Welcome to the family.

Iz prizemlja obiteljske kuće ona se uspinje hladnim stepenicama prema svojoj sobi. Preskačući po stepenicu ili dvije čim se makne od pogleda roditelja i lupajući vratima bez straha da bi se staklo moglo slomiti, spušta pogled u svoja stopala i trudi se ne razmišljati dok prima običnu metalnu kvaku i otvara vrata. Više se niti ne obazire na poster koji je na njima, na vješticu, čarobnicu čiji je odraz u zrcalu kostur, a njezine odaje sačinjene od starinski uređenih komora za mučenje. Da neki stranac uđe, nebi pomislio da soba pripada njoj. Ili možda bi. Na vratima sa unutrašnje strane stoji zrcalo, veliko gotoo kao i sama vrata, dok na kvaki ponosno stoji umjetni lastin rep. Sa jedne strane vrata stoji obješeni plišanac: dva bijela medvjedića zalijepljena za srce i obučeni u crvene majice dok i sami drže maleni mekano srce sa čipkanim rubom. Dok je sa druge strane vrata obična poluplatnena zelena vrećica sa Konzumovim logom. Soba j jednostavna, prostrana, ali zamračena i većinom zagušljiva. Polupropusne rolete na prozorima su vječito spuštene, a prozodi poluotvoreni, vješto skriveni iza sivih zavjesa. Zidovi su ljubičaste boje u nijansama takvih da izgleda kao igra malenog djeteta. Iznad glave njezinog kreveta sotji obješena oglasna ploča, sa voznim redom autobusa i tramvaja, dva jednostavna i šarena crteža, slika gitare i karakala, te pjesma ispisana ružičastim slovima. Dužinom kreveta se prostire zid, ukrašen trima crtežima, dječjim satom i velikim natpisom kojeg je sama pisala jednog kasnog poslijepodneva. Na radnom stolu do kreveta stoji ekran računala, pisač, zvučnici, lampa te telefon. Poneki razbacani papiri i poluprazne ili prazna boce vode. Na uglu stola je njezin notes sa skicama.portreti, priprem za crteže, ali i skice za odjeću koju misli jednoga dana sama sašiti.u ladici su obične stvari. Papiri i naljepnice, flomasteri i bojice, šetsari, kalkulatori i ostale stvari korisnei potrebne jednoj školarki. Na zidu iza stola stoje natpisi, stihovi njezinih najdražih pjesama koje je pisala u trenutcima hiperaktivnosti ili panike.na televizoru stoje dva plišanca, jedan na drugome, kao da se hrvaju, a ispod njega su razno razne društvene igre, ali i njezina umjetnička pomagala. Ormar je ukrašen posterima životinja, većim dijelom mačaka u raznim pozana, a na bočnoj su strani četiri njoj značajne fotografije. Otvarajući prva vrata desno, vide se slike nje i njezine majke, sa malenim, ali uočljivim natpisom „Volim te!“ sa malenim srčekom u kutu papira. Na polici su uobičajene stvari. Knjige potrebne za školu, romani, enciklopedije, ali i stvari koje svaka tinejđerica ima u sobi. Preparati za kosu, nakit, šminka, parfemi i komplet za uređivanje noktiju.
Ali ispod površine sretnoj dojma sobe i ispod maske šrenila, nalazi se tužna priča. Ogledalo ispred kojeg se gleda svaki dan, mjereći višak nepostojećeg sala i samoj sebi nesvjesno govoreći psovke. Plišane igračke koje je grčavito stiskala, plakajući u nadi da ju ne čuje nitko osim glasa koji joj želi pomoći. Šestari, ispod kojih je skrivala šilete da joj roditelji ne saznaju. Žilete kojima je sebi planirala oduzeti život. Dnevnik plana mršavljenja skriven među školskim knjigama, jedini način preko kojeg je kominicirala sa Anom. Zidovi onečišćeni tragovima njezinih ruku. Šaka. Nogu. Zidove koje je uporno lupala, kao da će joj to riješiti sve probleme. Kalendar, gdje je svaki datum kršenja obećanja označen crvenom točkicom ili crtom, dan kada je samu sebe zamrzila još više.
Ona leži na krevetu i zamišlja svoj savršen svijet. Gdje ju ne osuđuju jer je drugačija, gdje je sa ostalima koji su kao i ona. Gdje joj ne prijete šakama zbog rezanja. Niti pljuju na nju zbog spolne orijantacije. Gdje se problemi mogu saslušati bez smijehai gdje ne postoji psihička bol koja se ne može izliječiti. Pusti suzu na tu pomisao, jer zna da taj svijet nikad neće biti stvaran, osim u njezinoj glavi. Plače tiho, navikla je na to. Grlo joj sve više otiče i peče ju poput uboda stršljena, a crvene oči ne prestaju liti suze. Pogleda jednom oko sebe, da se uvjeri da nije sama. Ali pogledavši bolje, nema nikoga. Iz sobe joj je izvađeno cvijeće i maknute su sve životinje s kojima je prije pričala. Nagne se prema ogledalu i ponovno ugleda to čudno biće koje nalikuje na nju. Da je po njezinom, soba bi bila oličena u tamnu boju sa čistim crnim namještajem, bez ikakvog nagovještaja da tu živi osoba koja je ikad bila sretna. Ali ona zna da to nije istina. Sreća se kod nje pojavljivala u rijetkim trenutcima, a naučila je i glumiti radost, samo da izbjegne pitanja i poglede. Sada u srednjoj, to više neće biti tako lako, ali zna da će to morati, ako želi ostati neprimjetna.
Mobitel joj zavibrira i skoro padne sa ruba ostakljenog noćnog ormarica. Obriše lice i raščisti grlo te se javi. On ju zove da idu van i uz par riječi prekine poziv. Otvori ormar da obuče nešto jednostavno i tamno te ode u kupaonicu. Zna da ima 10 minuta da se spremi, jer je kod njega uobičajeno kašnjenje. Prođe čektom kroz nekoć dugu i bujnu, a sada gotovo plastičnu i umrtvljenu kosu, skraćenu gotovo na najmanju moguću dužinu. Tri puta razmisli prije nego što ode samo po labelo, jer odkako je izgubila maskaru boji se izaći pred njega našminkana. Zna da on ne voli njezin način šminkanja, ali i zna da to nema smisla, jer joj šminka neće koristiti sa naočalama. Uzme mobitel i ključeve i siđe u prizemlje. Kaže majci da ide van, obuje se i po već stoti put izađe iz te proklete kuće, nada se, zauvijek.

