Cloudly Sky, Crystal Rain, Orphic Storm

Povijest

5: Povijest
„I tako sam postao vampir“, rekao sam, dovršivši tom jednostavnom rečenicom posljednje poglavlje svog ljudskog života.
Bilo je vrlo teško govoriti o svemu, prisjetiti se svega što tako žarko želiš zaboraviti, ali ne možeš. Ali prisjetio sam se svega. Nisam izbacio niti jednu pojedinost, trgajući svoje srce time, otvorivši time rane koje još nisu do kraja zarasle. Izgovarao sam im imena, nesigurno ih kotrljajući preko jezika, sve dok mi uspomene nisu tako jasno buknule u glavi…tako prisno i neumoljivo. A ipak sam ispričao sve, otvorivši se potpunoj neznanki. Tek sam sad to shvatio.
„Je li bilo jako bolno?“ upitala me Gloria, osvrćući se na preobrazbu.
„Je. U početku“, tiho sam izdahnuo. „Boljelo me nakon ugriza. Mislio sam da će mi glava prsnuti. Iz vrata mi se bol širila tijelom, umrtvljujući ga. Mislim da sam na jednom dijelu čak izgubio svijest zbog boli. A onda je bol u vratu minula. Osjećao sam kako slabi upravo onako kao što se i širila. Na posljetku je posve nestala. Shvatio sam da je sve skupa trajalo tek nekoliko sati, a onda sam ustao. Vidio sam se u zrcalu, svoju glatku, besprijekornu bijelu kožu, lijepo lice, mahnite crvene oči, divlju plavu kosu. Znao sam što sam, ali tek nakon prvog lova sam doista osjetio svoju snagu i moć.“
Gloria je kimala glavom. „Što se dogodilo nakon toga?“
„Nakon toga sam se oprostio od Anne. Ona je odlučila otići u Pariz, a Amy, Michael, Eric i ja u London. Tako smo i učinili. U Londonu je uvijek tako tmurno i oblačno. Pogodovalo nam je takvo vrijeme, naravno. Svi mi više volimo oblake nego sunce. Našli smo stanove blizu centra grada. Uredili smo ih svaki po svom ukusu, odlazili bi u lov, Amy i ja smo se povezali više nego ikad prije…bilo je savršeno.“ Na zadnje sam se riječi gorko nasmijao.
„Previše savršeno, možda?“ upitala je Gloria suosjećajno.
Kimnuo sam i uzdahnuo: „Itekako previše. Bio sam posve nov…i previše tvrdoglav. Previše su me privlačila mekana ljudska grla, pogotovo grla mladih, ljupkih djevojaka na ulicama. Aroma njihove krvi probila bi se kroz smog i posve me obuzela. Naravno, uspio sam se suzdržavati uz njih kraj sebe. Uvijek bismo otišli loviti životinje i nahraniti se bez ikakvih incidenata. Oni ni pod koju cijenu nisu željeli nauditi ljudima. Stalo im je do toga puno više nego meni.“ Zastao sam.
„Nastavi“, tiho je rekla Gloria, znatiželjno me promatrajući. I tako sam se posve otvorio ovoj ženi, izlio joj najmračnije tajne, one koje nitko, ali baš nitko nije znao. One koje su me progonile sve ovo vrijeme.
„Prije dvije godine – otprilike – sve je pošlo naopako. Amy i ja smo proveli prekrasne dane zajedno – posebice noći – a onda smo se jednog dana spremali u lov. Rekao sam im neka idu…da ću malo prošetati gradom. Da nisam previše gladan. Tek sad vidim koliko sam bio glup i bezobrazan. Naravno da sam im lagao. Nisam se više mogao odupirati porivu da kušam ljudsku krv. Oni su otišli, a ja sam napokon ostvario svoj naum.“ Posramljeno sam ušutio.
Gloria me i dalje gledala, ali sada oprezno, nekako kao da predviđa što će čuti.
„Naravno, čim su se vratili, Amy me zagrlila – znaš i sama da je mogla osjetiti miris…“ opet sam ušutio dok su mi se oči opet ispunile krvavim suzama.
„Oh“, dahnula je Gloria, shvativši. „Lucase, doista mi je žao“, rekla je iskreno.
„I nisam se ispričao. Jednostavno nisam mogao…kad je shvatila…kad me pogledala…ne mogu posve opisati to grozničavo razočaranje u njezinim očima…kao da je upravo vidjela da joj je cijeli život propao. Toliko sam se zgrozio sam nad sobom…pobjegao sam. I taj pogled…proganja me. To je posljednji pogled koji mi je uputila. Nakon toga ih više nisam vidio.“
Osjetio sam da mi se krv u očima napokon izlila. Grimizna je kapljica pala u moje krilo, u crvenu košulju koju sam zavezao oko pasa. Spustio sam pogled na svoje šake, zgrčene i skupljene na nogama.
