SVETKOVANJA

subota, 31.03.2018.

U zadnjim se godinama dosta govorilo o radu nedjeljom i praznicima. Kod toga najveća se rasprava vodila o radu u trgovinama, a manje o radu u ostalim djelatnostima. Zakoni koji su do sada usvojeni samo jednim dijelom rješavaju tu problematiku. Cjelovit odgovor o tom pitanje Hrvatska ne može očekivati ni od Europske unije. Za nju je to unutrašnja stvar svake njene članice, ali koja bi sigurno reagirala kada bi se neka njena slabija članica suprotstavila jeftinom uvozu nekih proizvoda razvijenih zemalja koja time uništavaju slabija gospodarstva. A poznato je iz povijesti da su nekada upravo današnje bogate zemlje zahvaljujući carinama jačali vlastita gospodarstva.
Problem rada nedjeljom i praznicima nije novog datuma jer se on pojavljivao i u prošlosti i to ne zbog toga što je netko volio raditi u tim danima već zato jer je to bilo potrebno za normalan život jedne sredine. Na daruvarskom primjeru ukazat ću na jedan takav problem koji se pojavio na početku 20. stoljeća. Poveljom kralja Ferdinanda I. iz 1837. godine Daruvar je dobio položaj „vašarskog trgovišta“ s pravom održavanje određenog broja godišnjih sajmova. Zahvaljujući tome on se postupno razvio u trgovišni i kupališni grad. U njega su dolazili brojni žitelji okolnih sela da bi zadovoljavali svoje životne potrebe. U isto vrijeme domaći obrtnici i trgovci ovisili su od seljačkog stanovništva jer su bili njihovi najbolji kupci, a ujedno su od njih kupovali ratarske i stočarske proizvode i time donosili obostranu korist. Najveći promet obavljao se upravo nedjeljom jer je to bio za seosko stanovništvo neradan dan pa su imali vremena da dolaze iz udaljenih okolnih sela u Daruvar radi prodaje svojih proizvoda, a dobiveni novac mogli su trošiti u kupkama ili za kupovinu onog što nisu mogli sami proizvesti. Bilo je to vrijeme kada još mnoga sela nisu imale svoje trgovine pa su takvi dolasci u Daruvar za njih bili neophodna potreba.

No, 1903. godine nadležno ministarstvo je donijelo jedan zakon kojim se zabranio rad nedjeljom. Trgovačka djelatnost naglo je opala što se brzo osjetilo na pad standarda gradskog stanovništva. Stoga su tada gradske vlasti odaslali više molbi da se ta odluka ublaži ili ukine. U tome se 1904. djelomično uspjelo jer je ministarstvo dozvolilo da kupališni gradovi mogu trgovati do 12 sati nedjeljom ili praznikom. Iako to za daruvarske građane nije bilo željena odluka, ipak su je prihvatili. No, novim ukazom od 24. svibnja 1907. godine ukinuta je ta povlastica kupališnim gradovima i dozvoljena im je trgovina nedjeljom samo do 10 sati. Ovo zabrana nije zadovoljilo Općinsko zastupstvo trgovišta Daruvar i ono je krajem 1907. godine podnijelo molbu nadležnom ministarstvu da ukine tu novu naredbu jer je njome trgovište trpjelo veliku štetu. U svom obrazloženju oni su naveli da zbog udaljenosti mnogi seljaci iz okolnih sela mogu doći u Daruvar tek u 8 ili 9 sati, a pošto se pijaca zatvarala već u 10 sati, njima se nije isplatilo dolaziti za tako kratko vrijeme ni u grad. Takvu su okolnost koristili mnogi pretršci koji su po selima kupovali jeftine ratarske proizvode i zatim ih po visokim cijenama prodavali u Daruvaru. Nije sačuvan podatak da li je ta njihova molba uvažena.
Postojala je još jedan starija naredba koja se bavila zabranom rada nedjeljom i praznicima. Ona je objavljena pod nazivom Naredba c.k. hervatsko-slavonskoga namiestničtva od 3. svibnja 1858. o spoljašnjem SVETKOVANJU NEDIELJAH I PRAZNIKAH po gradovih i tergovištih u Hervatskoj i Slavoniji.

