Cloudly Sky, Crystal Rain, Orphic Storm

subota, 31.05.2008.

Zvijezda 19: Zvijezda boomp3.com Trčala sam tim mračnim, jezivim hodnikom koliko su mi to noge dopuštale. Iz nekog razloga nisam mogla trčati dovoljno brzo; iako sam trčala iz sve snage, tijelo mi se nije htjelo pokrenuti tolikom brzinom kao što bih htjela, koliko god ja energije uložila u to. Željela sam što prije maknuti se iz ovog mjesta, otići od njega, ali neka magnetska privlačnost uporno me držala u hodniku. Mnogo mi stvari još nije bilo jasno i znala sam da mi ih nitko nikad neće pojasniti, ali bilo je dovoljno ono što sam znala. Luke je bio čarobnjak. Anna vještica. Amy, Eric i Michael vampiri. To je bilo dovoljno. Nastojala sam smetnuti s uma dva trupla u prostoriji, razmišljajući o budućnosti. Budućnosti u kojoj nema Lukea. Nisam bila sigurna kako, ali jednostavno sam znala da ga nikada više neću vidjeti. Ta mi je činjenica poput otrova izjedala utrobu, ali napokon, što sam mogla učiniti? I dalje sam trčala dok su baklje ujednačenim tempom promicale s obiju mojih strana. Počela sam se umarati. Uzdasi su mi postali teški i duboki. Osjetila sam nemalu bol u rebrima i bolne žuljeve koje su mi ostavile cipele s potpeticom. Nisam se ni snašla, a odjednom sam se našla vani. Oko mene su bile razbacane bakrene krhotine, ali sve je bilo mirno. Nebo je bilo prekrasno i vedro. Tisuće zvijezda su obasjavale svod, pržeći tminu svojim žestokim srebrnastim sjajem. Bilo je hladno; koža mi se naježila. Ispred mene je stajala gomila ljudi. Primijetila sam te tamne prilike kako me gledaju s nemalim očekivanjem i strepnjom. Nisu mi promakla rotirajuća plava i crvena svijetla policijskih vozila. Nekoliko je policajaca u tamnim odorama podiglo pištolje i uperilo ih u mene. Više se nisam mogla ni pomaknuti. Duboki su mi uzdasi podizali i spuštali grudni koš. Iza mene je stajao gorostasan i mračan dvorac koji nisam imala snage pogledati. Nisam htjela doći u napast da se okrenem i silom ga odvučem kroz ta vrata. Do mene je dopro udaljen glas. „Što se događa unutra? Jeste li u redu?“ glas je dopirao kroz megafon. Kimnula sam, a onda rekla: „M-m-mrtvi su…s-s-svi.“ Nisam ni shvatila kad su mi se suze počele izlijevati iz očiju, ali išle su u prilog mojoj laži. Začula sam mnogo zaprepaštenih uzdaha. Koljena su mi počela klecati, a tijelo su mi potresali drhtaji. Očito sam padala u šok. Iz gomile se izdvojila jedna prilika; Mike mi je užurbano prilazio. Došao je do mene i čvrsto me obujmio svojim snažnim rukama. Prislonio je bradu o moju kosu, a ja sam mu zarila lice u prsa. „Ne brini, Sarah“ rekao je, „gotovo je.“ I bilo je gotovo. Iako je sve počelo kao da će se riješiti, nije završilo kao bajka. Bio je ovo nesretan svršetak. Mike me poveo među gomilu koja se stala rijediti; ljudi su odlazili odmahujući glavama, stavljajući ruke na usta. Moon Hollow je bio malo mjesto; nisam ni sumnjala da će se ovo pretvoriti u jednu od mjesnih legendi. Ne, ne legendi – mitova. Ovdašnji će ljudi sve ovo htjeti brzo pretvoriti u izmišljotinu. Negdje duboko u svijesti to me jedilo, ali bila sam odviše umrtvljena da bih bila bijesna. „Jesi li dobro?“ brižno je upitao Mike. Bio je tako drag… Šturo sam se osmjehnula, samo ustima. Ipak sam uprla pogled u dvorac koji je tako spokojno stajao na brežuljku. Izgledao je mirno kao i uvijek. Nisam bila posve sigurna što se ovdje maloprije dogodilo, ali bila sam uvjerena da je to bila prava drama. Shvatila sam da smo ostali još samo nas dvoje i dva policijska vozila na koja su bili oslonjeni policajci. Svi su ostali pohitali u zaklon svojih domova. Mike me i dalje grlio, a ja se nisam bunila. Razmišljala sam. Shvatila sam da sam za Lukea gajila duboke osjećaje. Više od prijateljstva, a manje od ljubavi. Bio je izrazito posebna osoba u mojem životu. Upoznao me s drugačijim stvarima, više mračnim i neobičnim. I sam je bio takav, ali nekako drag. Znala sam jedno; Lukea Summersa nikad neću zaboraviti. Drugi ga nedvojbeno hoće. Uspomena na njega nestat će vrlo brzo, ljudi će je učinkovito izbrisati iz svojih srca i umova. Nisam mogla a da ne pomislim na njegove baku i djeda. Što će oni sada? Luke je otišao, rekao mi je glasić u glavi. U tom se trenutku zrakom prolomio udaljeni ispaćen vrisak; oči su mi se razrogačile dok sam zurila u dvorac; a onda je sve planulo. Začuo se gromoglasan prasak, praćen iskričavom, zlatnom svijetlosti. Cijeli je dvorac buknuo u milijunima iskrica. Njegovi su crni bedemi sad bili zlaćani, prožeti sjajem čarobne buktinje. Zatim se posve užario. Visoke, šiljaste kule stale su isijavati blještavu zlatnu svijetlost, praćenu iskricama. Zabezeknuto sam zurila u nj, kao i Mike, kao i policajci. Sjao je tako još nekoliko nemjerljivih trenutaka – i prsnuo. Uz visoke, reske zvukove vatrometa, dvorac se razletio u milijunima i milijunima blještavih zlatnih iskrica. Sve je ugaslo. Nad zemlju se spustila tama i tišina. Ostala sam zuriti u mjesto gdje je do maloprije stajao dvorac Lachrimae; sada na brežuljku nije bilo ničega. Apsolutna pustoš. Tišina je bila sveprožimajuća. Nisam je mogla slomiti – ona je slamala mene. Osjetila sam se usamljeno. Ja i sve za što sam se zauzimala. Osjetila sam se kao da sam sama prsnula u komadiće, tražeći izlaz iz očaja koji se nadimao nada mnom. Zatim me Mike čvršće zagrlio. Postala sam itekako svjesna njegove blizine, njegove privrženosti i ljubavi. Propela sam se na prste i usnama dotaknula njegove. Iz očiju su mi tekle suze. Nisam znala koliko ću još moći plakati, ali plakat ću sve dok mi oči ne presuše. Otrla sam suze s lica i pogledala u nebo. I dalje je bilo vedro, golemo, nepregledno. Nekako sam uspjela naći što sam tražila. Prizor u koji sam se zagledala ranije večeras na zabavi; tri neobično sjajne i blještave zvijezde koje su zatvarale savršeni trokut. Nisam bila sigurna zašto, ali podsjetile su me na Mikea, Lukea i mene. Tri zvijezde povezane čvrstim prijateljstvom. Još su bile tu, utjeha u mojoj tuzi. Promatrala sam ih vrlo dugo, dok me Mike grlio. Odjednom je jedna zvijezda zatreperila. Počela je titrati u tom trokutu, poput noćnog leptira koji se nastoji osloboditi iz tekućeg voska. Još je jednom zasjala punim sjajem, a onda se obrušila; pala je u veličanstvenom luku, ostavljajući rep za sobom. Proparala je nebom, a onda je više nisam vidjela.

nedjelja, 25.05.2008.

