Welcome to the family.

Nisam dugo pisala. Ljutim se na sebe zbog toga. Ne, ne ljutim se. Razočarana sam. To nije trebalo biti. Opet sam počela pisati blog i ne planiram opet odustati.
dogodilo se i to. Prekid. Još sam znala odavno da će se dogoditi, ali glasić u pozadini glave je vrištao da će sve biti u redu. Sve dok se nije posve stišao i zamijenio ga je šapat. Takvi se nikad neće promijeniti. Uplašio me jer je govorio moje misli. I kao da ga je moja majka osjetila.
Pošto sumnjam da će ovaj post itko čitati, bit ću iskrena u njemu. Brutalno iskrena.
Živcirao me. Na način na koji me još nitko prije nije.
Šale koje nisu bile ni za bebu smiješne, ali sam im se smijala.
Šutnje od kojih sam imala osjećaj da nešto krivo radim.
Uplašenost i ukučenost.
I najgore od svega, neiskrenost. ali ne prema meni. Već prema roditeljima. Njegovi su znali da on ima curu, ali ju nikad nisu vidjeli. Upoznala sam njegovu majku u autobusu jedan dan. Bilo je sasvim slučano, ali sam očekivala da će to biti to. To upoznavanje koje sam čekala. Naravno, od toga ništa. Upoznao je moje roditelje par mjeseci nakon što smo prohodali. Sprijateljio se s njima i oni sa njim. Čak i moj stariji brat. Ali s njegove strane, ništa.
To ne volim. Više od svega ostalog. Kad mi se netko ne otvara, a očekuje od mene da budemo u dobrim odnosima. Isprva sma mislila da je on jednostavno povučeni umjetnički tip, možda malo neshvaćen kao i ja. Da ćemo se uspjeti upoznati, biti zajedno bez briga. Ali to nije išlo. Par puta sam pukla. Izbjegavala ga, samo da se smirim i da slušam taj glas koji je vrištao da će sve biti u redu. Molila sma ga da se promijeni i uvijek bi govorio da hoće...
Ali nije.
Dani su prolazili, tjedan za tjednom, ali se ništa nije mijenjalo. a meni je postajalo sve gore.
Znate ono kad ne vidite svoje prijatelje jako dugo i kad se napokon nađete imate toliko puno za pričati?
Kod mene je malo drugačije. Malo sam osjetljiva, drugačije reagiram na poglede i komentare ljudi oko sebe i sa vremena na vrijeme mi treba prijateljski pogled. Zagrljaj ili bilošto. Samo da mi bude malo lakše da mogu nastaviti.
Najbolja prijateljica je bila uz mene, da, ali nekako sam očekivala da će i on biti.
Ali uz moje zabrinuto lice, reagirao je upravo tako.
Sa zabrinutim licem, bez dodira i glasa, bez toplih riječi.
Samo hladnoćom. I nisam mogla tako.
U 7. mjesecu, Jules je otišla na more. Nedavno se tek vratila, kao i na moj rođendan, 28. 07.
Falila mi je, više psihički jer mi je trebalo nešto što će mi odvratiti misli. Ali nije je bilo.
U zadnje sam virjeme dosta plakala. možda sam mislila kako mogu biti sama svoje rame za plakanje. Ali to tako ne ide. Možda sma plakala jer sam znala da se bliži kraj veze, a svejedno sam se osjećala usamljeno. Ostavljeno. Hladno. Najgori osjećaj na svijetu.
Početkom 8. mjeseca, otišao je u Češku. Nisam znala kako reagirati kad je taj dan došao. Jer bi tad ostala bez svog skoro jedinog oslonca. Ali jedno me obećanje držalo. Da ćemo se svaki dan čuti.
Mrzim kad ljudi krše svoja obećanja.
Tako da je kraj došao baš prekjučer. Možda nisam trebala. Možda sma mu trebala dati još vremena.
Ali mislim da je 8 mjeseci i više nego dosta.
Još me boli i hladno mi je. Emocije sakupljane od prije još nisu izašle van.
Vjerojatno hoće, s vremenom.
Pitanje je samo, što raditi dok ne izađu.

Što čini plesača plesačem? Što mene čini dostojnom te titule? Plešem odkako znam za sebe. Bilo to u kafiću sa svojim bratom, u plesnoj grupi, na zabavama i rođendanima ili jednostavno u prostoru svoje sobe. Ali to opet ne znači da sam plesačica. Plesači se odriču toliko toga za ples. Mijenjaju prehrane, piju vitaminske tablete, vježbaju u teretani, imaju obavezno po par ogledala u kući/sobi čisto za vježbanje i naravno, vježbaju svaki trenutak koji uspiju. Znači li činjenica da radim većinu toga da sam i ja plesačica?
