Kad ustanovismo ovo gore u naslovu, mozemo zakoraknut dalje.
Vesela druzba komjutera (oni sto ih je zivot zaobiso i reko im laku noc, odnosno, oni koji put putuju na poso) veselila se velebno informaciji da ce nas, umjesto uobicajenih 8 vagona, jutros opsluzivat neobicnih 4. Obilno veselje ispoljavavsmo spontanim poljupcima u celo i ocesa. Posto sam ja sretnica jedna rodjena pod supersretnom zvijezdom repaticom ugrabih sjedalo. I tako se odrndasmo u suton. Er, ne, u izlazak sunca, ipak to bijase jutro. Ali suton zvuci bolje. Samo sto nije bio. Ali na ovaj nacin izrazavam svoju autorsku slobodu.
Vlak se punio brzinom hidroelektranske brane. Skapavalo se sto od sparine, sto od stlacenosti. Ko ih jebe, ja imam sjedalo. Prevrcem po novinama i pazim da se ne zamrcin stamparskom tintom, iPod u usesima.
Odjedanput cujem neke glasne glasove. Ah, to je sigurno netko ugledao nekog koga dugo vidjeo nije. Ah, kako slatko i veselo i simpaticno. Nastavljam sa ignoriranjem jer ignoriranje je najveca kvaliteta prosjecnog ofucanog komjutera (vec odavno spadam u tu kategoriju).
Glasanje postaje sve glasnije. Vidim, vrag je odnio salu, skidam iPod, a kad ono…
“NEMOJ ME ZAJEBAVAT, NEMOJ MI SLATAT GUZICU, TAKO TI MATERE!!!”
“Ma koji ti je, sta sam ti napravio?”
“DOTAKO SI MI GUZICU, MRS, JESAM LI TI REKO DA JE MOS’ DOTAKNUT?”
“Ko, sta, kako, smiri se, covjece, guzva je.”
“NECU DA SE SMIRIVAM!! JA SAMO HOCU DA IDEM NA POSO!! I DA, DISAO SI MI ZA VRAT, UBIT CU TE!!!”
“Disao? Pa moram disat, jel’, tebi za vrat ili nekom drugom, jeboteja, GUZVA JE!”
“BUDES LI ME I DALJE PIPAO MARS U PRVU KLASU, ZIVOTINJO! I DA, JOS SI SVOJE NOVINE NASLONIO NA MOJA LEDJA, U VRAZJU MATER!!”
“Ma kakve novine, prividja ti se!”
“DA, DA, NOVINE, ZNAM JA TAKVE! EVO, OPET SI MI DOTAKO GUZICU, PICKO OD COVJEKA!! ZGAZIT CU TE!”
“Ne zajebavaj, suti tamo!!”
U kadar ulazi zena-komjuter (ZK).
ZK: “Dajte se prestanite derat ko piljarice na pazaru!”
“STA, JA SE DEREM? MA MOLIM TE!”
Zk: “Da, deres se. Suti i pati i skapavaj. Ima i nas ostalih na vlaku.”
“STAAA, PA KAKO BI TEBI BILO DA TE NETKO ZGRABI ZA GUZICU, A, AAAA?”
ZK: “Suti, glupane.”
“JA SE NE DEREM, MOLIT CU LIJEPO, JA SAMO RAZGOVARAM!!!”
I tako je to potrajalo jedno desetak minuta. Drz’-ne daj. U jednom trenutku pomislih da ce se potuc jer je Caps Lock spodoba urlala na sav glas (zato i moradoh stavih sve u caps lock, da docaram tu predivnu atmosferu).
David Glojgel bi reko da je zivot lijep. Ma sta lijep, prekrasan je! I poplocan kukuriznim pahuljicama. Pogotovo londonski, kad si vakumiran i stlacen i kad zapravo, prkosis zakonu fizike i onim nekim zakonima volumena ili tako nesto.
Post je objavljen 28.07.2006. u 11:48 sati.