„I tako sam pobjegao u Ameriku. Lutao sam nekoliko tjedana po istočnoj obali, a onda sam u Chicagu upoznao Veronicu i Darrena. Nikad im nisam rekao da sam čarobnjak, nikad im nisam rekao da sam volio da me se zove „Luke“. Tek sam im ukratko prepričao što se dogodilo u Londonu. Pristali su da im se pridružim i počeli smo živjeti zajedno. Selili smo se preko cijelog kontinenta prošle dvije godine. Ali ja se nikad nisam mogao otresti osjećaja da sam sve upropastio. A znao sam da je taj osjećaj valjan. Odlazio bih ponekad trčati, skakati, divljati – negdje po nekoj šumi – da se malo rasteretim. Da istresem barem malo svoje destruktivnosti. Čak bi mi malo pomoglo ponekad, ali nikad ne bih uspio zaboraviti na nju. Svaki put kad bih ugrizao žrtvu, pred očima bi mi se pojavila ona…bilo je grozno. A onda je Veronici napokon prekipjelo. Odlučila me dovesti ovdje. I, eto…to je moja priča“, završio sam i podigao pogled prema Gloriji.
Izgledala je zamišljeno, kao da vrti cijeli dugi razgovor u glavi. Pogledao sam krišom kroz prozor, shvativši da sunce polako zalazi iza tamnih, zaštitničkih krošanja šume.
„Tvoja je priča doista potresna, Lucase. Žao mi je zbog svih tragedija koje su ti se dogodile. A premda znam da si ovdje zbog ovih posljednjih događaja, nakon toga bih ti voljela ispričati svoju priču. Ne cijelu, naravno, ali bilo bi mi drago da čuješ moju povijest, da i sam primijetiš koliko su naše priče isprepletene na mnogo neizravnih, ali i izravnijih načina.“
„Naravno“, odvratio sam. „Bilo bi mi drago saslušati tvoju priču.“
Gloria je kimnula, a onda nastavila: „Ako sam dobro shvatila, a vjerujem da jesam, ti osjećaš strašnu krivnju – ne samo zbog toga što si upropastio odnos s Amy, već i zato što si ubio čovjeka.“
Ukočeno sam kimnuo, gledajući nekoliko centimetara ulijevo od nje.
„Lucase…nešto što naprosto moraš shvatiti je da ti više nisi čovjek. Nisi i više nikad nećeš biti. Sad si vampir. Ti se nisi osjećao krivo zato što si ubio ljudsko biće, već zato što si znao da Amy to nikad nije učinila i zato što ona to nije tolerirala. Amy ima svoja uvjerenja, Lucase, a ja ih potpuno poštujem. Ako ne želi ubijati ljude – ne mora. Ali u prirodi je, u samoj srži tvog bića da se hraniš ljudskom krvlju. Sviđalo se to Amy ili ne, to je tako. Možda ti još zvuči surovo, ali to je zato što si još vrlo mlad i povezan si uz svoj ljudski život. Znaš da društvo to nikad ne bi odobrilo, ali sad si odvojen od društva. Kad si postao vampir, za tebe su prestala vrijediti pravila ljudi. Shvatit ćeš da je ubijanje ne samo normalno, već i nužno.“
„A hoće li i Amy shvatiti?“ gorko sam upitao.
„Ne, vjerojatno neće“, reče Gloria tiho. „Ali Amy je davno odabrala svoj put, zajedno s Ericom i Michaelom. Vrlo su hrabri kad su to učinili jer, koliko ja znam, ne postoji nitko poput njih. Nema drugih vampira koji su odlučili odreći se ljudske krvi kako ne bi činili zločin. Paradoks je taj što ubojstvo nije zločin. Ne za nas“, svečano je završila.
„Svejedno…znao sam koliko joj to smeta. I ja sam odlučio poći njezinim putem. A pokolebao sam se.“
„Da, jesi, ali nisi jedini. Rekla sam da nema drugih vampira koji ne piju ljudsku krv, ali to ne znači da mnogi nisu pokušali. Jesu, Lucase, jesu. Mnogo ih to pokuša. I ja sam bila takva. Ali već gotovo sedam stoljeća pijem ljudsku krv. Shvati jedno, Lucase – postat će lakše s vremenom.“
Uzdahnuo sam i kimnuo, dopustivši da je tome možda tako, ali nisam bio posve uvjeren u to. Gloria je doista bila mudra i razborita, toliko sam dosad zaključio. Ali je li ona doista shvaćala? Ili je oguglala na to, kao i svi ostali pripadnici naše vrste? Svi ostali pripadnici, ponovio sam u sebi. Osim njih troje. Možda je Gloria ipak u pravu.
