Uz 110. obljetnicu rođenja biskupa dr. Josipa Salača

utorak, 16.01.2018.

(22. siječnja 1908. - 19. prosinca 1975.)

Malo je hrvatskih sredina koje se mogu pohvaliti da se u njima rodio čovjek poput Josipa Salača koji je prošao put od ministranta do pomoćnog zagrebačkog biskupa. Bio je to život učenja i usavršavanja pa je od kapelana, vjeroučitelja, župnika stekao doktorsko zvanje i postao predavač na Bogoslovnom fakultetu. Za njega nitko ne bi mogao reći da ga je život mazio, čak bi se moglo reći da je tijekom života proživio mnoge tragedije, ali nije klonuo duhom.

Josip Salač

Onaj tko je pročitao knjigu i jedan zbornik koji su izašli u povodu njegove stote obljetnice života, mogao je sagledati jedan dio njegovog životnog puta od poštanskog činovnika do biskupa. Obje ove publikacije sigurno bi trebale zanimati svakog prosječnog čitatelja, bez obzira je li vjernik ili ateist, bez obzira koje je vjere ili nacije. Stoga je malo otužno što je biskup Salač pomalo zaboravljen u Daruvaru, u mjestu gdje ugledao prvi puta svjetlo dana. Mnogima ovo djeluje nevjerojatno, ali mene to ne iznenađuje, jer znam da Daruvarčani zanemaruju svoju bogatu kulturnu i vjersku baštinu. A ljudi koji ne poštuju prošlost, ne vole ni sadašnjost i ne zanima ih ni budućnost.
Zadnjih godina svakog 19. prosinca u povodu godišnjice Salačeve smrti požeški biskup dr. Antun Škvorčević u daruvarskoj župnoj crkvi vodi svetu misu. Zahvaljujući tom događaju taj proces Salačevog zaborava je ipak usporen. Na svakoj ovakvoj misi biskup Škvorčević je lijepim i biranim riječima govorio o životu i djelu Josipa Salača. Uvijek je ukazivao daruvarskim vjernicima da čuvaju uspomenu na rad ove izuzetne ličnosti iz daruvarske sredine.
Iako je samo nekima poznat Salačev životopis, ostalo je još mnogo toga nepoznatog o njemu. Bilo bi šteta da se ono poznato ne dopuni i sjećanjima svih onih koji su ga poznavali. Takvih, zbog prolaznosti vremena, svakim danom ima sve manje i zato je krajnje vrijeme da se ostvari takva zamisao i tako spasi od zaborava mnogi obični i sitni podaci iz njegovog života.
U životu Josipa Salača bilo je razdoblja koja je teško danas shvatiti. Primjerice, teško je objasniti da je, prema vlastitom priznanju, u 5. razredu gimnazije skoro prestao biti vjernik i da je odlazio u crkvu samo na obavezne svete mise. Iako je potjecao iz vjerničke katoličke obitelji, u jednom razdoblju mladenačkog života posrnuo je njegov vjernički duh, počela ga je zanimati protucrkvena literatura, čitao je mnogo o budizmu i drugim vjerama tražeći odgovor na nešto što ga je opterećivalo. Vjerojatno u knjigama nije našao odgovor na mnoga pitanja i tada se ponovo vratio katoličkoj vjeri i ostvario želju svoga oca koji mu je jednom u djetinjstvu rekao da bi želio da postane svećenik.
Nije poznato je li nekome Josip Salač pričao o razlozima duhovnog lutanja u mladenačkim danima, ali bi današnji pedagozi i psiholozi uzrok tome pronašli u njegovom djetinjstvu jer je mnogo toga utjecalo na mladog Josipa. A mora se priznati da je u obitelji Salač tragedija bilo napretek i nije čudo što je Josip uzaludno tražio odgovor na pitanje zašto se ta nepravda događa članovima njegove obitelji, iako su bili iskreni vjernici koji su živjeli onako kako je to Crkva od njih zahtijevala.
Josipov otac Antun Salač rodio se 1879. godine u Poljani, u gajskoj župi. U Donjem Daruvaru je 1902. godine sklopio svoj prvi brak sa Alojzijom Stroleni. Nažalost, nesreća za nesrećom pratila je ovu mladu obitelj: 1903. godine umro im je petomjesečni sin Josip, a pri drugom porodu 1904. umrla je i 22- godišnja majka Alojzija, a rođena kćerka Marija ju je nadživjela samo za tri mjeseca.

