Početak
20: EPILOG – Početak
boomp3.com
Stajao sam u parku oslonjen na visoki stari hrast, čije su grane treperile unatoč izbivanju vjetra.
Nebo je bilo purpurno, prošarano tamnoplavim, mrežastim oblacima što se sporo, poput ranjenika vuku po svodu. Uz vrhove krošanja prostirala se čudna, svijetlozelena crta, tako da je ostatak neba, visoko nada mnom, izgledao poput golemog čipkastog baldahina.
Zora.
Novi početak.
Malo svijetla što je prodiralo kroz zagasite, zelene krošnje starih stabala, svjedoka brojnih događaja, pa i ovog, stvaralo je mrežu blistavih zraka između lišća, ali nije se ocrtavalo na hladnoj zemlji. Tlo je prekrivala gusta, srebrnasta izmaglica, tromo se vukući pustim parkom.
Stajao sam mirno, poput kipa, u sjeni. Bio sam odjeven u crninu, kao i obično. Crni mi je kaput padao preko crnih hlača, povlačeći se gotovo do gležnjeva.
Odjeća mi je stvarala neprikosnoven kontrast koži, bijeloj poput snijega. Slabašno se svjetlo izlazećeg sunca – sunca, kojeg ovdje nije bilo i predugo - lagano ljeskalo s mojeg tijela i odjeće, i protkalo je moju kosu zlatnim sjajem.
Kosa je bila jedini fizički dio mene koji se nije promijenio; ostala je mutnozlatna, duga preko ramena, raspuštena u zamršeni kaos. Sve je ostalo bilo novo, prekrasno.
Bio sam lijep. Dobio sam na visini, vilica mi je bila savršeno četvrtasta, brada izbočena, jagodice podignute, nos pravilan i uglat, mišići čvrsti, a ispod očiju se ocrtavao potez purpura – podočnjaci koji su me, koliko god to smiješno zvučalo, činili još ljepšim. Zlokobne su mi, crvene šarenice, svakim danom gubile intenzitet i poprimale normalnu boju. Ukratko, bio sam besmrtan. Samo je upućenima moja hladna, bijela i tvrda koža mogla otkriti moju tajnu, iako bi me šarenice izdale. Zato sam se u početku krio od ljudi. I sunce mi je smetalo. Nisam se zapalio, naravno; jednostavno mi nije prijalo, ispunilo bi me čudnim, mučnim osjećajem, u glavi bi mi se pomalo zavrtjelo. Više sam volio noć.
Prizor je, zajedno sa mnom, nedvojbeno izgledao zagonetno i čarobno.
Čekao sam dok mi se Louis uvijao oko nogu, krećući se glatko, elegantno, poput mene kad bih se kretao. Crno-bijelo krzno mu je bilo sjajno i čisto.
Primijetio sam udaljenu priliku kako mi se približava – mnogo prije no što bi je čovjek mogao opaziti.
Prilazila mi je polako, ali uskoro se probila kroz izmaglicu.
Lijepa djevojka sjajne, vrane kose zaustavila se preda mnom, blago se osmjehnuvši. Mirisala je lijepo, poput orhideje.
„Bok“, tiho mi je rekla, a nevjerojatno svijetle oči zasjale su.
„Anna“, iz mojih je usta potekao gladak, ugodan glas, vrlo sličan prošlom. Prišao sam Anni i zagrlio je, nastojeći obuzdati svoju snagu.
Osjetio sam dok je zadrhtala u mojem zagrljaju, ali uzvratila mi je zagrljaj.
Razdvojili smo se, ali i dalje smo se držali za ruke. Odmjerila me pogledom i dahnula: „Luke…promijenio si se.“
Zahihotao sam se.
„Znam“, rekao sam, „ali i dalje sam onaj isti Luke.“
Jasno, govorio sam istinu. Unutra se nisam promijenio. I dalje sam ostao isti. Moji se stavovi nisu promijenili, kao ni razmišljanja. Sjećanja su mi ostala vrlo vjerno zabilježena, ali prošlih se nekoliko dana nisam sjećao.
„Tako mi je drago zbog tebe“ rekla je, a oči su joj se ispunile suzama, „ali žao mi je što moraš otići.“
„I meni je žao, Anna. Ne želim otići…ali sigurnije je ako odem. Moon Hollow je dovoljno propatio zbog mene.“
Nije joj bilo drago zbog toga, ali uvidjela je istinu u mojim riječima i shvatila me.
„Neću ni ja ostati,“ tiho je prozborila.
Upitno sam je pogledao.
„Imaš pravo“, pojasnila mi je, „dovoljno smo štete nanijeli Moon Hollowu. Vrijeme je da se maknemo odavde. Svi.“
Nasmijao sam se, blago i tiho: „Moon Hollow će biti tako…prosječan, običan bez nas…“
„Naravno da hoće, ali to je jedino ispravno za učiniti. Otići ću odavde, kao i svi iz redakcije.
„Žao mi je što je ideja o Snapu propala“, sućutno sam rekao.
Ana je slegnula ramenima.
„I meni je. Ali očito nije bilo suđeno. Jednom kad se maknemo, više neće biti zelenih vatri, ubijanja mlazovima svjetlosti i…znaš već…“
Kimnuo sam.
„Ideš s nama?“ nadobudno sam je upitao.