„Još se odupireš“, primijetila je Gloria, gledajući me promućurno. „Još vjeruješ da je to pogrešno. Lucase, da doista u to vjeruješ, ne bi ubio. Ali jesi. I duboko u sebi znaš da je uzrok svih problema razilaženje u stavovima između tebe i Amy. Ona se doista razočarala u tebi jer je bila nadasve uvjerena da nećeš povrijediti ljudsko biće. Ali ona, kao ni bilo tko drugi, zapravo, nije mogla predvidjeti što će se dogoditi. U ovom te životu doista određuje ono što si bio kad si bio čovjek, ali neke stvari, neke najosnovnije, poput prehrane, jednostavno se ne mijenjaju.“
Mislim da sam na tom dijelu napokon počeo prihvaćati njezine riječi. Gloria nije imala namjere reći mi da nisam kriv za to što se dogodilo, ali jasno mi je dala do znanja kako smatra da me to ne bi trebalo toliko mučiti. Ubijanje je bilo dio moje prirode – ljudi ili životinje, kakve veze uopće ima. Prihvatio sam tu činjenicu kad sam se pretvorio u vampira, ali priznao sam si, premda teška srca, da je Amy bila u pravu – nisam bio spreman na ovo. Prenaglo sam donio odluku i satro je razumnim argumentima koje nije mogla odbaciti. Mogao sam otići s Annom u Pariz i učiti o umjetnosti. Ali nisam. Radije sam izabrao ovaj poluživot, život zloduha koji noću vreba smrtnike i siše im krv kako bi mogao opstati. Jer sve se vrtjelo upravo oko toga – krv, krv, krv. U posljednje dvije godine zasitio sam se besmrtnosti i bio sam potpuno spreman oduzeti si postojanje. U posljednje sam dvije godine potpuno izgubio vezu sa sobom. Gdje je nestao čarobnjak u meni, zapitao sam se. Doista ga nisam više pronalazio u sebi. U meni je sad čučala razjarena zvijer, čudovišni vampir, potpuni stranac Lukeu. Shvatio sam da nikad nisam odlučio da više neću koristiti magiju. To je došlo podsvjesno, kao nagon kojim sam odbacio još jedno oružje koje će mi omogućiti da ubijam. Jer posljednja čarolija koju sam izveo bila je kletva smrti. Možda mi se sad napokon pruža prilika da se ponovno sredim. Ako ostanem ovdje, u ovom Vampirskom muzeju, možda ću imati mira i vremena razmisliti o tome što ću dalje. Možda se čak odlučim potražiti Amy, skupiti hrabrosti i suočiti se s njom licem u lice i reći joj ono što joj dugujem, barem to, bez ikakvih očekivanja da ću joj se ponovno pridružiti ili da će me opet voljeti; tek ono što sam joj morao reći još prije dvije godine kad me sledila svojim prodornim pogledom – oprosti.
A onda sam ponovno pogledao Gloriju u oči.
„Hvala ti“, bezglasno sam rekao.
Pune je usne blago razvukla u osmjeh i kimnula: „Naravno, Lucase, drago mi je što si podijelio svoju priču sa mnom. I nadam se da ćeš prihvatiti moj poziv da ostaneš s nama koliko god hoćeš“, rekla je.
Namrštio sam se.
„S nama…misliš, ovdje? U Musée des Vampires?“ smeteno sam upitao, ujedno prestravljen i oduševljen tom idejom.
Pomisao da se suočim sa skupinom radoznalih vampira u viktorijanskim opravama koja je još vjerojatno bila u predvorju nije mi bila nimalo privlačna. Nisam želio ostati kod nekoga tko će me promatrati kao izroda, kao predmet čuđenja i zlobnih komentara. Nisam želio biti necivilizirani nomadski vampir među uglađenim aristokratskim vampirima. S druge strane, ovdje ću moći smiriti svoj divlji duh, napokon porazmisliti o svemu, možda u osami svoje sobe ili u mraku šume, svejedno.
„Jesi li sigurna da to neće biti problem?“ upitao sam Gloriju blago zabrinutim tonom.
„Naravno da ne“, sretno odvrati ona, „zašto bi bio?“
Namrštim se pa joj odgovorim: „Ostali vampiri…nisu mi djelovali naročito oduševljeno kad smo Veronica i ja došli.“
Glorijino se lice posve izgladi. „Ne brini zbog ostalih. Svi će se ponašati besprijekorno. A i ti ćeš se ubrzo priviknuti. I zapamti, možeš ostati, a možeš i otići u bilo kojem trenutku.“
Još sam jednom kimnuo, a zatim je Gloria ustala od stola. Elegantno je doklizila do vrata u svojoj veličanstvenoj haljini, držeći se ravno u grimiznom korzetu. Tamna joj je, blistava kosa lepršala na leđima. Vrata su se za mnom zatvorila, a ja sam najednom shvatio na što je Veronica mislila kad je rekla da ćemo se vidjeti „kad god ja budem htio“.