Želim si ispuniti tjedan nečime. Bilo čime. Jer ne mogu imati slobodnog vremena, posebno ne tijekom ljeta. Razmišljala sam da opet odem u ljetnu školu stranih jezika, ali ovaj put da uzmem napredni engleski. Ali sam se onda sjetila kako smo u krizi i da bi bilo pametno ne trošiti novce kojih ionako nema.
Ima par ljudi s kojima bih htjela da se viđam. Mona, Pep, Bubba... Dugo ih nisam vidjela i bilo bi lijepo kad bi se dogovorile bar jedan dan u tjednu. Problem je u tome što je mobitel pokvaren, njihovi brojevi su u njemu, a to je jedini način kontaktiranja.
A sad, mobitel. Znači, počelo je sa time što mi nije htjelo puštati muziku. Točnije, htjelo je, ali ako namjestim priključak pod pravim kutem. I kako se to s vremenom nije popravljao, ja sam se počela brinuti da se nije rasklimalo. Problem je nastajao kad bi mi se mobitel ispraznio, pa bi ga opet morala naštimavati pod pravim kutem. Tako je i bilo ovaj zadnji put, samo što je bio dobih 10 sati prikopčan i nije htio doći ni do 1%. Tako da se sad službeno ne želi upaliti, ali sam prebacila karticu u jedan stari, samo što nemam brojeve.
Da, opet pišem gluposti da izbjegnem temu. Ovih dana umirem od dosade. I to nije šala. Ležim na krevetu i razmišljam o tome kako nemam što za raditi. Želim opet početi crtati, ali nekako nikako da uhvatim priliku. Ne znam. Želim se osjećati da sam korisna. Zato sam i počela šivati.
Ne želim početi pisati dok ne dobijem mašinu za pisanje. A mama mi je obećala da hoću. Na ovaj ili onaj način, a dobro znam što to znači. Ili će ga susjedi naći ili ću ga dobiti za kraj 1. razreda srednje škole. Ali ipak, fali mi to pisanje. Osjećala sam se slobodnije kad bi sve svoje misli prebacila na papir. Kao da sam postigla nešto što nitko drugi ne može...
Kad kažem da ne želim van, znači da ne želim. Znači da želim biti s nekime u kući. gledati film ili čitati ili šta ja znam što. to mi je korisnije od toga da sam vani. Kad si vani te svi gledaju i ocjenjuju što radiš. A kad si unutra te nitko ni ne vidi.


