Juliette Amira Binoche
 Dan prije puta u Ljubljanu, R i ja smo prošetali moje nove čizme i električno plave najlonke do obližnjeg kina da bismo vidjeli Breaking and entering Anthonyja Minghelle (Engleski pacijent, Talentirani gospodin Ripley). Kino se zove Genesis (jedna od brojnih digresija koje smanjuju iovako neznatan broj čitatelja ovog bloga: kad čujem riječ Genesis odmah se sjetim Američkog sajka i one apsolutno genijalne scene kad Christian Bale koji koristi kvalitetnu kozmetiku maše sa motornom pilom i kasapi mlade djevojke pritom na glas recenzirajući albume Phila Collinsa. Ta scena je primjer kako nešto može biti genijalno na filmu iako je naravno stravično-nepodnošljivo-užasno u svakodnevnom životu: mala lekcija iz razlike umjetnosti i života. Jes za didaktičnost i soljenje pameti.). Majušno kino, kao da doma gledaš televizor, nema čak ni stereo surround ili kako se zove ono što prijeti da će ti raznijeti bubnjiće a povećava identifikaciju sa slikama koje plešu. Pustimo sad kino, iako ga ne mogu pustiti jer ne mogu vjerovati da je karta s popustom koštala 50 kuna, te da su mi pritom bubnjići nepravdano ostati čitavi dok mi je guzica poprimila kvalitetu hrasta od neudobnih stolica. No, dobro. Ne znam je li taj film prikazan u Hrvatskoj, ali bit će sigurno zanimljivo vidjeti reakcije. I naravno, pročitati filmsku kritiku drage Mimzi Glorije Skot u kojoj se se (možda) ovaj put neće spomenuti s kim sam se ja (imenom i prezimenom) jebala i u kakvoj je to vezi sa Foucaultom. Jedamput je sasvim dovoljno, jel tako najdraža moja hrabra luđakinjo? Ukratko, Jude Law glumi arhitekta (nekoć sam čitala sjajan tekst o tome zašto je arhitekt novo idealno zanimanje za američku filmsku industriju i baš bi ga voljela ponovo malo ćirnuti ali ne mogu ga naći) koji sa svojim kompićem radi na tzv. urbanoj regeneraciji zloglasne londonske četvrti King’s Cross. Ali avaj, banda sastavljena uglavnom od Srba (kakvog li iznenađenja) nekoliko im puta ćorne nove Macove. Ikea Jude (ovo je asocijacija na onu scenu iz Fight cluba kad Edward Norton ima monolog o Ikea jin i jang stolićima koji odražavaju osobnost suvremenog čovjeka) nevjenčano živi s predivnom staklenom figuricom Robin ženom od Seana Penna, Šveđankom u ovom filmu, i njenom kćeri Bee koja se bori s nekim oblikom autizma, te jedva dočeka da malo predahne od komplicirane situacije doma pa nekoliko večeri provede stražareći u vlastitom autu, ćaskajući s nekom kurvom (čik pogodi iz koje dijela Europe, a nije zapadna) tobož hvatajući kriminalce. I tako jedne večeri, Jude super sprinter uspije pratiti mladog kradljivca na putu kući te po natpisu na vratima skuži mu je mama krojačica. Drugi dan dolazi s komadom odjeće koji treba prepraviti i tako turska kava za turskom kavom, zaljubljuje se u delikventovu mamu, koja je… tadam…. izbjeglica iz Sarajeva, ime joj je Amira, a glumi je, jao, Juliette Binoche. Pitanje prvo koje je više kletva: jebo ja vama lijene mozgove i pohlepne džepove, jel bi vas ubilo da ste našli neku bosansku glumicu da glumi Amiru, ko da nema dosta Bosanaca po svijetu? Ili bar neku Rvaticu, Srpkinu, Makedonku, whatever. A ne da me mozak peče dok slušam kako jadna Juliette (koju inače totalno volim, osobito u Malleovom ispljuvanom filmu Damage – ”Damaged people are dangerous, they know they can survive” – taj mi se refren zauvijek