vidrin s.
nedjelja, 29.07.2012.
SVILENKASTA
Kad sam ga izabrala u mnoštvu,
dodirom, mirisom, okusnim pupoljcima očiju,
čelom,
bradom
pa i ramenom,
svilenkasto se smješeći,
kao da sam ga prizvala,
iz davnina,
vem, vem, vem,
iako je izgledao kao sama unutrašnjost petrova uha,
nekako sam ipak slutila da mi ne pristaje,
da se s njime i u njemu neću osjećati sigurno,
da će koraci u njemu biti limitirani,
da će me stalno proganjati pomisao kako sam možda loše izabrala,
"baš za kamen uhvatila",
i da što mi je bilo,
pa gdje sam gledala,
i o čemu sam mislila,
kad sam se na njega
spotakla.
I kako je ponavljanje jedne te iste pogreške sa sasvim sigurnim ishodom,
potpuno točna definicija ludosti,
a on je bio tako neodoljiv, tako čaroban
i baš mi je trebala
ta ludost,
i kako se zavodljivo prelijevao u spektru mojih
omiljenih boja,
bez kojih ne mogu zamisliti život i trajanje.....
oporavljajući se od
trenutne neuračunljivosti,
koja me oslobađa svake odgovornosti,
osim sućuti prema vlastitom biću,
nisam ga rasparala, nego
ponovih nabrzinu osnovne
lekcije šivanja....
Samo jedna nit konca za svileni materijal,
ili bilo koji drugi tako nježni,
više od jedne niti
bilo bi to previše nabiranja,
( a paranje može naštetiti materijalu)
i kako s pažnjom napraviti sasvim tanak bod
da se ne vidi sa druge strane.....
I mada se nećemo nositi,
na njemu ću sanjati.
Obukoh ga u san.
Najtanjim, svilenim
ružičastim koncem.
Kako snove kojima shvatim poruku,
nekako brže zaboravljam
od onih nejasnih......
tako možda...
možda one koje sama sašijem
brže prebolim......
nedjelja, 22.07.2012.
INTIMNA
Al ja još uvijek ne znam,
eto, baš ne znam
gdje li ću je sahraniti,
jer odavno je otpuhnula
s rubova moje haljine
plave
kao sunce,
odavno bacili smo sjene
na zid
i otišli pognute glave,
nijemi.
Reci
gdje li ću je
izliti tako snenu,
zakopati tako tvrdoglavu,
kako ću li je
razuvjeriti tako sigurnu,
pokolebati tako smionu,
ušutkati tako rječitu,
pretvoriti je u crno-bijeli film,
zaokupiti nekim po život važnijim
stvarima
i ima li ih.
hoće li je zaboljeti,
hoće li krvariti,
hoće li se osjećati
smeteno,
iznevjereno,
pobjeđeno,
postiđeno,
usamljeno,
i kako ću onda
ja tako prazna
izaći na kraj s njom
tako
anemičnom,
opustošenom,
uplašenom,
povrijeđenom,
i malom
i zbunjenom.
Kad još joj nisam odabrala
ni mjesto vječnog spokoja.
p.s.
Ma, vidjela sam, nije da nisam.
Na tren u tim tvojim očima.
One iste plave iskričave duhove
potpunosti, pripadnosti.
A onda si ih tužno skupio nazad,
(plavi kristalići razmrvili su se negdje
iza tvojih sljepoočica, dragi Bože)
zamišljeno promatrajući prolaznike,
dvoumeći se da li ćeš me poljubiti,
ili ćemo se ipak samo dobro nasmijati
toj groteski od života, ljubavi i odvajanja.
Mudriji za još jedan završetak.
Još jedan.
Ponavljam si da si mi lekcija.
Još jedna.
Zamršena, dozlaboga nerazumna.
Jasna ko zna kome.
Reci mi da je kraj.
Pomozi da je otpratimo zajedno.
Udvoje je lakše.
Pa bila je naša.
srijeda, 18.07.2012.
PROSVJETLJENJE
- "Suze su mi frcale na sve strane od smijeha,
nakon što bi mi malo prije toga
prelile oči od čistoga ganuća,
ma od one posebne vrste tuge
jer je tako,tako moj,
a ne može biti moj."