The Grand Illusion by *Phatpuppyart on deviantART
Moram si skinuti još par filmova. I popraviti DVD. Jer mi očigledno ne želi puštati zvuk. Predivno.

Danas je subota... Prvi vikend odkako je moje osnovnoškolsko razdoblje života završilo. U utorak će doći jedna cura da joj prodam svoje knjige. Jučer je Jules išla na ispit za primjenjenu. Vjerujem da će proći. Nadam se. Isto kao i što se nadam za sebe. Srednja škola će biti jedno posve novo iskustvo. Novo okružje. Nove osobe. Novi zadatci. Ali i novo znanje. Iako nisam najveća ljubiteljica škole, poštujem znanje koje dobivamo u njoj. Ali ne i gluposti s kojima nam pune glave. Kao da bi mi trebali znati koliko je težio prvi kromanjonac? To je pitanje za osobu koja će ići po emisijama poput 1 protiv 100, a ne za ljude koji se zapravo misle baviti nečime u životu.
Pričala sam s mamom danas. O njoj. O Jules. Kako ćemo ostati najbolje prijateljice, kako bi sigurno dobro opstale da živimo same. Vjerujem da bi, ali ne želim izazivati sudbinu. Vrijeme će reći sve.



Anime dana: Oreitachi ni Tsubasa wa Nai
Knjiga dana: Kći čuvara uspomena
Trenutni projekt: majica (objavit ću sliku kada završim)

Zadnji dan osnovne. Ne znam kako se osjećam. Neutralno, na neki način. Ali sjećanja mi pristižu u glavu odkako sam se probudila. Poput izleta, satova, odmora, ali i samog druženja van škole. Referati i plakati, učenja i prepisivanja, posuđivanja opreme za tjelesni kad bi netko zaboravio ili traženje izgubljenog mobitela dok ti je zapravo u džepu od torbe za tjelesni.
Ne mogu reći da su sve to uspomene koje mi mame osmijeh na lice, ali niti da sam ravnodušna. Bilo je trenutaka kad mi je najgori neprijatelj postao blizak, ali i kad mi je draga osoba okrenula leđa. Završilo je moje osmogodišnje školovanje i sad idem dalje. Na iduću stepenicu obrazovanja, rasta i razvoja, ali i života.
Kad se sjetim kako je sve bilo prije, kako se naš mali razred raspadao i opet gradio, samo da bi nas na kraju bilo dvadesetero i da bismo bili proglašeni najmanjim razredom. Još jučer se jedna Nina iz mog razreda rasplakala. Zato što se bližio zadnji čas. Točnije, rasplakala se 3 puta. Ne shvaćam zašto. Ima prijatelje u školi, ali družiti će se s njima i kad škola završi.
Nije li to cijela poanta ove naše povezanosti? Da ostanemo zajedno usprkos svemu? Ne znam. Valjda. Vidjeti ću za par mjeseci kad budem planirala izlazak sa bivšim razredom. Sa Jules ostajem povezana, ipak mi je najbolja prijateljica. Dobro, najbolja prijateljica koja nekad previše misli na sebe, ali hej, zar nismo svi ponekad takvi? Znam da ćemo ostati prijateljice, vjerojatno i do kraja srednje škole. Prespavanja jedna kod druge, lunjanja po napuštenim parkićima u pola 11 navečer, pričanje o anime dečkima na način da samo mi razumijemo o čemu govorimo, prepričavanje naših snova za koje poželimo da su stvarni...
Izgleda da ovih 8 godina nije otišlo uzalud. Upoznala sam par odličnih, ali i par ne tako odličnih ljudi. Koalu. Jules. Caspera. Glavu. Cijeli razred je, kad se sve zbroji i oduzme, čisto prosječan. Imamo jednog geijalca, dva propaliteta, troje ili četvero talenata, a ostali su ovce koji prate one koji im se svide. Ali svejedno... Mi smo razred. I jednog dana, deset godina kasnije, kad se sretnemo na cesti i sjetimo se kako nas je Arba živcirala ili Kralj nasmijavao, znat ćemo da smo uvijek svi zapravo bili (na neki bizaran način) prijatelji.

