Welcome to the family.

Imam potrebu da opet pišem, iako sam već danas pisala.
Hodala sam s Beniem doma i imala sam nekako tužnu facu. Pitao me što nije u redu i nisam mu znala ispravno odgovoriti, jedino da se sve mijenja, a ja to ne želim. A zapravo, samo želim da su svi sretni. Jules je odbila ovog jednog dečka za kojeg sam htjela da bude s njom, iako je po njezinim standardima savršen. Košarkaš koji piše rep pjesme, ima plave oči, visok je, dobar u školi iako ne savršen (jer nitko nije savršen, to je njezina teorija) voli životinje, koliko sam shvatila prije je gledao anime... Jednostavno dečko kakvog bi svaka cura mogla poželjeti. Pa možda i ja, iako je meni moj Beni i više nego savršen. No nije niti toliko problem u tome što ga je odbila. Nije uopće problem u njoj. Problem je u tome što ja vidim nju i vidim kako gleda tog dečka koji joj se sviđa i želi da s njim ima nešto. Znam kakva je ona cura, još nikad nije imala dečka, ali ih dosta odbija. I jedino što želim je da nađem nekoga tko će biti dobar za nju, ali i nekoga koga ću ja znati, tako da pazim da joj ne naudi. Jer, ipak mi je seka. Najbolja prijateljica. Čuvarica tajni. Rame za plakanje. Anđeo čuvar i spasitelj. I samo želim da je ona sretna, jer kad ju vidim tužnu ili u onim trenutcima kad gleda tog dečka... Srce mi puca, a ne znam kako joj pomoći osim pričati s njom. Ali znam da to nije dovoljno. Danas sam se i rasplakala zbog nje. Jer ne znam kako joj pomoći, a samo želim da je ona sretna, to je sve. Ali ne samo ona. I mama koju gotovo nitko ne poštuje, iako se muči i sa bolovima i neprijateljstvom i pljuvanjem po njoj, posebno od ruke staroga. Jer kad ja zakasnim ijednu minutu doma, odmah ona dobiva psihičke batine od starog. I Moni pomoći, mojoj nećakinji koja niti nema pravilan odnos sa svojom majkom. Iako mi je sestra, nekako mi se čini da nije tip za majku, barem se tako ne odnosi prema Moni. I ne mogu to gledati, a ne mogu biti slijepa pred time. Jednostavno ne mogu gledati kako toliko dobrih ljudi pati...

Ljeto stiže. I iako se svi vesele, ja ne. Nimalo. Želim natrag zimu i snijeg i hladnoću i zabundavanje i buđenje u 3 ujutro zato što sam bacila deku sa kreveta pa mi je zima i morma se sagnuti da ju podignem. Ne mogu ljeto. Me podnosim ljeto. Vrućina. Komarci. Sve i svašta na što sam alergična. Znojenje. I ti kupaći, kratke hlače i haljinice. Minice i uske majice koje jedva da grudi prekrivaju, kamo li trbuh. Ne shvaćam poantu toga, mislim da nikad niti neću, ali ih nosim, čisto da se uklopim. Jedna stvar je more. Jedino me to veseli kod ljeta. Inače sam zatvorena u sobi, cijelo vrijeme, čak i kad sam na moru, ako nisam na plaži, (točnije, u vodi) onda sam u sobi. Zatvorena i odbrojavam minute do kad idemo na plažu. A onda sam na svom teritoriju, iako se bojim duboke vode. Ne zbog dubine, nego zbog onoga što se skriva u dubini. Ne volim ljeto jer svi izlaze i idu van. I onda sam ili antisocijalna ili glupača koja nema prijatelja da se s njima ide rolati. Najmanje volim svoj rođendan, na kojeg moram pozvati skoro sve one koje ne podnosim, jer kad bih pozvala one do kojih mi je stvarno stalo i za koje znam da im je stalo do mene, došlo bi četvero ljudi. I tako je i bilo prošle godine, a i pretprošle. Ali ove godine sumnjam da će biti išta od toga. Možda pozovem dvoje ili troje ljudi doma. Sumnjam da će od kina biti išta ove godine. A možda i hoće, ne znam. Samo znam da će ova godina biti najteža od svih. Završavam osnovnu školu i idem u nepoznato, gdje doslovno nikoga ne poznajem.
Divota.