- "To su ti suze sreće, draga......
- "Ma zamisli.Ko bi im to rekao."
ponedjeljak, 16.07.2012.
SUĆUT
Toliko puta prežvakana tema, od obične se floskule brige lako premetne u žvaku, koju će svaki prosječno neupućen gledatelj, malo premještati po zubima, a onda ispljunuti s gađenjem. No, ova je reportaža učinjena nepretenciozno, bez prevelikih i sladunjavih fraza. Prikazali su nekolicinu uličnih svirača u Osijeku, koji za život ( moš si mislit) zarađuju svirajuć na gradskim trgovima.
Sviralo se od klasične mjuze do bećarca, bitno je da se svira i da zvekne koja šuška.
I ništa mi tu ne bi bilo neobično, niti mladenački žar u tim očima koje se još nadaju koječemu, da mladac jedan nije izjavio slijedeće ( što nekim čudom, falimtebože vrućini i dekoncentraciji tonaca, nije izbrisano):
" Problem je što ljudi ne poštuju sebe, zato ne mogu poštivati niti drugoga, to je cijeli problem u ovoj prokletinji od države."
Ostala sam zabezeknuta s kroasanom u ruci. Aaaaa? Pa čovječe, da, to je bit!!!!Pomanjkanje svakog poštovanja najprije prema sebi, a onda i prema drugima.
Kod nekih češće i samo prema drugima.
Nakon toga gledala sam Mrsića i Ribića bez tona, i učinilo mi se da gledam dvije nakaradne maske.
Empatija, ta sveta riječ koja potječe iz grčkog jezika, označavajući strast i emocije, ništa je drugo doli mogućnost uživljavanja u osjećaje drugih ljudi, ljudi s kojima živimo, al i onih tamo, nekih drugih koji nas se možda i ne tiču ili nas čak i tlače. Uživljavanje pa onda i ponašanje u skladu sa uživljenim i proživljenim.
Od nastanka svijeta, sućut je valjda bila osjećaj koji je izazivao više frustracija i od samoga seksa. Ljudska su bića isprogramirana tako, da suosjećanje imaju samo prema malenoj skupini ljudi čije ponašanje prepoznaju po sličnosti interesa i htijenja. Uglavnom nastojimo spriječiti se u prevelikoj sućuti, jer bismo hodali svijetom isuviše ganuti i potreseni, a to bi nam ometalo mnogobrojne po život važne prioritete. Titraji darežljivosti među plemenima, društvenim skupinama ili narodima, postupno su odumirali, ali bi se ipak povremeno javljali kao snop kometa kad iznenada osvjetle nebo neshvatljivom dobrotom i ljudskošću.
Konfucije je ispisao oko svake osobe kružnice sućuti, kojima se intenzitet prema udaljenosti od jezgre postupno smanjivao. U mnogim se civilizacijama smatralo dobrim odgojem upravo davanje sućuti osobama iz naše najbliže sredine, al nikako ne neprijateljima i strancima.
Mo- Tzu, koji je bio u starom vijeku jednako priznat baš kao i Konfucije, napisao je:
" Kad bi svi na svijetu prakticirali sveopću ljubav i voljeli svakoga kao što vole sebe, da li bi postojali lopovi i pljačkaši, da li bi države napadale jedna drugu?"
Ta i slična utopijska razmišljanja, sućut nisu učinila dužnošću, već samo i jedino osobnim izborom. U kombinaciji sa egotripom, pa i čistim preživljavanjem, sućut prema drugom živom biću, tako lako gubi, gubi na svim frontovima.
Šteta je da ne postoje statistike koje bi pokazale u kojem su postotku potpuni stranci u nekim državama, koje slove kao države sa visokom razinom socijalne pravde, spremni priskočiti u pomoć bolesnima ili tužnima, ne očekujući ama baš nikakvu nagradu, nego samo zato jer ih je dirnula tuđa patnja.
Jer duboka je bol i bijeda, siromaštvo jednog dijela planete, zajednički neprijatelj cijelom čovječanstvu, i "ne mogu biti sretan dok na svijetu postoji i jedan tužan pas".
