Izvor
13: Izvor
Osjećao sam neugodan, pomalo plašljiv grč u svojoj utrobi kad sam sjedio u praznom kupeu vlaka. Navukavši zastore na prozor i vrata, do mene nije dopirala svjetlost jarkog sunca izvana, kraj mene su tek promicale mutne sjene šuma i zelenih krošanja. Vlak je podrhtavao na tračnicama – osjetio sam kako mi sjedalo pomalo vibrira i čuo reske, visoke zvukove kotača pri kočenju ili skretanju.
Bezvoljno sam zurio u neku točku ispred sebe, znajući da se vraćam kući. Ovaj će me vlak vratiti u Moon Hollow, moje rodno mjesto – posljednje mjesto na kojem ću se vratiti svojem izgubljenom životu, makar na kratko, jer je moje izmučeno biće imalo tu potrebu, gotovo mazohističku, da se prisjeti boli i tuge koji su me jednom gotovo rastrgali.
Otišao sam iz Pariza prije no što je svanulo – ostavio sam Anni kratku poruku, samo da joj kažem da se ne brine. Želio sam se pozdraviti s njom, zagrliti je, reći joj kako ćemo se uskoro vidjeti – ali sad sam shvatio da se nas dvoje više nikad ne smijemo sresti.
Dio moje svijesti govorio mi je koliko sam slab, koliko sam kukavan što joj ne želim priznati kako se hranim ljudskom krvlju. Anna je imala pravo da to zna – da bude svjesna opasnosti kojoj se izlagala svake sekunde koju je provela sa mnom. Anna je morala znati da ja nisam osoba s kojom se sprijateljila prije toliko vremena. Ona je osoba bila gotovo mrtva. Zašto gotovo, zapitao sam se. Zato što sam one noći kad sam napustio Vampirski muzej osjetio tračak te osobe u sebi – poslužio sam se magijom – postupio sam onako kako bi Luke postupio.
Kad smo već kod toga, i sad je u meni bio budan taj neobično ljudski dio. Još se nisam nahranio – bio sam slab, vrlo slab. Najednom sam podigao pogled i našao se licem u lice sa svojim odrazom u dugom vodoravnom ogledalu iznad sjedala; Koža mi je imala izrazito nezdrav, pepeljast ton, više sivkast nego bijel, obrazi su mi bili ispijeni, jagodične kosti izraženije nego obično, usne tanke i tamne. Ispod očiju su mi se ocrtavali purpurni podočnjaci, dodatno istaknuti pod crnim trepavicama. Jedino mi je kosa djelovala jednako živo kao i uvijek – zamršena i duga, tamnoplava sa zlatnim odsjajem pod mutnim svjetlom sunca koje se uspjelo probiti kroz rijetko tkanje zelenih zastora. Izgledao sam nedvojbeno bolesno, neispavano, mršavo – kao da sam nekoliko dana proveo na hladnom i mračnom mjestu bez hrane. Ali lice mi je i dalje bilo lijepo, oštrih crta, izražajnih očiju. Bila je to neka iskrivljena, izopačena ljepota anđela na umoru.
Namrštio sam se sam sebi, lijen da odmaknem pogled, nevoljan da dalje gledam u svoj odraz. Staklo je u isti tren popucalo.
Uzdahnuo sam, spustivši pogled. Tek sam sad shvatio koliko me taj udisaj zapravo bolio – grlo mi je bilo posve suho, gotovo kruto. Osjećao sam kako mi tijelo postaje strašno krhko. Doista nisam znao koliko još dugo mogu tako nastaviti, ali to nije bilo važno. Ja naprosto nisam mario za ono što dolazi.
Zadubljen u misli, izgubljen u vremenu, shvatio sam da svjetlost u odjeljku slabi – sunce se spustilo dovoljno nisko da se izgubi iza krošanja, a očito su se na nebu pojavili i oblaci. Odmah nakon što sam to uočio, vlak je počeo usporavati. Opet sam začuo visoko cviljenje kotača na tračnicama. Tlo mi je zabridjelo pod nogama.