Križanja 18: Križanja Jedva sam i shvatio što se događa kad sam opet pogledao Annu i tri vampira. Do mozga mi je tek sad stigla spoznaja kako je Bellatrix Nightroad, moj najveći strah već mnogo mjeseci – mrtva. Žena koja je ubila moju majku napokon je našla mir. Napokon je izgorjela njezina očita potreba za osvetom. Ista ta žena sad je ležala nekoliko metara od mene, slomljena, beživotna. Ustreptale pramenove jarke vatre nisam više ni htio pogledati, ali nisam si mogao pomoći. Vatri više nije bilo ni traga. Na njezinu je mjestu sad ležalo pougljenjeno truplo – neprepoznatljivo i izmrcvareno – i mnogo pepela. Glasovi su me vratili u stvarnost. „Morat ćemo uništiti ovo mjesto“, govorila je Amy svojim glasom satkanim od svile, „previše je dokaza.“ Začulo se potvrdno mrmljanje, a onda je Eric podigao ruku. „Čekajte“, rekao sam jedva čujno. Četiri para očiju okrenula su se prema meni. „Kako ste se probili kroz njih?“ upitao sam, a vampiri su razmijenili nervozne poglede. „Luke, učinili smo što smo morali“ odgovorio mi je Michael, a njegovo je prekrasno lice poprimalo prkosan izraz. „Ti sigurno jesi“ hladno sam dočekao i zabuljio se u njegove ruke umrljane krvlju. Prisjetio sam se glave koja je poletjela kroz zrak, krvi koja je šiknula iz vrata… „Taj čovjek je ubio tvog oca, Luke“, zarežao je. Zaprepašteno sam ga pogledao, a onda sam se pustio toga. „Luke…kako ti je to uspjelo?“ upitao je Eric gotovo zgranuto, pogledavajući trupla oko sebe. „Nisam ja to učinio sam“ odgovorio sam, a boljelo me što se moram podsjećati na to što sam vidio i učinio, „Anna je ubila Jamesa.“ „Oh“, Ericu je to izbilo dah iz pluća te je čvrsto obujmio ruke oko još ošamućene Anne, „dobro…tvojem smo dijelu posvjedočili.“ Uputio sam mu još jedan bezizražajan pogled, lišen svega, pa i života. „Slijedili su vas?“ upitao sam, prisjetivši se da je maloprije Sarah banula ovdje. „Da. Došlo je dosta ljudi“ odgovorila je Amy sitnim glasom. Kimnuo sam, i dalje tako mrtvo. Nisam bio mnogo življi od Bellatrix u ovom trenutku. „Hajde, Luke, moramo se maknuti odavde“, opet je rekla Amy, prilazeći mi i hvatajući mi podlakticu u čeličan stisak. Nekako sam se odupro. „I kamo idemo?“ upitao sam je, probadajući je pogledom. „Pa…vraćamo se, što drugo možemo?“ Nasmijao sam se izrazito neveselim smijehom. „Vraćamo se? Ljudima koji su večeras vidjeli magiju na djelu?“ Nijemo me gledala, iako nekako zbunjeno, gotovo ljutito. „Što misliš, što će reći kad me ugledaju? Amy…završit ću u ludnici.“ „Mogao bi se osloboditi…“ propentala je. „Da bi me lovili ostatak života?“ zgađeno sam je upitao. I dalje mi nije micala ruku s podlaktice. „Možemo im izmijeniti pamćenje“ javio se Eric. Okrenuo sam se njemu. Lice mu je bilo prekrasno, naravno, ali zabrinuto. „Izmijeniti pamćenje? Više od stotini ljudi?“ „Izvedivo je“, slegnuo je ramenima. Prostenjao sam od nemoći, izvukavši ruku iz Amynog stiska, pokrivši si lice rukama. Duboko sam udahnuo i onda ih opet pogledao. „Ne radi se o tome! Kako bih im ikad više mogao izaći pred oči?“ zatražio sam. Nijemo su me gledali, očito zbunjeni. „Kako bih ih mogao gledati u oči i mirno razgovarati s njima kad znam da bi zapravo najradije pobjegli glavom bez obzira da znaju što sam? Pomislite samo na Mikea…na Saru!“ Stresao sam se. Svima se na prekrasnim licima ocrtavalo shvaćanje. Čak i Anni, koja je šutke sve to promatrala. „Ne mogu ja to“, bezglasno sam rekao. Šutnja je potrajala više od minute. Samo smo se napeto gledali. „Dakle“ javila se Amy slabašno, prekrasnog lica prožetog brigom, „što predlažeš?“ Srce mi je stalo divlje tući u prsima, a oči su mi se lagano raširile. „Predlažem…“ zastao sam, udahnuo i počeo isponova, „predlažem da…da mi podarite besmrtnost.“ Eto. Izgovorio sam to. Sad se sve može raspasti. „Ne!“ zarežalo je sve četvero. To je Anni bilo prvi put da se javila nakon…onog. Ispaćeno sam ih pogledao. „Ne“, ponovila je Amy, „nećeš postati vječno proklet. Nećeš se odreći svoga života…“ Presjekao sam je: „Života? Kojeg života, Amy? Unezvijereno me pogledala. „Ja nemam života. Moj je život večeras završio.“ „Neću to učiniti“ tiho je odlučila, ali glas joj je bio prepun autoriteta. „Amy…molim te, molim te…“ „Ne“, ponovila je još tiše. „Amy, svi ti ljudi večeras…izmicali su mi se s puta kao da širim kugu…ja…ja ne mogu to podnijeti. Ovom sam gradu donio previše nevolja, previše kobi.“ „Možeš se odseliti…“ počela je. „Kamo?“ opet sam joj upao u riječ, „Treba li nam još jedan grad koji će ispaštati zbog mene?“ „Ne mogu to učiniti“, rekla je gotovo šaptom, a meni nije promakla nova formulacija te rečenice. Prišao sam joj sasvim blizu, gledajući u njezino nesnosno lijepo lice. Bilo mi je teže no što sam mislio. „Amy…volim te. To je još jedan razlog zašto ne mogu podnijeti da ostanem čovjek. Ja…ja nemam budućnosti…ja nemam nade. Ovaj svijet jednostavno nije dovoljan. Savršeno je mjesto za početak…ali jednostavno nije dovoljan. Ne za mene.“ I znala je da govorim istinu, vidio sam joj to u očima. „Anna, molim te, shvati me“, pogledao sam je. Izgledala je šokirano. Ukočeno je kimnula glavom. Eric i Michael izgledali su oduzeto. Nijemo su nas promatrali, usta razjapljenih u „o“. „Ako me ne želite…onda vas neću prisiljavati“ rekao sam naposljetku. Zaista sam tako i mislio. Amy me zagrlila. Hladna i tvrda koža bila joj je nekako…mekša. „Budalo“, dahnula je, „budalo, budalo…da te ne želimo? Pa što je tebi?!“ gotovo je vrisnula na mene. Osjetio sam kako mi se usne rastežu u osmijeh, osjetio sam kako joj uzvraćam zagrljaj, čvršće no ikad…osjetio sam koliko je volim. „Jesi li siguran da je to pravi put?“ upitala me nježno. Je li to pravi put? Siguran sam da je. Prošao sam kroz toliko toga…kroz mnogo staza, putova i cesta…i sad sam ovdje, na rubu života, na kraju svoje knjige, stravično osakaćen, istina, ali mnogo iskusniji i mnogo odrasliji nego mnogi moje dobi. Prolazio sam putem tame i svjetla i shvatio jedno. Ta su dva puta toliko različita, a toliko ista. Križaju se na toliko mjesta da su gotovo jedan. Kimnuo sam. Razdvojili smo se, a onda sam gurnuo ruku u džep. Izvukao sam fotografiju koju mi je poklonila Emily. S fotografije su mi se smiješila tri djeteta. Adrian, Emily i ja. Shvatio sam da sam posljednji koji je ostao živ. Ali neću dugo. I to je u redu. Svi smo pronašli svoj mir, prerano i preokrutno. Nažalost, Adrian i Emily su to učinili protiv svoje volje. Ja sam bio siguran da je odlazak u besmrtnost upravo ono što mi treba da smirim svoj duh, da smirim svoje biće. Nasmiješio sam se, a onda spremio fotografiju, obećavši si da ću je uvijek držati uza se. Opet sam pogledao Amy, koja je čekala. Tijelo mi se treslo od nervoze. Maknuo sam kosu s lijevog ramena i istegnuo vrat. Osjetio sam dvije skorene kapljice krvi na njemu, prisjetivši se Victorije. Amy mi je prišla, nikad ljepša, a onda me obujmila. Približila mi je glavu i usne su nam se na trenutak spojile – njezine ledene i tvrde, moje hladne i mekane. Zatim joj je glava kliznula niz moj vrat. Osjećao sam hladne očnjake kako mi prelaze kožom, zastajući, nemilosrdno se zabijajući u nj. Osjetio sam strahovitu bol od koje mi je zadrhtalo cijelo tijelo i začuo udaljeni vrisak užasa. Bio je moj. Pred očima mi se smutilo, zlatni sjaj dvorane se gasio, lijepa lica vampira i Anne nestajala su, a onda sam vidio kako se iz grupe izdvaja netko – pretpostavio sam Eric – i podiže ruku. Zrakom se prolomio zaglušujući tresak. Sve se smračilo. Napokon, napokon je bilo gotovo.

četvrtak, 22.05.2008.

Rastanci 17: Rastanci Stajao sam u toj prostoriji – dvorani kobi, stavljajući točku na posljednje poglavlje svoga života, gledajući smrti u oči. Probadala me pogledom intenzivnog gnjeva, boli koja joj je iskrivljavala prekrasno lice. Odbijala je uputiti pogled ustreptalim plamenovima jarke vatre što su još uvijek izjedali tijelo njezine životne ljubavi, hitajući uvis, nestajući u utrci za pobjedom. Ustuknuo sam, čvrsto stišćući Annu, razrogačeno gledajući svoju sudbinu. „Makni se od nje!“ nesuvislo je zarežala Bellatrix dok su joj se oči bijeno krijesile. Samo sam još čvršće obujmio ruke oko Anne – bez riječi – i uzmaknuo još samo malo, malo bliže izlasku iz ove noćne more. Bila je ovo posljednja stanica. I ona i ja smo to znali. Bellatrix je zakoraknula prema nama. Korak joj je odjeknuo kamenim podom, tamna joj je kosa zaplesala oko cijelog lica, a crna joj se haljina zanjihala. Bila je prekrasna i stravična. Bila je veličanstvena, ponosna čak i u ovom trenutku koji ju je očito izbacio iz takta. „Rekla sam – makni se!“ vrisnula je svojim kreštavim stakatom. Anna je bila beživotna u mojim rukama. Oči su joj bile nekako prazne, a na licu joj se ocrtavala samo apatija. Još ju je držao šok. Unatoč smirenosti, iz očiju su joj se neprestano slijevale blistave suze. „Neću“, siknuo sam kroz stisnuto grlo, prestravljen. Bellatrixine su obrve pomalo zadrhtale, kao i njezine usne. Zatim je potpuno izgubila kontrolu. Silovito je zamahnula rukama – odvojio sam se od Anne, klizeći po kamenom podu – i stala nesuvislo vrištati: „Ubit ću te, smeće prokleto!“ Podigla je ruku prema Anni. „NE!“ kriknuo sam i sunuo naprijed, kako bih se bacio između njih dvije. Bellatrix me samo ošinula pogledom i nastavila vrištati: „Ti si sljedeći! Sve ću vas uništiti – gamadi gnusna, nakote krivovjernički!“ Dvorana se zaorila od snažnog praska. Čarolije su letjele na sve strane, razbijajući, tresući, ranjavajući. U prsa me udarilo nešto snažno i tupo – poletio sam unatrag, zabijajući se u kameni zid. Tijelom mi je sijevnuo snažan bol. Nisam vidio Annu – blještavilo smrti sakrilo ju je od mene, ali vidio sam kako se Bellatrix premišlja. Ne može nas srediti dvoje odjednom. Znala je da jedno od nas može pobjeći kad se obruši na drugo – bila je previše bijesna da bi shvatila da Anna i ja nikad ne bismo odustali jedno od drugog. Bila je rastrgana – oči su joj mahnito letjele od Anne do mene; čeznula je za našom smrti, neodlučna i podijeljena. Lice joj je bilo žedno – žedno krvi – i blijedo, kao u vampira. Željela je ubiti i mene i Annu. Anna joj je ubila jedinu ljubav, Jamesa koji ju je vrbovao među svoje redove. Nisam bio siguran da je on gajio jednake osjećaje prema njoj, ali na Bellatrixinu licu nije bilo sumnje. Ja sam bio Lucas Summers. Žudjela je za mojom smrću najviše na svijetu – ja sam bio posljednji član njezine obitelji kojeg je trebalo eliminirati, ja sam bio taj nakot krivovjernički. Propustila je tri prilike u kojima me mogla ubiti. Prva joj se ukazala prije šesnaest godina, na vrhu nebodera dok je moja majka još bila trudna. Druga joj se ukazala prije pet mjeseci u Parizu, a treća ranije ove noći. Ovo je bila četvrta prilika, a ja sam znao da je Bellatrix neće samo tako odbaciti. Brojao sam sekunde koje su mi preostale… Moje su dvojbe bile razriješene – ja ću se okomiti na nju tako da Anna može pobjeći, morat će me ovaj put ostaviti da me Bellatrix ubije…ali koliko će joj trebati da ponovno pronađe Annu? Možda je vampiri zaustave… Čvrsto sam odlučio isključiti sve drage mi osobe iz glave, kako ne bih osjetio čežnju da ih vidim, da još jednom zagrlim Amy, samo još jednom…„U redu, Bellatrix“, šapnuo sam, a ona me čula, „ulovi me ako možeš.“ Lice joj se promijenilo – sada je odisalo nasladom. Zlobni smiješak koji mi je uputila u Parizu prešao joj je licem. Dopustio sam tijelu da se rasprši; pretvorio sam se u dim, crn poput ugljena, mek poput baršuna – i poletio. Prošao sam joj iznad glave, a Bellatrix se munjevito okrenula i ispalila čaroliju. Crveni me mlaz svijetlosti pogodio – i srušio na tlo. Tijelom mi je opet prošla strahovita bol. Nisam bio siguran da se mogu uspraviti. U ustima sam osjetio odvratan, metalni okus krvi od kojeg mi je pozlilo. Više nisam bio dim. Bellatrix mi je prilazila, elegantno kao i uvijek, podrugujući se: „Lucase…hajde, nećače, pruži mi izazov“, licem joj je ponovno prešao onaj smiješak, a onda sam znao da mi je došao kraj. Ipak sam se još jednom razletio u dim i poletio iznad nje. Izvio sam se u zraku, sletjevši na dugi stol. A onda se sve dogodilo unutar dvije sekunde. Bellatrix je zabacila slap tamne, sjajne kose, okrenuvši se prema meni, probadajući me pogledom, podižući ruku kako bi me dokrajčila. Tijelo su mi još oblikovali traci crnog dima kad sam u jednom naglom pokretu trupom sunuo naprijed. „Avada Kedavra!“ Tijelo su mi proželi trnci, a ruka mi je zadrhtala kad je iz nje suknula zaslijepljujuća zelena svijetlost praćena zlokobnim hujanjem. Pramenovi kose pali su mi preko lica zbog nagle kretnje. Bellatrix me još uvijek strijeljala pogledom, ali nisam dopustio da me njegova silina slomi – ja sam slomio nju. Kut usnice joj je zadrhtao, blistava crna kosa zavijorila u zraku, lijepo lice je poprimilo izraz shvaćanja… Uspravio sam se, očiju prikovanih za Bellatrix. Zatim je pala. Tijelo joj se graciozno izvilo u padu, korzet savršeno prianjao uz struk, crna, viktorijanska haljina sablasno je zalelujala – mukli je tresak okončao poetičnost. Bellatrix Nightroad bila je mrtva. Slomljena, uništena, ali čak i u smrti prekrasna. Otrovni siktaj koji je ispljunuo smrtonosnu kletvu još mi je uvijek pržio grlo. Nisam mogao gutati. Nisam je mogao gledati. Ukočeno sam podigao pogled, ugledavši četiri prilike pred sobom. Četiri poznate prilike. Eric je pridržavao Annu. Oboje su imali zaprepaštene izraze na licima. Ericov je sako bio poderan, kosa raščupana, ali i dalje je bio visok, uspravan i prekrasan – baš kao i Michael. Michaelove su ruke bile uprljane krvlju. Najljepše sam lice ostavio za kraj. Amy me promatrala nešto manje zgranutim, a više zabrinutim pogledom. Bijela joj je haljina bila umrljana grimizom na ramenu, kosa razbarušena, ali inače je bila savršena kao i uvijek. Nisam ni shvatio kad sam sišao sa stola, ne želeći pogledati ni plamenove koji su još uvijek lizali Jamesovo truplo, ni Bellatrix, koja više nikad neće doći po mene. Tišina je bila strašna – slamala me. U tom je trenutku kroz vrata upala još jedna prilika. Sitna djevojka kovrčave kose u plavoj koktel-haljini. Sarah je potrčala prema meni i zagrlila me. „Oh, Luke…“stala je jecati, „Oh, Luke, dobro si! Hvala Bogu!“ „Sarah,“ rekao sam promuklo, „što to…dopusti da ti objasnim.“ Podigla je pogled prema meni i odmahnula glavom, potresajući svoje kovrče. „Nemoj. Nije važno što si. Bio ti čarobnjak ili vampir – nije važno, Luke.“ „K-k-kako znaš?“ mucavo sam je upitao. „Vidjela sam što se dogodilo u muzeju, Luke…sad znam i da su Amy, Michael i Eric vampiri…i da je Anna vještica.“ Gledala me svojim lijepim, velikim bademastim očima. „Neću nikome reći. Nikad. Obećavam ti“, dodala je, blago se osmjehnuvši. Primila me za ruku i povukla za sobom. Nisam joj dopustio. „Što je bilo, Luke? Hajde da se vratimo“ zbunjeno me pogledala. „Ja…Sarah, oprosti, ne mogu“ protisnuo sam, zadržavajući suze. Zato se njezino lice bližilo prkosu. „Ne pričaj gluposti“ rekla je jetko, „hajde, Luke, idemo.“ Pogledao sam u pod. „Idemo“ ponovila je molećivo i opet me potegnula za ruku. Stajao sam kao ukopan. „Idemo“ još je jedanput ponovila, ovaj put šaptom, jedva mi tresući ruku, a ja sam vidio da su joj se oči opet ispunile suzama. „Sarah, ja se više neću vratiti. Ne mogu se vratiti. Nitko neće zaboraviti što su vidjeli večeras…“ glas mi je prepukao. Nastavila me probadati svojim lijepim očima ispunjenim suzama. Gledali smo se gotovo jednu cijelu minutu, a onda me opet zagrlila. „Nedostajat ćeš mi, Luke“ stala je jecati. „I ti meni, Sarah. I ti meni. Jako“, još sam zadržavao suze. „Pozdravi mi Mikea, može?“ dodao sam, ne bih li je oraspoložio. Šmrknula je i odvojila se od mene. „Volim te“, rekla je bezglasno, a onda se okrenula. U zraku su zablistale biserne suze. Sarah je potrčala prema izlazu, ne želeći me više pogledati, odupirući se napasti da me odvuče van. Prije no što je nestala s vidika, učinilo mi se da sam čuo još jedan otegnut jecaj.