Na isti način na koji su postojali valovi seksualnog oslobođenja i promiskuiteta, pa onda valovi totalnog puritanizma, postojala su razdoblja kada je i osjećaj sućuti doživljavao svoje uspone i padove
No, najžešći protivnik tom plemenitom i primarnom ljudskom osjećaju i dalje je ciničan i apatičan način razmišljanja o čovječanstvu. Kao i prije stotinu i stotinu godina.
Dobar i bedak su braća. Što ti kao pojedinac možeš promijeniti. Uzdaj se u se i u svoje kljuse. Pazi na se i na svoje prase.
No sama spoznaja da možeš učiniti dobro, ne razmišljajući o spasu svoje duše, ne zamišljajući sebe sa suzama u očima u liku Florence Nightingale, već jednostavno iz čiste ljubavi prema drugom živom biću, ne hvaleći se time, nego naprosto znajući da, ako bilo kome u tvojoj zemlji nije dobro, ne može biti niti tebi, jer smo mi svi samo male i smiješne domino kockice, i sve nas se tiče, i svako zatvoreno brodogradilište značajno utječe i na moj život gore na kontinentu, da, ta spoznaja o postojećoj, mada ponekad nevidljivoj međuovisnosti, dobar je početak.
I svaka čast tom mladom čovjeku, osječkom uličnom sviraču.
I naravno da će otići.
I ja bih.
ponedjeljak, 09.07.2012.
VEČERAS
A večeras ....
večeras bih možda mogla pisati
nešto onako najintimnije
možda o prljavim tabanima koje sam ostavljala
svud po snježno bijelim pločicama
plešući salsu oporavljena ramena
razgibanih bokova,
obnovljenih tokova,
dajući kisika periferiji mojih tetiva,
svjesno i namjerno,
zamišljajuć da je sve ovo zapravo
brazilska vrućina,
a ja kuham i kuham,
čarobnjački kuham
za veliku obitelj
s puno musave nasmiješene dječice,
dok se šire zamamni mirisi
slanih inćuna i ružmarina,
i kopra i krastavaca,
i bosiljka i rajčica,
i patišona mladih iz mojega vrta,
tankih, uskih zelenih mahuna,
i bez ikakve ljepljive čežnje za ikim
i bez neke drame za kraj,
i bez teških riječi,
klonulih očekivanja
potvrđenih strahova
kojima ljubav
tako nekad prolazi
bosonoga vitko preko večeri
ja
bosim petama
osjećam zemlju,
imam važnijeg posla od voljeti te,
zavodim ljeto u naponu snage
njegovog raskošnog krvotoka,
plešem oponašajući
svjež ljetni vjetar u krošnjama noćnim,
slobodna i od tvoje i od moje čežnje i tuge
pravo pravcato dijete ljeta
oslobođena u obilju
prizivam sebe
odljubljena i sretna...
i krećem s rijekama.......
u svježinu
u sutra.
.
apdejtak.....................................................:)
srijeda, 04.07.2012.
UMJETNOST GUBLJENJA
ONE ART
( Elizabeth Bishop)
The art of losing isn't hard to master;
so many things seem filled with the intent
to be lost that their loss is no disaster.
Lose something every day. Accept the fluster
of lost door keys, the hour badly spent.
The art of losing isn't hard to master.
Then practice losing farther, losing faster:
places, and names, and where it was you meant
to travel. None of these will bring disaster.
I lost my mother's watch. And look! my last, or
next-to-last, of three loved houses went.
The art of losing isn't hard to master.
I lost two cities, lovely ones. And, vaster,
some realms I owned, two rivers, a continent.
I miss them, but it wasn't a disaster.
--Even losing you (the joking voice, a gesture
I love) I shan't have lied. It's evident
the art of losing's not too hard to master
though it may look like (Write it!) like disaster.
Neobično je lako, isuviše je lako naviknuti se na gubitke.
To činim već podosta godina. U tome sam majstor.
Art of losing something is not too hard to master, mada ti se činilo kao katastrofa.
Gubitak vremena, živaca, gradova, ključeva, jednog djetinjstva.
Osjećaja.
Pogotovo onih stvari kojima se čini da je i svrha da se izgube.
Jednom, jer su krhke, prolazne, peludne.
Otpustiš nešto, jer znaš da ti ne pripada.
Po definiciji stvari. Ne pripada, pa pustiš.
