Welcome to the family.

Nisam dugo pisala. Ljutim se na sebe zbog toga. Ne, ne ljutim se. Razočarana sam. To nije trebalo biti. Opet sam počela pisati blog i ne planiram opet odustati.
dogodilo se i to. Prekid. Još sam znala odavno da će se dogoditi, ali glasić u pozadini glave je vrištao da će sve biti u redu. Sve dok se nije posve stišao i zamijenio ga je šapat. Takvi se nikad neće promijeniti. Uplašio me jer je govorio moje misli. I kao da ga je moja majka osjetila.
Pošto sumnjam da će ovaj post itko čitati, bit ću iskrena u njemu. Brutalno iskrena.
Živcirao me. Na način na koji me još nitko prije nije.
Šale koje nisu bile ni za bebu smiješne, ali sam im se smijala.
Šutnje od kojih sam imala osjećaj da nešto krivo radim.
Uplašenost i ukučenost.
I najgore od svega, neiskrenost. ali ne prema meni. Već prema roditeljima. Njegovi su znali da on ima curu, ali ju nikad nisu vidjeli. Upoznala sam njegovu majku u autobusu jedan dan. Bilo je sasvim slučano, ali sam očekivala da će to biti to. To upoznavanje koje sam čekala. Naravno, od toga ništa. Upoznao je moje roditelje par mjeseci nakon što smo prohodali. Sprijateljio se s njima i oni sa njim. Čak i moj stariji brat. Ali s njegove strane, ništa.
To ne volim. Više od svega ostalog. Kad mi se netko ne otvara, a očekuje od mene da budemo u dobrim odnosima. Isprva sma mislila da je on jednostavno povučeni umjetnički tip, možda malo neshvaćen kao i ja. Da ćemo se uspjeti upoznati, biti zajedno bez briga. Ali to nije išlo. Par puta sam pukla. Izbjegavala ga, samo da se smirim i da slušam taj glas koji je vrištao da će sve biti u redu. Molila sma ga da se promijeni i uvijek bi govorio da hoće...
Ali nije.
Dani su prolazili, tjedan za tjednom, ali se ništa nije mijenjalo. a meni je postajalo sve gore.
Znate ono kad ne vidite svoje prijatelje jako dugo i kad se napokon nađete imate toliko puno za pričati?
Kod mene je malo drugačije. Malo sam osjetljiva, drugačije reagiram na poglede i komentare ljudi oko sebe i sa vremena na vrijeme mi treba prijateljski pogled. Zagrljaj ili bilošto. Samo da mi bude malo lakše da mogu nastaviti.
Najbolja prijateljica je bila uz mene, da, ali nekako sam očekivala da će i on biti.
Ali uz moje zabrinuto lice, reagirao je upravo tako.
Sa zabrinutim licem, bez dodira i glasa, bez toplih riječi.
Samo hladnoćom. I nisam mogla tako.
U 7. mjesecu, Jules je otišla na more. Nedavno se tek vratila, kao i na moj rođendan, 28. 07.
Falila mi je, više psihički jer mi je trebalo nešto što će mi odvratiti misli. Ali nije je bilo.
U zadnje sam virjeme dosta plakala. možda sam mislila kako mogu biti sama svoje rame za plakanje. Ali to tako ne ide. Možda sma plakala jer sam znala da se bliži kraj veze, a svejedno sam se osjećala usamljeno. Ostavljeno. Hladno. Najgori osjećaj na svijetu.
Početkom 8. mjeseca, otišao je u Češku. Nisam znala kako reagirati kad je taj dan došao. Jer bi tad ostala bez svog skoro jedinog oslonca. Ali jedno me obećanje držalo. Da ćemo se svaki dan čuti.
Mrzim kad ljudi krše svoja obećanja.
Tako da je kraj došao baš prekjučer. Možda nisam trebala. Možda sma mu trebala dati još vremena.
Ali mislim da je 8 mjeseci i više nego dosta.
Još me boli i hladno mi je. Emocije sakupljane od prije još nisu izašle van.
Vjerojatno hoće, s vremenom.
Pitanje je samo, što raditi dok ne izađu.