Dugo nisam pisala, a svega je bilo. Posebno danas, danas je poseban dan.
O jučer niti neću pisati. Bilo nam je šest mjeseci veze i proveli smo ih kod mene. Gledajući moje stare slike i jedan od mojih nastupa. I to me zapravo i razvedrilo. Što smo dovoljno bliski da možemo bez problema pričati o prošlosti, ali i zajedno proživljavati dio nje. Ali nebih o tome. Lijepo je bilo, ali ipak... Bitniji je današnji dan.
Prvo, prije škole. Otišla kod frizerke. Nova kosa. Kraća. Samo je jedan pramen, onaj desno napred, ostao u svojoj punoj dužini. Netaknut. I dobila sam novu boju. Nalikuje crnoj, ali je zapravo boja šljive. Ljubičasta. Ispalo je drugačije nego što sam očekivala, ali puno bolje. Puno, puno bolje.
Zatim, u školi. Skoro su mi zapalili torbu pod matematikom. Netko iz klupe iza moje je bacio zapaljenu šibicu na moju torbu i jedan dio je izgorio. Mali dio, ali ipak, profesorica je poludjela. Dobila sam i zadatak da skupljam novce za poklon za razrednika, kao i za buket. I to moram sutra skupiti, da mogu u srijedu prijepodne kupiti. Uz to, na majici (koju ću morati nositi na zadnji dan 8. razreda) ne piše moje ime, nego nadimak koji sam dobila.
Zatim, nakon škole. To mi je vrhunac dana. Upoznala sam njegove prijatelje. Susjede. One s kojima se druži. Troje ih je. Blizanci koji idu u 1. srednje i jedan iz škole koja je u istoj zgradi kao moja. I nekako mi se čini da sam se uklopila. Koliko sam uspjela, mislim. Ne znam još jesu li me prihvatili. Nadam se da jesu. Igrali su nogomet i ja sam bila sudac. Točnije, čuvala sam im mobitele. Ali hej, bolje išta nego ništa. I onda sam morala ići doma, još sam produžila izlazak na pola sata više nego što mi je inače dopušteno. Nisu nastavili igru. Vjerojatno zato što je Beni mene otpratio doma, pa im nije bilo fora nastaviti kad se vratio.
Ali lijepo je bilo danas. Sve u svemu... Dečki stvarno jesu bolji za druženje od cura. Njih ne shvaćam, komplicirane su. Bolje mi je s dečkima, iako niti sama nisam išta bolja od bilokoje tipične tinejđerice.



Ne znam zašto, ali sam se sjetila ove pjesme:

Još samo 4 dana škole. 3 dana nastave, 2 dana ispitivanja, 1 dan tulumarenja.
Sutra imam ispitivanje iz kemije o kojemu ovisi hoću li imati 4 ili 5. Ja sam bila zadovoljna sa četvorkom, ali je profesorica inzistirala da me pita za 5. Također nakon škole, napokon imam priliku provesti malo vremena sa Jules. Dugo nismo bile same, u stilu da smo baš samo ja i ona. Fali mi to. Idem s njom da ona uzme prijavnicu za ispit za školu primjenjene umjetnosti i dizajna, tu u Zagrebu. A nakon toga idemo na ručak.
U subotu imam nastup o kojemu će ovisiti moja karijera plesačice. Moram biti tamo u pola 10, iako sami nastup za vanjski svijet počinje u 14 sati. To bolje. Stignem se spremati, ali i pomoći pri organizaciji svega. (ipak mi je dodijeljena uloga hostese) Samo da proživim taj dan bezbolno.
I onda ide nedjelja. 6 mjeseci. Pola godine. I ne znam što da uopće mislim o tome. Znam da ću taj dan biti izvan sebe. Druga osoba. Netko nepostojeći. Ne znam kako, ne znam ni zašto, ali znam da će tako biti.
U ponedjeljak slijedi nova promjena. Kosa. Šišanje i nova boja. Ljubičasta. Nešto upadljivo, što se ističe, ali opet stapa s gomilom. Da se stvarno želim isticati, napravila bih si irokezu. Ali ne želim. Samo se želim pronaći. Također u ponedjeljak imam najvjerojatnije ispitivanje iz njemačkog, o kojemu mi također ovisi ocjena. Ako kemija i njemački prođu 5, jedina četvorka će biti geografija.
U utorak ću se morati početi pripremati. Crtanje. Pisanje. Snimanje i fotografiranje. Fizićko i psihičko pripremanje za ljeto. Neću biti na jednom mjestu, niti ću raditi jedno te isto. Planiram ići posvuda. A to treba pomno planirati.
Zadnji dan će na bundeku biti opijanje, na koje ne idem. Radije bih ostala doma i gledala kako mi nokti rastu, pola milimetra na tjedan. Neće biti dosadno. Uz to da me boli trbuh da bih mogla vrištati. Ali ne smijem ju još dobiti, samo da prođe nastup i škola...


Rose Chocher in red by ~VictorianPretty on deviantART

Mama me pitala što želim za rođendan. Počela sma pisati popis malih gluposti koje želim, ali jedna stvar se ističe. I to je ova gore slika.

Škola pri kraju. Praznici počinju. Sreća? I da i ne. Ali više ne. Zato što će se onda očekivati od mene da idem van. Da se družim. Da budem u svom društvu. E pa, pogodite što mama i tata... Ja nemam svoje društvo. Ja imam par ljudi koje sam izdvojila iz njihovih društva i s njima se pojedinačno viđam. Ne, to nije druženje. to je obično časkanje o tome što ima novo među nama. Tako da ja definitivno nisam jedn aod onih cura koja ide na grupna rolanja ili grupna putovanja ili sa grupom njih id eu kino. dobro, za kino već nekako. Ali sve mi je prenapuhano i umjetno. Posebno kad sam u društvu sa curama. Sa dečkima mi je neugodno pričati, jer ako počnem neku temu bojim se da će pomisliti kako sam muškasta. A s curama mi je grozno jer one već misle da jesam muškasta. Samo zato što volim neke sportove, dizanje utoge, prije sam gledala hrvanje i mrzim ružičastu boju i gotovo sve što se ubraja pod slatko.
Ne volim one male pse koji su zapravo štakori. Ne vruštim svaki put kad neki dečko skine majicu i ne okrećem se za njima. Ne radim glupave face kad se slikam i ne nosim nikakvu šminkersku odjeću. Da je po mome, mislim da niti nebi htjela imati prijateljice. Osim Jules, naravno. I mama i ja se bolje slažemo u društvu za dčekima, a to je ono što mi najviše fali... Prijatelj.

Mah, filozofiram opet. Imam hranu. Imam odjeću. Imam krov nad glavom. Imam obitelj. Imam tehnološki uređenu kuću. Koliko ih tek nema niti to? A evo mene, žalim se na to kako me nitko ne shvaća i sva ta sranja. A imam važnijih stvari o kojima moram brinuti. Tipa srednja škola....

Dobila sam, opet, ideju za priču. I sad ih imam previše da ih sve pišem, tako da želim/trebam savjet oko toga na koju da se priču bacim. A ovo bi bile priče i radnja.
Elluminata -> Škola za djecu koji nisu ljudska bića i pokušaj da se suprotne vrste spoje i žive zajedno, kao par.
Modra špilja - Djevojka se seli iz jedne države u drugu i tamo upoznaje svoju srodnu dušu, te upoznaje vrijednosti čuvanja tajne.
Vani sam ->Veoma uspješni znanstvenik kreće u osvetu, zato što su mu oduzeli licencu.
Dolina ljubavi u sumrak -> Djevojka koja lomi srca se zaljubi i po prvi put u životu osjeća pravu ljubav.
Bijeli tigar -> Dvije cure odluče krenuti na spašavanje ugroženih vrsta, među kojima im je prvi na popisu bijeli bengalski tigar.
(Ne)Savršenost savršenstva -> Dečko iz svijeta savršenstva slučajno dođe u običan svijet i zaljubljuje se.
Da, znam, imam previše priča o ljubavi. Ali u skoro svakoj priči ima barem neki tračak ljubavi. Uglavno, to je sve što sam htjela reći zapravo. Da mi treba pomoć u biranju.
Ako nekoga zanima, mogu mu malo pobliže objasniti priču.
A dotad, bye.

