Iz prizemlja obiteljske kuće ona se uspinje hladnim stepenicama prema svojoj sobi. Preskačući po stepenicu ili dvije čim se makne od pogleda roditelja i lupajući vratima bez straha da bi se staklo moglo slomiti, spušta pogled u svoja stopala i trudi se ne razmišljati dok prima običnu metalnu kvaku i otvara vrata. Više se niti ne obazire na poster koji je na njima, na vješticu, čarobnicu čiji je odraz u zrcalu kostur, a njezine odaje sačinjene od starinski uređenih komora za mučenje. Da neki stranac uđe, nebi pomislio da soba pripada njoj. Ili možda bi. Na vratima sa unutrašnje strane stoji zrcalo, veliko gotoo kao i sama vrata, dok na kvaki ponosno stoji umjetni lastin rep. Sa jedne strane vrata stoji obješeni plišanac: dva bijela medvjedića zalijepljena za srce i obučeni u crvene majice dok i sami drže maleni mekano srce sa čipkanim rubom. Dok je sa druge strane vrata obična poluplatnena zelena vrećica sa Konzumovim logom. Soba j jednostavna, prostrana, ali zamračena i većinom zagušljiva. Polupropusne rolete na prozorima su vječito spuštene, a prozodi poluotvoreni, vješto skriveni iza sivih zavjesa. Zidovi su ljubičaste boje u nijansama takvih da izgleda kao igra malenog djeteta. Iznad glave njezinog kreveta sotji obješena oglasna ploča, sa voznim redom autobusa i tramvaja, dva jednostavna i šarena crteža, slika gitare i karakala, te pjesma ispisana ružičastim slovima. Dužinom kreveta se prostire zid, ukrašen trima crtežima, dječjim satom i velikim natpisom kojeg je sama pisala jednog kasnog poslijepodneva. Na radnom stolu do kreveta stoji ekran računala, pisač, zvučnici, lampa te telefon. Poneki razbacani papiri i poluprazne ili prazna boce vode. Na uglu stola je njezin notes sa skicama.portreti, priprem za crteže, ali i skice za odjeću koju misli jednoga dana sama sašiti.u ladici su obične stvari. Papiri i naljepnice, flomasteri i bojice, šetsari, kalkulatori i ostale stvari korisnei potrebne jednoj školarki. Na zidu iza stola stoje natpisi, stihovi njezinih najdražih pjesama koje je pisala u trenutcima hiperaktivnosti ili panike.na televizoru stoje dva plišanca, jedan na drugome, kao da se hrvaju, a ispod njega su razno razne društvene igre, ali i njezina umjetnička pomagala. Ormar je ukrašen posterima životinja, većim dijelom mačaka u raznim pozana, a na bočnoj su strani četiri njoj značajne fotografije. Otvarajući prva vrata desno, vide se slike nje i njezine majke, sa malenim, ali uočljivim natpisom „Volim te!“ sa malenim srčekom u kutu papira. Na polici su uobičajene stvari. Knjige potrebne za školu, romani, enciklopedije, ali i stvari koje svaka tinejđerica ima u sobi. Preparati za kosu, nakit, šminka, parfemi i komplet za uređivanje noktiju.
Ali ispod površine sretnoj dojma sobe i ispod maske šrenila, nalazi se tužna priča. Ogledalo ispred kojeg se gleda svaki dan, mjereći višak nepostojećeg sala i samoj sebi nesvjesno govoreći psovke. Plišane igračke koje je grčavito stiskala, plakajući u nadi da ju ne čuje nitko osim glasa koji joj želi pomoći. Šestari, ispod kojih je skrivala šilete da joj roditelji ne saznaju. Žilete kojima je sebi planirala oduzeti život. Dnevnik plana mršavljenja skriven među školskim knjigama, jedini način preko kojeg je kominicirala sa Anom. Zidovi onečišćeni tragovima njezinih ruku. Šaka. Nogu. Zidove koje je uporno lupala, kao da će joj to riješiti sve probleme. Kalendar, gdje je svaki datum kršenja obećanja označen crvenom točkicom ili crtom, dan kada je samu sebe zamrzila još više.
Ona leži na krevetu i zamišlja svoj savršen svijet. Gdje ju ne osuđuju jer je drugačija, gdje je sa ostalima koji su kao i ona. Gdje joj ne prijete šakama zbog rezanja. Niti pljuju na nju zbog spolne orijantacije. Gdje se problemi mogu saslušati bez smijehai gdje ne postoji psihička bol koja se ne može izliječiti. Pusti suzu na tu pomisao, jer zna da taj svijet nikad neće biti stvaran, osim u njezinoj glavi. Plače tiho, navikla je na to. Grlo joj sve više otiče i peče ju poput uboda stršljena, a crvene oči ne prestaju liti suze. Pogleda jednom oko sebe, da se uvjeri da nije sama. Ali pogledavši bolje, nema nikoga. Iz sobe joj je izvađeno cvijeće i maknute su sve životinje s kojima je prije pričala. Nagne se prema ogledalu i ponovno ugleda to čudno biće koje nalikuje na nju. Da je po njezinom, soba bi bila oličena u tamnu boju sa čistim crnim namještajem, bez ikakvog nagovještaja da tu živi osoba koja je ikad bila sretna. Ali ona zna da to nije istina. Sreća se kod nje pojavljivala u rijetkim trenutcima, a naučila je i glumiti radost, samo da izbjegne pitanja i poglede. Sada u srednjoj, to više neće biti tako lako, ali zna da će to morati, ako želi ostati neprimjetna.
Mobitel joj zavibrira i skoro padne sa ruba ostakljenog noćnog ormarica. Obriše lice i raščisti grlo te se javi. On ju zove da idu van i uz par riječi prekine poziv. Otvori ormar da obuče nešto jednostavno i tamno te ode u kupaonicu. Zna da ima 10 minuta da se spremi, jer je kod njega uobičajeno kašnjenje. Prođe čektom kroz nekoć dugu i bujnu, a sada gotovo plastičnu i umrtvljenu kosu, skraćenu gotovo na najmanju moguću dužinu. Tri puta razmisli prije nego što ode samo po labelo, jer odkako je izgubila maskaru boji se izaći pred njega našminkana. Zna da on ne voli njezin način šminkanja, ali i zna da to nema smisla, jer joj šminka neće koristiti sa naočalama. Uzme mobitel i ključeve i siđe u prizemlje. Kaže majci da ide van, obuje se i po već stoti put izađe iz te proklete kuće, nada se, zauvijek.
Post je objavljen 30.06.2011. u 11:36 sati.