Znate onu našu…. Tiruriruriru?
 (Ako ne znate ovaj presladak vic iz naslova, klečite na kukuruzu (retro verzija) tj. miješajte anđeoske kartice (new age verzija) da vam se posreći da vam ga netko ispriča. Vic je gestualno auditivan, i ne izgleda dobro u obliku teksta, bez popratne slike.) Bilo je krajnje vrijeme… da me se odvuče u clubbing po Londonu. Tko će bolje obaviti taj zadatak od Kokošje udruge, najboljih prijateljica iz domovine. Gašo sa svojim haljama od 100% organskog pamuka kupljenima u fair trade dućanima ne bi bio sasvim primjeren za tu djelatnost koja zahtijeva sklonost nečemu daleko manje društveno odgovornom od bilo čega na što je Gašo ikad pomislio. Ali ni Eustahije ni Đoka, uvijek besprijekorno sapeti nekom aristokratsko-komunističko prslučno kravatnom kombinacijom s dvostrukim ironijskim odmakom koji su se netom vratili sa sastanka mladih marksista spinozista ne bi bili pravi izbor. Oni naime, imaju stila (ili barem neko veselo i kompleksno objašnjenje istog), a za pravi odlazak u disko, mračni, gnjusni, smrdljivi, gnojni disko, stil nije na listi potrebnih kvaliteta. Kokošja udruga me posjetila u osakaćenom sastavu, prisutna sa samo 40% zastupljenosti (tj. 60% ako računamo i mene) – dakle, Lo i Srnica. Od preostale dvije koje se nisu ukazale u viziti jedna predivnica samo što nije rodila (trbuh do zuba je pomalo nepraktičan tjelesni asesoar pri turističko-alkoholnim aktivnostima), a druga rmbači na hrvatskoj dalekovidnici. I ovako se nas tri skoro podavismo spavajući u mojoj sobi veličine čarapice za bebe od 0-3 mjeseca. Da nam nije bilo Srnice koja je revnosno spremala za sve nas, ne znam kako bismo Lo i ja, proizvođačice kaosa. Ovaj modul od moje studentske sobe jedva da je prikladan za primanje čak i ovako izrazito bliskih mi osobica u količini nikako ne većoj od 2, čiji ugljični dioksid (ili još gore, Palomu Picasso koja susreće Calvina Kleina koji susreće starog Jean-Paula) mi nije problem udisati. Vizita je opetovano izrazila svoje nezadovoljstvo veličinom, kao i lokacijom moje sobe (Ono, ak bi se mogla preselit na Notting Hill idući put kad dođu (u ljeto), to bi im sjajno odgovaralo. Ovaj East End im je malo muljav.) Vizita me i hranila i pojila skoro cijelo vrijeme koliko su bile ovdje, jer sam dokazanom fascinantnom sposobnošću raspolaganja novcem spala na šest funti dva tjedna prije dolaska iduće stipendije. Disklejmer: ja, naime, raspolažem slabim znanjima o suvremenom ”noćnom životu” Zagreba, tako da će usporedbe biti malo ćelave. Zadnji put sam izašla tamo negdje 1997. i još mi se i sad spava od toga. Postoji nekoliko ozbiljnih prepreka spoju mene i noćnih izlazaka u diskač. Jedan je taj što sam upala u kazanče sredstava za spavanje kad sam se tek rodila i iza ponoći se pretvaram u bundevu koja je imala jako lošu bundevoliku egzistenciju i misli da su bundeve potlačena klasa. Postajem grintavi gremlin kojem se SPAVA. (Što me podsjeti na jedan pradavni ljetni izlazak naše male Udruge kad smo si, jako mlade i neprilično glupe čak i za te tadašnje nježne Arsenove godine, odlučile ubosti par tabletica. Pa smo si tak malo čvaknule dimidril – antihistaminik i antitusik tj. sredstvo protiv alergije i kašlja. Ono, da poludimo. Tak smo poludile da su nam se kapci slijepili nakon dvajst minuta, na žalost, nakon što smo se već spustile u grad. Uzbrdo smo se penjale u Međugorje stilu.) Dakle, ako do dvojke moja glava nije nježno položena na jastuk, jadne moje staklene cipelice. Druga prepreka entuzijastičnom lajanju pri spomenu izlaska na mjesta na kojima nema fine hrane (te na kojima ne mogu razgovarati jer ne čitam s usana) je što je vjerojatnost da u disku upoznam zanimljivo biće bilo kojeg spola ravna tome da zatrudnim kao posljedica toga što sam kiselila kupus i motala sarmice. Doduše, to je uvjerenje ponešto povezano s tim da se zadnji takav izlazak još uvijek poklapao s fazom teške adolescentske mutave mrljavosti. Ipak, tri stvari govore u prilog odlasku u disko (okej, znam da bolje zvuči kad se kaže klub, ali žao mi je, barem dvije od tri smrdljive šupe koja smo mi posjetile puno bi se bolje opisale kao disko. Diskać zapravo, s mekim ć). Jedna je rašiveno trzanje udova protiv kojeg uglavnom nemam ništa, dapače, prilično ga