Apsolutno može
|
U Bruxu sam (zovem ga Brux kao da smo si pajdosi). Kod Mili. Mili je od onih apsolutno može ljudi. Kad god je nazovem i kažem - Ja bih došla Mili… i dovela bih sifilističnog djeda, četiri mrtve gumene kokoši, ružnu sofu od umjetne krokodilske kože i epileptičnog psa iz Pennacove serije romana o obitelji Malaussene - Mili uvijek kaže apsolutno može. Mili je rođena u najomraženijenoj zemlji brdovitog Balkana, koja je neki dan pobijedila na Euroviziji. Živjela je u Gabonu kao dijete, pa joj je francuski dobar kao i srpski. Moj srpski je odličan, mogu skinuti i naglasak - šteta za moj francuski koji nije baš nešto. (Profesorica latinskog u srednjoj mi je jednom rekla da mi se dijakritici previše čuju u izgovoru, baš kao u srpskom. Ali samo kad čitam, ne i kad govorim.). Nizozemski, gulp. Ne mogu izgovoriti ni Hoegaarden, ujedno i jedinu stvar koju zaista moram znati izgovoriti. Brux je lijep kao i u ljeto 2003, iako su posjekli krošnje svih stabala u Quai de Commerce kojom sam svakodnevno prolazila na putu do IETM-a. Sad stabla izgledaju kao oni štapići što se zabadaju u teglice s biljkama kako bi brže rasle ili koji god već kurac to služilo. Tad jedini put nisam bila kod Mili, nego kod K-a. Nismo dugo trajali, jer nismo bili važni. To mi je pomoglo primijetiti da nevažne stvari mogu biti lijepe, i da površina zna igrati neku igru za koju dubina nema daha. Muškarci na cesti i dalje cokću (tc, tc, tc) za ženama. Nije mi baš ugodno šetkati se poslije predstava kući. Mili živi u sobi koja ima strop od stiropora i zidove s reljefom kontinenata. Ovaj stan je bolji od prošlog, iako je jedan zid u kuhinji pocrnio od, kako ona kaže, buđi. Za Božić 2005. Brux nije bio lijep jer su Jelki ukrali 300 eura, inzulin i injekcije u tajlandskom restoranu, Rue Antoine Dansaert. Ne mogu se sjetiti da sam se ikad tako prepala kao te noći, 30.12.2005., iako sam znala da nam se ništa ne može dogoditi, da nismo u Gabonu, nego u centru Bruxa… i da sigurno barem neka bolnica radi. Ali kad smo došle ispred zaključanih vrata bolnice zamračilo mi se. Lagala sam Jelki da hrpa njoj nepoznatih riječi na vratima znači da je ulaz s druge strane iza 10 navečer. To nije pisalo, ni na francuskom, ni na bilo kojem drugom jeziku. Pisalo je nešto o dobrovoljnim davateljima krvi. Izmislila sam kako bih dobila na vremenu dok ne smislim šta ćemo dalje. Da nisam zamolila Jelku da se zamjenimo za mjesta u restoranu, da me pusti do zida, ništa se od toga ne bi dogodilo – ali jesam, jer mrzim sjediti nezaštićenih leđa na javnim mjestima. Ne znam jesam li intenzitetom svog straha materijalizirala otvorena vrata hitne službe u pokrajnjoj uličici ili se radilo o nečem drugom. U svakom slučaju bila su tamo. Jučer sam dobila sms. Seriju smsova. Nešto se čudno događa doma, kažu da je to sve zbog Saturna. Saturn ili ne, žao mi je što nisam tamo. Tražila sam poštu da nazovem Lo ali ništa nije radilo, neki praznik ovdje. Ispilala sam Mili u tri ujutro da mi priča kako ona vodi svoja prijateljstva na daljinu. |