4: Musée des Vampires
Osjećao sam tek jaku napetost kad sam osjetio pogled one prekrasne žene na svojim očima. Namjerno sam motrio grupu iza njezinih leđa.
Bili su vrlo pozorni; motrili su Veronicu i mene oštrim, intenzivnim, nepopustljivim pogledima. Sijevali su iz svih kutaka goleme prostorije. Ali onda je žena prozborila – tiho, nježno: „Ah…Lucas. Slavni Lucas.“
Pogled mi je munjevito sunuo prema njoj. Strogo sam se zagledao u nju, blago napučivši usne. Lice joj je bilo izuzetno: besprijekorna mramorna ploča okružena blistavim valovima guste, tamne kose. Usne su joj bile tamne gotovo kao kosa, premda malo više crvenkaste, a oči duboke i smeđe. Obrve iznad njih nadsvodile su ih poput elegantnih, tamnih lukova. Jedina emocija koju sam uspio iščitati iz njezina lica bila je znatiželja. Iskrena znatiželja.
Vidjela je kako joj se ne namjeravam obratiti pa mi se opet obratila.
„Dobrodošao“, rekla je ugodnim glasom koji je sablasno popratila jeka, „Dobrodošao u Musée des Vampires.“
Brzim sam pogledom zatražio objašnjenje od Veronice. Lice joj je bilo suzdržano, ali također je izgledala kao da promatra neki razmjerno zanimljiv pokus. Odustao sam od namjere da izvučem neke informacije od nje osjećajući kako mi negdje u mrtvoj utrobi ključa živčanost. Zato sam se okrenuo prema otmjenoj tamnokosoj ljepotici i rekao joj: „Hvala.“
Zazvučalo mi je šturo, čak šuplje u ušima, gotovo bahato, ali nije me bilo briga. Zašto i bi? Promatrali su me kao objekt, predmet čuđenja, sjajnu novu igračku koja im je banula na vrata. Osjećao sam ljutnju prema Veronici – ogorčenost što me dovela ovdje, na ovo trulo, mrtvo mjesto, sablasno i mračno…a išlo mi je na živce što mi se, osim hrpe radoznalih stvorenja u pozadini, to mjesto izuzetno svidjelo.
A premda je dosad u golemoj prostoriji vladala potpuna tišina, ovaj muk koji je sad uslijedio bio je sveprožimajući, nadasve neugodan i težak. Osjetio sam njihove oštre poglede na sebi. Već sam znao da im se neću svidjeti. Kao da je to bilo iole važno…Žena me nastavila gledati, nimalo smetena. Osmjeh joj je ostao smrznut na licu, kao u savršenog kipa od nekog čudesnog kamena.
„Veronica“, rekla je napokon, okrenuvši se prema njoj, „Lucase“, okrenuvši se potom meni, „bi li vam odgovaralo da premjestimo ovaj razgovor u malo primjereniji prostor?“
„Svakako, Gloria“, izjavila je Veronica s tek mrvicom olakšanja u glasu.
Gloria se okrenula prema velikom stepeništu – prema grupi naslaganoj uza zid – i krenula prema njemu. Veronica je pošla za njom, a ja sam je slijedio, zaostajući tek nekoliko koraka. Njihovi su me pogledi žarili, ali bili su neumoljivi – slijedili su moje kretanje poput satelita; pratili su me sve dok nismo stigli do vrha stubišta, a onda smo napokon – napokon – otišli u dugi i još mračniji hodnik.
Bio je obložen istim tamnim drvom kao i raskošno predvorje, zidove su krasili cifrasti okviri golemih slika, a prozori se nisu vidjeli – zakrivale su ih crne zavjese od nekog teškog materijala koji nije propuštao nimalo svjetlosti. Čovjeku bi ovdje bilo vjerojatno kao u neosvijetljenoj prostoriji za vrijeme sumraka. Krenuli smo niz hodnik, slijedeći Gloriju, koja je elegantno klizila mramornim podom, prema tamnim vratima na njegovom kraju. Vrata su bila izrađena od istog masivnog drva kao i ostatak hodnika, a sa svake je strane gard držala po jedna ružna vodoriga. Nisam primijetio da je Gloria otvorila vrata, ali ona su se uz tiho i zlokobno škriputanje odvojila od okvira i otvorila se. Ušao sam posljednji, našavši se u raskošnoj prostoriji poslovnog izgleda, tek nešto svjetlijoj od ostalih dijelova kuće koje sam dosad vidio. Prostorija je bila prostrana i četverokutna. Zidovi obloženi drvetom nisu bili ukrašeni tolikim slikama kao hodnik; umjesto toga, uza jedan zid su stajali poslagani visoki svijećnjaci s mnogo krakova okupani voskom napola izgorenih svijeća. Na ostalim su zidovima stajale visoke police pretrpane knjigama, osim onog dijela na suprotnom kraju sobe gdje se nalazio velik kamin od tamnog mramora, a iznad njega je visjela velika slika u urešenom okviru. Prikazivala je anđela crnih krila u crnoj odori, sjajno grimiznih očiju, bijelih ruku umrljanih krvlju. Ispred kamina nalazio se prazan prostor, ali na drugom je kraju prostorije stajao veliki crni stol od drva. Na njemu nije bilo mnogo stvari – tek nekoliko papira i pero s tintarnicom, a iza njega visoki crni naslonjač s grimiznim jastučićima.
Veronica se zadržala blizu vrata, ali Gloria je zamahom ruke pozvala mene bliže stolu kojem je i ona prišla. Ovdje prozori nisu bili zakriveni zastorima, iako su oni bili prisutni – pogled je padao na veličanstvenu šumu i dio čistine pred golemom kućom. Prišao sam stolu, našavši se tako vrlo blizu Gloriji. Ona zatim pogleda Veronicu te joj kimne.
Veronica se okrene prema vratima i uhvati željeznu kvaku, ali ja sam se usprotivio.
„Kamo ideš?“ upitao sam je blago šokirano, budući da mi se dah izbio iz prsa.
Veronica se okrenula prema meni uz zamah plamene kose, a onda mi se blago nasmijala: „Neću biti daleko. Obećavam ti“, rekla je iskreno i potpuno odano.
„Kad ćemo se vidjeti?“ upitao sam je. Nisam želio da ode.
