Imaginarno razbijam stakla i pravim se Pierce Brosnan
Ne rimjue se, ali izadjoh iz takovijeh rimskih fazona. Do iduce prilike.
Da imadem komplet kakvih kristalnih casa ili ostalih staklenih garnitura skrsila bih ih odmah u cas posla. Onako, dramaticno, ko u filmovima strave i uzasa. Zasto? Zato sto imadoh veselo dogadjanje koje se razgovorom zove. Kao, ono, malko cemo vas propitat da vidimo valjate li sta. Za novi poso, jel'. Znam ja da valjam. Ko grumen suhog zlata. No, pitanje se sad postavlja: znadu li to oni?
Mislim da sam dosljedni nasljednik Pierce Brosnana. Odnosno, da sam zenska verzija inog. Pierce minus dlakavi torzo. Da. Naime, razgovor trebase bit obavljen u strogoj tajnosti od kolega (Pierce momenat, geddit?). Da im jos ne bih govorila da trazim drugi posao, ih! Shodno sa time, trebalo je obavit pomnu pripremu sto cu obuc. Ne smije bit preuocljivo, ne smije bit preklosarsko. Zackoljica i po'. Sva sreca ugacah u karijeristicke umjetnicke vode (proklet bio gen mutant koji se izrodio pa me naveo na takvo bratsko-jedinsko zivotno putesestvije) pa se ne trebah utezat u raznorazna odjelca, sakoe i slicne odurnosti. Nego vise onako boemski (o, da, ne mos' mrdnut od boemizma u ovim vodama). Tako da kolege ne skuze da im zabijam noz u ledja. Nes' ti pomne priprave: umjesto da sve to odlucih dan prije nadjoh se pred gigantskom nedoumicom 15 minuta pred polazak. Po obicaju histerizirah, raskopah citav ormar i nasadih nesto na vrat-na nos. Onako, vise lezerno da kolege ne posumnjaju. Eh, na sve ja mislim. Kao svestrana zena, dabome.
Slijedise trackanje sminkom i raznoraznim inim preparatima. Makinalno zagrabih po srebrno-sljastecem sjenilu. Pa kad shvatih sto ucinih zdravi razum mi je porucio nesto kao "Budalo, pa ne ides dernecit!" No, vec bijase kasno. Ostavih onako kako i bijase. Mora netko i budala bit.
Pod punom bojnom opremom iskoprcah se vani te krenuh putem koji bijase poplocen sa tisucu "kako?" i "zasto". Trebam li spominjati da se izgubih docim stigoh blizu odredista? Da umjesto desno krenuh lijevo? I da se ne mogah orijentirat ma taman da bijah i Pierce Brosnan i Haris Dzinovic u jednom? Smisao za orijentaciju ne da mi je nula, minus nula i po', nego je smrznut na otprilike minus 156 u tekucem vodiku. Jel' se kaze cirogenicno? Moglo bi bit. Mogo bi se koristit u farmaceutske svrhe. Nes' ti odmrzavanja.
Odrediste bijase neka tamo urbana pripizdina londonska i betonska. Drugim rijecima, periferijska katastrofa u urbanom planiranju koju je trebalo zatuc kamenom s ramena u zametku. No, necu sad grist ruku koja bi me potencijalno trebala hranit pa mi je bolje da sutim ko zaliveni fikus.
Umjesto da seretski odbacih laso i da lupih sakom o stol i da im reko', daj amo taj poso, ja se usrah ko grlica i bijah otprilike ko makovo zrno. Dobro, nesto izmedju makovog zrna i zrna zrele psenice. Pocese solidno, ali taj soliditet je kopnio ko snijeg u pecnici ukljucenoj na 150. Na mahove se zapetljah ko vinska musica u vinskim parama. Cak i znadoh da turpijah gluposti nad glupostima, ali bijase jace od mene. Strava. Sama sebi ne bih dala poso, a kamoli ovi tamo koji nikad prije ne odmorise svoja ocesa na meni. Dzaba mi bila casa vode koju mi ponudise, dzaba onih ko fol posalica kojim te pokusaju otopit pa da im se otvoris. Zgrcih se i ni makac. Ma, mila gera. Drvena Marija.
Da skratim: ne bi mi dali ni da radim ko raznosac krumpirovih jutenih vrecetina (od po 20 kile svaka), a kamoli poso za koji se prijavih. Mislio bi covjek nikad cula za pojam muzej, sto sve ne prijedje sa usana mojih, a u njihove usi. Da sam se poklopila usesima i lokotom zakljucala poklopljeno bilo bi puno uvjerljivije.
Jedva cekah banut u VeCe da skinem sljastece sjenilo, preodjenem se u malko normalniju majicu - drecavo zutozelenu na kojoj se kocoperi NASHVILLE 93 natpis (odnosno, Pierce Brosnan momenat - ono, kad se preobuce iz dronjaka u frak sa leptir masnom i trazi koktel kod konobara, samo sto ovdje ja se presvukoh iz fraka u dronjke), pravim se ko da nista nije bilo i da zajasim na poso. Reko' im tamo da bijah kod zubara (kojeg vidla nisam ima citavih 2 godine dana), pa me malko ispitivase koji zub dah radit, tj. cinise me da improviziram ko profesionalac, sta sve ne izbrbljah, ko bi me znao.
Tuzna je ovo prica koju je zivot napisao.
|