ponedjeljak, 19.05.2008.

Epifanija 16: Epifanija Stao sam slušati, priljubljen uza zid tog kratkog hodnika koji je zapravo više bio niša, kako me nijedno od njih ne bi primijetilo. „Nemoj sad time razbijati glavu, Anna, dušo“, rekao je James svojim hipnotičko mirnim glasom, „uživaj u večeri.“ Otpio je gutljaj grimizne tekućine iz pehara, valjda vina. Anna ponovno nije ništa rekla, zadržavajući na licu ledeni izraz. Nastupila je neugodna tišina, a ja sam malo bolje promotrio stol. Bio je apsolutno pretrpan. Bilo je previše hrane. Odresci, piletina, janjetina, biftek, salate, prilozi, kolači, torte, sladoledi, sorbei, desertne kreme, vina, žestoka pića i tako dalje. U pravilnim su razmacima na stolu bila raspoređena tri velika svijećnjaka u obliku zmajeva s tri glave – svaka je glava bila istegnuta uvis, razjapljenih ralja, a iz njih su sukljali dugi, tanahni plameni jezici. Jamesov je glas prekinuo moje promatranje prostorije: „Anna, srce, htio sam te pitati, sjećaš li se svoga djetinjstva?“ Anna je podigla pogled, a u njemu sam osim ledenog gnjeva sad iščitao i zatečenost. Spustila je pribor za jelo, iako uopće nije jela i nastavila buljiti u Jamesa. Izgledala je lijepo; nosila je jednostavnu, crnu satensku haljinu, a kosa joj je bila valovita, podignuta crvenim vrpcama, a onda je slobodno padala po leđima. „Trebao bih biti precizniji“, nastavio je James, „sjećaš li se mojeg malog posjeta prije mnogo godina?“ Anna je stisnula čeljust, a gnjev je zračio iz njezina pogleda. „Dakle?“ upitao je James nevino. Samo je odsječno kimnula. James se nostalgično zahihotao: „Oh, da…bilo mi je zadovoljstvo upoznati tvoje roditelje. Šarmantni ljudi“, dodao je. Annino je lice bilo pretrpano emocijama, rastrgano između gnjeva, zaprepaštenosti, šoka i očaja. Vidio sam da joj nevjerojatno svijetle oči počinju nekako sjajiti. Sjetio sam se priče koju mi je ispričala u svom uredu. Priču o tome kako je James ubio njezine roditelje. Sama pomisao na to me jedila. Stresao sam se, osjećajući ništa do gađenja prema Jamesu. „Tvoj otac…šteta što ga nisam stigao bolje upoznati…no, barem je brzo skončao, zar ne?“ nemilosrdno je nastavio James. Bojao sam se pogledati u Annu pa sam zadržao zgađeni pogled na Jamesu, kako mu lice odiše zlobnom nasladom. „A ti si bila jednostavno preslatka. Najljepše dijete koje sam vidio…šteta što si potomak takve gamadi…“, promrsio je, a ja sam i dalje gledao u njega, osjećajući kako mi se gađenje pomiješalo s gnjevom. Htio sam ga ubiti. „Izrasla si u prekrasnu djevojku Anna, zbilja jesi. Slična si svojoj majci…Ah, draga Elizabeth…“, opet se nostalgično zagledao u daljinu, a na usnama mu je titrao zloban smiješak. „Moram ti reći, Anna, majka ti je bila odlična plesačica.“ Ovaj put sam pogledao Annu. Njezino je lice bilo napeto, gnjevno, a u očima su joj, kao i onom prilikom kad je meni ispričala svoju priču, blistale bijesne suze. „Odlična plesačica“, ponovio je i nasmijao se onako za sebe. Dobro sam znao što je učinio njezinoj majci kad su plesali…i nisam mogao vjerovati što čujem. Naslada je u njegovom glasu bila odurna. Nikad u životu nisam osjetio takav prezir. „Žao mi je što je tako moralo završiti“, nastavio je nimalo pokajnički, „ali to je politika.“ Anna je izgledala kao da je na rubu živčanog sloma. Tresla se, a onda joj se jedna suza prelila i kliznula niz lice. Najviše sam na svijetu htio da je sad mogu zagrliti, da mogu biti tu za nju, ali bio sam primoran samo tako gledati kako je ubija vlastiti očaj. „Oh, nemoj mi plakati, srce. Obećavam ti da nećeš ništa osjetiti“, rekao je James, i dalje je smješkajući. Anna je odmahnula glavom, potresajući valove svoje vrane kose. Šmrknula je i prezirno rekla: „Gadiš mi se. Gadiš.“ Jamesov se izraz lica nije promijenio, samo je suosjećajno kimnuo: „Nisam očekivao od tebe da shvatiš.“ „Da…da shvatim?“ upitala je Anna zgranuto. „Da, Anna, srce. Moraš shvatiti. Tvoji su se roditelji zalagali za pogrešnu stvar. Htjeli su skrenuti ljude na krivi put.“ To je Anni izbilo zrak iz pluća. Blenula je i rekla: „Krivi put…krivovjernici.“ James ju je pogledao s malo više zanimanja: „Da. Tako je. Krivovjernici“, rekao je svojim otmjenim, dubokim glasom, „Hereza nikad nije umrla, Anna. I nikad neće. Iskorijenit ću sve koji mi budu stajali na putu.“ Dakle, svi su bili heretici. Krivovjernici. Svi osim nekoliko ljudi koji su podupirali njegov režim trebali su biti uništeni ili preobraćeni. James je bio poremećen. Poremećen. Jednako kao i Bellatrix. Bio je nacistički gad, neodoljivo me podsjećajući na Adolfa. Bilo mi je doslovno zlo od njega. Želio sam mu smrt. Bolnu smrt. Više od svega. Učinilo mi se da sam čuo zvukove treskanja iza sebe, negdje daleko u hodniku. Ignoriravši ih, opet sam pogledao Annu. Žmirila je, izgledajući kao da se pokušava smiriti. „Hajde, hajde Anna. Moćna si vještica. Zato sam ti odlučio prirediti ovu raskošnu večeru. Pridruži mi se, srce, i nećeš stradati. Zajedno ćemo podijeliti svijet.“ Rekao joj je James gorljivo, prvi put zvučeći živo, emotivno. Anna je otvorila oči. Otjerala je suze. Izgledala je odlučno. Kad je progovorila, glas joj je bio smiren: „Jamese…cijelo sam ovo vrijeme htjela jednostavno da odeš. Da me pustiš na miru i da se nikad više ne vidimo.“ Zastala je i uprla silinu svojeg pogleda u Jamesa. „Izgleda da sam doživjela epifaniju“, dahnula je. Zamahnula je rukom pred sobom, istovremeno ustajući iz svoje stolice. Njezin pribor za jelo, tanjur i pehar su poletjeli sa stola, razbivši se na podu i zidu. Obuzeo me snažan osjećaj deja vua. Anna se popela na stol i počela hodati. Stvari su se izmicale pred njom, jela, boce, pladnjevi, čaše, posude…sve joj se micalo s puta i letjelo na svoju stranu. Iza nje je ostao samo čisti stol. Lice joj je bilo odlučno i mračno. Nisam vidio Jamesov izraz lica jer sam imao oči samo za nju, u šoku gledajući kako se moja vizija napokon ostvaruje. Prizor je bio impresivan. Zveckanje se nastavilo;sva je ta hrana letjela preko prostorije uz svoj pribor, vilice, žlice, noževi, butelje, visoke čaše, kutlače, zdijele… Zveckanje je stalo kad je Anna došla na kraj stola. Stol je sad bio potpuno prazan – izuzev jednog svijećnjaka u obliku troglavog zmaja. Anna je pružila ruku Jamesu, uhvatila ga i povukla ga na stol. „Hajde da vidimo jesam li još što naslijedila od majke“, rekla je, a onda su se ona i James stali vrtjeti u krug, njezina ruka na njegovom vratu, a njegova ruka na njezinom struku. Plesali su preko cijelog stola, izgledajući komično, ali nekako jezivo. James je bio zabezeknut. Iako mu je kosa bila pomno raskuštrana, odijelo čisto i tamno, držanje savršeno, oči su mu bile čudne; gotovo kao da se boje. Snažno su se zavrtjeli preko stola, a onda se Anna nastavila okretati, držeći ga za ruku.Ispružila je drugu ruku i uperila je prema svijećnjaku. Jedan je dugi plameni jezik poletio preko stola – i pogodio Jamesa. Cijelom se dvoranom prolomio stravičan vrisak, još gori od Marcovog kad sam ga mučio. James se pretvorio u buktinju. Ovili su ga jarki narančasti plamenovi. Njegovo se lijepo lice izobličilo u vatri. Snašao ga je isti kraj kao i Anninu majku. Bolna smrt. „BELLATRIX!“ ispaćeno je vrisnuo, „BELLA! BELLA!“ Srušio se sa stola i nastavio gorjeti, ne dajući od sebe više ni glasa. Narančasti su plamenovi divlje sukljali uvis, a Anna je zaprepašteno zurila u njih. Izašao sam joj pred lice, vjerojatno jednako zatečen. „Luke…“, protisnula je, a onda se spustila sa stola i bacila mi se u zagrljaj, jecajući. Snažno sam je zagrlio, govoreći: „Gotovo je, gotovo je. Ne brini, gotovo je.“ Plamenovi su zadrhtali kad se dvoranom prolomio ženski vrisak užasa. Bellatrix se pojavila u prostoriji, okupana tracima crnog dima. Haljina, kosa i ruka više joj nisu bile opržene na mjestima gdje ju je okrznuo moj ognjeni lanac. Ali nije to bilo važno. Lice joj je bilo izobličeno od silnog gnjeva i boli. Izgubio se gotovo svaki trag njezine ljepote. Znao sam da je ovo posljednja stanica, ali riječi koje sam uputio Anni kao utjehu nisu bile istinite. Ipak nije gotovo.

