Pomoć
3:Pomoć
Otvoreno je zurila u mene, ne prijekorno, ne zgranuto, ne prestrašeno.
Tek blago radoznalo.
Nisam se mogao prisiliti da je s jednakom otvorenošću pogledam u njezine prodorne crne oči. I dalje sam bjesomučno tragao za nekim detaljem koji će me zaokupiti ili, još bolje, načinom na koji ću pobjeći. Pobjeći zauvijek.
Nije se ni trznula. Stajala je odviše mirno za nekoga tko nije mramorni kip; tek joj se plamena kosa izvijala na sve jačem vjetru. Jednu je ruku držala podbočenu, a u drugoj je stiskala veliki crni smotuljak.
Nisam znao što da učinim. Pod nogama mi je ležalo tijelo one nesretne djevojke – beživotno i sve hladnije.
Ipak sam onda pogledao u njezine pozorne, crne oči, i baš u trenutku kad sam zaustio da nešto kažem, Veronica je progovorila prije mene.
„Nemoj se opravdavati“, rekla je apatičnim tonom, „možda ćeš sad shvatiti da nisi učinio ništa loše.“
Hitro se pokrenula. Rukom me blago, ali neodoljivo odmaknula od djevojke, a zatim se nadvila nad nju. Rasprostrla je smotuljak koji je držala u ruci – veliku, crnu plastičnu vreću, a onda sam se okrenuo od nje, prema aveniji.
Čuo sam odurne, mukle škljocaje i pucanje kostiju kako dopiru iza mene. Trgali su mi utrobu. Osjetio sam se shrvano, prepuknuto. Grlo mi je još pržio taj sladak, neodoljiv okus njezine krvi.
Zatim je pucanje nestalo – sad sam čuo šuštanje vreće i tupe udarce.
U sljedećem me trenutku Veronica uhvatila za ruku, a onda me povukla za sobom, skočivši sa zgrade, na pustu aveniju York.
Nisam više znao kamo idemo. Nisam ni primijetio da se Veronica u međuvremenu riješila crne vreće s truplom zlatokose djevojke. Nisam znao što je učinila s njime, ali nije me ni zanimalo. Šetali smo kroz golemi Central Park, u neugodnoj tišini, u mraku noći. Krv mi se tromo slijevala iz očiju, namjesto suza koje bi označile žalost. Imao sam sreće što me ne vidi nitko drugi osim Veronice.
Njezina se ledena maska s vremenom otopila, i sad mi se obratila iskreno zabrinutim tonom: „Lucase…ti trebaš pomoć.“
Mrtvo sam se nasmijao. Baš. Kao da itko može pomoći ovakvome čudovištu…
Kao da mi je mogla čitati misli.
„Vjeruj mi, i ja sam prošla kroz razdoblje gdje naprosto ništa nije imalo smisla. Bojala sam se, bila sam zgađena sama sobom, izgubljena…“, stresla se.
„Nije to tako“, tiho sam rekao.
Gotovo sam je čuo kako preokreće očima.
„Upravo je tako. Nemoj misliti da si prvi koji prolazi kroz takvo što. Pokušaj shvatiti da smo i mi ostali došli do ruba ponora“, rekla je , zabacivši kosu, „ ali ipak smo sada ovdje. Moraš to prihvatiti. Nemoj potratiti ono što ti je darovano. Živi.“
Naglo sam prasnuo, izderavši se, dojmljivo i prodorno.
„A što je s ostalima koji žive?!“ izgubio sam kontrolu, „što je sa svima onima kojima oduzmemo život? Što je s onima koji nam umiru u rukama – kako bismo mi mogli nastaviti živjeti? Ne želim takav život! Ne želim ovo prokletstvo!“
Bilo je tako dobro osloboditi svu tu frustriranost koja se nakupljala u meni.
Veronica se nije pomaknula ni milimetra. Bila je mirna poput kipa.
„Sad je prekasno da žališ za time. Jedno je kad ti netko podari ovaj život kad ti je to jedini izlaz. Ali koliko sam ja shvatila – sam si donio izbor. Bez prisile.“
Riječi su mi probole mrtvo srce poput kolca. Izbile su mi dah iz pluća.