Ustavši, polako sam odmaknuo zastor s vrata i otvorio ih. Našao sam se u hodniku koji je bio posve pust. Kroz prozor sam vidio da je sunce još na nebu, ali da će uskoro stići sumrak. Nisam znao što očekivati kad siđem s vlaka.
A onda sam to učinio. Otvorio sam vrata vagona i polaganim korakom sišao niz željezne stube, zakoračivši na betonske ploče. Bio sam na kolodvoru, jasno, i dalje onako bezlično sivom i monotonom kakvog sam ga se sjećao. Bilo je nekako utješno vidjeti tu zgradu kako nepromijenjena u četiri godine koliko je prošlo od mog izbivanja stoji i dalje na svojim temeljima. Okrenuvši se lijevo, vidio sam Moon Hollow kako mi se prostire pred očima, izmiješan s čestim zelenilom. Bilo je prilično hladno za jednu kasnoproljetnu večer. Puhao je lagani povjetarac i prijao mi je. Bilo mi je ovo poznato ozračje – kao da mi je i vrijeme poželjelo dobrodošlicu natrag. Tromo sam krenuo prema gradu.
*
Bio je sumrak kad sam se polaganim korakom uspinjao tankom asfaltiranom stazom, okružen drvećem. Ubrzo sam se našao pri vrhu brežuljka, ispred crne željezne ograde čiji su me kitnjasti ukrasi dijelili od groblja.
Ni groblje nije djelovalo naročito drukčije, premda su prošle četiri godine. Hodao sam već dobro utabanom stazom, bližeći se mjestu na kojem sam nekoć znao provesti sate i sate. I prije no što sam se snašao, preda mnom je iskrsnula velika nadgrobna ploča od crnog mramora.
Adelle Summers 14.2. 1968. – 1.1.2008.
William Summers 25.6. 1967. – 1.1.2008.
Neka u vječnoj tami sune iskra koja će se zapaliti u moćan plamen.
Počivajte u miru
Grob mojih roditelja.
Nije me to potreslo onako kako bi netko mogao očekivati. Obuzela me tuga, jasno, ali nisam se osjetio rastrojeno. Bio sam ovdje već toliko puta, toliko puta da mi je mjesto gdje počivaju tijela mojih roditelja značilo mnogo manje nego neke fotografije koje su se nalazile u našoj kući. Izgubila se bilo kakva poetičnost koja je jednom oplakivala ovo mjesto.
Začudilo me, ipak, što netko još održava ovaj grob. Izgledao je čisto i lijepo, a i vaza s cvijećem je bila puna. Znači, nekome je ipak stalo…
Nisam mogao zaustaviti misao koja mi se pojavila u glavi.
Što bi moji roditelji rekli da me vide ovakvoga? Kako bi se nosili s mojim postupcima, bi li me osuđivali?
A nekako, osjećao sam u sebi da oni sve to znaju. Njihova tijela ležala su poda mnom, raspadnuta i mrtva, ali nešto je od njih moralo ostati. Barem neki fragment, odjek koji me uvijek pratio. Bilo je to puno gore od spoznaje da su mrtvi.
Sklopio sam oči i okrenuo glavu, želeći se maknuti s ovog mjesta, jednostavno otići.
Počeo sam hodati i nisam se zaustavljao. Usporio sam tek kad sam se našao u podnožju brežuljka. Mračne misli kao da su odlutale kad sam se maknuo s groblja.
Nastavio sam hodati monotonim, sivkastim ulicama dok su se posljednji tračci svjetlosti gubili preda mnom, a na njihovo mjesto nadvila se tmina.
Nisam pazio kuda hodam, želio sam samo otići u središte mjesta, samo prošetati promenadom prije nego napustim Moon Hollow. Ipak, moja je podsvijest imala još jedan cilj – moji su me koraci doveli u grozno poznatu ulicu i odjednom sam znao kamo me vode.