subota, 17.05.2008.

Dvorac 15: Dvorac Okrenuvši leđa svima, nisam više vidio tko pobjeđuje, a tko gubi. Ipak, učinilo mi se da je iz novog plesa nestao slap tamnocrvene kose. Pohitao sam prema masivnim vratima dvorca koja su se sad tek malo jasnije ocrtavala na masnom, crnom obrisu zamka zbog bljeskanja čarolija. Činilo mi se da trčim cijelu vječnost, da se vrata cijelo vrijeme udaljavaju od mene, a onda sam stigao pred sama vrata i zastao. Bila su golema. Bila su visoka petnaestak metara i zašiljena pri vrhu. Bila su izrađena od masivnog drva koje je bilo pomno izrezbareno u tisuću detalja i oblika koje sad nisam bio u stanju proučiti. Nisu imala kvaku, samo golemi zvekir u obliku vodorige izrađen od bakra na svakom krilu. Sa svih su strana klijali debeli lanci, povezani u bakrenasto zelenim karikama, spajajući se u jedan golemi bakreni lokot nalik na grb, ukrašen lijepim viktorijanskim vijugama. Ključanica je bila prevelika da bi u nju stao ikoji iole normalan ključ, tako da sam odlučio ne gubiti vrijeme. „Bombarda!“, siknuo sam, a lokot se razletio uz glasan prasak; stotine sitnih bakrenih komadića poletjeli su kroz zrak, ali onda su se zaustavili, lebdeći, okrećući se oko svoje osi. Lanci su se povukli uz zvukove zveckanja i uskoro iščezli. Požurio sam naprijed. U zadnji sam se trenutak odupro porivu da posegnem za zvekirom. Lagano sam gurnuo vrata; oba su se krila počela otvarati, tiho, gotovo bešumno. Zakoraknuo sam preko praga i ušao u dvorac Lachrimae. Začuo sam zveckanje pa sam se okrenuo; lanci su se opet povlačili prema sredini vrata, a lokot se opet spojio u cjelinu – a onda su se vrata zatvorila. Savršeno. Odavde više ne izlazim. Okrenuo sam se opet prema unutrašnjosti i najednom se sve promijenilo. Stajao sam u velikom, širokom i još dužem hodniku kojem nisam vidio kraj. Bilo bi posve mračno da zidove nisu obasjavale baklje u svojim metalnim svijećnjacima, dajući prostoriji neki mutan, zlatni sjaj. Zidovi su bili goli, prazni, pod također, izrađen od čistog, hladnog kamena, a strop je bio sazdan od greda u obliku šiljastih lukova, onakvih kakvih ima u svakoj gotičkoj crkvi. Bio je visok i nepregledan, gotovo nevidljiv zbog toga što baklje nisu osvjetljavale do takve visine. Bilo je i hladno – neprirodno hladno, unatoč treperavom plamenu baklji. Trebalo mi je nekoliko nemjerljivo dugih trenutaka da shvatim koliko je ovdje zapravo jezivo; pucketanje vatre bi odjeknulo poput sablasnog šapta, poput glasa utvare koja klizi ispod tih visokih greda. Progutao sam knedlu, a onda počeo hodati. Nije me bilo strah, barem ne dvorca. Bio je prostran i zagonetan, to mi nikad nije smetalo. Tišina je bila nepodnošljiva. Parala mi je uši – bila je to najglasnija tišina koju sam u životu čuo. Napokon, kad sam počeo hodati, moji su koraci odjekivali prostorom nekim nedefiniranim zvukom, sličnom kuckanju… Nisam znao koliko sam dugo hodao, ali koliko god vremena da je prošlo – ništa se nije mijenjalo. Hodnik je bio sablasno identičan na svakom dijelu.Baklje su bile postavljene u pravilnim razmacima, na zidovima se nigdje nisu ocrtavala vrata. Zabavljao sam se time što sam promatrao u kojim bi se oblicima izvitoperio moj dah kad bih izdahnuo; bilo je dovoljno hladno da se to postigne. Bilo mi je drago što sam odjenuo sve crno; bit ću manje upadljiv, čak i ako me netko počne pratiti ovdje. Ali sve je bilo tako tiho, tako mirno – uznemirujuće mirno. Bila je tu i dobra strana mira i tišine – mogao sam napokon razbistriti misli i sagledati što se sve dogodilo u proteklih pet sati: Prvo, stajao sam u predvorju muzeja, diveći se Amynoj ljepoti, Anninoj mračnoj eleganciji i mnoštvu koje se okupilo na proslavi. Drugo, svi smo se dobro zabavljali, čavrljali o koječemu, o kojekakvim nebitnim sitnicama uz šampanjac u ruci. Ugodno sam razgovarao sa Sarom i Mikeom, učvršćujući naše prijateljstvo. Nebo je postalo vedro, nisam smio zaboraviti prisjetiti se tog veličanstvenog pogleda na nebo s onog balkona. Treće, svijetla su zatreperila i pristigao je James, čestitao mi rođendan, ubio jednog starca i oteo Annu. Svi su ljudi tamo posvjedočili nečemu što ne viđaju ni u filmovima fantastičnih avantura. Svi su mi se maknuli kao da sam nakaza kako bih prošao između njih. Bio sam siguran da će me zgranuti pogled koji su mi uputili Sarah i Mike zauvijek progoniti. Četvrto, stigla je Bellatrix s dvoje pomagača, a jedan od njih je bio vampir koji me pokušao uspavati prije pet mjeseci. Borili smo se, oživio sam brončanog zmaja vrijednog mnogo, mnogo desetaka tisuća nečega. Bellatrix je otišla, a onda sam mučio Marca da bi ga Eric naposljetku uništio. Peto, stigao sam ovdje. Napalo me troje mrtvih bića, Victoria me gotovo ubila, da bi na kraju ona uništila Emily. I tako sam se našao u ovom hodniku, pokušavajući spasiti Annu. Taj mi se kratki filmić stvari koje su se dogodile večeras učinio strašnim, groznim, pogotovo kad mi je do svijesti doprla informacija da je Emily doista mrtva – više se nikad neće vratiti i više nikad neću vidjeti slap njezine ognjene kose. Htio sam spasiti Annu. Moj mi se bijedan pokušaj sad učinio strašno blesavim; pa što ja točno mislim učiniti? Kako je mislim spasiti? Kako sam mogao i pomisliti da sam dorastao izazovu? Bio sam još dijete. Blesavi dječak koji se odviše junači. Dijete koje je doživjelo tešku nepravdu i nesvjesno traži osvetu dok ga proganja poremećena teta –član obitelji koji ga više od svega želi ubiti. Opet sam osjetio da su mi oči vlažne, ali sjetio sam se obećanja koje sam si dao: više neću plakati. Suzdržao sam se. Uzdahnuo sam i nastavio, ne znajući koliko sam stotina metara prevalio, odjednom se našavši pred velikim kamenim stubištem. Bilo je široko, a stube su se penjale uvis, vidljive zbog toga što su baklje bile postavljene uz rukohvat. Sve je ostalo bila tama, pa je prizor bio prilično jeziv. Stubište je izgledalo kao da se penje u mrak, u bezdan. Krenuo sam, ne osjećajući nikakav napor. Odlučno sam grabio preko kamenih stepenica, otjeravši misli iz glave. Stepenište je bilo dugo, opet sam izgubio pojam o vremenu. Našao sam se pred velikim vratima, iako mnogo manjim od ulaznih. Bila su ukrašena istim takvim uzorkom, ali na ovima nije bilo ni lanaca ni lokota. Bio sam zabrinut što ne osjećam strah. I nisam ga osjećao. Nije bilo pretjeranog razloga za strah…osim možda zbog smrti, ali s njome sam se već odavno pomirio. Tišina se odjednom rasplinula; s druge sam strane vrata začuo glas. Prislonio sam uho vratima i poslušao. „…bilo očito da neće stići po tebe.“ Rekao je uglađeni muški glas koji sam lako prepoznao kao Jamesov. „Nadam se da neće“, odvratio je veličanstveno hladan glas. Anna. Osjetio sam da mi se oči šire. „Znaš, zapravo nikad nisam bio sklon ideji da ga se ubije. Bila bi šteta.“ Nastavio je James, a ja sam shvatio da govori o meni. Anna nije ništa odgovorila. „Pa, onda smo imali sreće što ga Bellatrix nije ubila danas, zar ne? Uspio sam je nagovoriti da se smiri. Ipak, jedna će se smrt dogoditi večeras…“ sugestivno je ostavio rečenicu nedovršenu, a meni su trnci prostrujali hrptom. „Ma nemoj“ odvratila je Anna jezivim glasom prepunim ledenog gnjeva. „O, da,“ dahnuo je James, „morat ću opet provoditi…nazovimo to čistke. Svi koji mi se neće htjeti prikloniti…hja, znaš već što ih očekuje. A ti ćeš, draga moja, službeno otvoriti te čistke.“ Zlobno je završio. Anna je opet prešutjela. „A onda, ako se tvoj prijatelj neće prikloniti nama, Bellatrix će imati slobodne ruke da učini s njime što hoće.“ „Tako…onda ga smatraj mrtvim.“ Odvratila je Anna, ovaj put mrvicu gorljivije. Sad se James odlučio za tišinu. Osjetio sam da mi je ovo prilika pa sam se odlučio prikrasti. Nečujno sam odškrinuo vrata i provukao se kroz njih. Našao sam se u malom hodniku koji je ubrzo završavao. Napravio sam nekoliko koraka, a onda se ukočio od šoka. Gledao sam u onu istu gotičku prostoriju iz svoje vizije. Bila je prostrana, obasjana istim zlatnim sjajem kao i hodnik. Prostorijom se prostirao dug, najduži stol koji sam ikad vidio, pretrpan hranom. Stolice su bile poredane cijelom dužinom stola, ali samo su dvije bile zauzete, na začeljima. James i Anna sjedili su nasuprot jedno drugome, a iznad njihovih glava su se uzdizali visoki gotički vitraji. Nastavak slijedi sutra...

