Čini mi se da sam dosegla neki stupanj zasićenja apstraktnim, kao kad, recimo, želiš začiniti čaj žlicama apstraktnog i više se jednostavno ne otapa. Tekućina više ne prima, i apstraktno ostaje na hrpici u sredini šalice, izgledajući kao da ne zna gdje bi se djenulo. Onak, crveni se i neugodno mu je, i svi se super zabavljaju, ono, tulum u čaju a Ono je nekako višak.
Počelo je sa seitanom još prošle godine. Pa onda kruh, pa biciklopopravljačka radionica u Močvari, i na kraju, božemeprosti, heklanje šala. Sve neke stvari koje se rade rukama, i to bez tastature. Zapravo, primijetila sam da se nešto događa tek nedavno, kad mi je postalo jasno da su jedini blogovi koje s veseljem otvaram oni o biciklima.
Međutim, problem je što se zapravo nekako ne mogu ”bondati” s praktičnim. Mislim, ne znam kako da to radim. Napravila sam seitan, pa još jednom i još jednom, i ok. Skužila sam foru. I šta sad, kao, iste radnje bi trebala ponoviti svaki puta kada želim jesti svoj seitan? Ma da. Ili, centriranje kotača. Došlo mi je da ”duvam lepak u kesu” onaj dan kada smo na biciklopopravljačkoj radionici radili centriranje kotača. Četvrtinu kruga lijevo, četvrtinu kruga desno, i tako cicmuljiš po svakoj žbici dok, kao, kotač ne bude centriran. Seriously?
Prvo, da bih uopće primijetila da nije centriran, perceptivna kakva jesam, kotač se mora okretati kao pijani hulahop na biciklu. Osim toga, motorički sam izazvana, poslužimo se elegancijom direktnog prijevoda izmišljene fraze s engleskog. Kako da zavrnem nešto četvrtinu kruga ako taj krug ima promjer od kakvih 4 mm?
Mislim, neke stvari su objektivno fascinantne. Recimo, ne znam znate li da se navoji okreću u smjeru kazaljke na satu ako ih želite zavrnuti, a obrnuto od kazaljke na satu ako ih želite odvrnuti? Hoću reći, postoji neka logika oko tih navoja, a ne samo ono da bezveze okrećeš, zavrćeš i navrćeš [na ovom mjestu bi se pažljivi nepostojeći čitatelj ovog bloga mogao zapitati jesam li možda živjela u kanti 32 godine. baš je neodgojen.] Ili, žbice se onako križaju u korijenu prije nego što se krenu radijalno širiti od središta?! To je baš ono, magično. Oduvijek sam mislila da one jednostavno ravno idu od središta prema gumi, a kad tamo, one se nekako ISPREPLIĆU [na ovom mjestu bi se pažljivi nepostojeći čitatelj mog bloga s pravom mogao zapitati ne samo imam li kuglagere umjesto očiju, nego i jesam li ja jedna od onih ljudi koji druge ljude zamjenjuju šeširom]. Ili, znate li da onaj središnji dio kotača ima onako, kad se otšarafi, neke kuglice unutra? Koje su magnetizirane. Mislim, ideja tih kuglica je super seksi, kao, vidi, kuglice, i one se sad nekako okreću, i to je ono, vau. Ali onda kada se one trebaju očistiti s WD-40, pa skakuću po stolu dok ih ti loviš šrafcigerom (koji se u toplijim krajevima Hrvatske zove kalorifer. Ili kaciola. Ili katriga.) nadajući se da će ih privući magnet – to je uistinu neprilično.
|