The Last Broadcast

Gliser il' dva kupit cu si ja

Prije dva dana htjedoh dignut ruke od sebe. Poradi toga sto na podu dnevne sobe krajickom oka spazih dvije crne tocke. Koje su se micale. Koje su me toliko beskrajno isplasile da sam, brat bratu, 30 sekundi vristala ko da sam u nekom filmu. Jer pomislih da su crne tocke muhe (a bilo je zapravo, ono nesto mucasto sto se cufa iz odjece). Muhe koje umiru pa se, eto, sad, koprcaju i hroplju u samrtnickom casu. Nekako mi taj novostvoreni prizor u mozgu odsasiljase signal da je to nesto odurno izvan svake granice. I udri u dreku. Ciku. Vrisku. 30 sekundi. Kad shvatih sto se zbiva bijase prekasno. Ne znam, ponovi li se, mislim da cu morat dic' barem jednu rucerdu od sebe. Za pocetak. Mozda me to nauci pameti.

Sinoc zivjeh opasnim zivotom. Toliko opasnim da se nameracih u kino u 23 sata. Na Miami Vice. Koji je zavrsio u 1.30. Retrospektivno gledano ni ne trebah radit domacu zadacu u vidu odgledavanja epizode Miami Vice (Don Johnson, espadrile na bosu nogu i pastelni sakoi sa seretsko podvucenim rukavima). Jer veze nije imalo osim imena: Miami; Sonny; Tubbs; Ferrari. Ali ipak jesam. Jer sam streber.

U predvorju kina (uzgred budi receno do njega mi treba 20 minuta autom jerbo to je najblize kino u radijusu pripizdine seoske) spazih plakat za Snakes on a Plane. 18.8. Vec odbrojavam. Jer uopce nemam ukusa. I jer me taj film neopisivo zabavlja. Tj neopisivo ce me zabavit. Jos kad ugledah forspan zavaljena u foteljostolicu uzbudih se maksimalno.

Najprije htjedoh poharat sekciju sa gumenim bombonima. Ali se pribrah jer me bijase strah (wow, neocekivana rima, to me uvijek obraduje i ozari). Strah da mi ne pocijepaju moje socijalisticke plombe (one sive koje se mogu vidit iz aviona).

Sad film ko film. Tradicionalno kako to vec biva ne razumijeh pola dijaloga (sve nesto latinoamericki naglasci engleskog, pa japanski naglasak engleskog), ali dobro, shvatih bit: droga, Kolumbija, Colinova fatalna zena, Jamie Foksksksksksksova lojalna zena. Da pripomenem da se osjecah da, kadgod vidjeh Colina sa onim silnim brcetinama, ko da gledah Prleta iz Let 3. Jednostavno se ne mogah otet tom umjetnickom dojmu. A i njegov mullet (fudbalerka) mu se jako cesto vijorila na vjetru sto bi pirio Miamijem.

Namjerno htjetoh postedit ove do mene svojim nezrelim pitalicama tipa Ko je sad ovo i sta on tu 'oce?. Jer htjedoh promozgat sama. Nije mi bas islo, ali za trud dobijam dodatne bodove. Posebno me se dojmila hrpa glisera i zackoljice pri gliser trkama (pih, ovo je Miami, nes' ti auto trka policije i zlih trgovaca drogom). Nisam ja zahtjevna zena.

I tako guslaj ga, brate, do 1.30. Mirne duse mogli su izgubit jedno pola sata do 45 minuta, ali ne, moramo nasnimit golog Colina sa golom zenom (fatalna negativka) u Havani; u krevetu; u autu; ispod tusa; u klubu. Nije ni Jamie Foksksksksksks zaostao, iako su njega i njegovu lojalnu zenu usnimili samo u dosadnom krevetu. Sa posebnim naglaskom na Foksksksksksksova ledja. Cudnovato, ali istinito. Pomislih, hm, jesu li mu morali pudrat ledja, jel' morao radit piling, jel su morali nesto retusirat jer mu se pojavio ogromni prist?

Ali sto im je Jose na kraju skuhao i zapaprio...

Iako bijase 1.30 ujutro, htjedoh odsjest i odgledat ono sto se na kraju vrti (credits na engleskom, bogtepitaj sta na rvackom) - ko je bio ko, ko je kuvao, ko je radio Colinov mullet i tako to. Ali oko mene sve neki nestrpljivci. I credits su dio filma. Ih, seljaci jedni! Kuci se vracah po mutnoj maglurini. Koja je meni zabiberila i izmorila me do kraja.

Nije Majami. Ali je zato Coney Island. New York uber alles.