srijeda, 14.05.2008.

Kosa 14: Kosa boomp3.com Jarkozeleni plamenovi su iščezli i ostavili me u tami. Osjetio sam kako mi se blagi, hladni povjetarac isprepliće s kosom, podižući je, kako mi ježi kožu. Podigao sam pogled, osjetivši nalet strahopoštovanja prema prizoru koji sam već mnogo puta vidio, ali ipak ga još nikad nisam doživio tako intenzivno; Zemlja je bila hladna i crna, nebo također, iako probodeno tisućama rupica obasjanih blistavim, srebrnim sjajem. Preda mnom se prostirala uska stazica, jedva vidljiva u tami, a na vrhu brežuljka, čak i u ovoj noći bez mjeseca, impresivno je stajao splet tamnih, visokih, šiljastih kula, dvorac Lachrimae. Stajao sam mirno, gledajući dvorac koji se kočio na brdu, dvjestotinjak metara od mene, zaboravivši na trenutak zašto sam uopće ovdje. Morao sam se požuriti, znao sam da Craneovima neće trebati mnogo da me pronađu, ali morali su se pobrinuti za goste i predvorje, što mi je davalo malo vremena. Pokrenuo sam se. Hodao sam ravno, a tišina je oko mene vrištala; čuo sam samo škripu svojih cipela kad su hodale po usahloj zemlji. Jedva sam i primijetio kad sam nagazio na nešto meko i zrnato. Napravio sam još nekoliko koraka, a onda se okrenuo, zaprepašteno shvativši da se u tami na zemlji naziru dvije pepeljaste hrpe i jedna velika crna mrlja, koja je izgledala kao…truplo. Zaprepašteno sam stao gledati kako se sve tri stvari počinju micati. Kao da ih je moja prisutnost pokrenula. Sablaznio sam se kad su dvije hrpe pepela poletjele u zrak i počele se izvrtati u mutnim vrtlozima, oblikujući visoke ljudske siluete. Odjednom sam gledao u dvije lijepe prilike, jednu mušku, jednu žensku, blijede tako da se svjetlost zvijezda lagano odbijala od njihove kože. Zgranuto sam pogledavao od visokog muškarca crne kose, isklesanog torza i četvrtaste vilice do lijepe, vitke žene duge, tamnocrvene kose. Oboje su nosili crne hlače, a žena i crni topić. Edward i Victoria lakomo su me odmjeravali. Dvoje vampira koje je umrlo prije više od pet mjeseci sad se vratilo da me srede, ali nešto nije bilo u redu; oči su im bile mutne, mliječnobijele, kao presvučene nekom sluzavom ovojnicom. Shvatio sam da se nisu vratili u život; bili su tek začarani, obavljali su ulogu marionete bez svoje volje i mozga. Bili su mrtvi, ali hodali su i kretali se sa samo jednom namjerom – mojom smrću. Toliko me zaokupilo promatranje tih dvaju savršenih tijela da nisam ni primijetio truplo koje je stajalo malo iza njih, bez mogućnosti da se potpuno ispravi. Počelo se kretati, grotesknim, nezgrapnim koracima, kao da ih ne može potpuno kontrolirati. Čim je prišlo bliže, cijelo mi je tijelo prožeo stravičan drhtaj. Zadrhtio sam zbog dvije stvari: Prvo, truplo je bilo pomalo trulo, gdjegdje s otvorenim ranicama na kojima je stajala crna krv, odjeće izgrizene moljcima, traperice u stanju raspadanja, koža je bila opuštena, imala je bolesnu, mrtvu nijansu između plave i ljubičaste boje. Taj me dio zgadio. Drugi me pak dio prestravio; prepoznao sam tu priliku. Prepoznao sam taj iskrivljen nos, tu plavu kosu, taj neizbrijan obraz, žućkaste zube koje je iskesio i inače lijepo lice, sad odurno, mrtvo. Logan mi se postojano približavao, lica iskešenog u zloban smiješak, iako su mu oči bile zamućene kao i vampirima koji su stajali uz njega pa sam znao da me ne može prepoznati. Da je mrtav. Tek kad mi se približio na tri pedlja, osjetio sam dah truleži od kojeg mi se želudac izvrnuo i primijetio sam dugu liniju povučenu preko njegovog vrata ukrašenu skorenom krvi – potez koji je napravila Emily kad mu je odrubila glavu. Nisam bio u stanju pomaknuti se, iako su me sekunde dijelile od smrti. Pomislio sam na Annu, shvativši da ne znam što se događa s njom. To mi je pomoglo da se priberem pa sam se brzo okrenuo na peti i stao trčati prema mračnom, lijepom dvorcu. Nisam napravio ni pet koraka, a za nogu me uhvatila hladna ruka. Pao sam potrbuške, ogrebavši si bradu. Okrenuo sam se i vidio Logana, lica i dalje iskešenog u grimasu, kako puzi po podu i penje se na mene. Opet me zapuhnuo oduran, mrtvi smrad i primijetio sam njegovo lice na samo pedalj od svoga, zgrozivši se zbog toga što truplo leži na meni, upalih obraza, obješene kože, prorijeđene kose… „Sempra!“ procijedio sam kroz stisnuto grlo, a Logana je pogodila moja čarolija, probadajući mu prsa, odbacujući ga s mene. Poletio je kroz zrak, kroz mrak, izvijajući se poput slomljene lutke, a onda mi je nestao s vidika, ali čuo sam da je pao uz mukli tresak. Jedva sam se i uspravio, a preda mnom su se stvorili Edward i Victoria, oboje gotovo savršeni. Jedino što ih je nagrđivalo bili su ožiljci. Victorijin je stajao točno na onom mjestu gdje ju je prije pet mjeseci pogodila moja kletva, iznad grudi, a Edwardov posred trbuha. Dočarao sam proziran štit, a onda dao petama vjetra, znajući da nemam nikakvih šansi da stignem do dvorca prije njih. Nego što; ni dvije sekunde kasnije, probili su čaroliju i svaki mi je stao s jedne strane – Edward odostraga, a Victoria ispred. Nijedno od njih nije disalo, nijedno od njih nije ulagalo baš nikakav napor u namjeri da mi stanu na kraj. Nisam ih imao vremena oboje srediti pa sam podigao ruku iza sebe i promrmljao inkantaciju; Edward je odletio unatrag, a njegov je sraz s tvrdom zemljom zazvučao poput pucanja stijene. Victoria se već bacila na mene; pribila me uz tlo, a njezina mi je crvena kosa pala u lice. Okovala mi je zapešća svojim šakama koje su me pržile hladnoćom, ali vidio sam samo njezino lice – njezine oči, slijepe i ugasle, bez žara života, bez grimiza kojeg sam se tako dobro sjećao. Znao sam da mi stiže kraj – brzi kraj, ali nisam zbog toga osjetio žalost. Bio sam tužan jer me nijedno od njih nije bilo u stanju prepoznati. Kad me već moraju ubiti, bilo bi mi draže da sam vidio kako im šok prelazi licem kad me ugledaju, da su znali s kime se bore, da su znali koga će to ubiti. Naročito Victoria koja mi je bila dužna – sad će se osvetiti, ali ona toga nije bila svjesna. Victoria je otvorila usta i otkrila svoje blistave bijele zube. Zapuhnuo me hladni dah. Svi su zubi bili pravilni, a onda su se njezini očnjaci stali istezati, postajući dugi i šiljasti koljači. Disao sam brzo, prestravljeno, preklinjući u sebi za brzu, bezbolnu smrt. Pognuvši glavu, dotaknula mi je vrat, a ja sam osjetio dvije hladne oštrice kako klize po njemu, napipavajući žile, napokon se zabijajući su moju meku kožu. Nisam ni osjetio bol kad sam shvatio da Victoria više nije na meni; osjetio sam dvije sitne kapi krvi kako mi klize niz vrat iz mjesta gdje su Victorijini očnjaci tek proboli moju kožu. Odvratio sam pogled, a onda vidio dvije crvenokose žene u okršaju. Jedna je imala tamnu, krvavocrvenu nijansu kose – Victoria. Druga je imala blistavu crvenu boju kose – boju rubina, boju ciglaste vatre, tako žive da je izgledala kao da gori – Emily. Dva su vampira plesala, oba smrtonosna i snažna, a ja sam ih razlikovao samo po bojama kose koje su se sad stopile u kovitlac koji je tek katkad zabljesnuo pod svijetlosti zvijezda. Osovio sam se na noge, nesigurne i klimave i pogledao niz stazu; Stigli su i Craneovi, ali pristigli su i drugi mračni čarobnjaci. Vidio sam Loganovo obezglavljeno truplo kako leži nepomično na zemlji, vidio sam Amy kako se graciozno kreće izbjegavajući Edwardove nasrtaje, vidio sam Erica u okršaju s još jednim pristiglim čarobnjakom i vidio sam Michaela kako se bori protiv čarobnjaka koji je prije bio s Bellatrix i Marcom u muzeju. Nisam htio da se dogode nova ubojstva, ali nisam imao nikakvog utjecaja na to pa sam se opet okrenuo prema dvjema vampiricama u borbi. Victoria je izletjela iz vihora i udarila o zemlju uz snažan prasak, stvarajući krater. Emily se obrušila na nju, iskešenih očnjaka, spremna da je dokrajči. Gledao sam u Emilyno lijepo srcoliko lice, nevjerojatno crvenu kosu, sjećajući je se kao moje ljudske prijateljice. Te su dvije osobe imale malo zajedničkog, ali obje sam ih volio kao sestre. Emily je divljački povukla Victoriju iz kratera i bacila je u zrak. I sama se vinula u visine, a obje su se kretale tako brzo da su izgledale kao da lete. Iza njih je titralo samo crno nebo, obasjano zvijezdama, a ispod njih se kočio crni gotički dvorac. Iz kovitlaca je naglo nestala blistava nijansa crvene boje. Ostala je samo tamna, krvava boja Victorijine kose. Vidio sam kako se prema tlu obrušava pješčanosiva prilika mlade žene. Emily se izvila u zraku poput akrobata, u elegantnoj figuri, a onda je udarila o tvrdo tlo i raspala se poput kule od pijeska. Oblak prašine je ostao lebdjeti iznad mjesta gdje je pala, a onda sam vidio samo Victoriju kako doskače na zemlju, iako je izgledala nekako iskrivljeno; nije se mogla ispraviti, a jedna joj je noga bila izvinuta pod čudnim kutom. Užas mi je prožeo tijelo, nesnosan pritisak pao na pluća i srce. Osjećao sam da ću se raspasti, da ću prepuknuti kao Emily, nestati u hrpi pepela i pijeska. Emilyna je vatra ugasla, njezina je kosa posivjela kao i sve ostalo – Emily je bila mrtva. Spoznaja me pogodila poput metka, izbivši mi dah iz pluća, a mozak mi je pomutila tuga i šok. Začuo sam razjareno režanje iza sebe i naglo se okrenuo; Michael je potegnuo dug potez rukom, odrubljujući svome protivniku glavu; Kroz zrak se zakotrljala muška glava, a iz vrata je šiknuo mlaz tekućih rubina. Ipak, Michael nije mario za to. Poletio je na Victoriju, sudarivši se s njom uz glasan prasak. Ples se nastavio, ali ja sam sve izbio iz glave. Borbu, Logana, Edwarda, Victoriju, Emily i sve ostale. Potrčao sam prema dvorcu, sjetivši se svoje namjere, svog zadatka, jureći prema svojoj sudbini, jedva svjestan opasnosti kojoj se izlažem.

