Nemogućem treba vremena, kaže Blau
|
Ne vidim si blog od slojeva zelene prašine. Kažu da prašinu uglavnom čine mrtve st(r)anice ljudske kože. Bilanca nakon par tjedana Zagreba plus tri dana mora: žulj na zglobu palca, s gornje strane! (R se uvijek smije kad kažem nožni prsti tj. feet fingers a meni je glupo reći toes. Jer onda ispada da su oni nešto drugo a ne prsti. A prsti su... mali, debeljuškasti, gadnjikavi, but still. Od iste vrste kao i ovi gore.) od novih žutih cipelica koje mi je poklonila Lo, nakon istog takvog žulja i kratkog Pepeljuga natjecanja među članicama KČ-a. Pristala sam riješiti se suvišnih prstića, samo da bih dobila žute cipelice. Bilanca još: potamnobijelila koža na tradicionalnim mjestima - crte oko rubova badića. Svugdje drugdje, kao i uvijek, zauvijek, bijela sam kao žućkasto ukiseljeno mlijeko. Tražim stan. Izbacilo me iz doma. Cimericu imam, a navodno i cimera. Nemogućem treba vremena. Veselim se, jer sam već teško podnosila samonametnuti autizam studentske sobe. Nadam se da pregladnjeli tajlandski susjed nije kihnuo već da se vratio u svoju sretnu domovinu. U svakom slučaju, nema ga više, kao ni bilo kog drugog na mom katu. Kuhinjo upljesnjivljenih tanjura, gdje si nestala? Začepljeni odvodi, vratite se. Mrlje od paradajza u unutrašnjosti mikrovalne, mislila sam da se dobro družimo. Od jeseni predajem tri kolegija. London, Culture, Performance. Critical theories. Boundaries of performance. Brucošima, na sreću, nadam se da će biti barem mrvu zbunjeniji od mene. Kukulele. |
