Marketing
SVILENKASTA
Kad sam ga izabrala u mnoštvu,
dodirom, mirisom, okusnim pupoljcima očiju,
čelom,
bradom
pa i ramenom,
svilenkasto se smješeći,
kao da sam ga prizvala,
iz davnina,
vem, vem, vem,
iako je izgledao kao sama unutrašnjost petrova uha,
nekako sam ipak slutila da mi ne pristaje,
da se s njime i u njemu neću osjećati sigurno,
da će koraci u njemu biti limitirani,
da će me stalno proganjati pomisao kako sam možda loše izabrala,
"baš za kamen uhvatila",
i da što mi je bilo,
pa gdje sam gledala,
i o čemu sam mislila,
kad sam se na njega
spotakla.
I kako je ponavljanje jedne te iste pogreške sa sasvim sigurnim ishodom,
potpuno točna definicija ludosti,
a on je bio tako neodoljiv, tako čaroban
i baš mi je trebala
ta ludost,
i kako se zavodljivo prelijevao u spektru mojih
omiljenih boja,
bez kojih ne mogu zamisliti život i trajanje.....
oporavljajući se od
trenutne neuračunljivosti,
koja me oslobađa svake odgovornosti,
osim sućuti prema vlastitom biću,
nisam ga rasparala, nego
ponovih nabrzinu osnovne
lekcije šivanja....
Samo jedna nit konca za svileni materijal,
ili bilo koji drugi tako nježni,
više od jedne niti
bilo bi to previše nabiranja,
( a paranje može naštetiti materijalu)
i kako s pažnjom napraviti sasvim tanak bod
da se ne vidi sa druge strane.....
I mada se nećemo nositi,
na njemu ću sanjati.
Obukoh ga u san.
Najtanjim, svilenim
ružičastim koncem.
Kako snove kojima shvatim poruku,
nekako brže zaboravljam
od onih nejasnih......
tako možda...
možda one koje sama sašijem
brže prebolim......
Post je objavljen 29.07.2012. u 20:55 sati.