nedjelja, 11.05.2008.

Sadizam 13: Sadizam Trebalo mi je nekoliko dugih trenutaka da shvatim kako je to napokon to. Iz ovog dvoboja će samo jedna osoba izaći živa. Ili Bellatrix…ili ja. Ta je dvojba bila riješena negdje u mojoj podsvijesti. Bio sam potpuno svjestan da je Bellatrix ovdje, lica obasjanog fanatičnim žarom, kako ispaljuje kletve i čarolije, da me postojano nadvladava i da će uskoro slomiti moj bijedan otpor. U glavi bi mi povremeno bljesnule vizije, ometajući me u borbi za goli život. Vidio sam samo Annu i Jamesa u spletu blještavih mlazova, baš poput mene i Bellatrix. Jedina je razlika bila što je Anna Jamesu pružala jak otpor. Zapitao sam se: Branim li se ja istinski? Želim li pobijediti ovdje? Ako odustanem, sve će biti gotovo vrlo brzo, u slučaju da me Bellatrix ne kani mučiti, ali svejedno, sve će biti gotovo. Moći ću napokon, napokon zauvijek zaspati. Vlastite su me misli prestravile te sam se prenuo iz delirija. Bellatrix mi je gorljivo dobacila: „Uživat ću kad te budem mučila…kad budem izvlačila i posljednji trzaj agonije iz tebe…“ mahnito se nasmijala, a ja sam prestravljeno održavao čaroliju štita između nas, gledajući u tu jadnu ženu, tako prekrasnu, a tako zaslijepljenu, tako ogorčenu nepravdom, tako opsjednutu osvetom. Negdje ispod plašta straha, osjetio sam ubod sažaljenja prema njoj. Sažaljenja. Nakon svega što je učinila. Nakon što je pobila pola naše obitelji, uključujući moju majku – svoju sestru – nakon što je poslala Logana da me se riješi (to nisam sto posto znao, ali bio sam prilično siguran), nakon Edwarda, Victorije i Marca …osjetio sam sažaljenje. „Žalim te, Bellatrix“ procijedio sam, a onda razbio čaroliju štita i zamahnuo rukom kao bičem; u zraku je iskrsnuo ognjeni lanac, načinjen od užarenih karika i sunuo poput pirane prema Bellatrix, omotavajući se oko nje, pržeći joj rubove haljine, nadlanicu, kosu… Vrisnula je i zamahnula rukom, a moj je lanac iščeznuo u oblačku dima. Tad se pokraj mene stvorio Eric, lica složenog u masku prisilne staloženosti, raskuštrane kose, a onda mi se pridružio u nadmetanju protiv Bellatrix. Obojica smo davali sve od sebe, ali ona nam je bila jednaka; ni na jedan trenutak nije stala napadati nas, ni na trenutak nije s lica izgubila taj mahniti, poremećeni izraz. Onda je netko doviknuo kroz režanje i mlazove svjetlosti: „Bellatrix, moramo ići, James nas treba!“ „Ne!“ vrisne ona „Ali Bellatrix, molim vas…“ propentao je Marco, a duga mu je smeđa kosa letjela oko lica dok se nastojao obraniti od Amy. Iskoristio sam taj jedan kratak trenutak njezine nepažnje i uperio kažiprst u velikog brončanog zmaja te grozničavo kriknuo: „Animato!“ Začuo se glasan tresak, kao kad bat udari o gong. Svi su u predvorju zaprepašteno promatrali zmaja koji je nepromijenjeno stajao na svom postolju, pripijenih krila i pognute glave; zatim je trepnuo. Začulo se muklo krckanje kad je izvinuo vrat uvis i razjapio svoje ralje. Raširio je svoja golema krila i uspravio se. Šokirano sam gledao u njega, a shvatio sam da to čine i svi ostali. Pribrao sam se, a zatim zamahnuo rukom prema Bellatrix, Marcu i onom čarobnjaku. Zmaj je slijedio moj pokret rukom i poletio; graciozno je plivao kroz zrak, tek rijetko zamahujući golemim brončanim krilima. Obrušio se na Marca. Ispruživši jednu nogu, prikliještio mu je torzo kandžama, a onda ga srušio na tlo koje je uz glasan prasak popucalo dok ga je zmaj gurao do kraja prostorije. Zmaj je pod čudnim kutom savinuo svoj gležanj, a njegova je noga pukla; kandže su i dalje držale Marca u klopci, tako da se nije mogao pomaknuti, ali zmaj se okrenuo i nasrnuo na čarobnjaka koji je bio uz Bellatrix. Ovaj je ispalio niz čarolija na zmaja koje su se odbile od njegovih brončanih prsa bez ikakvog rezultata, a onda ga je zmaj zgrabio raljama i odbacio ga na suprotan kraj predvorja; čarobnjak je udario o teški viteški oklop, srušivši se zajedno s njim uz gromoglasan tresak koji je ostao odzvanjati golemom prostorijom. Zmaj je lebdio iznad mene, a onda sam pogledao Bellatrix; na njezinu su se licu ocrtavali gnjev, zatečenost i čežnja. Uperivši rukom u nju, zmaj me poslušao i poletio poput strijele. Prostoriju je obasjala blještava svijetlost. Odjeknuo je glasan prasak, a onda je uslijedio niz novih tresaka metala o granitni pod. Gorostasna je gušterolika glava sletjela na pod i otkotrljala se do mojih nogu; ralje su još uvijek bile širom otvorene, spremne za napad. Odvratio sam pogled i vidio da je po predvorju ležalo mnogo brončanih dijelova: krila, kandže, hrbat, prsa, vrat, rep – sve razbijeno u mnogo sitnih dijelova. Moj je zmaj bio uništen. Bellatrix je stajala na istom mjestu kao i prije, ispružene ruke, zlobno se smješkajući. Zaustila je da nešto kaže, ali je onda samo zatvorila usta, okrenula se čarobnjaku i mahnula mu glavom u znak odlaska. Marco se u međuvremenu oslobodio zmajeve klopke i našao se na nogama, opet u onom mačkastom stavu, pripravnom za novi nasrtaj. Bellatrix me ponovno prostrijelila pogledom koji mi je jasno govorio da se ne moram zavaravati; još sam uvijek prvi na njezinoj listi za odstrel. Prije no što sam se snašao, buknula je u smaragdnim plamenovima; kovitlac tamne kose, lijepo lice i tijelo nestali su u ognju prije no što su odmakle dvije sekunde. Njezin je primjer slijedio i čarobnjak u crnoj pelerini. U predvorju smo ostali samo još mi i Marco. Lice mu je bilo napeto, oprezno, a onda se okrenuo prije no što će munjevito nestati. „NE!“ kriknuo sam, uperivši ruku u njegovo isklesano tijelo. Zrak je proparao prodoran vrisak; Marco se srušio na tlo, trzajući u agoniji, vrišteći užasnim, nezemaljskim glasom. „Kamo su otišli?“ vrisnuo sam. Samo se nastavio trzati i vrištati. „Odgovori mi! Gdje su?“ glas mi je nekontrolirano drhtao. Ponovio sam kletvu, mučeći ga, mrzeći se što to činim, mrzeći tu sadističku stranu koja je buknula u meni. „K…kod J-Jamesa!“ protisnuo je Marco između napada krikova. Smeđa mu se kosa rasipala po podu, a isklesani mišići torza i ruku tako su se napeli da su izgledali kako bi mogli pući svaki čas. „Kod Jamesa – gdje?“ nemilosrdno sam nastavio, opet ga proklevši, a sad mi se učinilo da sam iz dubine njegova tvrda tijela začuo škljocaj. „D-d-dvorac…“dahtao je, „d-d-dvorac…“ „Kakav dvorac? Odgovori mi! SAD!“ moji su se vrisci isprepleli s njegovima, ali njegovi su zvučali deset puta gore. Začuo sam zvukove hrskanja, kao da se lomi neki krhki kamen. Prekinuo sam kletvu i prišao mu, obuhvatio mu lice šakom i unio mu se u lice, sikćući: „Gade prokleti, odao si nas, zbog tebe su moji roditelji mrtvi! Odgovori mi ili – kunem ti se – zaklat ću te kao Victoriju!“ Oči su mu se raširile od straha, što je bilo prvi put da vidim vampira, tako nadmoćnog, lijepog i snažnog u takvom stanju, da mi jeca pod nogama dok mu gnječim utrobu. „RECI MI!“ još sam jednom vrisnuo, a glas mi je prepukao. Prostorija je odjeknula tim riječima još nekoliko puta, sve dok ih nije nadglasao još jedan stravičan vrisak koji se Marcu otkinuo iz grla. Začuo sam odurno drobljenje i pucanje, kao odron stijene. Očito sam mu nanosio bol koja mu je razarala tijelo iznutra. Vrištao je stravično. U glavi mi je iskrsnula nova slika – Anna je sjedila u maloj prostoriji oblijepljenoj zlatnim tapetama pred ogledalom, u crnoj haljini, kose učvršćene crvenom vrpcom. Iza leđa joj je Prišao James, zlobno se smiješeći, gladeći je po ramenima, šapćući joj, a ona je na licu imala izraz kao da joj je pomalo mučno… „L-Lachrimae!“ Kriknuo je, a ja sam prekinuo kletvu. Marco je ležao na granitnom tlu, trzajući se, jecajući. „Lachrimae“, dahnuo sam. Znao sam za taj dvorac. Čitao sam o njemu. Nalazi se blizu grada, na jednom brdu. Navodno je uklet, ali nisu ga rušili zbog njegove iznimne ljepote. Nitko nije živio u njemu sve od jedne plemićke obitelji koju su pronašli mrtvu unutra. Ta ubojstva nikad nisu razjasnili. „Da nisi ni pomislio“ zarežao je Michael, stvorivši se preda mnom, zažarenih očiju, stišćući svoju četvrtastu čeljust. „Moram pokušati“, rekao sam više sebi nego njemu, „moram je pokušati spasiti.“ „Mi idemo s tobom!“ javila je Amy, stajući uz Michaela. „Ne, neću vam dopustiti da ponovno riskirate svoje živote. Nećete…“ zastao sam. Iza sebe sam začuo gromko režanje. Munjevito sam se okrenuo, upravo na vrijeme da vidim Marcovu siluetu kako skače na mene, njegovi savršeni prsni i trbušni mišići su se napeli u skoku, planirajući moju smrt. A onda sam primijetio njegovu boju. Bio je sivkast, pepeljast, kao da je izrađen od pijeska. Njegove su oči izgubile svoj grimizni sjaj; zamijenila ih je siva boja. Iz grla mu se oteo još jedan promukli krik, a onda se razletio u oblaku pepela. Sitne su čestice lelujale u zraku, sve što je ostalo od Marca, a onda sam se ogledao oko sebe – i ugledao Erica kako stoji pet metara dalje, ispružene ruke i smrknuta pogleda. Znao sam da im ne mogu pobjeći ako počnem bježati, a ako nestanem u plamenima, već će me nekako izvući iz njih prije no što nestanem u njima. Bespomoćno sam gledao njihova odlučna lica, lica vampira, lica mojih prijatelja – lica moje obitelji. Željeli su me zaštititi, ali ja sam morao spasiti Annu. Prisjetio sam se nečeg što mi je Amy spomenula u našem prvom razgovoru prije mnogo mjeseci. Vampirima sunčevo svijetlo oslabljuje osjetila. Dovoljno jako svijetlo bi ih moglo zaslijepiti na trenutak. Morao sam im pobjeći, ali ne ih i ozlijediti. Još sam ih jednom obuhvatio pogledom, a onda kriknuo: „Solem!“ Svaki je kutak prostorije obasjala snažna, bijela svijetlost. Sakrila je Craneove od mene, onesposobivši ih barem na trenutak. Ne oklijevajući, dopustio sam da mi tijelo obuhvate plameni jezici, ližući moje obrise, pretvarajući se u lomaču, odnoseći me daleko od svijetla, na tamnu stazu što se prostirala preda mnom, ravno smrti u zagrljaj.