Ili već izgubiš, pa se naknadno pokušavaš pomiriti sa tim.
Pa puštaš svakodnevno, kao one zmajeve kad se digne vjetar,
prije spavanja, pa onda zatvoriš prozor.
Gubiš i otpuštaš svakodnevno.
I onda vidiš da otpuštajući nalaziš.
Za jedan izgubljeni, tri sasvim nova osjećaja.
Nepozvana.
Majstorica gubljenja sa frozen shoulder,
koja je već umislila i da je nasmrt bolesna
jer smrznutim ramenom ponekad započinju i razvijaju se
neke jako ružne bolesti,
kao tipična horoskopska djevica,
guglajući, isprepadala se do besvijesti,
pa sad jedva čeka napraviti ultrazvuk.
I evo odjednom tri zaboravljena/nova osjećaja:
-strah.
-strasna ljubav prema životu.
-želja
Majstorica gubljenja, sad se mora postupno privikavati na radost.
I čuda.
Lijepa Čuda.
Nekad mi se čini da se i zaljubljujem samo zato
da zaboravim vlastitu smrtnost.
Pa se onda pri odljubljivanju javljaju izmišljene bolesti.
Moje Lijepo Čudo dan prije izlaska iz bolnice dobilo je žuticu.
A majstorica gubljenja polako odmrzava rame na terapijama,
gugla i ima razno razne bolesti,
čekajući svoje Čudo da mu
poljubi zglobove na prstićima,
poškaklja ušne resice, izljubi palce na nogama,
zaželi dobrodošlicu
i pokloni mu se do same zemlje.
| < | srpanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Veljača 2017 (1)
Studeni 2015 (1)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (6)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (9)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (5)
Lipanj 2011 (8)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (7)
Travanj 2010 (10)
Ožujak 2010 (9)
Veljača 2010 (5)
Siječanj 2010 (7)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (9)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (16)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (18)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
VIDRA VOLI
..... čuti i izgovarati francuski....
Okus čokolade u ustima dok izgovara neke riječi.
Sanja jedan mali francuski trg cvijeća..
.i pekara..i caffe pun razigranih ljudi...
...i to je ovih dana čini sretnom....
Voli talijanske kancone i krčme.
Živi energiju koja počinje teći njenim venama.
Voli pisati duga pisma i šetati šumom.
Oponašati stabla.
Voli stavljati parfem na unutarnju stranu koljena.
Voli roniti. Gledati koga će ugledati ispod mora.
Osjetiti vodu kako prolazi između prstiju.
Obožava čitati.
Pronalaziti sverazumijevajuće saveznike
na drugom kontinentu i u drugom vremenu.
Voli svoj ženski krizni stožer.
Voli svoje nespretne muške prijatelje koji znaju plakati bez pardona.
Ljubi ruže. I uzvraćaju joj upravo.
Voli kad joj se nasmiješi beba u autobusu.
Voli se popeti visoko na stablo i jesti trešnje, gađati čvorke košticama.
Raznježi se kad vidi patke.
"Ja sam ja, opsjednuta, s mašnom u kosi. Spremna potpuno se predati muškarcu, te mu ispunjavati sve želje, ali samo ako je DIV koji zna i vidi što drijema u nutrini svijeta, samo ako poznaje tajnu i neće je odati nikome...takvom bih muškarcu svojom kosom prala noge i nosila ga u naručju. Ako pak ja sama, prije susreta s njim, otkrijem tajnu ili joj se bar približim na udaljenost s koje je mogu dotaknuti malim prstom, uzimam zdravo za gotovo da će on meni prati noge svojom kosom i nositi me u naručju".
( Priručnik za neposlušne žene, Irena Obermannova)
.
možete mi pisati kad god poželite.....
