The Last Broadcast

Naklapanje sa nepoznatim strancem u londonske sate vecernje

Nepoznati, pa jos stranac. Moze li to zajedno? Hm.

Svi ste u pravu, sve vas ljubim i pipam u obraze mile.

Evo jedne kljucne recenice preko koje me netko nadje (upravo po ovom redosljedu): koga cega janjetina; komu cemu meni; s kim cim kapulicom, mladom, meni meni. Super, padezi ostaju neoskvrnjeni u ovome jeziku. Jos kad se pomijesaju sa janjetinom i mladim lukom, di ces bolje?

A sad: ponekad na trenutak i meni procvjetaju koprive i ostali korov.

Osim sto jucer debatirah jedno barem 10-ak minuta o kokosima, pilicima i pjetlovima sa kolegom Svedom (oboje smo seljacka djeca) koji se upravo vratio iz Svecke desi mi se od presudnog znacenja jedna epizodica zivota. I to nakon sto odradih jos jedan 11-satni radni dan. Pih, godisnji odmori su za pickice.

Vracam se u praskozorje. Zapravo, ne bijase praskozorje nego vise onako kao suton, ali praskozorje mi se jutros rola samo od sebe s jezika. Mrtva, polukrepana i umorna sjedim na peronu i raskupusujem novine. Krajickom oka spazih kako mi prilazi neka sjenka. O, ne, brate mili, davez alert! Drugim rijecima neka pijanica ogavna ce me sad izgnjavit.

Sjenka se priblizila i sjeda do mene.

"Imas li sat? Jel' znas koliko je sati?"
(O, ne, pa mogo je nesto originalnije, s obzirom da je ogromni sat zeljeznicke stanice bio pred nosurdom i njemu i meni; osjetih da mu dah malko bazdi na, recimo, rakiju; aha, jedan on ONIH)

Prvo me, matere mu, prepade, sprtljah novine, spetljah po mini iPodu i nagnem se prema satu: "9.15 pm" (wargh, jos 10 minuta do vlaka, ko ce ga istrpit?)

"Oh, pa nisam te mislio preplasit. Sta slusas?"
(Mrs, nisi me uplasio)

Drezdo mi je Nick Cave. Pa mu to i rekoh. Mislivsi aha, nemas pojma. A kad ono, malisa (nije mogo imat vise od dva'espet nikako) podigne obrvu i zavapi:
"Oh, Cave? Moj favorit je 15 Feet of Pure White Snow."
(onda zaredali mi par o pecinskom coviku)

Pa onda di radim (ih, da mu ne bih rekla, nisam ja sa jucerasnje dunje pala), pa sto, pa kako, pa nikako, pa ovo, pa ono. Odgovaram mudro i monosilabicki. Kad spomenuh umjetnost tu i tamo odmah se ozario, pa koja, pa reko' 18. stoljece; pa rece aha, Sargent, pa mu odbrusih "Sargent je 19. stoljece, majmune!" I tako zaredali mi red umjetnosti, pa jos jedared umjetnosti.

U medjuvremenu ga malko pomnije proskicah: hm, onako, da sam mladja i da nije bazdio na rakiju mozda bih bila malko njeznija. Onako, mrsav, pa drainpipe jeans (one uske, uske boho traperice), pa spicaste cipele, sve nesto ala Kapranos/Franz Ferdinand, pa neka geometrijskoumjetnickasracka od frizure, njezni glasic, majketi, sve na sto padah kad bijah mladja i nadobudnija. Ovako, nakon 11 sati na poslu, sa podocnjacima ko kamionskim prikolicama i nepocesljanom i neizravnanom kosurdom (citaj: divne djecje kovrdzice koje, kad me pamet ujutro posluzi, izravnam) nije mi se previse dalo K od konverzirat.

Da je uletio sa necim kao "Trci trakavica tracnicama trpkim" mozda bi mi zagolicao uvo. No ovo sa koliko je sati, pa ne mos' tako! Bijah mlako nezainteresirana i flegma i kul. Zasjedoh na vlak. Ali ipak skicah ispod oka. Onako, pijan je, ali mozda ipak potrci za mnom, udje na vlak bas u trenutku kad se vrata zatvaraju (pa jos fino zaradi i koju modricu i polomljeno rebro da moze pricat unucima) i nesto dramaticno podvikne. Malo prekosutra. To nikad ne prikazu u filmovima, boga im njihovog holivudskog!

Drugi puta hocu nekog ko moze 5 minuta drobit o fuziji i fisiji. Kakvi bre umjetnici!