Ova naredba pisana je na njemačkom i hrvatskom jeziku pa je i po toj strani njegova važnost jer možemo u njoj iščitati hrvatski jezik iz vremena kada se on još probijao, uz brojne prepreke, u javnu uporabu. Ova se problematika htjela riješiti u 22 paragrafa. Ujedno se u uvodnom dijelu detaljno objašnjavalo zbog čega se ona donosi i što se sve zabranjuje. Njeno donošenje se opravdavalo namjerom da se prekine ili „stegne javno tergovanje ili obertovanje“, da se prekine svaka tjelesna radnja, svako „ obertovanje po dietićih i po inih dielaocih ili šegertih“, da se prekinu ili smanje javne zabave i da se ne čini ništa što smeta, što se ne slaže sa svetkovanjem „nedjeljah i praznikah, što sablašnjuje, ili što muti službu Božju“( 1.)
U sljedeća dva paragrafa ( 2. i 3.) pravi se razlika između nedjelja i praznika i blagdana. Blagdani su Božić, Uskrs ili Vuzum, Duhovi ili Trojaki, Brašančevo ili Tijelovo, Blagovijest i Mala gospođa ili Mala maša.
U vrijeme blagdana većina prometa se prekidao što znači da su se uklanjala prodajna mjesta na tržnicama i zatvarali dućani, dok se nedjeljom i drugim praznicima promet „stezao“, što znači da su se izloženi artikli na prodajnim mjestima samo prekrivala u vrijeme zabrane trgovanja. Trgovina nedjeljom bila je samo do 9 sati a prodavati su se mogle živežne namirnice potrebne za život: mesa svake vrste, divljač, perad, ribe, kruh, voće, povrće i svaki „ živež potrebit za kuhanje, a u devet sati da se uklanjaju stvari na prodaju kao i prodajne stojnice“ ( 6. paragraf ). U istom paragrafu se navodi da se stojnice mogu poslije 12 sati ponovo namjestiti i nastaviti prodaju. Do 9 sati i poslije 16 sati mogli su obrtnici na stojnicama i prema mjesnom običaju prodavati i druge stvari koje „nisu baš za kuću i za svagdanji život neophodno potrebne“. Na blagdane to nije moguće, izuzev prodaje mlijeka na stojnicama i to do 9 sati. Na Svi svete i Marinje ili Sretenije dozvoljena je prodaja svijeća, ikona, brojanica ili krunica, a knjigovežama je dozvoljeno prigodom crkvenih svetkovina prodaja crkvenih knjiga i tada se mogu prodavati i medenjaci( licite) i slične stvari.

