The Last Broadcast

Starica i more i otoci i obale i gradovi i metropola (secer na kraju)

Ne, ne zapakirah se jos (ali su mi zato kune v zepu). To ceka zadnji cas. Po obicaju. Jedini ustupak koji napravih u kaosu, a koji se ko fol zivot zove, jest da napravih listu. Da, da, listu stvari za ponijet i tome slicno. Nekako se tuzno i ocajno osjecam poradi toga. Naime, uvijek se busah u (bujna) prsa da kao sta ce meni lista koja blista! Znam ja sto treba ponijet, znam. Otprilike znam ko i izracunat 5% od 281,55 (usput receno, opet se jucer izblamirah na poslu jerbo ne znadoh izracunat upravo 5% od 281,55). Kakve liste, kakvi bakraci! Jest da to poslije zavrsi sa pretpranim koferom stvari koje nikad ne metnem na sebe dok bivstvujem tamo gdje vec odem. Jest da to zavrsi sa pizdamaterinazivotuizivljenuopetzaboravihpizdinadapter i slicnim blagoglagoljivim pjevom. Ali ne bih ni mrtva ni ziva priznala da mi treba lista! Pih! Kakva lista?! Svejedno, usprkos omrazenoj i vec ispisanoj listi, ocekujem da zaboravim ponijet desnu ruku, lijevu nogu i mozda jedno tri-cetvrt glavurde. Pa cu strasit i Splicane i Lastovljane, a na kraju bogami i stanovnike rvacke metropole naokolo. Dernek!

A sve do danas stvari su isle otprilike 'vako (PL, odnosno, gospodnje doba Prije Liste): rastvorim kofer u zadnji cas. Primim se za glavu. Duboko i dramaticno uzdahnem. Otvorim ormar. Zatvorim oci. Zgrabim sto se zgrabit da. Pobacam bez glave i repa. Stlacim, ako je potrebno. Zatvorim patent. Kolektivno odahnem i obrisem krupne graske znoja sa cela. Cestitam samoj sebi na ulozenom trudu i za nagradu za uspjesno obavljenim poslom ustipnem se za obraz. I sve to bez ikakve liste. Savrseno (kao, uostalom, i ja sama)! Ne vise. Gotovi su ti dani. Ah.

Sad cu ko buha malko skocit u druge vode: naime, za jedno dvaescetiri sata po prvi puta u svom mega-kozmopolitskom zivotu nozurdom krocim u Split. Nema dvojbe da cu se pogubit ko igla u sijenu. New York? Los Angeles? San Francisco? Ih, nista lakse snaci se tamo, ali avaj Split? Ne da cu se izgubit nego ce me progutat maca u bespucima dok se pokusavam dokopat luke.

Panicarim u vezi i svezi super prakticnih i samo britanskih regula za rucnu prtljagu. Ne mos' nosit pice. Divota! Ne mos' nosit nikakovu kozmetiku. Jos veca divota! Knjige? Djava bi ga znao jerbo nosim one sa tvrdim koricama. Pa mi mozda mogu nakalemit da hocu oci kopat osoblju i veselim putnicima! Di je Semjuel El Dzekson kad ga trebas??

A sad malo odvratnosti za kraj, da vam zgadim subotnji rucak: nevjerojatno koliko nema veceg gusta nego jest topljeni sir bez icega, onako golog (oni trokuti koji ovdje idu pod imenom Krava koja se smije, a u Rvackoj ide pod starim kodnim imenom Zdenka. Samo ga strpam u usta i mirna Bosna i Ercegovina. Sira u takovom siru ima ko mesa u listu blitve i sigurno sadrzi bogtepitaj kakve samljevene i procesuirane kandze, kljove i krzno malih neidentificiranih zivotinjica, ali to me ne da smesti.

I odo' sutra u avanturu. Ko prezivi, pricat ce. Ko ne, nece. Nadam se samo da necu posandrcat, odnosno, pobenavit, na otoku na kojem zivi ljudi koliko otprilike stane u omanju kompoziciju vlaka na Northern Line negdje oko 8.30 ujutro.