Istog sam se trenutka zaustavio.
Ne želim otići kući, pomislio sam. Ne želim se naći u tim poznatim prostorijama, vidjeti ih kako zjape prazne, hladne, kao jezivi spomenici mojoj obitelji kojoj se izgubio svaki trag. Uzdahnuvši, nastavio sam hodati. Odrješito sam prošao kraj svog doma, ali nisam uspio obuzdati se – krajičkom sam oka okrznuo kuću – i nastavio.
Nitko u njoj nije živio. Još se stajala, neoštećena, izgledajući normalno kao i svaka druga kuća u ulici, ali osjećaj koji me prožeo kad sam prošao kraj nje jasno mi je dao do znanja da u njoj nema nikoga. Praznina. Tupost. Hladnoća. I to je bilo sve.
Ipak, osjetio sam začudno olakšanje sad kad sve to ostavio iza sebe. Moon Hollow se naizgled nije mnogo promijenio, ali život je ovdje nastavio normalno teći. Ovdašnji su stanovnici znali strašne događaje pretvoriti u bajke – nisam znao na koji su način izvrnuli priču od prije četiri godine – kad je više od stotinu ljudi posvjedočilo magiji. Više od stotinu ljudi vidjelo je kako se James pojavljuje u vrtlogu zelenog plamena i otima Annu, a zatim su vidjeli kako jedan cijeli, veliki, drevni dvorac nestaje u ognju zlatnih iskara.
Ali sigurno su pronašli način da sami sebe uvjere da su bili žrtve nekakve neslane šale, prijevare koja ih je sve uspjela makar nakratko obmanuti.
Napokon sam došao do centra grada, spokojno hodajući ulicom. Pogled mi je odletio na poznato mjesto – vidio sam kafić koji je bio vrlo popularan kad sam ja ovdje živio – i još je radio. Royal. Mjesto gdje sam jednom otišao s Amy, Michaelom i Ericom. Krenuo sam unutra.
Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim kako to više nije onaj kafić. Ovdje više nije boravilo snobovsko društvo koje ispija čaše Veuvea i šepiri se skupom dizajnerskom odjećom i nakitom. Sada je ovo bio jedan opušten lokal, ugodno namješten, ukrašen zanimljivim apstrakcijama na zidovima, ispunjen prigušenim svjetlom i starom rock glazbom. Sa zvučnika je kreštala Janis kad sam sjeo u jedan osamljen kutak, naručivši Nescafe koji neću popiti.
Ova me smirena atmosfera čudno opustila. Na trenutak, pomislio sam kako bi bilo lijepo opet živjeti ovdje. Bilo bi, u to sam bio uvjeren – ali bez magije. Bez čarobnjaka i vampira koji su jednom opsjedali ovo mjesto. Svi ovi ljudi toga nisu bili svjesni, ali to nije bilo važno. Bolje za njih da žive u zabludi ili neznanju.
Neznanju…
Riječ mi je mračno odjeknula u mislima kad su se vrata kafića ponovno otvorila.
Unutra je ušlo maleno društvo – četiri osobe – dvije djevojke i dva momka.
Svi su zabavljeno hihotali i dobacivali si pošalice te sjeli za jedan stol na suprotnom kraju prostorije od mog stola. A onda sam shvatio da poznajem sitnu kovrčavu brinetu koja je bila s njima.
Imala je možda dvadeset godina. Kosa joj je bila duga i sjajna, bogate smeđe boje – u pravilnim joj je kovrčama padala do polovice leđa. Imala je krupne smeđe oči koje su bile neobično drage. Nije se mnogo promijenila otkad smo se posljednji put vidjeli – samo joj je kosa narasla, a lice malo uozbiljilo.
Nadao sam se da me neće primijetiti, ali pogledom je okrznula moje sablasno lice te šokirano stala zuriti u mene.
