Marketing
SUĆUT
Toliko puta prežvakana tema, od obične se floskule brige lako premetne u žvaku, koju će svaki prosječno neupućen gledatelj, malo premještati po zubima, a onda ispljunuti s gađenjem. No, ova je reportaža učinjena nepretenciozno, bez prevelikih i sladunjavih fraza. Prikazali su nekolicinu uličnih svirača u Osijeku, koji za život ( moš si mislit) zarađuju svirajuć na gradskim trgovima.
Sviralo se od klasične mjuze do bećarca, bitno je da se svira i da zvekne koja šuška.
I ništa mi tu ne bi bilo neobično, niti mladenački žar u tim očima koje se još nadaju koječemu, da mladac jedan nije izjavio slijedeće ( što nekim čudom, falimtebože vrućini i dekoncentraciji tonaca, nije izbrisano):
" Problem je što ljudi ne poštuju sebe, zato ne mogu poštivati niti drugoga, to je cijeli problem u ovoj prokletinji od države."
Ostala sam zabezeknuta s kroasanom u ruci. Aaaaa? Pa čovječe, da, to je bit!!!!Pomanjkanje svakog poštovanja najprije prema sebi, a onda i prema drugima.
Kod nekih češće i samo prema drugima.
Nakon toga gledala sam Mrsića i Ribića bez tona, i učinilo mi se da gledam dvije nakaradne maske.
Empatija, ta sveta riječ koja potječe iz grčkog jezika, označavajući strast i emocije, ništa je drugo doli mogućnost uživljavanja u osjećaje drugih ljudi, ljudi s kojima živimo, al i onih tamo, nekih drugih koji nas se možda i ne tiču ili nas čak i tlače. Uživljavanje pa onda i ponašanje u skladu sa uživljenim i proživljenim.
Od nastanka svijeta, sućut je valjda bila osjećaj koji je izazivao više frustracija i od samoga seksa. Ljudska su bića isprogramirana tako, da suosjećanje imaju samo prema malenoj skupini ljudi čije ponašanje prepoznaju po sličnosti interesa i htijenja. Uglavnom nastojimo spriječiti se u prevelikoj sućuti, jer bismo hodali svijetom isuviše ganuti i potreseni, a to bi nam ometalo mnogobrojne po život važne prioritete. Titraji darežljivosti među plemenima, društvenim skupinama ili narodima, postupno su odumirali, ali bi se ipak povremeno javljali kao snop kometa kad iznenada osvjetle nebo neshvatljivom dobrotom i ljudskošću.
Konfucije je ispisao oko svake osobe kružnice sućuti, kojima se intenzitet prema udaljenosti od jezgre postupno smanjivao. U mnogim se civilizacijama smatralo dobrim odgojem upravo davanje sućuti osobama iz naše najbliže sredine, al nikako ne neprijateljima i strancima.
Mo- Tzu, koji je bio u starom vijeku jednako priznat baš kao i Konfucije, napisao je:
" Kad bi svi na svijetu prakticirali sveopću ljubav i voljeli svakoga kao što vole sebe, da li bi postojali lopovi i pljačkaši, da li bi države napadale jedna drugu?"
Ta i slična utopijska razmišljanja, sućut nisu učinila dužnošću, već samo i jedino osobnim izborom. U kombinaciji sa egotripom, pa i čistim preživljavanjem, sućut prema drugom živom biću, tako lako gubi, gubi na svim frontovima.
Šteta je da ne postoje statistike koje bi pokazale u kojem su postotku potpuni stranci u nekim državama, koje slove kao države sa visokom razinom socijalne pravde, spremni priskočiti u pomoć bolesnima ili tužnima, ne očekujući ama baš nikakvu nagradu, nego samo zato jer ih je dirnula tuđa patnja.
Jer duboka je bol i bijeda, siromaštvo jednog dijela planete, zajednički neprijatelj cijelom čovječanstvu, i "ne mogu biti sretan dok na svijetu postoji i jedan tužan pas".
Na isti način na koji su postojali valovi seksualnog oslobođenja i promiskuiteta, pa onda valovi totalnog puritanizma, postojala su razdoblja kada je i osjećaj sućuti doživljavao svoje uspone i padove
No, najžešći protivnik tom plemenitom i primarnom ljudskom osjećaju i dalje je ciničan i apatičan način razmišljanja o čovječanstvu. Kao i prije stotinu i stotinu godina.
Dobar i bedak su braća. Što ti kao pojedinac možeš promijeniti. Uzdaj se u se i u svoje kljuse. Pazi na se i na svoje prase.
No sama spoznaja da možeš učiniti dobro, ne razmišljajući o spasu svoje duše, ne zamišljajući sebe sa suzama u očima u liku Florence Nightingale, već jednostavno iz čiste ljubavi prema drugom živom biću, ne hvaleći se time, nego naprosto znajući da, ako bilo kome u tvojoj zemlji nije dobro, ne može biti niti tebi, jer smo mi svi samo male i smiješne domino kockice, i sve nas se tiče, i svako zatvoreno brodogradilište značajno utječe i na moj život gore na kontinentu, da, ta spoznaja o postojećoj, mada ponekad nevidljivoj međuovisnosti, dobar je početak.
I svaka čast tom mladom čovjeku, osječkom uličnom sviraču.
I naravno da će otići.
I ja bih.
Post je objavljen 16.07.2012. u 21:10 sati.