Zadnji dan osnovne. Ne znam kako se osjećam. Neutralno, na neki način. Ali sjećanja mi pristižu u glavu odkako sam se probudila. Poput izleta, satova, odmora, ali i samog druženja van škole. Referati i plakati, učenja i prepisivanja, posuđivanja opreme za tjelesni kad bi netko zaboravio ili traženje izgubljenog mobitela dok ti je zapravo u džepu od torbe za tjelesni.
Ne mogu reći da su sve to uspomene koje mi mame osmijeh na lice, ali niti da sam ravnodušna. Bilo je trenutaka kad mi je najgori neprijatelj postao blizak, ali i kad mi je draga osoba okrenula leđa. Završilo je moje osmogodišnje školovanje i sad idem dalje. Na iduću stepenicu obrazovanja, rasta i razvoja, ali i života.
Kad se sjetim kako je sve bilo prije, kako se naš mali razred raspadao i opet gradio, samo da bi nas na kraju bilo dvadesetero i da bismo bili proglašeni najmanjim razredom. Još jučer se jedna Nina iz mog razreda rasplakala. Zato što se bližio zadnji čas. Točnije, rasplakala se 3 puta. Ne shvaćam zašto. Ima prijatelje u školi, ali družiti će se s njima i kad škola završi.
Nije li to cijela poanta ove naše povezanosti? Da ostanemo zajedno usprkos svemu? Ne znam. Valjda. Vidjeti ću za par mjeseci kad budem planirala izlazak sa bivšim razredom. Sa Jules ostajem povezana, ipak mi je najbolja prijateljica. Dobro, najbolja prijateljica koja nekad previše misli na sebe, ali hej, zar nismo svi ponekad takvi? Znam da ćemo ostati prijateljice, vjerojatno i do kraja srednje škole. Prespavanja jedna kod druge, lunjanja po napuštenim parkićima u pola 11 navečer, pričanje o anime dečkima na način da samo mi razumijemo o čemu govorimo, prepričavanje naših snova za koje poželimo da su stvarni...
Izgleda da ovih 8 godina nije otišlo uzalud. Upoznala sam par odličnih, ali i par ne tako odličnih ljudi. Koalu. Jules. Caspera. Glavu. Cijeli razred je, kad se sve zbroji i oduzme, čisto prosječan. Imamo jednog geijalca, dva propaliteta, troje ili četvero talenata, a ostali su ovce koji prate one koji im se svide. Ali svejedno... Mi smo razred. I jednog dana, deset godina kasnije, kad se sretnemo na cesti i sjetimo se kako nas je Arba živcirala ili Kralj nasmijavao, znat ćemo da smo uvijek svi zapravo bili (na neki bizaran način) prijatelji.
Post je objavljen 15.06.2011. u 10:23 sati.