On Academia, dio treći... or not
 Prednosti slomljenog rebra su da se ne osjećaš dovoljno zdravo da bi mogao nešto ozbiljno raditi, tipa pisati doktorat, ali se osjećaš sasvim dovoljno zdravo za opsjednuto surfanje i trtljanje po blogu. Tako se, zavučena pod ljubičasti poplon i obučena u jedno 4 rukom štrikane veste od prave a ne nacrtane ovce jebemti Malog princa (Mi grijemo oko 12 minuta dnevno, tek toliko da se voda u cijevima ne smrzne a miševi ne pretvore u ledene skulpture samih sebe koje ne mogu pobjeći kad netko od nas uđe u kuhinju pa čak nas ni primijetiti svojim staklenim okicama jer ne mogu okrenuti zamrznutu glavicu prema vratima. Razlozi zašto grijemo tako suprematistički su zamršeno klupko čupave vunice kulturoloških, stereotipnih (nisu li ovi drugi isti ko i ovi prvi?), klasnih, obiteljskih i ostalih uvjetovanja (digresija unutar digresije: grijanje u engleskim kućama je obrnuto proporcionalno klasnom statusu: što je isti viši, manje se grije, a ne obrnuto…jer je vjerojatnije da se u finim kućama deda tuširao kockicama leda i prenio na svoju djecu uvjerenje da to oblikuje čvrst karakter… to je ujedno i ono što razlikuje višu klasu od niže… self-inflicted suffering, za razliku od circumstantial suffering)…. to doduše vrijedi do određene granice i gore i dolje a ustvari sad više uopće ne vrijedi jer nismo u zlatnim danima Britanskog imperija. Ono što je važno napomenuti jest da se zapravo osjećam zdravstveno puno bolje nego u non-stop uključenom centralnom grijanju. Osjećala bih se, to jest, da nisam slomila rebro. Lakše mi je dihati jer je zrak manje suh, a i objektivno, ovdje je stvarno puno toplije nego što je bilo u Zagrebu dobar dio siječnja. Bilo bi mi lakše dihati to jest, da nisam… kužite, kaj ne?)... ne znam više završit rečenicu koju sam počela u drugom pasusu. (Vjerojatno mislite da ja mislim da su ove zagrade baš super i ultra kul. Otkačene ono. Ne mislim uopće, skroz me nerviraju. Ali ne znam kako da pobjegnem tim ruskim lutkicama od misaonih procesa – iz veće izlazi manja i tako jedno pet šest puta. Ništa linearnost, samo raspolućivanje i upadanje.) (Napomena za tatu: sve ovo gore uopće nije istina, grijemo normalno, jedemo po pet obroka voća i povrća dnevno, nemamo miševe i ja uopće nisam slomila rebro. Ne znam koji čoban je ovo napisao, netko mi je provalio lozinku i shakiro blog. Puno pusa.) Dobro, dosta više, ovaj moj OCD je postalo stvarno teško kontrolirati. Htjela sam još malko o faksu i predavanjima. Al sad više ne mogu jer sam se umorila. Aj bok. |
