The Last Broadcast

Nikad zene od mene biti nece, odnosno, nikako da se domognem srece

Glede naslova: rimovalo mi se!

Svakim danom sve vise samu sebe iznenadjujem. Zapravo, ako cemo iskreno, prestravljujem. Ali i to je ljudski. Jedva.

Nikako da budem otmjena dama kako i prilici mojim godinama. Godinama koje ce se, za dva i po' tjedna, ubrojit u one teze, u one bapske. Babuskarske. Ne-vise-zenske. Recimo, izuzetno zanimljiv primjer desi se danas. U Talijana kupih sendvic. Najbolji ikad jerbo sadrzi talijanski pripravljeno meso, mozzarellu, bosiljak i, sto je najvaznije, crveni luk. Oliti kapulu. Ono sto otmjeno-damski poslije zaudara iz ustiju. Kao i svaka prepotentna i samodopadna zena (pardon, uskoro babuskara) odlucih pojest samo pola. Jer, kao, moram se utegnut u bikini za jedno 4 dana. Kao, osjecat cu se puno bolje ako pojedem polovicu (je, da, umjesto toga osjecah se gladno ko pas koji maslo ni taknuo nije, tako da su mi crijeva kvrljila citavo popodne, ali nes' ti zenskaste tastine). Kao, imam mozak, a zapravo ga nemam. Iznenadjujuce, a doslovce istinito!

Dobro. Sto je tu je, gluposti su dio svakodnevnog zivota, vjerovali vi to ili ne!! I spremih onu polovinu u torbu. Moju damsku torbu. U kojoj je opet svemirski kaos seljackih razmjera. Pogotovo ako priznam da mi se prije mjesec dana razmrvila citava Toblerone naokolo pa se mrvice razletjese posvuda ko olovni meci (zaljepise mi se na novcanik, suncane naocale, ulozak, kisobran, ma, nema di ih nema). Kadli ono, talijanski miris (a bome i mast koja je penetrirala iz papirnate vrecice u koji bijase zamotana ona nepojedena polovica) rasirio se posvuda po torbi. I ne samo po njojzi. Nego posvuda okolo mene. Kadli u jednom trenutku shvatih da bazdim na meso i luk. Na povratku sa posla. Na vlaku.

Oblak mirisosmrada nadvio se nadamnom. Pa sve plaho gledam naokolo. Ali svako zlo za jos vece dobro: barem se nitko nije uguzio na sjedalu do mene. Imadoh mjesta ko u pricam-ti-prici. Cak mogah rasprostrt nozurine do pola (stono je podvig sam po sebi). I mislih si, jebem ti zivot, nikad od mene stilske ikone, nikad od mene (ne)postene zene, nikad od mene lutkice iz Trsta (stono bi Zdrafko reko). Mogu komotno otic u kakav svinjarnik i zavalit se tamo.

I sad jos malo ovoga: boli me vrat od zive nervoze (takozvana tenzija) i 'ocu da me se zgazi za vrat. Makedonska posla, to gazenje. Znam da mi je i otac tako zahtjevao, da mu svi necaci sitnog zuba izgaze po ledjima. Aman bre, chichko, ne mozame da te gazeme.... Mrsh tamo, suti i gazi, umiljato bi odrapio moj chacha. Ne imadem zabadava pregrst njegovih gena. Jos da mi je sad upregnut moje necake, uf, di bi mi pocetak bio?!

A u drugim vijestima: prostoprosireno receno, citavo ljeto jebe me jedan privatni kolekcionar u poluraspadnuti mozak. A mora covjek bit umiljat prema njemu. Jerbo ce nam na kraju dostavit ovecu donaciju. Umjetnost i integritet: oksimoroncina i po'. Zapamtite (mudra baba ludara koja zaudara na luk kaze): nema vece droljetine od profesije doli ove moje 'umjetnicke'. Amen. Laku noc.