Njezine su se oči nato zakrijesile, a nisam znao zašto.
„Kad god ti to budeš htio“, rekla je bezglasno, kao da se boji da će joj glas puknuti.
„Gloria“, rekla je tiho, pozdravivši je, a onda munjevito nestala iza tamnog drva.
I prije nego što sam se snašao, opet sam bio sâm. Osjećao sam grižnju savjesti – jer Veronici je očito bilo stalo do mene mnogo više nego meni do nje. Bila je jedina prava prijateljica koju sam imao u ove posljednje dvije godine, a nisam je volio ni izbliza dovoljno. Kakvo sam ja to čudovište…
Gloria me samo tako motrila, a onda rekla: „Sjedni, Lucase“, pokazujući na maleni stolac ispred njezina stola.
„Zašto?“ uzbunjeno sam upitao, ne znajući točno što ona planira.
Gloriji je očito dosadilo moje opiranje pa je pomalo iznureno izjavila:“Lucase. Ovdje si jer pretpostavljam da želiš pomoć. Ja ti ne mogu pomoći ako ne želiš surađivati.“
„Ne poznajete me“, tiho sam, prijeteći siknuo. Zatim sam upro svoj pogled u njezino anđeosko lice.
„Ne poznaje te niti Veronica. A mislio si da će ti ona moći pomoći. Dragi Lucase, ja te poznajem mnogo bolje od nje“, protisnula je mračno, ali i dalje beskrajno smireno.
Zato je u meni količina bijesa dosegla krajnju točku. Režanje mi se otkinulo s usana.
„Veronica me poznaje mnogo bolje od vas!“ zakričao sam, „Veronica me poznaje bolje od ikoga.“
Gloria podigne obrve u iznenađenju.
„Doista?“ upita svojim visokim, svilenim glasom, „a zna li ona da si ti čarobnjak, Lucase?“
Kroz mrtvo mi je srce prošla ledena, a ipak užarena igla. Tko je ova žena, pomislio sam, tko je ona da mi nanosi toliku bol? Zašto me podsjeća na sve ono što sam posljednjih godina uporno pokušavao zaboraviti? Zašto me želi podsjetiti na moju prošlost? I kako, dovraga, ona to zna?
Znao sam da samo blijedo zurim u nju, ali nisam pronalazio način da nešto protisnem kroz zube. Oh, kako sam bio svjestan da postoji netko tko me poznaje bolje od Veronice. Nisam pritom mislio na Gloriju, ali svakako je postojao taj određeni netko koga sam volio više od ičega – a ipak, imao sam snage da izdam tu ljubav. Ta je osoba sada bila nemjerljivo daleko, više duhom nego tijelom, jer nikad neću zaboraviti izraz grozničavog razočaranja i nemjerljive boli u njezinim očima, znajući da sam ih ja uzrokovao. Nikad je više neću moći pogledati u oči, a pri toj pomisli, srce mi se rascijepalo nadvoje.
Osjetio sam kako mi se oči pune krvlju, ali samo sam odmahnuo glavom, potresajući pramenove divlje duge kose – a onda se okrenuo i odlučno zgrabio kvaku.
„Ne idi“, rekla je Gloria brzo, naglo.
Inače me te riječi nikad ne bi zaustavile, ali ovo nije bila naredba. Ovo je bilo preklinjanje jer su riječi bile reske od žaljenja.
Ukipio sam se, sklopivši oči, čekajući.
„Molim te, oprosti. Sjedni, Lucase, sjedni i sve ću ti pojasniti“, nastavila je istim tonom.
Okrenuo sam se, duboko uzdahnuvši, pokušavajući prikupiti ono što je ostalo od mojeg srca, i polako otišao do velikog, zlokobnog stola. Sjeo sam uspravno i elegantno, gotovo poput one skupine koja je još bila u predvorju. Gloria je slijedila moj primjer, graciozno se spustivši u svoj naslonjač. Bila je i dalje onako drsko lijepa, ali u očima joj se i dalje krijesilo žaljenje. Sjedili smo u tišini nekoliko nemjerljivo dugih trenutaka, možda minuta, a onda mi se tiho obratila.
„Ne voliš govoriti o svojim korijenima, zar ne?“ upitala me.
„Ne“, rekao sam, gledajući u neku točku pored nje, „ne baš.“ Barem mi glas nije zvučao arogantno, već primjereno krotko.
„Nemoj misliti da sam apsurdno napasna ili sadistički nastrojena, Lucase, ali voljela bih da mi ispričaš svoju priču. Čula sam mnogo stvari o tebi, kad si još bio čovjek, ali nikad nisam doista shvatila što se sve dogodilo. Doista me zanima.“ U očima joj je sjala neka pomama, lakomost, ali uglavnom je zvučala pristojno znatiželjno.“
„I to će mi pomoći“, izjavio sam uz gorak osmjeh. Nije to bilo pitanje. Shvatila je to.
„Hoće“, rekla je ozbiljno. „Ako mi pomogneš da shvatim, moći ću ti pomoći. Lucase, ne moram ti govoriti kako je očito da si na rubu – da pucaš po šavovima. Iskreno, čudi me što se još nisi ubio.“
Pogled mi je na te riječi naglo sunuo prema njezinom izuzetnom licu. Krenuo sam joj se suprotstaviti, ali prekinula me, tiho, no autoritativno.
„Nemaju svi pripadnici naše vrste snage za takav život. Nismo spremni na vječnost, koliko nam god sjajno zvučala. Vjeruj mi, Lucase, znam. Vidjela sam mnogo takvih poput tebe, samo što oni nisu doživjeli sretan svršetak. Imala sam dosta prilika jer sa svojih sedamsto godina, ja sam najstariji živući vampir.“
Ta posljednja riječ, „vampir“, neobično me pogodila. Bilo je to prvi put da je čujem izgovorenu u slobodnom razgovoru nakon mnogo vremena. Još me više pogodila činjenica da se sad i ja ubrajam u njih. Gloria je znala o čemu govori, toliko mi je bilo jasno. A čemu da se odupirem kad sam znao da je u pravu. I premda sam znao da će me strašno boljeti kad budem pričao o svojoj prošlosti, kad budem izgovarao njihova imena, prisjećao se njihovih lica, svih tih lica…odlučio sam se suočiti s time.
A onda sam opet pogledao Gloriju, duboko udahnuo i ispričao joj svoju priču.