vidrinsmijeh@gmail.com
A SAD RAZMISLITE JESTE LI IKADA PROČITALI
LJEPŠU PJESMU O LJUBAVI:
ne, ne mogu te voljeti drugačije
od načina na koji gubim sebe
da bi u meni našla više mjesta
ne, ne mogu te voljeti drugačije
ni manje jače od načina
na koji zemlja drži korijenje borovima
ni kaplju manje od oceana
ni mrvu manje od svega
i ne mogu ti obećati odmor
jer bih te po noći ljubio
a po danu bih te sanjao
i umrla bi razapeta između poljubaca
daleko uzvišeno negdje
izvan prosječnosti
izvan granice pojmljivosti
i ne mogu ti obećati zime
jer iz tvojih očiju ne bi izlazile grane rascvijetanog proljeća i grlice
iz kose
miris svježe pokošene trave iz njedara
i krv kupina sa usana
i ne mogu ti obećati suze
jer moje usne ne bi silazile s tvojih
trepavica
i pio bih ih prije nego bi ti i dotaknule vjeđe
baš kao vodu živu iz pehara života
i ne mogu ti obećati kraj
jer svakim novim treptajem
prije nego bi oči ponovo otvorila
vraćao bih kazaljke sata u svom srcu
na onaj početak svega
na vrijeme kada sam saznao da zajedno sa mnom dišeš ispod neba
i ne mogu ti obećati dosadu
jer bio bih sve što poželiš
donoseći ti svaki dan neki novi cvijet
iz Božjeg vrta
i ne mogu ti obećati strah
jer postavio bih na predvorje tvoje duše
dva kerubima sa plamenim mačevima
i na kamenom stolu ispred
svoje srce kao
cijenu kojom bih
plaćao za tebe otkupninu
ne, ne mogu te voljeti drugačije
od načina na koji bi živio
umirući za tvoju sreću.
( naš dragi bloger Opinian )
jedna predivna Z.OKI-jeva pjesma...
"Tvoji su prsti ptica
Igraju se mjeseca
Mjesec je tajna slika
Srebrnih obrisa.
Ljubičasto srce,
kula strasti nevidljivog sna,
otvorene fontane ljubavi,
u zagrljaju samoće.
Ti si pjesma..."
Ovako šapće VITAE moja.....
Odškrinuh na tren
zlatna vrata lipnja
bez škripe, bez buke…
tek da tvoje u svoje
uzmem ruke
kratko
i da se oprostim tiho,
izdignem na prste
pa ti šapnem kako
ljeti sunce
u zlatne okvire
sjećanja umeće
i kako je čin
kristalne sreće
što smo se
uopće sreli
na ovoj lopti
što se mahnito,
besmisleno
okreće…
Opinian me ovim stihovima očarao:
"Možda
možda me ljubiš negdje
među ozeblim brezama
i sadiš mi sadnice ljubavi u zjenice
i zaljevaš poljupcima
Možda
možda mi šapućeš na
izranjavanim stijenama uz obalu
da je čežnja tvoja velika kao more
i uvjeravaš me da je ljubav jaka
kao smrt"
Meroveus.....
"Ali, ja vjerujem u Tebe;
U nekom predosjećanju
Znam da Ti takvi otimači
Ne mogu nauditi,
Znam kako su njihova otimanja
Samo prividi u ovoj hipnotičkoj stvarnosti;
I kada pozornije se pogledaš
Vidjet ćeš
Istu sebe koja si željela biti."
ZRNCE GANUĆA ( V.Parun)
Budim se i šapćem: ljubavi budi pjesma,
onda ću živjeti s tobom dajući se ljudima.
I ljudi će mi vraćati nešto od tvog lišća
kad izađu u šetnju
kroz ulice
oprane kišom.
Ima li takav grad gdje drveće ne umire
Ima li takva nježnost do koje se dolazi
krišom
po nekim dugim,dugim
bijelim stepenicama.
Bila sam dobra kao ljeto i vitka
s tvrdim pletenicama.
Bila sam raskošno dobra. Bila sam kao ljeto.
Nije me stid to reći, sada je ionako
jesen.
Dobrota spava pod lišćem i njen je osmijeh
nevidljiv.
Bila sam šuma. Bila sam dobra kao ljeto
i vitka, s tvrdim pletenicama.
I što mi je ostalo? Eto: zrnce ganuća u zjenicama.
Budim se i šapćem:
Ljubavi, budi pjesma!
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
NASMIJAVAJU ME DO SUZA, JER SU VJEČNI POZITIVCI:
PJACETA-PADOBRANKA
MARCHELINA
GREENTEA-moja vodenica
JEŽIĆ BODLJICA- fuu fuuuu;))))
NADAHNJUJU ME SVOJIM STIHOVIMA ILI SVOJIM FOTKAMA:
BRUNX- moja prva ljubaf blogerska
NIŠA- moja ljubilica
MOONRIVER...gdje li je...