O suboti može ovisiti puno toga.
Hoću li pasti ili ne? Hoće li me udariti ili ne? Hoću li pogriješiti ili ne?
Danas nije prvi put da mi se znoj slijeva niz tijelo i lijepi majicu za kožu. Niti mi je prvi put da sam se uhvatila da usprkos boli nastavljam. Nije niti prvi put da sumnjam u sebe i u svoje sposobnosti. Ali je prvi put da je netko slomio moju masku.
"Taj smješak ti neće pomoći ako to ne radiš iz srca. Osjećam razliku, a vjerujem da će i oni." Oni. Rodbina, prijatelji i najvažnije. On. Moram vjerovati u to da, makar neće biti tamo, da će biti u mojoj prisutnosti. Da će izmamiti moj pravi osmijeh na površinu i da ću zahvaljujući tome biti poletna. Kao nekoć. Kao onda... Davno prije...
Nervozna sam. Znam da to ne čini razliku, ali jesam. Jako. Nisam dovoljno snažna. Nisam dovoljno elegantna. Nisam dovoljno fleksibilna. Nisam dovoljno dobra... I nikad neću biti. Ne za balet. Za jazz možda. Za jazz nije bitno savršenstvo, samo izražavanje, a to mogu. Za balet je potrebna odanost, izdržljivost i strpljenje. I to imam. Ne znam zašto onda ne mogu. Vježbam svaki dan, istežem se svaki dan, trudim se napredovati. Ali jednostavno ne mogu! Zar sam već dosegnula granicu svojih sposobnosti? Ne, nisam... Samo nemam nadzor. Nemam mentora, a očajnički mi treba. Barem 3 puta tjedno, uz Ivanu, trebam nekoga tko će nadgledati ono što radim. Nekoga tko mi neće samo reći da je to što mogu lijepo ili "Bravo za tebe." jer mi to ne treba. Trebam kritike, specifične kritike. "Ovo i ovo ne valjda, popravi to ovako i ovako. Ako ne ide, daj da ti pomognem." Živim u svijetu fantazije gdje se ovom krhkom biću još lomljivije duše pomaže. Gdje se ne odustaje od mene, jer želim napredovati. Imam starije roditelje, tako da moja bol njima ništa ne znači. Samo se izvuku na vječno poznatu rečenicu trebala si se više paziti. Da završim sa upalom pluća, bilo bi to zato što sam ja nešto napravila i to bi mi stalno prebacivali. Ne želim tako i ne mogu više tako... Zato i mrzim ljeto. Zato ne želim da ovo prestane. Ni kiiša ni hladnoća. I ako moje suze prizivaju kišu, kao što su je prizvale jučer i danas, onda neću prestati, neću to potiskivati.



Jedino što mi u zadnje vrijeme diže rasoloženje, a da je vječno prisutno je ova pjesma.