srijeda, 07.05.2008.

Nakaza 12: Nakaza Nisam se bio u stanju pomaknuti, čak ni kad je laganim, gipkim korakom krenuo prema meni. U cijeloj je galeriji vladala zaprepaštena tišina, ispunjena strahom, tenzijom i šokom. Osjetio sam kako Anna pokraj mene također nepomično stoji, kao zgromljena. James mi je prišao sasvim blizu, na pedalj-dva, a onda pružio ruku. Osmjeh mu je bljesnuo od arogantnog do prijaznog. Ne znam koliko sam ga dugo zaprepašteno gledao, ali siguran sam da je primijetio izraz pasivnog gađenja na mojem licu kad je izvinuo usne i odmaknuo ruku. Na trenutak je podigao obrvu, a onda se okrenuo od mene. „Anna, dušo,“ zaorio je njegov glas dvoranom, a ja sam se munjevito okrenuo prema Anni, „kako si?“ Anna je izgledala unezvijereno. Na licu joj se ocrtavao samo pravedan gnjev, a u očima su joj sijevale munje, kao da može ubiti pogledom. „Odlazi“ procijedila je, kao da pokušava zadržati kontrolu, „odmah.“ James se samo posprdno nasmiješio i okrenuo se mnoštvu. Gdje su Craneovi? Trebali bi biti tu. Nema ih, već bi bili uz mene da su tu… „Oprostite mi, molim vas, na ovako nepristojnom upadu“ prijazno se ispriča James pod krinkom pristojnosti, „ nećemo vam više smetati. Doviđenja.“ I jednim je brzim pokretom obujmio Annu oko struka i otišli su prema kaminu, a Anna se stala opirati mu. Stanje kamenog šoka u kojem sam bio se povuklo. Ispružio sam ruku i zaurlao: „Pusti je!“ Htio sam ispaliti kletvu, a onda sam začuo starački glas. Prema središtu plesnog podija trčao je onaj stari gospodin koji je prije tako gorljivo opisivao moj crtež, vičući treperavim glasom: „ Kako se usuđujete? Damu treba zamoliti za pristanak! Sramite se!“ James je izgledao kao da se dobro zabavlja, a onda je lijeno mahnuo rukom prema starcu. Prostoriju je obasjalo blještavo zeleno svijetlo, uvukavši se u svaki kutak. Nešto je s treskom palo na granitni pod. Starac je onemoćalo ležao na podu, potrbuške, raskrečen, kao da se srušio od previše čašica šampanjca. Nekoliko je žena vrisnulo, a ostali su povukli oštre udahe. Jamesove su oči zlobno zacaklile, a onda je uz zvuk ognja buknuo u zelenim plamenovima. Bespomoćno sam gledao kako se Anna uzalud nastoji izvući iz njegovog stiska. Prije no što sam uspio pojmiti sve što se upravo dogodilo, oni su se izobličili u divljoj buktinji i nestali. Sve je utihnulo. Okrenuo sam se prema gostima. Sve su oči u prostoriji bile uprte u mene. Nitko više nije mario ni za mrtvog starca na podu. Svi su željeli objašnjenje ili su željeli pobjeći. U gomili sam primijetio Saru i Mikea kako me zaprepašteno promatraju. Stao sam duboko disati, nastojeći ne hiperventilirati. Upravo je više od stotinu ljudi vidjelo nešto što nikad nisu smjeli vidjeti. Upravo je više od stotinu ljudi saznalo za magiju. Gledali su me prestrašeno, bijesno, uznemireno. Moram spasiti Annu, ponavljao sam u sebi, a onda sam napokon malo pribrao misli. Još sam jednom duboko udahnuo, a onda mahnuo rukom prema balkonu. Staklena su se vrata s treskom zatvorila i zaključala uz škljocaj. Potrčao sam kroz prostoriju, a ljudi su mi se izmicali s puta, kao da sam nakaza, kao da širim neku smrtonosnu zarazu. Izašao sam iz galerije, a onda zaključao i ta vrata. Čuo sam uspaničene povike gostiju, vrištanje i bacanje na vrata, ali nisam im smio dopustiti da pobjegnu. Potrčao sam prema predvorju, a stigavši tamo, opet sam se ukočio od šoka. Šest je prilika bilo razbacano po predvorju, a tri najbliže meni prepoznao sam kao Amy, Erica i Michaela. Druge tri bile su mi također poznate…odviše poznate. Marco, vampir koji je Annu i mene napao u trgovačkom centru, uz još dvoje vampira, sada je stajao golih prsa u polučučnju, spremajući se napasti. Drugi je bio čarobnjak kojeg sam vidio one noći u Parizu, a treća je prilika bila ona. Bellatrix. Tamna joj je kosa letjela na sve strane, prekrasno joj je lice bilo obasjano nekim mahnitim žarom punim gnjeva. Primijetila me i uprla svoj ubitačan pogled prema meni. Lice joj se izvilo u zlobnu grimasu. „Lucase,“ reče, „drago mi je što te vidim.“ Craneovi su se okrenuli prema meni, a ja sam im pohitao ususret i dahnuo: „James je bio ovdje! Oteo je Annu!“ Zaprepašteno su me gledali, a onda se začuo Bellatrixin kreštavi stakato: „Bio je ovdje?!“vrisne ona, „kako se usuđuje“ dodala je ispod glasa, ali ipak sam je uspio čuti. Očito se u nečemu nisu slagali. Pretpostavljao sam u čemu je stvar… „Što ti radiš ovdje?“ upitao sam Bellatrix, pokušavajući se oteti panici. „Došla sam po tebe, Lucase.“ Rekla je tiho, smrtonosno. Uspravila se do pune visine u svojoj crnoj haljini stegnutoj korzetom. Strava je opet nicala i ježila mi kožu. Morao sam se pribrati. Prije no što je iz mojih usta izašlo išta iole suvislo, troje je vampira stajalo leđima okrenuto prema meni, tvoreći kavez, štiteći me od Bellatrix. Iz grla im se otkidalo duboko, prijeteće režanje, a stavovi su im bili mačkasti. Bellatrix se zvonko nasmijala, dobro prekrivajući paniku koja joj je potresala tijelo: „Kako ste samo naivni. Marš odatle!“ ispružila je ruku, a Amy, Michael i Eric su otklizali u stranu pa je Bellatrix opet imala čist pogled na mene izuzme li se velika fontana s brončanim zmajem koja se kočila između nas. „Zašto je James došao bez tebe?“ upitao sam je kako bih malo okolišao, jednim dijelom uma smišljajući plan kako da joj pobjegnemo. Pobijediti je nismo mogli; bila je odviše jaka za mene, pa i za većinu čarobnjaka. „Gledaj svoja posla“ zapjeni se ona, „ne tiče te se.“ „Ne slažem se Bellatrix. Ne!“ dodao sam kad su mi se Craneovi pokušali približiti. Htio sam ovo privesti kraju. „Ne slažeš se?“ šapne Bellatrix i bijesno me pogleda; na čeljusti joj je zaigrao mišić, a na vjeđi iskočila žila, pulsirajući. „Ne slažem se“ ponovio sam, „vidiš, tvoj šef je oteo moju prijateljicu…“ „NE ZOVI GA MOJIM ŠEFOM!“ zaurlala je Bellatrix, ispalivši kletvu prema meni. Promašila je; mlaz purpurne svjetlosti pogodio je jednu granitnu ploču na podu koja se uz glasan prasak razletjela. Očito sam pogodio bolnu točku. Bilo mi je jasno da je Bellatrix Jamesa vidjela kao svojeg partnera…ljubavnika. Zaustio sam da joj odgovorim, ali me u glavi presječe oštar bol; slike su se brzo izmijenjivale: vidio sam sobu iz vizije, dvije prilike za dugačkim stolom, onda se scena promijenila i vidio sam Annu i Jamesa u dvoboju – nosila je istu haljinu kao i večeras – vikala je, blokirala i napadala, gotovo jednaka njegovoj moći. To se događalo sada. Užas mi je prožeo tijelo. „James ne želi mene…“ odjednom sam dahnuo, „ on me ne želi ubiti.“ Pogledao sam Bellatrix, onako rastrojenu i bijesnu: „Zato ste se posvađali. On želi isključivo Annu.“ Bellatrix se nasmijala šturo, gorko, neveselo. Uspravila se, a onda rekla: „Pametan si.“ Hladno sam podigao obrve. „Da, ne želi te ubiti. Kaže da imaš potencijala i da bi bila šteta da te se likvidira.“ Izrekla je to hladno i prozaično, kao da se radi o starom komadu namještaja. „Ali,“ nastavila je, a mene je obuzeo izuzetno loš predosjećaj, „ni ja ne želim ubiti tvoju malu prijateljicu. Ali James će je ubiti. A ja ću ubiti tebe. Kompromis, što kažeš?“ Više se nisam mogao kontrolirati; strava me prevladala i obuzela mi um. Bijes je zračio iz mene. Znao sam da me Bellatrix voli mrziti, da živi da me slomi. Odlučio sam joj pružiti priliku da ostvari svoju namjeru, koliko god to bila glupa odluka. Uz zamah ruke započeli smo dvoboj, mlazovi svijetlosti sukljali su iz naših dlanova, tlo se oko nas užarilo. U sljedećem je trenutku predvorje bilo obasjano svjetlošću, orilo se režanjem koje se odbijalo od zidova, sekunde su promicale, pretvarajući se u minute, tražeći pobjednika u borbi smrti.

ponedjeljak, 05.05.2008.