Kada smo imali zadnji nastup, bio mi je drugi dan menstruacije. Ujutro sam se probudila što sam ranije mogla, popila tabletu i izračunala kad ću moći popiti druge dvije. Nisam smjela, ne smijem ni sad, piti tablete protiv bolova ako nisu u razmaku od barem 8 sati. A ja sam računala na 8 i par minuta. Prvu sam popila kad sma se probudila i nakon doručka, oko 4 i 15 ujutro. Iduća je slijedila u pola 12, a poslijednja u 4 sata popodne. Cura koja je bila u paru samnom je znala da imam menstruaciju i pokrivala me na mojim stalnim odlascima na wc. Moja trenerica nije znala. Sve dok joj moja majka, dok smo mi bile na presvlačenju, nije rekla. I moja trenerica je ostala paf. Odradila sam obje koreografije, pomagala oko posluživanja sudcima i bila na nogama od 10 ujutro do pola 8 navečer. Imale smo pauze za gledanje natjecateljica na nekih sat vremena i to je to. Iskreno, znala sam da će mi se menstruacija pojaviti točno na nastup. Mogla sam tražiti tabletu za odgodu, iako sam premlada za to. Mogla sam reći voditeljici za to, ali opet nastupati, a mogla sam i otkazati svoj dolazak. Ali ne. Pretrpjela sam i preživjela sam i to mi je bio najbolji nastup dosad. Znači li to da sam dostojna te titule?
Na zadnji dan našeg treninga ove godine, sjele smo i pričale o napretku naše malene grupice. Na početku, dok se još sve počelo graditi (mislim na grupu) bila sam jedina polaznica i trenerica je obožavala raditi samnom. Imala sam 11 ili 12 godina i bila sam spremna raditi što god mi je ona zadavala. Brzo sam učila i bila veoma napredna, ali imala sam puno toga za ispravljati. U mojim prijašnjim studijima, plesanje je bio prioritet. Ali ovdje se naša trenerica brine i o samom tijelu. Držanju, kondiciji, elastičnosti i snazi. Pošto sam imala mnogo toga za učiti, išla je polako samnom, iako nam bi objema koristio ubrzaniji tempo. Često bi se koristila izrazom mačkasto i odmah mi se svidjela. Ne samo zbog toga što je, kao i ja, bila zaljubljena u ples, nego i zbog toga što nije dozvolila da se punkt zatvori, iako sma bila jedina koja je pohađala satove. Ubrzo su mi se pridružile dvije cure, dosta mlađe od mene i morale smo još više usporiti. Nije mi smetalo. Bilo mi je bitno da plešem. Ubrzo nam se pridružila i još jedna, a jedna odustala, tako da se grupa širila i skupljala na sve načine. Dobili smo još par cura, ali su sve odustale. Naporno im je bilo, a bile su premale da shvate ozbiljnost plesa. I tako smo ostale samo nas dvije. Zato mi se i srce slomilo kad je ta zadnja koja je ostala samnom rekla da će se možda ispisati.
Trenerica mi je još na početku rekla da mi neće dozvoliti da ostanem nezbrinuta. Primjetila je moju ljubav prema španjolskim, ali i laganim plesovima, te volju i želju za učenjem novoga. Točnije, baleta, a kasnije i jazz-baleta.rekla je da će, u slučaju da se grupa smanji opet samo na nas dvije, pobrinuti da me preda u drugi studio, ali ne bilo koji, nego neki gdje poznaje i vjeruje voditeljici. Ipak, pomisao da se rastanem od nje mi se činila gotovo nestvarnom. Kad sam ovoliko dugo bila s njom, bilo bi mi teško rastati se.
Počela sam sa Cvrčkom još dok sam bila u vrtiću. I naša voditeljica mi se svidjela toliko da sam nastavila i u osnovnoj školi. Bila sam s njom 7 godina i kad je rekla da više neće imati starije grupe, nego samo curice od 3 do 5 i 5 do 7 godina, srce mi je napuklo. Preselila sam se u TaLu zajedno sa jednom prijateljicom iz razreda, ali to nije bilo to. Bilo je previše cura u grupi, a voditeljica je na oku držala samo njih par. Ne uključujući mene, novakinju. U TaLi sam ostala manje od mjesec dana. Tu nije bilo moje mjesto, posebno zato što sam bila najstarija u grupi. Ipak, u TaLi sam naučila zvijezdu, a u prvom plesnom studiu špagu. Zajedno za Jules, naučila sam i most i to mi je pomoglo kad sam, nakon godinu dana pauze od plesa, krenula u svoj trenutni plesni studio.
I to samo kako bih shvatila daje gotovo sve što sam učila dosad bilo krivo. Pa čak i samo moje držanje. Ali trenerica mi je puno pomogla i iz malene djevojčice, u tih sam dvije ili tri godine izrasla u mladu djevojku.