zalijepio za unutrašnjost lubanje, baš kao i Mariah Carey koja pjeva o Božiću) lomi jezik pokušavajući izgovoriti par rečenica na hrvatsko-srpsko-bosanskom. Nažalost, ne uspijeva joj baš izgovoriti ni ime vlastitog sina Mirsada, iako se sva zavezala u mašnu od silnih govornih vježbi. Ali zato je sva ostala lopovska ekipa plus Amirina frendica uredno sastavljena od Balkanaca. Ovi što imaju po tri riječi, oni ih znaju i izgovoriti, a ovi što trkeljaju cijeli film, oni moraju biti jako poznati glumci (dakle, ne Balkanci, čak ne ni Goran Cherry) kako bi ih ljudi išli gledati u kina. Ne znam točno zašto ali najviše me iritira na filmu ili u kazalištu kad nešto liči na nešto a nije. To NE PODNOSIM. Možda zato uopće ne podnosim kazalište (iako ga istovremeno izrazito volim, ali iz sasvim drugih razloga), a vrlo rijetko film. Evo, radije bih da Amiru glumi Dolly Parton, tako mi svega, nego da je glumi netko tko taman toliko nije Amira da je od nje udaljen sedam svjetlosnih godina. Doduše, da Amiru glumi Dolly, radilo bi se o sasvim drugom žanru. Međutim, ovo sve gore uopće nije važno za ovaj tekst. Boli me spolni organ (danas se uglavnom osjećam pristojno) za to ko glumi Amiru (iako ne mogu odoljeti da ne spomenem da Jude Law NE MOŽE odglumiti nikog tko actually ima neko zanimanje, jedina mu je dobra uloga bila ona bogataškog ljigavog sebičnog gada u Talentiranom gospodinu Ripleyu – on jednostavno izgleda i to je njegov doprinos svijetu - što nije zanemarivo, da se razumijemo!) Ono što me je iziritiralo je, naravno, već sam sama sebi dosadna, stereotipizacija. Dakle, Amira da bi spasila sina od zatvora uz pomoć svoje prije snimi ”kompromitirajuće” fotografije na kojima se vidi kako je naga u društvu Judeta, a onda Jude kaže sve svojoj nevjenčanoj supruzi, koja mu naravno oprosti (jer je elegantna, ne-baš-odveć-strastvena, velikodušna i nemalograđanska Šveđanka) pa onda njih dvoje zajedno lažu da bi spasili Mirsada od robijašenja. Šta sad s tim? Pa ništa. Zašto Amira mora ići u klubove sa narodnom glazbom, kao da svi Bosanci po svijetu samo to rade? Zašto Amira mora imati lagani slom živaca i na koljenima plaziti za hladnokrvnim Judetom dok se Robin frizura ni jednom nije pokvarila iako ima dijete s autizmom? Zašto Amira mora ispasti necivilizirana lažljivica koja ima veliko i toplo srce i sve bi dala, pa i pičku (lagala sam, ja se nikad ne osjećam pristojno), ali samo za svog sina kradljivca? Zašto Amirin sin mora biti kradljivac? Zašto su Bosanci prikazani kao osjećajan ali divlji narod koji pribjegava kriminalu u zemlji koja im je pružila zaštitu od rata, a Šveđani i Englezi kao kul sabrani ljudi koji imaju beskrajno mnogo razumijevanja za svoju i tuđu djecu, ne gube glavu i znaju gdje je mjesto preljubu. Super mi je bila reakcija Robin Wright Penn, iako mi je teško zamisliti, nažalost, da ima puno žena koje bi imale pičke priznati da je njihova ljubomora nižeg reda vrijednosti od sudbine maloljetnog sina ljubavnice svog muža. Ali stereotipi govore da ako ih i ima, onda mora da su Šveđanke, jer svi znamo da one hodaju gole i jebu se po plažama. U idućem nastavku: kako je R-ov student u svom doktoratu napisao kako hrvatski, kao ni mandarinski kineski nema riječ za svijest. Na što sam ja napisala poduži odgovor koji je dosta puta sadržavao riječ ”jebo” ali sam je nažalost morala izbaciti. |
