Dakle, Madge se materijalizira na pozornici. Iskoci iz srebrne disko kugle koja se spustila iz nebesa. A kad ono, svi u jedan glas MAAAADGEEE!!! Dobro, vidim, ima crnoga ko u prici, svi obuceni ko neki jahaci, pa plesaci koji glumise konje, pa bicevi, pa malko sado-mazo rekvizita. Taktovi Future Lovers. I'm gonna tell you about love. Oho, Madge, samo naprijed, aj, reci mi! Vidim, Madge klasika. Ajde! Poskocismo moj gejpeder i ja ko opareni i udri djuskat. U petama. Dobro je pocelo. Mogu mrdat guzicom. Noge malko bockaju, ali sredit ce se vec to. Suze mi se same pojavljuju u ocesima, ali ko pravi heroj ne dam da me ometu. Krisom ih brisem i nastavljam sa Madge-dernekom.
Pa onda opet red Madge. Svako malo mijenja kostime. Te bordo barsun. Te peturine. Te tajce (i to bijele!). Te ovo, te ono. Uzdisem za njezinim tjelesom i kamiondzijskim rucetinama. Djuska i Madge. Zajedno za ostalim djuskalima, odnosno plesacima, gutacima vatre (dobro, to sam izmislila, ali uklapa se u kompoziciju) i inima. Svako malo nestaje pa onda plesaci moraju popunjavat program dok se ne vrati. Pa ide Like a Virgin dok se penje na neku zeljeznu motku a la pole dancer. Malko se obraca nama, smrtnom puku, filistincima. Nesto u stilu Hello London! Pa onda red ovih sa novog albuma. Urlam na prve taktove Sorry i metaforicko-simbolicki se obracam svim bivsima koji su me nasanjkali. One koje ja nasanjkah ne racunah. Rucice u zraku. Noge bole sve vise. Ali mantram u sebi da se za ljubav mora istrpit. Ko god da je izmislio tu izjavu dabogda mu svaki dan punica nenajavljeno dolazila u goste!
Gejpeder odlazi i donosi mi casu vode. Ah, eto, to je razlika izmedju takozvanih muskarcina i gejpedera: daju ti sve na pladnju, a da ni ne trepnu okom. Madge se raspistoljila i pocela tandrkat po gitari. E, tu skoro zaspah. Igra se ko da je neka rock chick, a ne Madge. Mislim si, Isusmater, jel' sam za to odrapila 173 funte??? Bozemesacuvaj! A ova udri pa tandrce jos i vise. A meni se kompletna kosa dize na glavi (a imam je puno). Onda se raspela na krizu i zaarlaukala Live to Tell. Mrzim tu pjesmu. Sjedam na stolicu od muke. Stono od pjesme, stono od ozbiljne boli koja me razapinjala po stopalima. Pizda materina (da prostite) i petama, i odijevanju, i zenama, i glupostima!
Zamjerka broj jedan: imadose Madge neke projekcije na platnu. Kao, socijalno osvijestena zena. Te slike gladnih, bolesnih, ruzne mucke Toncija, Dzordza, Moamera, Sadama i ostalih prelijepih bica. More (naglasak na e) Madge, mani se politiziranja, daj mi disko, disko mi daj, zabavu, dosta mi je ruznih politickih faca. Ali dobro. Neka. Ima zena para pa moze radit sto joj se cefne.
A Madge djuska li ga, djuska. Isto u nekim peturinama. Kako li joj samo to uspijeva??? Dizem se sa stolca i pokusavam ponovo. Forbidden Lovers. La Isla Bonita, Erotica, Madge opet u nekim kostimima. Pa malko prica sa nama. Rece da je povrijedila lakat djuskajuci bjesomucno. Ih, neka pita za moja stopalca. To je bol, to je patnja. Neckam se oko odluke da li da skinem peturine ili ne. Odolijevam jos jedno pola sekunde i donosim povijesnu odluku: skidam ih i kvit! Dakle, classy bird do kraja, stono i jesam. I skinuh ih. Odmah padoh u visini za 10-ak centimetara i rastuzih se. Navikoh se nekako na zivot na visokoj peti. Sad me opet dijelio tridesetcentimetarski jaz izmedju mene i mog visokog gejpedera. Tjah. Barem se nadjuskah bosa. Aha!