Veronica se okrenula od mene i stala koračati u smjeru odakle smo došli. Kao da je odustala. To me boljelo više od svega. Jesam li doista tako beznadan? Jedno je bilo sigurno. Bio sam arogantan, bahat i glup kad sam mislio da sam spreman za ovo. A premda sam učinio mnogo groznih stvari, kako u ovom, tako i u prošlom životu, izabrao sam živjeti zauvijek. Možda je Veronica u pravu. Možda doista trebam pomoć. Prije nego što se doista raspadnem.
„Veronica…“, dahnuo sam slabašno, molećivo.
Zaustavila se, ali nije se okrenula.
„Oprosti“, rekao sam nešto čvršće, ali zadihano, „oprosti mi.“
Nije se ni pomaknula, ali čuo sam joj glas: „Hoćeš li dopustiti da ti pomognem?“
„Da“, izlanuo sam bez previše razmišljanja.
„Dobro onda“, rekla je, a zatim mi se okrenula profilom, „spremi se. Moramo na avion.“
„M-molim?“, upitao sam smeteno. Glatko mi se čelo naboralo.
„Idemo. Nemamo previše vremena“, nestrpljivo je rekla, i dodala, „i obriši te suze – izgledaš previše morbidno.“
Bespogovorno sam otro krv sa svojeg obraza, a onda smo zajedno pohitali prema svjetlima grada.
Veronica mi ništa nije htjela odati kad smo stigli u oblačni London. Vrijeme je bilo posve mrtvo, poput zrcala je odražavalo moje raspoloženje, kao i uostalom, moju prirodu. Gusti su, kaotični oblaci priječili put sunčevim zrakama, kočeći se iznad crne Temze.
Nisam ništa posumnjao kad smo tek krenuli iz New Yorka, ali sad mi se u srcu stvorio led. Bio sam u Londonu. Prvi put nakon dvije godine. Ovdje se sve raspalo. A postojala je velika mogućnost da sam joj sada vrlo blizu…sama mi je pomisao na to bila nepodnošljiva. Nisam htio ostati ovdje, a Veronica kao da je to znala. Pobjegli smo iz grada što smo brže mogli.
Veronica je spremila naše krivotvorene putovnice u džep hlača, a onda je potrčala kroz šumu. Slijedio sam je, namjerno zaostajući stotinjak metara za njom. Trčali smo dugo – doista dugo. Plamena joj je kosa letjela oko lica, mahnito, kaotično, a oči su joj bile posve crne naspram blijede kože. Bila je očigledno gladna. Ali nije se požalila. Niti jednom.mi se nije obratila dok smo poput utvara klizili između krošanja tisa i jela.
A onda smo, odjednom, izbili na čistinu. Istog je trena stala.
I ja sam se zaustavio, a onda se ogledao oko sebe.
Nalazili smo se na svojevrsnoj livadi, prostranoj i čistoj, previše simetričnoj, kao da je namjerno bila tako oblikovana – a vjerojatno i jest. Odavde se vidjelo nebo – i dalje prošarano poput mramora. Visoke, vretenaste krošnje drveća blago su se savijale pod naletom vjetra. Opazio sam da ne mogu čuti nikakve druge zvukove osim šuštanja lišća i fijuka vjetra. Nije bilo cvrkuta ptica, nije bilo glasanja jelena ili zavijanja vukova. Bilo je nestvarno, odviše tiho i mirno. A onda sam očima okrznuo ono što sam ostavio za kraj.
Upravo pred nama, uz rub čistine, stajala je golema vila.
Bila je doista zapanjujuće velika. Očito je potjecala iz devetnaestog stoljeća. Odisala je nekim viktorijanskim tragom koji nisam doista mogao definirati. Bila je jednolične boje pijeska, ali arhitektura je bila zapanjujuća. Razne vretenaste kule su stremile prema nebu, prijeteći se nadimajući nad ostatkom kuće. Prozori su bili zastrti crnim zavjesama. A premda je sve izgledalo posve mrtvo i pusto, upravo me to uputilo da ovdje netko doista obitava. Bilo je kao da ukleto mjesto izranja iz mraka šume.