Naravno, ljeto me mora mrziti. Komarci su me već počeli gristi, (od komaraca ne dobivam one fleke koje svrbe, nego ožiljke koji svrbe) sunce me udarilo u glavu više od 3 puta, mijenjam odjeću svakih par sati jer se znojim kao svinja, tuširam se svaki dan jer se znojim kao svinja i tako... Predivno je ljeto, zar ne?
Uz to, trema, nervoza, strah... Što zbog škole, što zbog Jules, što zbog raznih drugih stvari. Uz to da nema više moje najbolje prijateljice. Promijenila se i ne mogu to pratiti više. Zbog njega... Tog dečka. Počela se ponašati kao jedna Nina iz našeg razreda. Ista Nina s kojom sam se prva sprijateljica, a sad se jedva i pozdravljamo. Ista Nina koja se počela družiti s dečkima. Ista Nina kojoj su godinu dana kasnije prozvali kurvom, zato što se tako i ponašala. Ne krivim nju, krivim idiote od dečki koji su ju nagovorili na to. I sad Jules kreće njezinim stopama. Hvala Kristu da ima još samo tjedan dana škole, tako da neće doživjeti istu sudbinu. Bilo bi šteta da izgubim još jednu prijateljicu.
U ponedjeljak idem na pregled očiju. Za leće. Polutvrde leće koje ću dobiti. I nositi. Trebala bih biti presretna, ali ima više stvari koje u jednadžbu ne čine pozitivnom na kraju. Ma svejedno mi je, ali nije.
Sutra ću vidjeti jednu dragu prijateljicu iz Dubrovnika. Isto bi trebala biti sretna, ali nisam. I sad mi je jedna druga prijateljica, Pep, rekla da probam razgovarati s mamom... Ne mogu, ne više. Ne nakon što joj već zadajem toliko muke, a i sama ima svojih problema i više nego dovoljno. Ne mogu ju stalno iskorištavati. Ne smijem ju više povrijediti.

Fuck, imam osjećaj da ću plakati opet. Jebeno predivno.

Imam potrebu da opet pišem, iako sam već danas pisala.
Hodala sam s Beniem doma i imala sam nekako tužnu facu. Pitao me što nije u redu i nisam mu znala ispravno odgovoriti, jedino da se sve mijenja, a ja to ne želim. A zapravo, samo želim da su svi sretni. Jules je odbila ovog jednog dečka za kojeg sam htjela da bude s njom, iako je po njezinim standardima savršen. Košarkaš koji piše rep pjesme, ima plave oči, visok je, dobar u školi iako ne savršen (jer nitko nije savršen, to je njezina teorija) voli životinje, koliko sam shvatila prije je gledao anime... Jednostavno dečko kakvog bi svaka cura mogla poželjeti. Pa možda i ja, iako je meni moj Beni i više nego savršen. No nije niti toliko problem u tome što ga je odbila. Nije uopće problem u njoj. Problem je u tome što ja vidim nju i vidim kako gleda tog dečka koji joj se sviđa i želi da s njim ima nešto. Znam kakva je ona cura, još nikad nije imala dečka, ali ih dosta odbija. I jedino što želim je da nađem nekoga tko će biti dobar za nju, ali i nekoga koga ću ja znati, tako da pazim da joj ne naudi. Jer, ipak mi je seka. Najbolja prijateljica. Čuvarica tajni. Rame za plakanje. Anđeo čuvar i spasitelj. I samo želim da je ona sretna, jer kad ju vidim tužnu ili u onim trenutcima kad gleda tog dečka... Srce mi puca, a ne znam kako joj pomoći osim pričati s njom. Ali znam da to nije dovoljno. Danas sam se i rasplakala zbog nje. Jer ne znam kako joj pomoći, a samo želim da je ona sretna, to je sve. Ali ne samo ona. I mama koju gotovo nitko ne poštuje, iako se muči i sa bolovima i neprijateljstvom i pljuvanjem po njoj, posebno od ruke staroga. Jer kad ja zakasnim ijednu minutu doma, odmah ona dobiva psihičke batine od starog. I Moni pomoći, mojoj nećakinji koja niti nema pravilan odnos sa svojom majkom. Iako mi je sestra, nekako mi se čini da nije tip za majku, barem se tako ne odnosi prema Moni. I ne mogu to gledati, a ne mogu biti slijepa pred time. Jednostavno ne mogu gledati kako toliko dobrih ljudi pati...