Josip, Roza i Emilija Salač

Josip Salač sa svojim sestrama i daruvarskim župnikom Dragutinom Kleflinom

Iste, 1904. godine, Antun Salač sklopio je drugi brak sa 17-godišnjom Francikom Douda. Mlada Francika dozrijevala je brže nego njene kolegice pa joj je, usprkos maloljetnosti, odobren brak s udovcem Antunom Salačem. I Francika je nosila svoje traume iz djetinjstva jer joj je već u petoj godini života umrla majka. Ako se spomene da je tada i Antun bio bez oca i da su pomrli svi članovi obitelji iz njegovog prvog braka, moguće je stvoriti djelomičnu predodžbu u kakvom su ozračju odrastala Salačeva djeca iz drugog braka.
Antunu i Franciki Salač rodilo se četvero djece: Emilija (1905.- 1980.), Marija (1906.- 1907.), Josip (1908.- 1975.) i Rozalija (1909.- 1976.). Teško je znati u kojoj su mjeri roditelji svojoj djeci pričali o svojim životnim tragedijama, ali činjenica da je dvoje njihove djece dobilo ista imena koja su imala umrla Antunova djeca iz prvog braka (Marija, Josip), ukazuje na to da su događaji iz prošlosti ostavili duboke tragove u toj obitelji. Ipak je poznato da je obitelj Salač živjela normalnim životom i da su se Antun i Francika uključili u tadašnji kulturni život u Donjem Daruvaru. Antun je dosta čitao i slijedio tadašnje novine i to je vjerojatno utjecalo i na mladog Josipa, budućeg svećenika i biskupa, rođenog 22. siječnja 1908. godine.
To nije bio kraj nesrećama ove obitelji. Godine 1918. umrla su 10-godišnjem Josipu i njegovim maloljetnim sestrama oba roditelja, otac Antun i majka Francika. Umjesto roditelja dobili su skrbnika. Daljnje Josipovo školovanje ne bi bilo moguće da nije 1917. umro crkveni tutor daruvarske župe, ujedno i posjednik u Donjem Daruvaru, Franjo Etvert. Pošto nije imao potomaka, dio njegovog imanja još za života naslijedili su Josipovi roditelji (pokojna Josipova baka, po majčinoj strani, bila je sestra Franje Etverta ) i to je omogućilo Josipovo školovanje. U Daruvaru je Josip završio osnovnu školu, nižu gimnaziju i tri razreda više gimnazije. Pošto je u Daruvaru bila ukinuta viša gimnazija, završni razred pohađao je Josip Salač u Novoj Gradiški gdje je i maturirao 1926. godine. Bilo je to još vrijeme njegovog duhovnog lutanja, ali tijekom njegovog dvogodišnjeg rada kao poštanskog službenika (Zagreb, Beograd) došlo je kod njega do novog duhovnog preokreta. Upisao je Bogoslovni fakultet u Zagrebu i završio ga 1932. godine. Svoju prvu svetu misu imao je u Daruvaru gdje je zatim radio kao mladomisnički kapelan do početka 1935. godine.

Svećenici zaređeni 1945. i 1946. godine (u sredini A. Stepinac; treći slijeva J. Salač)

1947. g. U sredini Ettinger, sa strane Ivica Fuchs i Josip Salač

Tijekom tog razdoblja bio je jedan od glavnih nosilaca organiziranog kulturnog crkvenog rada među mladim naraštajem.
Sljedeća životna stanica Josipu Salača bila je u Zagrebu gdje je od 1935. do 1936. godine bio kateheta na Prvoj ženskoj gimnaziji, a od 1936. do 1943. godine bio je predavač vjeronauka na Trećoj ženskoj gimnaziji. U tom se vremenu neprestano usavršavao te je 1938. položio profesorski ispit za vjeroučitelja, a 1942. godine je na Bogoslovnom fakultetu doktorirao i postao doktor teologije.

Od 1943. do 1948. godine bio je vicerektor na Bogoslovnom sjemeništu i duhovnik u Bogosloviji. Uhićen je na radnom mjestu 1. studenog 1950. godine od tadašnjih vlasti pod optužbom da je kao duhovnik prikrivao jedan broj bogoslova optuženih za „antidržavnu djelatnost“. Teretili su ga i zbog toga što je pred izbore „vršio propagandu i koristeći svoj položaj poglavara vršio moralni pritisak na bogoslove da ne učestvuju na izborima“.

Ulaznica za Sudski proces Salaču

Zbog ovakve optužbe dobio je kaznu lišavanja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 6 godina i gubitak građanskih prava i to: biračkog prava, prava na stjecanje i vršenje funkcija u društvenim organizacijama i prava javnog nastupanja za vrijeme od 3 godine. Dr. Josip Salač svoju je kaznu izdržavao u Staroj Gradiški. Kazna mu je kasnije smanjena na 4 godine i tri mjeseca. Bio je amnestiran 29. studenog 1953. godine.
Nakon povratka iz zatvora do početka 1954. godine nastavio je obavljati poslove duhovnika na Bogosloviji, a zatim je bio nekoliko mjeseci 1954. godine župnik u Suhopolju i Cabuni. Od konca 1954. do rujna 1969. godine ponovo je kao duhovnik radio na Bogosloviji i bio predavač na Bogoslovnom fakultetu. U travnju 1969. godine kardinal Franjo Šeper ga je imenovao kanonikom Prvostolnog kaptola. Na tom je mjestu radio do veljače 1970. godine kada je bio imenovan referentom Nadbiskupskog duhovnog stola.

Daruvarski župnik Sinković i biskup Josip Salač

Salač, Papa Pavle VI., F. Kuharić, Mijo Škvorc

Salač kod Pape Pavla VI. (1975.)

Papa Pavle VI. imenovao je 17. lipnja 1970. dr. Josipa Salača pomoćnim zagrebačkim biskupom. Svoju prvu biskupsku misu novi je pomoćni zagrebački biskup imao u daruvarskoj župnoj crkvi 26. srpnja 1970. godine. Dr. Salač bio je 1970. godine imenovan i arhiđakonom turopoljskim i vikarom za sjemenište te generalni vikar i vršilac dužnosti rektora Bogoslovije (1972. - 1975.).
Pomoćni biskup dr. Josip Salač umro je 19. prosinca 1975. Kada mu je pozlilo na sjednici konzistorija, otišao je u sobu prečasnog Pukljaka . Ovdje mu je sakrament umirućih podijelio tajnik Stjepan Kožul, a hitna služba koja je došla samo je konstatirala njegovu smrt.
Sprovod je 22. prosinca 1975. vodio nadbiskup dr. Franjo Kuharić uz prisutnost 9 biskupa, velikog broja svećenstva i građana. Na molbu njegove obitelji posmrtni ostaci dr. Josipa Salača prevezeni su 7. travnja 1978. godine u Daruvar i stavljeni u obiteljsku grobnicu.