RU.....vila s jezera....
moje žene od pjesničkog
pera:
SDRUGESTRANE
E.T.
TESSA
PRIMAKKA
VITAE
NINOČKA
VIAN INVENIAM
MISSILUSSION-poetska proza...
MEROVEUS-riječi koje liječe..
DIDA- srce bloga
ZAUZETI
PRVE SJENE NOVIH BOEMA
TONI
KABANICA...gdje li je....
ZAMISLIM SE NAD NJIHOVIM RAZMIŠLJANJIMA
Z.OKI ...gdje li je...
SMOTANI...ban...
DRAŽEN
PAMETNI ZUB
SREDOVJEČNI UDOVAC
JAGUAR - the Mačak s kojim najviše psujem
METAMORFOZA...
SUNCE NA PROZORU...
...........................S TIM DA SVAKI DAN UPOZNAM NEKOG NOVOG, PA POPIS NIJE GOTOV
i nikad neće biti vjerojatno;)))
nekoliko važnih mi citata:
" Ljudi koji vole samo jednom u životu, u stvari su površni.
Ono što oni nazivaju vjernošću
to je lijenost navike ili nedostatak fantazije.
Vjernost!
U njoj je strast za svojinom.
Mnoge bismo stvari odbacili
kada se ne bismo bojali da će ih drugi uzeti."
(O. Wilde)
".....Ruke nam se spajaju,
oči nam se upijaju: tako počinje povijest naših srca.
To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog sakrivanja;
Nešto osmijeha i sasvim malo stidljivosti,
i poneka tek slatka i besciljna svađa.
Ljubav ova između tebe i mene
prosta je kao pjesma...." (Tagore)
"...Niska bez niti je savršen nakit,
i svjetlost je pjena najtvrđih tmina...
Od svih kristala najžešće blista
i najpunije..samo praznina..." ( V. Krmpotić)
"Budi dar svakome tko uđe u tvoj život...i svakome u čiji život ti uđeš.
Pazi da ne uđeš u nečiji život ako ne možeš biti dar.
Kažem ti...svaka osoba koja je ikada k tebi prišla,
došla je da od tebe primi dar,
dar da osjetiš i ispuniš tko jesi.
Kad uvidiš tu jednostavnu istinu,
kada je razumiješ,
spoznat ćeš najveću od svih istina:
POSLAO SAM TI SAMO ANĐELE!
( A. de Mehlo)
"Imati ljubavnika-prijatelja,
koji vas smatra živućom, rastućom CRIATUROM, baš kao i drvo na zemlji,
fikus u kući ili ružičnjak vani u dvorištu..
ljubavnika i prijatelja koji vas gleda kao pravu, živuću, dišuću jedinku
,koja je ljudska, ali izrađena od vrlo finih i magičnih tvari...
To su ljudi koje tražite.
Oni će čitav život biti prijatelji vaše duše..."
(C.P.Estees)
"Zanosite se do besvijesti, pod svaku cijenu, to je sve što vrijedi, i nikad poslije, ništa što dolazi poslije neće to moći zamijeniti...to je ono za čim tragamo, ponoviti taj osjećaj, izazvati ga, to je ono što nam dokraja nedostaje..
strahovita zaljubljenost u život, platonska i strastvena, životu usprkos..." ( Olja Savičević-Ivančević)
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima ...
...Željko Krznarić...
"
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan! (P. Neruda)
Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.
Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.
Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.
(Miroslav Antić)
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
(Željko Krznarić)
iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim
Ljubav sa mnom
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rušenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoća je u svijetu i neljubav ljudska - da,
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca
Gdje mirišu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoća susreta sa istinom.
Vesna Krmpotić
INTIMNA
Hoću samo da te volim
oluja ispunja dolinu
riba rijeku
Stvorih te po mjeri svoje samoće
čitav svijet da se sakrijemo
dane i noći da se razumijemo
Da ništa više ne vidim u tvojim očima
osim onoga što mislim o tebi
i o jednom svijetu nalik na tvoj lik
I o danima i noćima upravljenim tvojim zjenama
(Paul Eluard)