Ljeto stiže. I iako se svi vesele, ja ne. Nimalo. Želim natrag zimu i snijeg i hladnoću i zabundavanje i buđenje u 3 ujutro zato što sam bacila deku sa kreveta pa mi je zima i morma se sagnuti da ju podignem. Ne mogu ljeto. Me podnosim ljeto. Vrućina. Komarci. Sve i svašta na što sam alergična. Znojenje. I ti kupaći, kratke hlače i haljinice. Minice i uske majice koje jedva da grudi prekrivaju, kamo li trbuh. Ne shvaćam poantu toga, mislim da nikad niti neću, ali ih nosim, čisto da se uklopim. Jedna stvar je more. Jedino me to veseli kod ljeta. Inače sam zatvorena u sobi, cijelo vrijeme, čak i kad sam na moru, ako nisam na plaži, (točnije, u vodi) onda sam u sobi. Zatvorena i odbrojavam minute do kad idemo na plažu. A onda sam na svom teritoriju, iako se bojim duboke vode. Ne zbog dubine, nego zbog onoga što se skriva u dubini. Ne volim ljeto jer svi izlaze i idu van. I onda sam ili antisocijalna ili glupača koja nema prijatelja da se s njima ide rolati. Najmanje volim svoj rođendan, na kojeg moram pozvati skoro sve one koje ne podnosim, jer kad bih pozvala one do kojih mi je stvarno stalo i za koje znam da im je stalo do mene, došlo bi četvero ljudi. I tako je i bilo prošle godine, a i pretprošle. Ali ove godine sumnjam da će biti išta od toga. Možda pozovem dvoje ili troje ljudi doma. Sumnjam da će od kina biti išta ove godine. A možda i hoće, ne znam. Samo znam da će ova godina biti najteža od svih. Završavam osnovnu školu i idem u nepoznato, gdje doslovno nikoga ne poznajem.
Divota.

Žao mi je što jučer nisam pisala, ali napokon mogu pisati o nekoj sretnoj temi, zato. Jučer je bila priredba i čitala sam i dobila aplauz i naravno, požutjela ko paprika. Ja se ne rumenim, ja postanem žuta oko usana i po čelu, ne nemam neku bolest, to mi je čisto genetski. I ponosna sam što mogu reći da je stanje napokon stabilno. Čak sam jučer saznala da je test iz matematike (iz kojeg sam očekivala najviše 4) također prošao odlično. I to je profesorica još rekla mojoj mami. Uz to, zbor je dosta dobro prošao, jedino smo možda bili malo pretihi, ali bilo je u redu. Uz to, trenutno gledam 7 animea, od kojih su dva ongoing. (znači još nisu izašle sve epizode)
Ne znam, nekako sam veselija nego prije. Možda je razlog tome što se bliži naša polugodišnjica. Možda je razlog tome što sam jučer pobijedila nervozu. A možda sam se jednostavno po prvi put nakon dugo vremena pošteno naspavala i čak i lijepo sanjala. A to je rijetkost. Moji snovi su inače ili grozni ili perverzni ili grozno perverzni. Ali ovaj nije bio ništa kao ti...

Sjedim u zimskoj jakni na ljuljački koja visi sa čvrste grane hrasta. Gledam u nebo i pratim skupljanje oblaka. Dok ne padne prva snježna pahuljica. Povlačim se u kuću, veliku i prostranu, nimalo nalik sadašnjoj. Čujem lajanje Bonya i Donne dok trče niz stepenice meni u susret. Zatvaram sve prozore i odlazim u sobu da se obučem prikladnije. Vesta/dolčevita dugih mekanih rukava i debele tajice, te čupave papuče koje nalikuju na glave ovaca. Upalim kamin u svojoj sobi i sjednem do njega, pažljivo promatrajući uokvirene slike koje stoje na njegovom rubu. Mala djevojčica, kako raste i razvija se u mladu ženu. Još od prve slike, kada ju majka drži u naručju, do zadnje slike kada u potpeticama i svečanoj haljini drži krizmani buket. Raširim blagi osmijeh i odmaknem se od kamina. Netko zvoni na vratima, pa požurim niz stepenice da ih otvorim. Prvi Božić koji ćemo svi zajedno slaviti. Beni i Jules i ekipa iz razreda, moji dragi Dubrovčani i par njih sa plesa i iz bivšeg kvarta. Svi ulaze polagano i sjedaju do kamina kojeg je moj brat još prije zapalio. Mama iz kuhinje donosi sveježe domaće medenjake i razno razne domaće kekse sa kokosom i čokoladom. Zatim slijedi večera i samo otvaranje Božićnih poklona dok nas moj stari sve snima, očajnički želeći zabilježiti svaki trenutak. Zbog prostranstva kuće i viška soba za goste, svi prenoće (ili barem oni kojima je to dozvoljeno) i budimo se sretni u novo Božićno jutro.