Animals-most beautiful creatures
19.12.2008. petak
O prosincu i vremenu
Prosinac je odraz naših skrivenih osjećaja, mjesec kada smo samo ono što jesmo, pa i ako ne znamo što je to. Mjesec na kraju godine, kad zbrajamo izgubljeno i dobiveno, da bismo proveli Božić sretni i ušli u Novu s osmijehom. Prosinac je sve. On je u onoj šetnji po kiši, izbjegava sa mnom lokve vještinom malog djeteta. On je odraz lica u izlogu dućana s adventskim svijećama. On je u svijetlu plavih lampica kojima su ukrasili drveće. Tako zguran na sam kraj godine, iza svih drugih, iza svih pogrešaka, propuštenih prilika i obećanja, ima najteži zadatak. Ispraviti učinjeno. Pokušati učiniti ono što nismo, a trebali smo, zaboraviti ono što moramo, srediti si život, ili se barem zavarati dovoljno da pomislimo da smo ga sredili. Prosinac je kao zadnja prilika. Ali na kraju, ostaje samo odvagnuti sve što se dogodilo. Polako, dati si vremena, da razmislimo. Da se sjetimo. Svih neostvarenih želja, i one pokoje koja je postala stvarnost. Svih nevoljenih riječi koje nikad nismo htjeli izreći, kao i onih koje smo rekli premda je bilo teško. Odluka koje su nas stajale mnogo toga i koje su nam donjele još više. Mogućnosti koje nismo iskoristili i putova kojima smo krenuli. Sve te misli, svi ti osjećaji, promjene. Prošlost, prisutna, nevidljiva, nepromijenjiva. Možemo se samo osvrnuti, onda kad nam nešto jače od nas ne dopušta da zakoračimo nazad. Kad nas vrijeme ograničava. Njegova nepromijenjiva prošlost i neodgodiva budućnost. Nekad je to kao utočište, stalan oslonac nestalnosti koji nas čuva poput nekog čudnog anđela. Kad se želimo vratiti, kad bi bilo drugačije, spašava nas od neodlučnosti onako kako nijedan čovjek ne bi mogao. Onda kad želimo stati, odustati, nestati, kad neznamo kako sutra, kada je to sutra crna rupa, kad bi da nas itko pita samo preskočili budućnost, zaustavili se u vlastitoj boli, kad poželimo da zemlja stane, tada nastupa vrijeme. Gurne nas u sutra, pretvori budućnost u sadašnjost. Uči nas na pogreškama i prilikama, daje nam lekcije protiv kojih se borimo svom snagom. Ratujemo s njim, makar znamo da ne možemo dobiti rat. Ali ipak se borimo, pa makar da pokušamo dobiti bar jednu bitku, samo jednu. Jer takvi su ljudi. I naposljetku uspijemo. Dobijemo bitku uspomenama i prihvaćanjem. Kad se zaista prestanemo boriti i kad ga jednostavno prigrlimo. S onom tihom čežnjom, ali spokojem u duši, u trenutku kad shvatimo da prijatelji odlaze i da se godina primiče kraju. Vrijeme s kojim ratujem prolazi. Na kraju dana, pomirena sam sa sobom i svim što se dogodilo. U prosincu, mjesecu praštanja sebi i drugima, pronašla sam način mu budem zahvalna, da mu oprostim i da ga prihvatim. Pomirila sam se s vremenom. |
- 15:50 - dio za piskaranje... (6) - Isprintaj - =))
Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (5) Studeni 2008 (3) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (3) Lipanj 2008 (3) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (5) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (4) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (7) Studeni 2007 (5) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (5) Kolovoz 2007 (2) Srpanj 2007 (5) Lipanj 2007 (8) Svibanj 2007 (8) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O Rudiju
Ovaj mali hrčak dole je najvjerniji prikaz mog Rudija. Rudi je zapravo 'šareni', sa raznim smeđe sivim nijansama. Ali eto, morala sam odabrat samo jednu boju, pa... Rudi je inače dosta plašljiv, ali jako sladak hrčak. Kad ga izvadim iz kućice onda je miran, ali se uskoro razbudi pa počne trčat posvuda. Po noći ruži u vrtuljku, kao ovaj ispod. Sad može 'trčat' i po blogu;)  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||