Pogledao sam biografski film o Nealu Donaldu Walschu, autoru najprodavanijeg duhovnog bestsellera (nakon Biblije) "Razgovori S Bogom" i dosao do zakljucka da bi se istoimeni film u stvari trebao zvati "Pasija 2 - A New Jesus, A New Agony, A New Ressurection"...samo sto ovaj nije otisao u kraljevstvo nebesko, nego u kraljevstvo bogatih...
Da sam znao sto me ceka u ovih 100 minuta nategnuto biografsko kvazimoralisticko plitko americko rednecke izdrkotine, razmisljao bi da li da pored sebe stavim lavor za povracanje, od silnih gluposti koje mogu pusiti jedino plitki i retardirani ameri proizasli iz incestnih brakova redneckih pripizdina, ili da smotam joint velicine telegrafskog stupa i shvatim ovaj film ko novu verziju Golog Pistolja. Toliko uzasa na jednom mjestu odavno vec nisam vidio. Toliko plitkoce u samoj radnji filma i interakciji likova ne bi popusilo dijete odraslo na Red Carpetu i hrvatskim sapunicama.
Onaj lik sto vodi onu "Rijec Zivota" (ili kako se vec zove) i vice "aleluja" 873 puta u minuti, prema ovome je liku iz filma grandiozan epski lik koji zasluzuje da mu se izvinem i kazem: "oprosti mi sto sam mislio da nista gorega od tebe ne postoji; jer postoji", a ona sekta iz Srbije koja brije o dolasku Zeusa i Olympskih bogova medju ljude u mojim se ocima, prema ovome, podigla do malo vise razine, tako da ih od sada dozivljavam ko, recimo, Jehovine Svjedoke. Film je toliko pun nategnute patnje, patetike, boli, jada, cemera, kuka i leleka, da mi je cudno kako i same kamere nisu proplakale od tolike kolicine emocija, koje film nastoji nametnuti iz sekunde u sekundu, i tako kroz 100 minuta ove grandiozne agonije gdje sam iz minute u minutu micao oci sa televizora i zazivao Isusovo ime, zapomagajuci, nanovo i nanovo: "Isuse, O Isuse, pa koji je ovo jebeni kurac?".
Kratka radnja filma: Neal Donald Walsch dozivi automobilsku nesrecu i najednom ostane bez svega (citaj: iznajmljene sobe). Slomio je vrat. Koliko je ovaj film pun cudesa, govori u prilog cinjenica da covjek sa slomljenim vratom moze pomicati glavu i govoriti, kao i skidati "okovratnik" po potrebi (malo ga nosi, malo ga ne nosi itd. itb.). Zatim, sa slomljenim vratom zavrsi na ulici i pocinje klosariti, gdje se u svakom kadru dogodi neka situacija gdje se "bas netko nadje u trenu" sa nekim vrlim moralnim savjetom, a ponekad i moralnom pokudom (ta Amerika je stvarno fascinantan kontinent gdje svi iskoristavaju svaki trenutak da bi drugima ukazali na njihove propuste - naravno, na suptilan nacin).
Tako recimo, dok nas vrli junak Neal Donald Jesus Christ Walsch jede iz smeca, odnekud se stvori djecak koji ga gleda samilosnim pogledom. Ili djevojka koja sjeda pored njega u autobusu i u tri sekunde mu izdrkelji svoju zivotnu pricu bez ikakvog smisla, logike i poante, rezimirajuci nekom plitkom floskulom o simbolici oprostajnog pozdrava. Priznajem, sladio sam se sa spomenutim scenama, jer sam dosao do zakljucka da se toga ne bi (u toj mjeri i po takvom intenzitetu) sjetili ni katolici (koji mi svojim igrokazima, glumom i moralnim vrednotama drze cvrsto prvo mjesto). Kasnije, nas vrli junak tu istu djevojku ceka na postaji, i nakon minute ponovnog susreta, izjavi joj ljubav i predlozi da pocnu zajednicki zivot (??????????????????????). Ej Neale....pa nije cudo da razgovaras sa Bogom. I ja bi na tvom mjestu razgovarao sa Njim ( i cijelim njegovim odjelom za odnose sa javnoscu).
Zatim se kroz cijeli film provlaci njegovo kajanje i zaljenje za "propustenim zivotom" (citaj: neostvarenim "americkim snom"), pomijesano sa kadrovima iz "buducnosti" gdje drzi predavanja (kao uspjesan pisac) o svom "duhovnom" putu, gdje svaki puta zakljucuje kako je bio glup sto je patio a nije se bogatio, posto duhovno i materijalno bez beda idu ruku pod ruku. Pa se svako malo pojavi neki skeptik, kojega Neal Jesus The Fucking Christ razuvjeri nekim suludim argumentom, nakon cega svi pocnu plakati, pa se sretno smijati, pa opet plakati, pa se opet smijati...
Ne, ne serem, stvarno sam to vidio na filmu. Ne izmisljam.
Negdje na sredini filma, pocne se Nealu javljati, ni vise ni manje, nego Bog glavom, glasom i bradom. Neal pocinje sumanuto zapisivati kanalizirane misli. Bog je sve uporniji. Neal bi malo predaha. Bog mu neda. Neale, dosta si klosario, sad ces da se bogatis. Pa daje tekst naokolo gdje svi padaju na dupe kada ga procitaju, od daktilografkinje do vlasnika izdavacke kuce (istina, neki su ga odbili ali ti izdavaci vjerojatno niti nisu dosli dalje od naslova). Pa potpise milijunski ugovor...Pa ljudi pocinju govoriti kako im je svima promijenio zivote...Onima kojima nije uspio promijeniti on, promijenio je ekiparac koji stoji iza Tajne (za koju je on sam lobirao).
Pa se svi opet razdragano smiju...pa svi opet placu nad svojim usudom...Ali tu je Neal, drustveno ascendirani akusticni avatar koji neumoljivo gazi bespucima americke zbiljnosti...Ova 100 minutna pederana zavrsava izlaskom sa nekog predavanja, nakon priznanja nekom skeptiku sa rijecima similarnim onim: "moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh...a vid mi ruke sada" te nekakvim imaginarnim susretom sebe sa svojim klosarskim Ja, koji se kao pomire i zajedno krecu u bolju (milionsku) buducnost...Nadam se samo da nitko na to nece izmisliti verziju pod nazivom "Povratak U Buducnost" jer moje srce to nikako ne bi moglo podnijeti. Eto, toliko...Neki bi spomenuli ocjenu minus beskonacno. Ja necu biti toliko rigorozan i ocijenit cu ovaj film gravitacijskom konstantom 6,67 puta 10 na minus jedanaestu njutn metara na drugu kilograma na minus drugu. Ukratko: Neale...biram reptile.
