Vjeverice!
 Idem ja bolje… o vjevericama. Jednog sunčanog dana (moguće je i da je bio polu-sunčan; zapravo, vjerojatno je bio pomalo i oblačan) vidjela sam četiri sive vjeverice kako se federišu oko campusa na kojem stanujem (glagol federisati dolazi od skakutati, madračnom povezanošću). Brzo sam se dohvatila svoje nove Nokije neznamkojibroj (ta Nokia nije nova, nego je stara Nokia od R-a, koji je dobio novi mobi i proslijedio mi svoj stari). Sad je pravo vrijeme da ispričam nešto o sebi i mobitelima što je posve nevažno. 1. Mrzila sam mobitele i u svom propovjedno napornom starmalo docirajućem stilu svima koji su htjeli slušati objašnjavala o tome kako je mobitel ”stvorena potreba” i kako nema nikakvog razloga da netko bude dostupan cijelo vrijeme. 2. Mom bivšem dečku starci su kupili mobitel. Ja sam i dalje svima srala kako je mobitel zlo. Ali sam ga pomalo i koristila. 3. Zaposlila sam se, i dopustila da mi tata kupi mobitel na foru sad sam zaposlena pa moram biti dostupna – užasno je bio sladak – sivo tirkizni, neki talijanski. 4. Bivšeg dečka je zamijenio drugi bivši dečko (suze su curkom curile u svim smjerovima). Mjesto radnje je bio Bruxelles, i moj tirkizni mobitel nije primao kartice koje nisu bile VIP. Bivši dečko mi je kupio novi mobsi – Siemensa neznamkojibroj. 5. Siemens neznamkojibroj je dobio noge sprinterice i pobjegao iz svlačionice ZKM-a, u stopu praćen mojim novčanikom s hrpom kartica, osobnom i ostalim administrativnim noćnim morama. Rekla bih da je trčao za nekim kome je trebala lažna osobna i novi mobitel. 6. Siemensa neznamkojibroj je zamijenio Simens istitajneznamkojibroj i, tri godine kasnije, on još uvijek sretno radi, ne trenira maraton, nije poginuo, nije se razbio iako je padao češće od najbolje hrvatske skijašice. 7. R mi poklanja Nokiju. Volim o tome misliti kao o reciklaži. U Siemensu mi je kartica sa hrvatskim brojem. 8. Ja i dalje volim pametovati kako je mobitel stvorena potreba. Brzo sam se, dakle, dohvatila Nokije i skvičala u sluju: Vjeverice. Četiri. Sive. Hein? Vot? O čemu ti to? – pitala je slušalica R-ovog glasa. - Pa majku mu, otkud četiri sive vjeverice usred Londona. Prvo, zadnji put kad sam provjerila u knjigama, vjeverice su bile bakrenocrvene (L’Oreal A54 je boja za krzno koju koriste, vjerujem). Drugo, otkud vjeverice uživo, i to na campusu faksa u istočnom Londonu? Za razliku od mene asfaltne, R je oduvijek živio u countrysajdu - Ma gle, to su ti sjevernoameričke vjeverice, one su ti zlostavljačice, primjenjuju bullying i mobbing i istjerale su ove mirne i plahe smećkaste vjeve. Zapravo, mislim da su ih potamanile. - Ali kako sive vjeverice? Pa nisu vjeverice štakori? Šta je ovo? Poludit ću. Poludila sam. - Donijet ću ti neku slikovnicu o bakrenocrvenim vjevericama, okej? – eto, zna on šta treba. (E da, još mi je i lisica prešla preko puta kad sam išla u knjižnicu. Malo smo se gledale, pitala sam se je li možda pjenasta lisica, ali nije bila. Ima li možda neko praznovjerje o tome šta ti se desi kad ti lisica prijeđe preko puta?) Nešto kasnije: Zaboravila sam par brojkica. 9. Apple je lansirao iphone. 10. Godina je 2009. Kupila sam si iphone znamkojibroj (koji tad više neće koštati ko vožnja taksijem od Zagreba do Barcelone u oba smjera plus otklonit će se glavni nedostaci nove tehnologije plus ja ću tada imati job). Kako sam se samo otuđila u tom predmetu, oj prekrasne mi duše. |