Pomoć

3:Pomoć

Otvoreno je zurila u mene, ne prijekorno, ne zgranuto, ne prestrašeno.

Tek blago radoznalo.

Nisam se mogao prisiliti da je s jednakom otvorenošću pogledam u njezine prodorne crne oči. I dalje sam bjesomučno tragao za nekim detaljem koji će me zaokupiti ili, još bolje, načinom na koji ću pobjeći. Pobjeći zauvijek.

Nije se ni trznula. Stajala je odviše mirno za nekoga tko nije mramorni kip; tek joj se plamena kosa izvijala na sve jačem vjetru. Jednu je ruku držala podbočenu, a u drugoj je stiskala veliki crni smotuljak.

Nisam znao što da učinim. Pod nogama mi je ležalo tijelo one nesretne djevojke – beživotno i sve hladnije.

Ipak sam onda pogledao u njezine pozorne, crne oči, i baš u trenutku kad sam zaustio da nešto kažem, Veronica je progovorila prije mene.

„Nemoj se opravdavati“, rekla je apatičnim tonom, „možda ćeš sad shvatiti da nisi učinio ništa loše.“

Hitro se pokrenula. Rukom me blago, ali neodoljivo odmaknula od djevojke, a zatim se nadvila nad nju. Rasprostrla je smotuljak koji je držala u ruci – veliku, crnu plastičnu vreću, a onda sam se okrenuo od nje, prema aveniji.

Čuo sam odurne, mukle škljocaje i pucanje kostiju kako dopiru iza mene. Trgali su mi utrobu. Osjetio sam se shrvano, prepuknuto. Grlo mi je još pržio taj sladak, neodoljiv okus njezine krvi.

Zatim je pucanje nestalo – sad sam čuo šuštanje vreće i tupe udarce.

U sljedećem me trenutku Veronica uhvatila za ruku, a onda me povukla za sobom, skočivši sa zgrade, na pustu aveniju York.

Nisam više znao kamo idemo. Nisam ni primijetio da se Veronica u međuvremenu riješila crne vreće s truplom zlatokose djevojke. Nisam znao što je učinila s njime, ali nije me ni zanimalo. Šetali smo kroz golemi Central Park, u neugodnoj tišini, u mraku noći. Krv mi se tromo slijevala iz očiju, namjesto suza koje bi označile žalost. Imao sam sreće što me ne vidi nitko drugi osim Veronice.

Njezina se ledena maska s vremenom otopila, i sad mi se obratila iskreno zabrinutim tonom: „Lucase…ti trebaš pomoć.“

Mrtvo sam se nasmijao. Baš. Kao da itko može pomoći ovakvome čudovištu…

Kao da mi je mogla čitati misli.

„Vjeruj mi, i ja sam prošla kroz razdoblje gdje naprosto ništa nije imalo smisla. Bojala sam se, bila sam zgađena sama sobom, izgubljena…“, stresla se.

„Nije to tako“, tiho sam rekao.

Gotovo sam je čuo kako preokreće očima.

„Upravo je tako. Nemoj misliti da si prvi koji prolazi kroz takvo što. Pokušaj shvatiti da smo i mi ostali došli do ruba ponora“, rekla je , zabacivši kosu, „ ali ipak smo sada ovdje. Moraš to prihvatiti. Nemoj potratiti ono što ti je darovano. Živi.“

Naglo sam prasnuo, izderavši se, dojmljivo i prodorno.