Brzo sam spustio glavu i pustio da mi kosa sakrije većinu lica, praveći se da gledam nešto nevjerojatno zanimljivo u šalici kave. Još sam uvijek osjećao da me djevojka motri.
Odlučio sam otići prije nego mi stigne prići. Ponovno sam podigao pogled i nastavio se ponašati normalno. Ipak, diskretno sam upro kažiprst u šalicu kave – sivkasta je, pjenasta tekućina odmah iščezla, kao da sam odčepio odvod. Ostavio sam novce na stoliću te ustao. Kosa mi je upadljivo zabljesnula pod prigušenim svjetlom. Normalnim sam korakom otišao prema vratima te izašao iz kafića.
Vani sam se nastavio ponašati normalno, polako hodajući ulicom, ali iza sebe sam čuo otvaranje vrata.
„Luke?“ do mene je dopro poznati sopran.
Skamenio sam se. Posve sam se umirio, stojeći uspravno i nepomično.
Djevojka se zvonko nasmijala te potrčala prema meni.
„Sarah“, upozorio sam je tiho, „nemoj.“ Još sam uvijek bio okrenut leđima prema njoj. Ulične su se lanterne počele paliti, a ulica je bila gotovo pusta.
„Što?“ upitala me s nevjericom u glasu. Zatim se drhtavo nasmijala.
Okrenuo sam se prema njoj. „Nemoj mi prilaziti, Sarah, molim te.“
Opčinjeno je zurila u moje lice. „Luke…“, dahnula je. „Što ti se dogodilo? Izgledaš toliko drukčije.“
Zurio sam u nju.
Lice joj je izgledalo kao da počinje shvaćati. Uskoro sam na njemu ugledao tračak straha. Ustuknula je.
„Ti si vampir“, rekla je sasvim drugačijim tonom. Hladnijim.
Kimnuo sam.
Lice mi se iskrivilo od tuge, oči mi se počele puniti krvlju. „Žao mi je, Sarah. Žalim zbog toga što onaj put nisam pošao s tobom.“
Sarah je izgledala zgroženo, ali u očima joj je počeo tinjati neki plamen. Zakoraknula je prema meni.
„Sarah, nemoj“, siknuo sam, uzmaknuvši za korak.
Nije se zaustavila. Odrješito je hodala prema meni, zaustavljajući se tek kad mi je prišla na svega dva pedlja. „Luke, to si zbilja ti“, šapnula je.
Niz obraze su joj potekle suze, a onda me čvrsto zagrlila, naslonivši glavu na moje rame.
Iz mojih su očiju također potekle suze, ali suze grimiza. Uzvratio sam joj zagrljaj, trudeći se obuzdati goruću žeđ koja mi je pržila grlo.
„Sarah, molim te, nemoj. Vrati se unutra, preopasn…“
„Šuti“, presjekla me, i dalje me grleći.
Gotovo sam se nasmijao. Iznenadio sam se kako je moja žeđ najednom ostala zatomljena ispod navale emocija. Kao da sam…čovjek.
„Nemaš pojma koliko si mi nedostajao“, rekla je, a glas joj je zvučao prigušeno.
„Sarah, ti si jedna nevjerojatna cura.“ Osmjehnuo sam se.
Odmaknula se od mene, razdragano se smiješeći. „Znam da mi nećeš nauditi,“ rekla je, „predobro te poznajem.“
„Previše se pouzdaješ u mene. Gladan sam.“
„Vidim“, nasmijala se, pogladivši mi obraz.„Ne izgledaš mi baš najuhranjenije. Nažalost, ja ti tu ne mogu pomoći.“
I ja sam se nasmijao, obrisavši krv s obraza.
„Zašto si se vratio?“ upitala je Sarah, sad nešto ozbiljnijim tonom.
„Am…“, počeo sam, „zaželio sam se doma, valjda“, nesigurno sam se osmjehnuo.