Zabava 11: Zabava Uočio sam ih sa svoje lijeve strane kad je sa zvučnika počeo prašiti jazz. Gipkim sam se pokretima izmicao rijekama ljudi što su me okruživale u golemom predvorju. Nakon nekoliko odviše bliskih susreta s haljinama od šifona i odjelima od baršuna, stigao sam do njih. Tri visoke, prekrasne prilike uprle su snagu svojih prodornih očiju u mene. Amy je izgledala…nevjerojatno. Odjenula je snježnobijelu haljinu koja je u lepršavim valovima padala do njezinih koljena, a na struku je nosila odgovarajući bijeli korzelet. Nije ga morala stezati jer je ionako imala zapanjujuće tijelo i uzak struk. Kosa joj je sjajila tamnim zlatom i u velikim je loknama padala preko njezinih blijedih, otvorenih ramena. Michael i Eric nisu razočarali; oboje su bili u sivim odjelima, ali ne onako klasičnim i uštogljenim; sakoi su bili više sportski, a kravate uske. Vjerojatno sam samo stajao i tako ih promatrao, otvorenih usta, jer je Amy izgledala kao da joj je pomalo neugodno, a bijelilo na njezinim obrazima kao da je postalo tek malo gušće. „Izgledaš…prekrasno“, rekao sam joj, a moj se glas izgubio kad sam izdahnuo rečenicu. „Hvala“, blistavo se nasmiješila, „ i ti. Ozbiljno, čak podsjećaš na vampira“ dodala je kad sam prezirno frknuo. Okrenuo sam se kako bih se malo udaljio od gužve, a onda su mi oči zapele za crnokosu djevojku koja mi je prilazila. Anna je svoju ugljenu kosu nosila raspuštenu, ali valovitu, a na sebi je imala crvenu kariranu haljinu koja se ispod struka izvitoperila u mnoge valove i otkrivala potkoljenice ispred, a iza se vukla po podu. Rubovi su bili ukrašeni crnom čipkom. Na rukama je nosila crne rukavice, a cijela je njezina pojava odisala nekom mračnom zavodljivošću. Spretno je hodala u crvenim cipelama prema meni, smiješeći se. „Hajde da započnemo ovo“ rekla mi je, pozdravila Amy, Michaela i Erica, a zatim se okrenula mnoštvu, prinoseći mikrofon ustima, nadglasavajući ugodnu, tromu glazbu. „Dobra večer! Drago nam je što ste se odazvali u ovako velikom broju kako bi nam iskazali podršku u nastojanju da poboljšamo svoj rad i ugled. Hvala vam.“ Prostorijom se zaorio pljesak kojem sam se i ja pridružio. „Pridružite nam se u galeriji, kako bismo se malo opustili uz osvježenje i nečime za pod zub.“ Gomila se stala micati prema hodniku koji je vodio u galeriju, predvođena Annom, Amy, Michaelom, Ericom i mnome. Zabava je prolazila mirno i po planu. Uglavnom smo čavrljali s gostima, držeći u rukama već desetu, dvanaestu, petnaestu čašu suhog šampanjca koju nismo popili. Amy me nakratko pozvala u stranu. Izišli smo iz galerije i predala mi je mali paketić omotan crvenim papirom. „Od Emily“ rekla je kratko i ostavila me da ga sam otvorim. Nestala je iza vrata nadljudskom brzinom. Plaho sam otvorio paket, a unutra je bila poruka ispisana tankim, elegantnim rukopisom. Luke, žao mi je što ne mogu biti na zabavi. Znaš da ne mogu, i znaš zašto. Htjela sam ti zahvaliti za sve. Nadam se da ćemo se još vidjeti. Volim te. Sretan rođendan. Emily Uz to je priložila fotografiju. Emily, Adrian i ja, svi ljudi, nasmiješeni i vedri. Tako obični, tako neosobiti. Ljudi. Toliko se toga odonda promijenilo. Niti jedna osoba nije ostala ista kao onda kad je ta fotografija snimljena. Emily je imala rumeno, srcoliko lice i neposlušne crvene kovrče. Adrian je bio visok, mršav, zelenih očiju i crne kose, a ja sam izgledao potpuno drugačije. Bilo je kao da gledam u stranca. U ono vrijeme sam imao nešto kraću kosu, nešto punije lice i sretan osmijeh. Sad sam bio mršav, ispijen i imao sam podočnjake. Spremno zadržavši suze, spremio sam dar i krenuo natrag u galeriju. Gomila je ljudi bila okupljena oko prostranog bifea, a crveni se stolnjak nije ni nazirao ispod hrpe pladnjeva pretrpanih hranom. Gotovo nitko nije sjedio za malim stolićima, već su ugodno čavrljali ili gledali crteže i fotografije gorljivo ih komentirajući. Prolazeći pokraj jednog od mojih crteža, onog koji prikazuje bijelu ružu na koju pada kaplja krvi, čuo sam starijeg, nekonvencionalno odjevenog čovjeka kako maše rukama i govori: „Vrlo, vrlo zanimljivo. Mračno i neortodoksno, ali nimalo nečuveno.“ Podigao sam obrve, a zatim otklizio do Amy, koja je razgovarala s visokom ženom, peroksidom izbijeljene kose, očiju stegnutih u proreze od faceliftinga u blistavoj crnoj haljini od likre, toliko uske da je žena izgledala odviše kurvinski, kojoj je oko vrata visio golemi oniks. Amy je izgledala kao prava dama, prijazno se smiješeći starijoj gospođi koja je očito živjela za estetske operacije. Odlučio sam da bi bilo pametnije ne se miješati pa sam se okrenuo prema vratima balkona, stiještenog između granitnih zidova. Sarah i Mike su me gledali s balkona, a na licima im se kočio blistavi osmjeh. Uzvratio sam im istom mjerom, provukavši se između još nekoliko ljudi koji su popili možda mrvicu previše Veuvea i krenuo prema njima. „Hej“ ozareno sam cvrkutao, „hvala vam što ste došli.“ Sarah je izgledala preslatko u kratkoj koktel-haljini plavoj poput potočnice, koja joj je isticala smeđu kosu, a Mike je bio vrlo zgodan u sportskom sakou i crnim trapericama. Nisam mogao ne pomisliti kako bi tek izgledao kao vampir. „Nema problema, super ste ovo sredili“ rekao je Mike, sretno. Osjetio sam se privrženo njemu, nedostajala mi je osoba koja bi mogla zamijeniti Adrianovo mjesto. „Da, prekrasno je“ očarano je rekla Sarah, smiješeći se, „sretan ti rođendan, Luke“ propela se na prste i utisnula mi poljubac u obraz, a Mike se rukovao sa mnom. Sretno razgovarajući s njima, nisam ni primijetio kad je Sarah ostala zapanjeno zuriti u nebo. Podigao sam pogled i oštro udahnuo; bilo je vedro. Potpuno vedro. Noć je bila prekrasna, svježa, a s neba su nas motrile stotine i stotine blistavih srebrnastih zvijezda. Na trenutak mi se vratila noć u Parizu, ali nekako sam je brzo istjerao iz uma i dahnuo: „Prekrasno je.“ Sarah i Mike su samo zatečeno kimnuli, a onda sam shvatio da Sarah pomalo fanatično promatra trokut koji su činile tri posebno sjajne zvijezde. „Sarah, što to gledaš?“ upitao sam je, a ona me brzo pogledala i pomalo se zarumenila. „Oh, ništa, samo…zvijezde.“ Iako sam nedvojbeno izgledao mračno, uz svoje podočnjake boje lavande, blijedu kožu i crnu odjeću od glave do pete, osjećao sam se sretno. Nisam mogao odrediti utječe li to ona jedna jedina čaša šampanjca koju sam popio na mene ili ne, ali bio sam sretan. Nisam više to htio zadržavati, nisam se htio plašiti sreće. Posljednjih devet mjeseci mi je potpuno promijenilo život. Osjećao sam se jadno i bezvrijedno cijelo to vrijeme, pokušavajući se izmigoljiti smrti, pokušavajući pobjeći od propasti koja se nadvijala nada mnom. Večeras sam htio biti sretan i podijeliti tu sreću sa Sarom, Mikeom, Amy, Ericom, Michaelom, Annom i Emily, koje nažalost nije bilo ovdje, ali u uspomenama mi je buktjela tako jasno, tako živo, poput njezine ognjene kose. „Da se vratimo unutra?“ upitao sam ih, a oni su mi nasmiješeno kimnuli. Okrenuli smo se i vratili se u galeriju, i dalje brbljajući, komentirajući fotografije i crteže, slušajući sastav koji je upravo prašio Amy Winehouse, naprosto uživajući u ovoj jednoj savršenoj večeri, nastojeći ne misliti na njezin kraj. „Jeste li gladni?“ upitao sam Saru i Mikea nakon još nekoliko pjesama, „dođite, na ovom bifeu nema što nema. Samo se posluž…“ zastao sam. Žaruljice na nekoliko golemih lustera iznad nas su zatreperile. U galeriji je zavladalo komešanje, a glazba je utihnula. Zbunjeno sam se ogledavao, tražeći Craneove ili Annu, naposljetku pronašavši Annu na rubu prostora za plesanje, blizu golemog kamina. Izgledala je i zbunjeno i uplašeno. „Što se to događa?“ histerično je prošaputala. U tom je trenutku galeriju obasjalo plameteće zeleno svijetlo. Okrenuo sam se prema kaminu, zaprepastivši se i skamenivši od šoka kad sam vidio da u njemu bukti zelena lomača. Vatreni se vihor okretao i naginjao, oblikujući visoku mušku siluetu. Zaprepaštenu tišinu slamali su pojedini vrisci. Stajao sam kao ukopan, paraliziran šokom, a tijelom su mi prolazili trnci praćeni stravom. Na čelu su mi izbili grašci hladnog znoja. Vatra je ugasla uz glasno hujanje, a iz kamina je izašao James, u elegantnom crnom odijelu, visok i zgodan, kuštrave kose i čvrste vilice.Na usnama mu je igrao arogantan osmijeh, a oči su mu zlobno sjajile. Bio sam prestravljen, uvjeren da se ovo ne događa, da samo sanjam, da je ovo sve jedna strašna noćna mora, a zatim mi se obratio svojim otmjenim, britanskim baritonom, lica izopačenog od zlobne naslade. „Sretan ti rođendan, Lucase.“

Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (9)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (7)
Studeni 2007 (5)
Listopad 2007 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv