Posljedice
Vječnost mi nije bila pojmljiva. Bila je previše opširna i nepregledna da bih je mogao shvatiti, čak i sada, kad sam je imao na raspolaganju.
Ali što ako je vječnost bila samo iluzija? Što ako je bila toliko nepodnošljiva da je više nisam želio izdržavati? Što kad shvatiš kako razmišljaš o tome da svemu staneš na kraj?
Nema tu mjesta za pitanja i odgovore, samo tvoje misli, uskovitlane u nesuvisli vrtlog u tvojoj glavi, kaotične i nemirne, koje ne možeš razumjeti, ali ipak ih protumačiš kao – „umri“.
Da, vječnost ne postoji, rekao sam si, a onda krenuo umrijeti.
1: Posljedice
Otvorio sam oči. Dobro sam se ogledao oko sebe, uvjerivši se da oko mene nema nikoga u krugu od jednog kilometra. Zgrčio sam se – i skočio. Odrazio sam se visoko u zrak i okrenuo se poput akrobata. Obrušio sam se prema tlu, ali nisam pao – dočekao sam se na noge, spretno i elegantno poput mačke.
Stao sam trčati. Zaletio sam se u dugi red zelenila što se prostirao uz rub puste, seoske ceste. Granitno sivo nebo nestalo je iznad mene čim sam ušao u šumu. Promicao sam između stabala hitro i okretno, oštrim pogledom motreći da izbjegnem i najmanju vlat trave. U blizini nije bilo životinja – iako nisu bile razumne, imale su odlične instinkte. Mogao bih ih uloviti da se potrudim, ali nisam to želio. Nisam se hranio životinjama…ne više…
Shvatio sam da sam već dobrano prešao taj jedan kilometar, ali nastavio sam trčati prema malom gradiću čije su se siluete počele ocrtavati iza tanahnih stabala kroz koja sam jurio. Uvijek bih trčao kad bih se osjetio opterećen, kad bih uvidio koliku sam grešku napravio kad sam se odvojio od njih, nakon svega što smo zajedno prošli…kad bih uvidio koliko sam kriv…a nisam si to mogao priznati.
Usporio sam čim sam se približio tome malom američkom gradiću, tako jednoličnom i klišeiziranom. Bilo je točno kao u filmovima. Još sam se jednom zgrčio, a onda skočio tako brzo i silovito da me prosječne ljudske oči ne bi mogle vidjeti – i meko doskočio na krov pravilne zgrade uz cestu, tamne crvene boje. Uspravio sam se, a vjetar mi je zapuhnuo lice, zamrsivši mi kaotičnu kosu. A onda sam im osjetio miris – već su me čekali. Nisam se htio ni pomaknuti – ne dok ne padne mrak – jer ljudi bi u tako maloj sredini vjerojatno čudno motrili troje stranaca, bijele kože i crnih očiju kako hodaju njihovim malenim, sigurnim gradom. Ne – radije sam se oslonio na oluk i promatrao kako se život tromo vuče po glavnoj cesti – deseci ljudi hodali su ulicama, ne sluteći opasnost, nastavljajući svojim putem, slijepi, nijemi, gluhi…tupi.
Nebo se polako mračilo, ali vjetar je još uvijek blago pirkao kroz labirint kuća i zgrada, preko ravnih polja i preko farmi. Miris krvi prostrujao mi je kroz nosnice. Još samo malo…
Pao je mrak. Nebo je bilo zastrto noćnim satenom, crnim poput ugljena, a u gradu su se upalila svjetla. Uskoro će ljudi početi izlaziti, otići do najbliže krčme, opiti se…
Podigao sam se na noge i napravio samo jedan maleni korak – i propao kroz zrak prema pločniku. Moje su noge gotovo nečujno udarile o beton kad sam podigao pogled. Ulica je bila gotovo prazna, monotona. Uz cestu su se prostirale razne trgovine čiji su izlozi bili krcati robom, a sada zamračeni. Na gornjim su katovima gorjela svjetla. Bolje za te ljude da večeras na izađu van…
Dvije prilike skočile su sa zgrade preko puta mene i jednako se meko dočekale na noge. Prvi je bio muškarac. Bio je lijep i blijed, kao i ja, ali imao je kraću, raskuštranu brončanu kosu, i bio je prilično visok. Mišići su mu se napinjali ispod crvene košulje koju je nosio, a iznošene su mu traperice bile poderane. Darren me značajno pogledao svojim tvrdim, crnim očima, a čvrsta vilica mu se napela. Druga je bila djevojka. A budući da mi mrak nimalo nije ometao vid, vidio sam njezinu dugu, valovitu kosu kao danju. Bila je raskuštrana i kaotična, a odlikovala se vatrenom nijansom narančaste boje. Tijelo joj je bilo izrazito gipko i prilično vitko. Bila je zapanjujuće građena, a lice joj je bilo lijepo i izgledalo bi prijazno da joj u očima nije tinjao istovjetni crni plamen kao meni i Darrenu. Veronica se uspravila i krenula prema meni. Darren ju je slijedio, zaostajući za njom tek dva koraka.
„Zdravo, Lucase“, rekla je ugodnim, visokim glasom, jedva jačim od mrmora.
Nisam joj odgovorio, samo sam kimnuo glavom u njihovom smjeru. Veronica je izgledala kao da joj glava gori, zbog toga što su joj se crna majica bez rukava i crne traperice savršeno stapale s tamom oko nje, a bijela joj je koža prividno sjajila pri svjetlu lanterni. Vjetar joj je zakovitlao pramenove divlje plamene kose oko lica.
„Hoćemo li?“ upitao je Darren svojim prepoznatljivim, grubim basom, gledajući u stranu. Prateći njegov pogled, ugledao sam što mu je zapelo za oko; iz najbližih otvorenih vrata na tamnu se ulicu prostro trak svjetlosti iz birtije. Iz nje su upravo izlazila trojica mladića. Glasno su pjevali, nerazumljivo, u falšu, glavinjajući ulicom, pridržavajući se zgrada kako bi održali ravnotežu.
Veronica je blago razvukla usne u osmjeh, a onda je potrčala – i nestala s vidika.
Odskočio sam s mjesta na kojem sam stajao i našao se opet na vrhu zgrade s desne strane ulice. Počeo sam trčati preko krovova, a s lijeve je strane ulice moj primjer slijedio i Darren. Trčao je vrlo agresivno, poput lava. Nanjušio sam Veronicu, a uz njezin mi se miris ispreplela snažna aroma alkohola. Zaustavio sam se na rubu krova jedne visoke sive zgrade i spustio pogled.
Procjep između dvije zgrade bio je uzak. Druga je bila isto tako visoka kao i ova na kojoj sam stajao. Veronica je stajala priljubljena uz žičanu ogradu, a na licu je nosila krinku užasnutosti, kao da se boji. Savršena glumica. Prema njoj su koračala ona trojica opijenih momaka. Sumanuto su hihotali i glavinjali prema njoj, dobacujući joj svakakve gadosti.
„E, mala…odi da se igramo“, protisnuo je jedan u grču smjeha. Druga dvojica su prasnula u glasan grohot.
Na djelić sekunde, pogled mi je poletio uvis – vidio sam da Darren stoji na vrhu te druge zgrade, a onda se opet posvetio situaciji koja se odigravala petnaestak metara ispod mene – muhe kako se zapliću u paukovu mrežu.
„Ajde, crvenokosa, ne budi tak' hladna“, dobacio je visoki štrkljavac Veronici koja se i dalje prividno skanjivala.
Još sam jednom skočio – i prizemljio se nekoliko koraka iza trojice pijanaca. Niti sekundu kasnije, uz mene je stajao Darren.
Mladići su se ošamućeno okrenuli, trgnuvši se.
„U jebote…otkud sad vi?“ upitao je jedan štucavo.
Veronica je razvukla usne u doista zloban osmjeh, a oči boje katrana su joj se zakrijesile, buknuvši u iznenadnoj crnoj lomači, baš kao i Darrenove – a nesumnjivo i moje.
U sljedećem sam trenutku čuo zastrašujući vrisak i vidio vihor Veronicine vatrene kose kako se nadvio nad jednim od muškaraca.
Osmjehnuo sam se, a osmjeh mi je uskoro prešao u grimasu iskešenih blistavih očnjaka. Prišao sam Štrkljavcu koji me pogledao kao da sam lud, a onda ga grčevito ščepao za vrat.
Pred očima mi je, iako duboko u svijesti, buknula njezina slika, slika prekrasne plavokose djevojke koja mi je do nedavno toliko značila u životu. Slika je bila toliko jaka, toliko intenzivna da sam osjetio gotovo neodoljivu potrebu da stanem i razmislim o tome što radim. Ali strahovita žeđ u meni nije bila milosrdna; trgala mi je grlo u groznim vapajima.
I tako sam još jednom, po tko zna koji put, potisnuo prikaz apsurdno lijepe vampirice u najdublje ponore svoje svijesti i zario svoje oštre zube u meku kožu.
Kroz zrak je proparao još jedan stravični vrisak agonije.
|