Osmjeh na njezinu licu bio je pun razumijevanja.
„Znaš“, rekla je, „željela sam te pitati toliko toga…toliko toga je ostalo nerazriješeno kad smo se posljednji put vidjeli…a sad, kad si se vratio, kao da više nije važno“, završila je, odmahujući glavom.
„Znam, Sarah, i žao mi je zbog toga. Ali vjeruj mi, neke stvari jednostavno ne želiš znati.“
Kimnula je dok su joj oči stale svjetlucati. „Toga sam se i bojala. Ali doista mi nije bilo važno tko si i kakav si. U ove četiri godine molila sam se da ostaneš živ, nekako, da budeš sretan.“
„Sarah…“, počeo sam, želeći je dotaknuti.
„Ali molitve mi nisu bile uslišane“, nastavila je, očiju punih suza. „Ti nisi sretan, Luke.“
Jedna suza joj se prelila preko donjeg kapka i kliznula niz ljupko lice.
„Sarah, ti ludo, prekrasno, nesebično stvorenje“, dahnuo sam, zagrlivši je ponovno. Bila je to moja Sarah, osoba s kojom sam možda, na neki način, mogao imati nešto više od prijateljstva, ali odabrao sam drugu stazu. Mračnu stazu.
„Nikad si neću oprostiti što nisam otišao s tobom.“ Rekao sam tiho. „Sve bi bilo toliko drugačije…bio bih sretniji.“
Teško je uzdahnula i pogledala me u oči. „A ja više ne mogu učiniti ništa za tebe“, rekla je muklim tonom.
„Ti si učinila toliko toga za mene da bi bilo besramno od mene tražiti više. A ja sam te napustio.“
„Ne govori tako, Luke“, zabrzala je Sarah. „Sad si se vratio, više nije bitno.“
Bilo je to kao da mi je netko mačem probo srce. Lecnuo sam se od naleta tuge koji me obuzeo.
„Sarah?“
„Što je?“ Zvučala je zadihano, nekako zabrinuto.
„Ja…ne mogu ostati ovdje“, protisnuo sam, mrzeći se zbog toga što sam znao koliko ću time povrijediti Saru. Pažljivo sam joj promatrao lice, pripravan na sve.
Lice joj je postalo posve bezizražajno.
„Ne. Nemoj to opet učiniti, molim te“, rekla je neuobičajeno dubokim glasom, položivši dlan na moja prsa.
„Sarah, ti znaš da ne mogu ostati ovdje. Ja…ja ne starim. Izgledam ovako gotovo četiri godine.“
„Zašto“, siknula je, „zašto uvijek postoji nešto što mi te otima?“
Tužno sam se osmjehnuo. „Upravo zato ne mogu ostati, Sarah. Nanosim bol svima do kojih mi je stalo. Ti zaslužuješ puno više od toga.“
Maknuo sam njezin dlan sa svojih prsa te se udaljio za korak.
„Tako je lijepo ponovno te vidjeti“, rekao sam. „Iskreno se nadam da ćemo se jednog dana ponovno sresti, Sarah.“
A zatim sam joj nježno utisnuo poljubac u obraz.
Zatvorila je oči, grizući donju usnu. Između obrva joj se iscrtala bora, kao da je nešto boli.
Počeo sam se udaljavati.
„To nije istina, znaš“, začuo sam njezin glas.
Okrenuo sam se prema njoj. Na licu joj je bio blagi osmjeh.
„Nije istina da nanosiš bol svima do kojih ti je stalo. Moj je život ljepši i bogatiji zato što sam te imala u njemu.“
„Hvala ti“, rekao sam. „I još me imaš.“
A onda sam se prepustio vjetru – tijelo mi se rasplinulo u gustom crnom dimu, izvitoperivši se. Otisnuo sam se od tla te poletio visoko u noć, praćen crnim tragom dima.
Još je jedna biserna suza kliznula niz Sarino lice.
|