„A što je s ostalima koji žive?!“ izgubio sam kontrolu, „što je sa svima onima kojima oduzmemo život? Što je s onima koji nam umiru u rukama – kako bismo mi mogli nastaviti živjeti? Ne želim takav život! Ne želim ovo prokletstvo!“

Bilo je tako dobro osloboditi svu tu frustriranost koja se nakupljala u meni.

Veronica se nije pomaknula ni milimetra. Bila je mirna poput kipa.

„Sad je prekasno da žališ za time. Jedno je kad ti netko podari ovaj život kad ti je to jedini izlaz. Ali koliko sam ja shvatila – sam si donio izbor. Bez prisile.“

Riječi su mi probole mrtvo srce poput kolca. Izbile su mi dah iz pluća.

Veronica se okrenula od mene i stala koračati u smjeru odakle smo došli. Kao da je odustala. To me boljelo više od svega. Jesam li doista tako beznadan? Jedno je bilo sigurno. Bio sam arogantan, bahat i glup kad sam mislio da sam spreman za ovo. A premda sam učinio mnogo groznih stvari, kako u ovom, tako i u prošlom životu, izabrao sam živjeti zauvijek. Možda je Veronica u pravu. Možda doista trebam pomoć. Prije nego što se doista raspadnem.

„Veronica…“, dahnuo sam slabašno, molećivo.

Zaustavila se, ali nije se okrenula.

„Oprosti“, rekao sam nešto čvršće, ali zadihano, „oprosti mi.“

Nije se ni pomaknula, ali čuo sam joj glas: „Hoćeš li dopustiti da ti pomognem?“

„Da“, izlanuo sam bez previše razmišljanja.

„Dobro onda“, rekla je, a zatim mi se okrenula profilom, „spremi se. Moramo na avion.“

„M-molim?“, upitao sam smeteno. Glatko mi se čelo naboralo.

„Idemo. Nemamo previše vremena“, nestrpljivo je rekla, i dodala, „i obriši te suze – izgledaš previše morbidno.“

Bespogovorno sam otro krv sa svojeg obraza, a onda smo zajedno pohitali prema svjetlima grada.



Veronica mi ništa nije htjela odati kad smo stigli u oblačni London. Vrijeme je bilo posve mrtvo, poput zrcala je odražavalo moje raspoloženje, kao i uostalom, moju prirodu. Gusti su, kaotični oblaci priječili put sunčevim zrakama, kočeći se iznad crne Temze.

Nisam ništa posumnjao kad smo tek krenuli iz New Yorka, ali sad mi se u srcu stvorio led. Bio sam u Londonu. Prvi put nakon dvije godine. Ovdje se sve raspalo. A postojala je velika mogućnost da sam joj sada vrlo blizu…sama mi je pomisao na to bila nepodnošljiva. Nisam htio ostati ovdje, a Veronica kao da je to znala. Pobjegli smo iz grada što smo brže mogli.

Veronica je spremila naše krivotvorene putovnice u džep hlača, a onda je potrčala kroz šumu. Slijedio sam je, namjerno zaostajući stotinjak metara za njom. Trčali smo dugo – doista dugo. Plamena joj je kosa letjela oko lica, mahnito, kaotično, a oči su joj bile posve crne naspram blijede kože. Bila je očigledno gladna. Ali nije se požalila. Niti jednom.mi se nije obratila dok smo poput utvara klizili između krošanja tisa i jela.

A onda smo, odjednom, izbili na čistinu. Istog je trena stala.

I ja sam se zaustavio, a onda se ogledao oko sebe.

Nalazili smo se na svojevrsnoj livadi, prostranoj i čistoj, previše simetričnoj, kao da je namjerno bila tako oblikovana – a vjerojatno i jest. Odavde se vidjelo nebo – i dalje prošarano poput mramora. Visoke, vretenaste krošnje drveća blago su se savijale pod naletom vjetra. Opazio sam da ne mogu čuti nikakve druge zvukove osim šuštanja lišća i fijuka vjetra. Nije bilo cvrkuta ptica, nije bilo glasanja jelena ili zavijanja vukova. Bilo je nestvarno, odviše tiho i mirno. A onda sam očima okrznuo ono što sam ostavio za kraj.

Upravo pred nama, uz rub čistine, stajala je golema vila.

Bila je doista zapanjujuće velika. Očito je potjecala iz devetnaestog stoljeća. Odisala je nekim viktorijanskim tragom koji nisam doista mogao definirati. Bila je jednolične boje pijeska, ali arhitektura je bila zapanjujuća. Razne vretenaste kule su stremile prema nebu, prijeteći se nadimajući nad ostatkom kuće. Prozori su bili zastrti crnim zavjesama. A premda je sve izgledalo posve mrtvo i pusto, upravo me to uputilo da ovdje netko doista obitava. Bilo je kao da ukleto mjesto izranja iz mraka šume.

Veronica je stajala posve mirno, čekajući me.

Prišao sam joj, tiše no što je lišće oko nas šuštalo.