Nedjeljom i praznicima trgovine mogle su raditi samo do 9 sati i mogle su se prodavati samo potrebne stvari za život i kućne potrebe. Tih dana vrata na trgovinama trebala su biti samo napola otvorena. One su mogle raditi i poslije 16 sati, ali samo ako su takve nedjelje bile uoči nekog blagdana. Na blagdan su trgovine morale biti zatvorene.( 7. paragraf)
Iako se čini da ova naredba dobro rješava problem rada nedjeljom, ona je ipak zbog mnogih izuzetaka samo neznatno rješavala taj problem. Primjerice: pekari, hljebari, krupari, sitnarinari, živežari, mljekari, voćari i hladenari mogli su u svojim dućanima prodavati cijeli dan, jedino su u razdoblju između 9-12 sati morali imati poluzatvorena vrata. Takvu prodaju su mogli imati i blagdanima, ali u „stegnućim okolnostima“ što je značila prodaja uz poluzatvorena vrata. Takvo izuzeće se odnosilo i na trgovinu s talijanskim voćem, solju, sušenim i dimljenim mesom, a slobodno su mogli trgovati travari, voštari, sapunari i maslinari. Rakidžijnice su nedjeljom i praznicima bili zatvorene od 9- 12 sati, a tih dana su mogli raditi i vlasuljari, pletikose i brijači, ali u razdoblju od 9-12 sati to je bilo u napola zatvorenih vrata. ( paragraf 8 )
Lutrijaši nedjeljom i praznicima nisu mogli raditi od 9 do 16 sati ( 9 ), a novine su se mogli prodavati također do 9 sati ( 10). Ograničenja rada se ne odnosi na ljekarne, vidarne, kupališta, kavane, javna gostilišta i jedališta što ih imaju „ povladjeni kerčmari, pivarnici, hranari, jedivari i bakali.“Za one koji su prodavali duhan, bilježnice i listove morali su između 9-12 sati imati poluzatvorena vrata. Krčmari nisu smjeli nedjeljom i praznicima dvoriti goste oko stolova prije 16 sati što su ih s „ dozvoljenjem ponamiestili na javnoj cesti“ ( 11)
Tek 14 paragraf govori o zabrani rada jednog dijela djelatnika nedjeljom i praznicima. U njem se govori da svaki bučan posao koji se čuje s ulice, bilo tvorničarenje, obrtovanje ili gospodarenje, ne smije koristiti „dietiće, dielaoce i šegrte“ u razdoblju od 5 sati ujutro do ponoći. No već u 15 paragrafu se poništava velikim dijelom ono što je sadržano u prethodnom paragrafu. Tako se izuzimaju radnje koji proizvode robu za svakodnevnu potrošnju i radnje kojima je dozvoljen rad nedjeljom te djelatnici koji su obavljali kućne poslove, bili u željezničarskoj, parobrodarskoj i poštanskoj službi.
Nedjeljom i praznicima su se do 16 sati zabranjivali igre u kavanama i krčmama ( 17 ) a prije tog vremena nisu bile dozvoljene javne veselice, priredbe glazbenog sadržaja, izuzev dnevne zabavne glazbe.( 18 ) Na blagdane i za Kraljevo nisu se smjele davati kazališne predstave i druge javne zabave kao ni 22., 23. 24. i 25. prosinca, ni na čistu srijedu ni „od cvietovah počemši kroz cielu veliku nedielju.“ Takve se zabrane odnose i na posijela, „besede i sličnih s glazbom skopčane zabave“ ( 19 ), No, i tu je bilo izuzetaka jer se u istom paragrafu govori da se „ ne zabranjuju po dosadanjem običaju dopuštene glazbene zabave i oratoriji za blagotvorne sverhe.“
U 20. paragrafu se govori još o nekim zabranama. Njime se zabranjuju svi javni i privatni plesovi i plesne zabave u kroz cijeli advent, do Bogojavljanja ili Sveta tri kralja, kroz cijelu korizmu ili časni post do „ uklopno biele nedielje tj. prve nedielje po uzkersu, na sve crkvene blagdane i u petke.“. Na pokladnu subotu bili su plesovi dopušteni, ali samo ako su trajali do pola noći. I u ostale subote, izvan adventa i korizme, ukoliko u tim danima nije bio neki blagdan ili post, mogli su se održavati privatne zabave, ali samo do ponoći.
Za svako kršenje navedenih zabrana trebala se koristiti primjerena kazna predviđena carskom naredbom od 20. travnja iz 1854. godine (21). Provođenje istrage i kazne provodit će redarstvene službe u suradnji s poglavarstvima u gradovima koja su obnašala političku vlast i kotarskih ureda.
Kao potpisnik ove naredbe navodi se banov namjesnik carsko-kraljevski dvorski savjetnik Šišman Conrad Eibesfeldski.
U svakom slučaju ovaj zakon iz sredine 19. stoljeća trebali bi proučiti naši zakonodavci iz početka 21. stoljeća, ukoliko se bave problemom rada nedjeljom i praznicima. Ne znam da li bi im koristio, ali bi vjerojatno iz njega mogli naučiti kako se jedna problematika može komplicirati ukoliko je to cilj. Ispada da se sve mijenja, jedino birokracija preživljava. Zakon o radu nedjeljom i praznicima je moguć. On ne bi u potpunosti otklonio rad tih dana, ali bi sigurno zadovoljio i one koji rade i one koji ne rade tih dana. Oni koji ne rade nedjeljom zadovoljili bi se smanjenim trgovačkim i zdravstvenim uslugama, a oni koji rade trebali bi za to biti dobro plaćeni, uz pravo da to bude samo jednom ili dvaput mjesečno. U turističkim središtima trebalo bi se to smatrati i prekovremenim radom koji bi se dodatno honorirao. No, manjim trgovcima i svim onim koji sami prodaju svoje proizvode, ne bi trebalo ograničavati rad ili prodaju jer ne koriste tuđi rad, već prodaju samo ono što su sami stekli svojim radom. Ipak je iluzorno očekivati da je moguće napisati neki zakon koji bi zadovoljio sve. To je poput vremena: dok jedni priželjkuju lijepo i sunčano (turizam), drugi priželjkuju i povremenu kišu (ratarstvo).

31.03.2018. u 23:39 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Priče iz prošlosti

subota, 31.03.2018.

SVETKOVANJA

Opis bloga

Linkovi

Brojač

Pretraživač

<	ožujak, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31