i to onih turskih). Domaca atmosfera koja izbijase iz svake pore restorana preplavise koleginicu, a bogami i mene. Dok piljih u meni (menu, ono, vrancuski, ne meni kao zamjenici ili tome slicno) hvalih se sa svojim znanjem inih turskih jela: odnosno, probudise se u meni uspavani makedonski gen. Sve sam znala sto je, ama bas sve te se zbog toga osjecah ko na sedmom nebu. Dobro, ajde de, znadoh 72 %. To je skoro pa sve. “Gle, gle, imaju rakiju!!!” podviknuh malko glasnije nego sto je pristojno. Ali sve to bijase samo od pukog uzbudjenja. Muke pogodit da je raki = rakija.
Turcin se zabezeknuo kad narucih tequilu. Dapace, malko mu je obrva zatitrala. “Tequila, oooo?” je sve sto je uspio zaustit. “Srebrna ili zlatna?” Nemam pojma, narucih srebro, zlato iovako ne volim. Sta sad, misli da ne mogu strusit tequilu, a? Pokazat cu ja njemu. Dobro, ne mogu je na eks jer sam ludjak i cudak objedinjen u jednom tijelu, ali princip je vazniji od djela. Zato patih citavu vecer sa spaljenim grlom jer tequilu gutah gutljaj po gutljaj. Mazohista sam po pitanju grla mog njeznog.
Dok cekasmo hranu zvirlasmo naokolo gledajuci etnografske primjerke koji visise na zidovima pa da ponovimo lekciju: plug (aha, to znamo sto je i za sto sluzi); samar (ona pojma nije imala pa sam je, ko pravo seljacko dijete, morala prosvjetljivat u vezi toga), pa kao neka kocija (erm, bilo je nesto ono sa kotacima sa strane). Bilo je i par lickih pletenih carapa (sa kvazi-licko-seljackim uzorkom) sto visise uramljene na zidu, na sto smo cijukale od srece (ne znam ni sama zasto, ali eto, da docaram tu velebnu atmosferu koja vladase ko neki crnogorski vladika). Ne mogasmo odgonetnut komad drveta za koji kategoricki tvrdih da je to ono nesto puno cavala (cavli?) na sto se fakiri legnu. Ipak je to Turska, jel’. Bijahu i neke vile, plus trovile (vile sa tri siljka) za koje mislih da su parangal, te neki stolic za koji uskliknuh slavodobitno da je tronozac. Ali avaj, Marisi me odmah spusti na zemlju strogo deklariravsi da “to je tronozac, ali sa cetiri noge”. Obje ridasmo od paradoksa citave situacije. Takve smo mi djevojke-sveznalice, e, da!
“Mislis da nas razumiju ovi odje? Mislim, smijemo li ih opanjkavat, smijemo li psovat, smijemo li se raskomotit?” usplahireno sam ispitivala. “Ma more sta te briga, ozezi!” rece mi ona. I ozezasmo. Srce mi razgalise baklava na kraju. Eto, posandrco taj makedonski gen.
Zvakasmo, drobismo, mrvismo, ispijasmo (ponosno obavijestavam da iskapih casicu tekile nakon punih sat i nesto, bas sam sampion, znam, bravo ja!), kokodakasmo. Uslijedise posalicno-veseljacke poskocice: gejpederski bracni par koji NJU zovu da im bude skipper na jedrilici (jer je iz, Rvacke, jel’) kojom namjeravaju iskormilarit diljem Jadrana. Pravu su nasli, alal im vera! Podavit ce se svi kolektivno. A to necu moc’ podnijet, nikako.
Zazmirih od bruke na Marisino pozivanje konobara da nam naplati. Kako je samo prsticima sramezljivo i slatko iskoprcala poziv, ko da je u kazalistu, ih, ne znam kako je uopce Turcin skuzio sto mu zeli porucit! Jos jedan u nizu zgodnih momenata u kojem mi je hrana makinalno skoro izletila iz usta. Infantilno, znam, tu pomoci nema.
Site, poprilicno zadovoljne i malko omadjijane alkoholnim parama otisnusmo se u toplu srpanjsku vecer londonske zone 1. Ko za inat nabasasmo na vijecnicu. ONU vijecnicu u kojoj su se ONA dvojica nedavno uzeli. I obecali jedan drugome ljubav svoju vjecnu i vjernu. Zamalo proplakah ko zora od muke, ali suzdrzih se da ipak ne budem toliki Mate Miso.
Peturine za Nympheu.
I nikom nije lepse neg’ je nam…
Post je objavljen 25.07.2006. u 20:45 sati.