„Što je s Darrenom?“, upitao sam je da razbijem napetost, a pitao sam je prvo pitanje koje mi je palo na pamet. Nije me doista zanimalo – jer sam znao da je vjerojatno i on pošao za nama, vjerojatno čeka negdje u prikrajku – ali nisam se uspio zaustaviti.

„Doći će“, rekla je prozaično, odsutno, prazno, i dalje motreći kuću, „kasnije.“

A onda se, bez nekog očitog razloga ili poriva, pokrenula.

Nije se šuljala, a nije ni trčala. Hodala je mirno, postojano, ljudski. Jednakim sam tempom išao za njom, ostavši uspravan. Približavali smo se kući koja je stajala odviše mirno. Čak i za nešto neživo, bila je upadljivo spokojna.

U tom mi se trenutku učinilo da sam čuo tek najsitniji mogući pokret, ali nastavio sam koračati.

Veronica se zaustavila pred golemim, urešenim tamnim vratima od masivnog drva – i pričekala.

Nije mi promaknuo natpis iznad raskošnog portala ispisan crnim, masnim starim gotičkim slovima : „Musée des Vampires“

Kao da je osluškivala tišinu, a onda je rekla normalnim, umjerenim glasom: „Veronica je.“

A jedno se krilo vrata uz glasno štropotanje odškrinulo. Pod nos mi je došao vrlo poznat miris. Odjednom sam znao što mogu očekivati. Bilo ih je puno, toliko sam znao. Ali zašto me Veronica dovela ovdje?

Uskoro ću saznati, to je očito. Veronica je krenula prema vratima. Slijedio sam je, ali odjednom sam se napeo. Iskrivio sam držanje, a prste sam savio u pandže. Nisam bio posve siguran u ovo.

A onda sam prešao prag, nekoliko koraka iza Veronice, i našao se u mraku kuće.

Bilo je kao u filmu strave.

Stajao sam u golemom, mračnom i hladnom predvorju. Da sam bio čovjek, vjerojatno bih se prepao. Cijela je prostorija imala jezivu nijansu sivkasto-plave boje, hladne, jezive. Po podu su ravnomjerno bile poslagane bezbrojne granitno sive ploče, hladne i čvrste.. Zidovi su bili prevučeni vrlo tamnim drvom, naoko crnim, na koje su bile obješene nebrojene slike u golemim urešenim okvirima. Nisam mogao ne zamijetiti kako na slikama upadljivo prevladava zlokobni grimiz. Preda mnom se prostirao samo pod, kao u velikoj plesnoj dvorani. A onda sam shvatio da je prostorija kružnog oblika. Nasuprot meni, dva su se stubišta, klizeći uz zidove s rukohvatima od istog tamnog drva, pokrivena grimiznim sagom, uzdizala prema katu gdje su se i spojila. Nekoliko velikih, visokih prozora bilo je zastrto crnim zavjesama, a strop je bio vrtoglavo visok. Ljudima bi vjerojatno bilo nemoguće vidjeti njegov kraj u toj polutami. Ali ja sam vidio da završava velikom kupolom od istog drva, a dolje se spuštao golemi, raskošan luster, pun paučine. Za ljude je ovdje bilo prilično hladno. A onda sam vidio da se uz zidove nalaze poredani zidni satovi i niski stolovi s visokim crnim naslonjačima. Vidio sam kako je tridesetak para očiju sijevnulo prema Veronici i meni.

Sjedili su mirno, uspravno, kao aristokrati, pristojno znatiželjno promatrajući dvoje mnogo neuglednijih, manje civiliziranih pripadnika vlastite vrste. Muškarci su nosili crne kapute i visoke ovratnike. Oni koji su imali dugu kosu povukli su je u glatke repove pričvršćene satenskim vrpcama. Žene su bile prekrasne. Nosile su duge viktorijanske haljine, a gotovo svaka je struk utegnula korzetom. Često su oni bili kravocrveni, prekriveni crnom francuskom čipkom. Svi su bili izuzetno blijede puti, možda čak bljeđi i od nas – premda mislim da je stvar bila u svjetlu, a u rukama su držali pehare i kristalne čaše ispunjene slasnom grimiznom tekućinom. Nitko od njih nije se ni oglasio. Samo su nas tako nastavili gledati. Osjetio sam kako se sve više napinjem, kako su mi se prsti ukočili onako svinuti u pandže. Tek mi je malo nedostajalo da siknem.

A onda se niz raskošno stepenište spustila zadivljujuća žena.

Koža joj je bila praktički bijela, naravno, lice iznimno lijepo, a kosa joj je imala jedinstvenu nijansu mahagonija. U blistavim je valovima padala preko njezinih ramena i grudi. Graciozno se kretala u crnoj haljini od tafta i odgovarajućem grimiznom korzetu, gotovo klizeći. Prodornim je očima, opcrtanim crnom olovkom motrila mene. Nije odmaknula pogled sve dok se nije zaustavila dva-tri metra od nas.

Pune su joj se usne razvukle u blagi, prijazan osmjeh, a onda je napokon pogledala Veronicu.

„Dobrodošla, Veronica“, rekla je tečnim mezzosopranom, „tako mi je drago što te opet vidim.“