Da ne duljim, zavrsise Madge sa Hung Up i to u spektakularnom Madge-stilu, kompletno sa balonima koji padase sa stropa. Pjevah ko velika. I mala. Dernjah se, dapace. Ni moj gejpeder nije zaostajao. Nista od bisa, ipak je to megasuperdelishs zvijezda repatica, briga njoj za bis.
Nista nam drugo nije preostalo nego da se otprtismo kucama. Opet natandrcih pete i instant se pretvorih u mucenicu. Vidih da necu moc dugo izdrzat. Bol bijase ljuta, ljutita zmija ljutica. Reko' mom gejpederu, ajme, necu moc izdrzat. Kaze on, aj, idemo na bus. Reko' ja, nece ic. Reko' on, ne boj se kad si sa mnom, ja cu te cuvat. I nosit cu te ako treba, ajde MRDAJ, HODAJ! Mislim si, je, ti's nosit mojh 55 kila, mos' mislit. Polako me pocese 'vatat delirij od bolova. Dapace, osjetih da poceh halucinirat, buncat, bunilo cisto. Ostadose mi dvije jednostavne opcije: da skinem peturine i hodam bosa po londonskom vlaznom asfaltu ili da istrpim bolove tantalovske i da ujutro odem u obliznju ambulantu na amputaciju lijevog, a bogami i desnog stopala.
Izabrah bosonogo cupkanje. Izuh se. Reko' gejpederu, ne mogu vise, ima da se sad sramotis sa mnom, ali kocka je bacena. I izuh se. Moj gejpeder se odmah ponudio da nosi pete u svojoj desnoj ruci, a da me lijevom pridrzava dok ja bosonoga, poput kakvog siromaha, nabadam asfaltom i popikavam se na staklo, cavle, smece i ostalu ulicnu parafenaliju.
Cekali bus koji nije doso, pa je onda ipak doso - ni sam Beckett ne bi mogo bolje srocit. Mislim si, na londonskoj ljestvici ludjastva, koliko se broji hodat bos po noci? Valjda je to normalno. U Zagrebu bi me mozda strpali negdje, ali ovdje, ih, nitko ni da trepne. Malko mi je onda bilo lakse. Ali koje olaksanje. Jebo visoke pete, pretvorih se od glamurozne zene ravno u seljacku Pepeljugu u samo dva-tri-cetiri koraka.
Moj gejpeder je cvrkutao od srece jer mu je to bila sansa da nosi visoke pete u ruci. Htio je i stopirat tako da zavitla pete u zrak i da nam tako stane neki auto. Reko' mu, nemoj me sramotit, brate mili! Onda mi je naredio da gledam 'meso'. Sta, gdje, koje meso, oli ima kakvih krmenadli, gladna sam??? A ne, nego da gledamo muske oko sebe da vidimo ima li koji zgodan. Flegmaticno konstatirah da nema niti jednog koji bi se mogo opisat kao 'zgodan'. Dok je on, naprotiv, namirisao vec dvatri njih.
Usput mu objasnjavah kako su stopala najruzniji dio ljudske anatomije. Ne nosis japanke, cudio se on? Skoro mu prilijepih jednu.
I tako docupkasmo natrag u gejpederske dvore. Ja bosa, mokra i izubijana ko crkveni mis. Onda mi vidase rane sa originalnim flasterima iz Madjarske. Pa mi ispece kruh za dorucak sutra ujutro. Pa se zadubismo u filozofsko-dijakriticke vode. Kako oboje pobjegosmo iz pripizdina koje nas ogranicavahu (slijede sjetno gudece violine i Kleenex maramice). Pa mu pokazah iz koje to super-vukojebine dolazim. Cak je i utisnuta na zemljopisnoj karti, bogati! I onda ipak moradoh razgrnut onaj super namjesteni jorgan. I zaspah snom mucenickog pravednika.
Dakle, koncerat bijase ko vino: sto dulje stoji, to nam se cini bolji. Cak dodjosmo u napast kupit jos jednu kartu za koncerat na njezin rodjendan. Ali se suzdrzasmo.
Post je objavljen 15.08.2006. u 22:30 sati.