James
2: James
Gusti nanosi teških, srebrnih oblaka uskovitlali su se na nebu, praćeni snažnim, hladnim sjevercem koji je poput slijepog putnika harao gradićem, noseći sa sobom sve mrtvo, ocvalo, smrznuto. Oštre pahuljice snijega su u vrtlozima tumarale čistinama, bockajući kožu poput ledenih iglica.
A onda se dogodilo nešto natprirodno, nešto nezamislivo i zastrašujuće. Između gustih oblaka se prolomilo blještavo svijetlo. Srebrnasto, plavo svijetlo je obasjalo nebo i poput goruće strijele razdrlo svod sve do horizonta. Munja.
Iznad krovova se prolomila zaglušujuća rika. Potresla je prozorska okna, uzdrmala gradske zidove.
Zatim je gotovo trenutačno udarila još jedna munja. Pa još jedna. I još jedna iza nje. Oluja je prometnula grad u potpuni i savršeni kaos.
Iz neba su sijevale munje, mećava je gotovo onemogućavala normalno kretanje gradom, vjetar je trgao smrznute grane, raznosio smeće po obamrlim ulicama. Zvonik crkve se zavio u ledenu pelerinu, sa krovova su visjele goleme, šiljaste ledene sige.
Stajao sam ispred zgrade Snapa kad je jedna blještavo plava munja svojom silinom razlomila nebo. Vjetar mi je divlje mrsio pramenove kose i kaotično ih bacao oko lica. Kaput je zavijorio iza mene.
Kad sam prošao recepciju, prošao sam kroz poznata staklena vrata i našao se u bijelom hodniku. Samouvjereno sam se kretao između uskih zidova prema sljedećim staklenim vratima na kojima je zlokobnim, masnim slovima bilo otisnuto: „UREDNICA“.
Anna je sjedila za svojim stolom, piljeći u neku točku tridesetak centimetara lijevo od moje glave. Izgledala je izgubljeno, nekako plaho.
Pokucao sam, a ona je trznula glavom i oči su joj pronašle moje. Istog su se trena nekako zaiskrile, a na licu joj se pojavio pomalo usiljeni, leden osmjeh.
Ušavši u ured, sjeo sam nasuprot njoj.
„Hej, kako si?“ upitao sam pomalo nesigurno, „ Ne javljaš se, ne zoveš…što je?“
„Ha…? Ništa, Luke, malo sam…zamišljena…ovaj, bok.“ Govorila je kao da se tek probudila, sneno, smeteno.
Uopće nije bilo nalik njoj. Kao da je potpuno smetnula s uma da su moji roditelji mrtvi te da sam ja u vrlo krhkom stanju. Nešto nije bilo u redu…
„U redu…Anna, molim te, nemoj mi ništa tajiti. Mislim da ne mogu više podnijeti mnogo tajni.“ Molećivo sam kazao, iskreno se nadajući, štoviše želeći da mi kaže što ju muči.
„Ne, Luke…ne želim te zamarati svojim problemima…“
„Oh, ali ja se želim zamarati tvojim problemima.“ Gorljivo sam je prekinuo, potičući je da nastavi.
Podigla je izmučeni pogled prema meni i uzdahnula.
„Sjećaš se one noći, zar ne? One…noći?“ Upitala me i opet uzdahnula.
„Kako bih mogao zaboraviti?“ Promumljao sam ispod glasa.
Uzdah. „Pa…nisam ti nikad ispričala svoju povijest…zar ne?“ Uzdah.
„Anna, nemoj mi sad hiperventilirati.“ Histerično sam protisnuo.
Samo je umirujuće odmahnula glavom i nastavila.
„Ja sam se rodila kao vještica, to već znaš. Kad sam imala četiri godine, neki je crni mag počinjao svoju strahovladu. Odlučio je eliminirati sve čarobnjake i vještice koji su mu se odlučili usprotiviti.“
Odjednom sam osjetio da mi se želudac okrenuo. Ova mi je priča zvučala upravo jezivo poznato.
„Dakle, nije blefirao. Moja se obitelj također protivila njegovom pristupu. Istina, on nije mogao sam mnogo učiniti niti pobiti mnogo ljudi, iako je bio vrlo vješt čarobnjak. Više smo se bojali njihovih sljedbenika…među njima i…Bellatrix.“
Mišić na čeljusti mi je zaigrao.
„Moji su roditelji bili vrlo glasni u borbi protiv njega…tako da ih je odlučio potražiti osobno. Nije mu mnogo trebalo. Jedne je noći banuo na vrata, čula sam oca kako je kriknuo, znala sam da je to bio posljednji glas koji čujem od njega…zatim je ušao u dnevni boravak. Naklonio se mojoj majci…uhvatio je oko struka…i zaplesali su.“
Glas joj je nekontrolirano podrhtavao, oči su joj se ispunile bijesnim suzama.
„U sljedećem je trenutku prostorija buknula u svjetlosti. Moja majka je gorjela…kao na lomači…kao vještica…krivovjernica…“
Tu se slomila. Počela je jecati, suza su joj se slijevale niz obraze, rastapajući crnu maskaru…
Nisam ni shvatio kad sam se našao kraj nje, ali čvrsto sam je zagrlio, a ona je i dalje jecala.
Gađenje prema tome čovjeku je raslo u meni poput bršljana koji guši stabla.
Anna je još plakala, ali nije mi smetalo, znao sam da je to već dugo držala u sebi.
„A ja sam to gledala.“ Odjednom je rekla, glave naslonjene na moja ramena.
„Sve sam vidjela. Onda mi se nasmijao…i otišao je. Ostavio me da živim. Ostavio me da se zauvijek sjećam tog užasa.“
Podigla je glavu i pogledala me. Lice joj je bilo umrljano od maskare i razmazanog ruža.
„Nakon toga su me pronašli Craneovi. Bit ću im zauvijek zahvalna na toj žrtvi. Bila sam s njima do prije dvije godine, onda sam se osamostalila. Kad sam ga ponovno vidjela te noći…“
„Molim? Kako to misliš vidjela?“ Upitao sam je, mršteći čelo.
„Pa…u Parizu…u Sainte Chappelle. I ti si ga vidio, James je bio tamo, zar ne?“
„James?“
Nije imalo smisla.
„Da, James. Zato sam onako reagirala kad sam ga vidjela.“
„Čekaj malo, ja sam mislio da su onog crnog maga ubili.“
Anna se mračno nasmijala.
„Da, i oni su mislili. Očito je bio mnogo mudriji od njih. Ubili su privid, čaroliju. Osjetio je da je otpor prevelik pa je odlučio malo odgoditi stvari. Sad je vjerojatno uvidio novu šansu.“
Stvari su se slagale u mojoj glavi i plašile su me. Jako.
„Dakle…uskoro možemo očekivati novu pobunu?“ Šapnuo sam.
„Bojim se da možemo.“ Rekla je i okrenula glavu prema prozoru.
Iz oblaka su sukljale munje, paleći nebo ledenim svijetlom, praćene glasnom grmljavinom. Vrtlozi pahuljica su se razbijali o zidove, o krovove, o ceste.
„Ovo nije prirodno.“ Annin je glas poprimio mračnu, tajnovitu notu.
„Ova oluja je najava za ono što slijedi. Nitko neće biti siguran. Bolje nam je da budemo spremni kad stigne.“
Jedna je blještava, srebrnasta munja proparala nebom i rascijepala horizont, zlokobno bljesnuvši.
|