„Ne“, blago se nasmijala, „ idem s Amber u Francusku. Mislim da ću upisati povijest umjetnosti…ili glazbe. Nisam još sigurna. Htjela bih učiti o umjetnosti“, zaneseno je dodala.
„Bit ćeš sjajna, znam to“, rekao sam joj, „a znaš da nam se možeš pridružiti kad god hoćeš“, dodao sam.
Uzdahnula je.
„Hvala ti. Voljela bih biti lijepa i snažna…ali ne još. Želim još neke stvari obaviti prije no što se odlučim za put koji si ti odabrao. Tko zna, možda se sretnemo pa se predomislim“, rekla je zafrkantski.
„Već jesi lijepa. I snažna. Ti si mi uzor, Anna, i najbolja prijateljica. Nedostajat ćeš mi“, rekao sam, a onda sam je ponovo zagrlio.
„I ti meni“, rekla je, a glas joj je prepukao. Rasplakala se.
Ovo je bio još jedan rastanak, nadao sam se, ne zauvijek. Odabrao sam ići drugačijim putem, zašavši u mračnu ulicu, punu misterija i nepoznatosti.
Pošutjeli smo neko vrijeme, a iznad nas se začuo zvonak cvrkut vrabaca. Zraka sunčeve svijetlosti jarko nas je obasjala. Podigao sam pogled i primijetio da se purpurna boja gubi; zamijenila ju je bistra nijansa plave.
„Oprosti mi što te tako ostavljam“, protisnuo sam.
„Ne pričaj gluposti“, rekla je, otirući suze s lica, „imaš pravo na svoj izbor i ja ga poštujem. Znam da ćeš tako biti sretniji.“
Moon Hollow će za nekoliko sati postati sasvim običan, provincijalni gradić, prosječan i siguran. Izgubit će svoj mračni čar pod cijenu sigurnosti.
„Kamo ti ideš?“ upitala me Anna, pribravši se.
„Nisam siguran“, rekao sam, a čelo mi se naboralo, „ali vjerujem da idemo u Englesku. London, tamo je često oblačno.“
„Hoćeš li se snaći? Mislim, sad kad ćeš dovijeka izgledati kao…dobro, izgledaš nešto stariji…možda sedamnaest godina?“ upitala me iskreno zabrinuto.
„Da“, uzdahnuo sam, „mislim da ću prvo završiti srednju školu, a onda, tko zna? Možda nađem neki posao koji me zanima…“
„Sretno, Luke.“
Kimnuo sam i nasmijao joj se. Zatim sam se sagnuo i podigao Louisa. Pružio sam joj ga, a ona ga je preuzela, gladeći mu meko krzno.
„Molim te, budi mu dobra gazdarica, može?“ upitao sam je. Bilo mi je strašno teško što se moram razdvojiti od svojeg mačka, svojeg prijatelja.
„Naravno“, odgovorila je, „zar ga nisi htio pretvoriti?“
„Razmišljao sam“, tiho sam rekao, „ali čak se i meni to učinilo bizarno. Ne bi bilo u redu prema njemu.“
Kimnula je i nastavila mu gladiti krzno.
Prisjetio sam se one noći, početkom mjeseca, kad je Anna zapalila Jamesa, a ja sam ubio Bellatrix…noći u kojoj se sve promijenilo…za oboje.
Znao sam da je više nikad neću vidjeti i nisam htio to prihvatiti. Previše mi je bila bliska, kao najsavršenija sestra koju nikad nisam imao. Nisam mogao ostati, a nisam želio otići.
„Hvala ti, Anna“ rekao sam joj naposljetku, „za sve. Previše si toga učinila za mene.“
„Bilo mi je zadovoljstvo“, odvratila mi je s iskrenim smješkom na usnama.
„Zauvijek sam ti dužnik.“
„Pozdravi mi Amy i Michaela…i zahvali Ericu, molim te, u moje ime“, zamolila me.
„Naravno.“
Slutio sam da je razvila nešto dublje od prijateljstva s Ericom, kao Michael i Emily, ali nisam si dopustio nadati se da nam se jednog dana uistinu pridruži. To nije bilo u redu.
Pogledao sam u stranu i shvatio da stojimo na mjestu gdje me Adrian prije mnogo mjeseci ošamario. Duboko sam uzdahnuo, sjećajući se onih koji više nisu među nama, a onda okrenuo leđa Anni i lijepom mačku kojeg je nosila u naručju.
„Zbogom“, šapnuo sam.
Nastupila je tišina, a onda je Anna rekla: „Vidimo se.“
Primijetio sam formulaciju njezinog pozdrava i odlučio držati je za riječ. Blago sam se nasmijao, a onda počeo hodati.
Izmaglica mi se izvitoperila oko nogu, a kosa mi zavijorila oko lica.
Krenuo sam naprijed, prihvaćajući novi život, ostavljajući stari iza sebe, osjećajući se napokon dovoljno dobrim za vječnost.
Anna i Louis su iščezli iza mene, a ja sam potrčao, brzo i elegantno, zaustavivši se uz rub puste ceste.
Iza tamnih su mi se prozora crnog BMW-a smješkala tri anđeoska lica. Otvorio sam vrata i ušao u nj, ostavljajući Moon Hollow, koji je sada promicao pokraj mene u mutnim redovima zelenila, iza sebe. Zagledao sam se u svoje bijele dlanove skupljene u krilu, misleći na nepregledan put preda mnom, na beskonačnost koja se prostirala svuda oko mene, znajući da se neću vratiti.
Nikad više.
|