INFORMIRANJE

nedjelja, 26.11.2017.

U zadnje vrijeme pisao sam o prešućivanju i falsificiranju o čemu sam dobio više upita. Priznajem, obje riječi djeluju bombastično, iako sam njima htio ukazati samo na neke pojave s kojima se svakodnevno susrećemo. U suštini oba ova pojma vezuju se za informiranje, odnosno o kvaliteti današnjeg informiranja. S jedne strane smo svaki dan bombardirani raznim vijestima na radiju i televiziji, a u tome ih prate i razne informacije iz novina. Količina dnevnih takvih informacija je toliko opsežna da ih nije moguće upamtiti pa mnoge od njih već idućeg dana padaju u zaborav. Upitno je da li i tu nisu prešućene neke velike istine, one koje se otkrivaju znatno kasnije. Time smo svjedoci da konzumenti svakodnevnih zbivanja doznaju da je na tržnici, primjerice, neka „tetica“ kažnjena zbog neke prodaje manje količine povrća, ali se kasni u izvještavanju milijunskih pronevjera. O njima doznajemo tek kad se imenuju neka istražna povjerenstva koja na kraju, uglavnom, utvrđuju da je sve bilo u skladu sa zakonom. Da li je to sve prešućivanje ili falsificiranje, to nije više bitno, važno je što je o tome zaključio sud.
Nisam rabio te riječi zbog ovih pojava na visokoj državnoj razini, nego sam se spustio među običan puk, a to su svi stanovnici bližeg i šireg daruvarskog prostora. Ni ovdje nisam mislio na čelnike koji vode politiku na ovom prostoru, nego cjelovito stanje informiranje kroz bližu i dalju prošlost.
Za daruvarska područja smatram da ta informiranost, kako nekad tako i danas, je nedostatna. Između dva svjetska rata, usprkos tome što je Daruvar prednjačio u gospodarstvu, nije imao svoje novine koje bi pratile život u njemu, kako po pitanju gospodarstva i politike, tako i kulture, prosvjete i sporta. To je razlog što nemamo napisanu cjelovitu prošlost za to razdoblje. Možda bi se našle neke manje informacije u nekim novinama tiskanim izvan Daruvaru, ali to je kao traženje igle u plastu sijena.
U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata bilo je razdoblja kada je Daruvar zasebno, ili s nekim susjednim gradom, izdavao vlastite novine. Nažalost, one su bile povremene, imale su svoje čitateljstvo, ali je uvijek nakon izvjesnog vremena naprasno bilo prekinuto njihovo izlaženje. Nakon što je 1968. počeo s radom Radio Daruvar, informiranost njegovih građana se povećala. Posebno je značajnu ulogu on odigrao u Domovinskom ratu. Nije mi poznata današnja njegova slušanost, ali je sigurno manja nego nekada. Nedostatak ovakvih lokalnih radija je što većina građana na radnim mjestima nemaju vremena slušati radio pa su uskraćeni za mnoge važne informacije. Drugi veliki nedostatak radija je u tome što nekad veoma dobre emisije jednostavno „odu u zrak“, njih se zaboravi već idućeg dana i takvi sadržaji padaju u trajan zaborav. Stoga smatram da su novine po tom pitanju važniji od radija, jer novine pohranjene u arhivima čuvaju takve sadržaje od zaborava. Tu je dio odgovora zašto Bjelovar i Pakrac imaju zapisanu svoju povijest, dok Daruvar o tome može samo još maštati.
Osobno sam mnogo pisao o potrebi da Daruvar dobije svoju monografiju, odnosno povijest. Sada i ja odustajem, predajem se. Dvadeset godina po tom pitanju je i za mene izgubljeno. Bilo je i onih koji su govorili da povijest nikoga ne zanima, ali sam tek kasnije shvatio da neki pod poviješću smatraju samo ratove i politički život. To nije točno, povijest sve je sve ono što se odnosi na čovjekovo stvaralaštvo. Povijest nekog grada se može napisati i bez spomena ijednog političara. Čak mislim da mnogi nisu zaslužili da za njih ima mjesta u takvim knjigama . Povijest grada je njegovo gospodarstvo, turizam, školstvo, zdravstvo, glazba, kulturna društva, svi njegovi sportovi kroz prošlost, vjerski život, vjerska i nacionalna struktura njegovih stanovnika, manifestacije, turizam, svakodnevni život i običaji stanovnika. U njima se može pisati i u skraćenom prikazu i o ratovima, ali za njihov se mogu pisati zasebne knjige,uostalom, kao o svakom od ranije navedenih segmenata.
U nestašici pisanih izvora iz daruvarske prošlosti mnogi su se okrenuli izdavanju fotomonografija, one ne iziskuju velika istraživanja. I takve imaju svoju težinu, ali praviti reprinte takvih knjiga vremenski odgađa mogućnost da neka sredina dobije cjelovitu svoju pisanu povijest. Fotografije grada su samo kulisa unutar koje se odvija život. Jednako tako fotografija jednog stadiona je samo kulisa unutar koje se nadmeću sportske ekipe. Zar nema sličnosti u ovoj usporednici fotografije stadiona i fotografije grada u odnosu na zbivanja na stadionu i zbivanjima koji su se događali u nekom gradu?
Iz ovog se može izvući još jedno opravdano pitanje. Zašto ljubitelji daruvarskih starina izbjegavaju prikazivati fotografije svojih sugrađana iz bliže i dalje prošlosti? Radi se o starim fotografijama raznih kulturnih i sportskih grupa, o pojedinim učenicima daruvarskih škola, o fotografijama raznih gradskih i obiteljskih manifestacija. Sve takve slike imaju svoju vrijednost i sve takve bi imale svoje mjesto u gradskim arhivima koji grad nažalost nema. Djelomično ga zamjenjuju arhivi pojedinih ustanove i obitelji, ali nerijetko svjedočimo da takve fotografije je moguće naći i na gradskim smetlištima. Na sreću ima kod nas i onih koji su odlazili ili odlaze na smetlišta i spašavaju često nevrijedne fotografije. Točno, nevrijedne, jer fotografija za koju se ne zna tko je na njoj ili kada je nastala, zaista nema nikakvu vrijednost. Možda je njena korist samo u tome da se vidi moda (oblačenje) ljudi u nekom vremenu, ali pošto se ne zna vrijeme kada je ona nastala, gubi se i ta strana njene vrijednosti.

Sigurno je da ne bi bilo ovog problema da se na vrijeme pokušalo identificirati lica na takvim fotografija. Sigurno mnogo toga bi se riješilo prije dvadeset godina kada je bilo još dosta živih svjedoka koji su se sjećali nekih zbivanja za razdoblje između dva svjetskog rata i sredine prošlog stoljeća.
Da ne bi ovaj moj prikaz bio „mlaćenje prazne slame“ podastirem 5 fotografija iz godina prije Drugog svjetskog rata. Ja lica na njima ne prepoznajem jer tada još nisam živio. Upitno koliko je još onih starijih koji su živi te prepoznaju nekoga s fotografija. Ja na njima prepoznajem samo vjeroučitelja Homolke, ali ne zato što sam ga poznavao, nego zato što sam negdje vidio njegovu fotografiju. Mislim da nitko od ovih na fotografijama nije danas živ, oni su već napustili kulise daruvarske pozornice i preselili su se onamo odakle se nitko nije vratio. Za njima će postupno putovati i lica s mlađih fotografija jer svakim danom postajemo još stariji i nezainteresirano gledamo kako se kolona nepoznatih sa starih fotografija sve više udaljava u maglu zaborava.