volim, a druga je što se ipak nađe dovoljno slatkiša za oči kako to lijepo kažu ovi domoroci (eye candy) da mi ne bude dosadno. Bonkasi doduše kad tad progovore, i to je ton koji uglavnom drastično pokvari sliku. (Pri vrhu trenutnih favorita je ulet nekog nabrijanog Deepak Chopra wannabe socijalnog radnika Srnici koji je glasio: ”Vidio sam te kad si zijevnula, nisi izgubila ništa od svoje privlačnosti.” Nazdravlje.) Dobro, naravno da riječi u tom liptanju znoja i pirsanju bubnjića ne igraju baš veliku ulogu već je u pitanju neki drugi fluid koji pritom cirkulira između dva bića, ali te tekućine, bojim se, nije bilo ni za nakapat jedno oko. Treća, i najvažnija je što je odlazak u diskač čak i s ovako kljastom Kokošjom udrugom, luda zabava. Ne znam točno zašto je to tako, jer Lo uglavnom prakticira gljivljenje pri takvim izlascima – najveća aktivnost joj je da ugura lakat u neku rupu oko šanka, i tako stabilizirana dostojanstveno (alkohol i riječ dostojanstveno idu zajedno samo kad je Lo u pitanju) sipa omanji vinograd niz grlo, dok se frajeri oko nje pretvaraju u zgrčeno klupko povampirenih hormona pod njenim bademastim pogledom. Što se Srnice tiče, ona se anđeoski razmahuje, ali samo na određenu muziku, koja se uglavnom pleše u paru i uključuje zavidne motoričke sposobnosti i udnu koordinaciju, a to malo koprofaga koji se povlače po takvim rupama može pratiti. Obje su u stogodišnjim sretnim vezama (posebni pozdravi Filozofu i Avijatičaru). E sad, fali mi malo komparativnog materijala. Dakle, kao što rekoh, zadnji moji noćni izlasci u diskač sežu još iz vremena dok Tuđman nije ni pomišljao na perike, a i mi smo ovom prilikom pohodili tri ograničeno reprezentativna mjesta za London tako da će ”tamo za razliku od ovdje” biti još manje pouzdano nego što su takve usporedbe inače. Ali ne mogu odoljeti usporedbama. Dakle, ono što prvo upada u…. hm… oči u te tri drvarnice (od kojih je jedna bila gay) je ekstra predatorska atmosfera. Gledanje nije opcija, cijeni se ofenzivan pristup. Nije da te ovlaš zašlatare, nego ti uredno prolaze punim dlanom po cijeloj širini guzice, u slow motionu. Što je zapravo, prilično simpatično, ta apsolutna samouvjerenost i pretpostavljanje prava na moje dupe. Više mi se to sviđa, spremno priznajem, nego da netko tamo opliće, sapliće, štrika nazuvke i štuca pokušavajući biti simpatičan, ili ti ovlaš uvaljuje svoje prepone na foru koja gužva u tramvaju sori e. Ako si me već krenuo pipat, onda pipaj brate, i suoči se s posljedicama ako ti ispadne gebis kad te mlatnem, a nemoj se pravit da ti je ruka slučajno zapela na mom dupetu dok si krenuo zavrtat hlače da se pripremiš za gaženje grožđa. E sad, daleko manje mi je simpatično kad to isto pokušavaju napraviti sa svojim jezikom. Dok svoju guzicu mogu nekako vidjeti kao javno dobro, svoja usta bogami ne mogu. Back off. Ne žvaljam se večeras. Odnosno, ne žvaljam se s vama. Doduše, malko sam zažalila zbog toga drugo jutro kad su mi navrle uspomene jer me jedan predivan komad kovrčavog ženskog bića s pirsem ispod donje usne uljudno pitao za poljubac prethodno me (odgovarajući pridjevi iz soft porn literature: nježno, mazno, zavodljivo, ruka joj je kliznula, elegantno, pohotno ali opet tako čedno) obgrlivši oko struka. Ali to duplanje spolnih pluseva u mom slučaju uvijek bolje izgleda ako ostane nerealizirano, tako da je to (duboki uzdah žaljenja) vjerojatno ipak bila dobra odluka. Osim kanader pristupa i impresivnih odjevnih kombinacija ponekog trepavičastog transvestita (samo u jednom od ta tri kljuba) the rest is pretty much jebeno identično ko u Zagrebu. U idućem nastavku čitajte… Lo i Srnica u epizodi: Alternativna taxi linija Mile End-Mile End I tako ja istrčavam u donjem dijelu sive snoopy pidžamice iz H&M-a koja se još davno stisnula u pranju (šifra: bicke), s nezavezanim campersicama na golim neobrijanim nožicama i u krem kaputu te trčim obezglavljeno gore dole po Mile End Road pokušavajući naći srebrni taksi koji navodno već dvadeset minuta čeka moje prije ispred ulaza u Campus. Sva sreća da smo taksi rezervirale još prije dva dana, za slučaj elementarne nepogode… “And the history books forgot about us, and the Bible didn’t mention us, not even once…” Dobro kaže Regina Spektor. |