Veronica je stajala posve mirno, čekajući me.
Prišao sam joj, tiše no što je lišće oko nas šuštalo.
„Što je s Darrenom?“, upitao sam je da razbijem napetost, a pitao sam je prvo pitanje koje mi je palo na pamet. Nije me doista zanimalo – jer sam znao da je vjerojatno i on pošao za nama, vjerojatno čeka negdje u prikrajku – ali nisam se uspio zaustaviti.
„Doći će“, rekla je prozaično, odsutno, prazno, i dalje motreći kuću, „kasnije.“
A onda se, bez nekog očitog razloga ili poriva, pokrenula.
Nije se šuljala, a nije ni trčala. Hodala je mirno, postojano, ljudski. Jednakim sam tempom išao za njom, ostavši uspravan. Približavali smo se kući koja je stajala odviše mirno. Čak i za nešto neživo, bila je upadljivo spokojna.
U tom mi se trenutku učinilo da sam čuo tek najsitniji mogući pokret, ali nastavio sam koračati.
Veronica se zaustavila pred golemim, urešenim tamnim vratima od masivnog drva – i pričekala.
Nije mi promaknuo natpis iznad raskošnog portala ispisan crnim, masnim starim gotičkim slovima : „Musée des Vampires“
Kao da je osluškivala tišinu, a onda je rekla normalnim, umjerenim glasom: „Veronica je.“
A jedno se krilo vrata uz glasno štropotanje odškrinulo. Pod nos mi je došao vrlo poznat miris. Odjednom sam znao što mogu očekivati. Bilo ih je puno, toliko sam znao. Ali zašto me Veronica dovela ovdje?
Uskoro ću saznati, to je očito. Veronica je krenula prema vratima. Slijedio sam je, ali odjednom sam se napeo. Iskrivio sam držanje, a prste sam savio u pandže. Nisam bio posve siguran u ovo.
A onda sam prešao prag, nekoliko koraka iza Veronice, i našao se u mraku kuće.
Bilo je kao u filmu strave.
Stajao sam u golemom, mračnom i hladnom predvorju. Da sam bio čovjek, vjerojatno bih se prepao. Cijela je prostorija imala jezivu nijansu sivkasto-plave boje, hladne, jezive. Po podu su ravnomjerno bile poslagane bezbrojne granitno sive ploče, hladne i čvrste.. Zidovi su bili prevučeni vrlo tamnim drvom, naoko crnim, na koje su bile obješene nebrojene slike u golemim urešenim okvirima. Nisam mogao ne zamijetiti kako na slikama upadljivo prevladava zlokobni grimiz. Preda mnom se prostirao samo pod, kao u velikoj plesnoj dvorani. A onda sam shvatio da je prostorija kružnog oblika. Nasuprot meni, dva su se stubišta, klizeći uz zidove s rukohvatima od istog tamnog drva, pokrivena grimiznim sagom, uzdizala prema katu gdje su se i spojila. Nekoliko velikih, visokih prozora bilo je zastrto crnim zavjesama, a strop je bio vrtoglavo visok. Ljudima bi vjerojatno bilo nemoguće vidjeti njegov kraj u toj polutami. Ali ja sam vidio da završava velikom kupolom od istog drva, a dolje se spuštao golemi, raskošan luster, pun paučine. Za ljude je ovdje bilo prilično hladno. A onda sam vidio da se uz zidove nalaze poredani zidni satovi i niski stolovi s visokim crnim naslonjačima. Vidio sam kako je tridesetak para očiju sijevnulo prema Veronici i meni.
Sjedili su mirno, uspravno, kao aristokrati, pristojno znatiželjno promatrajući dvoje mnogo neuglednijih, manje civiliziranih pripadnika vlastite vrste. Muškarci su nosili crne kapute i visoke ovratnike. Oni koji su imali dugu kosu povukli su je u glatke repove pričvršćene satenskim vrpcama. Žene su bile prekrasne. Nosile su duge viktorijanske haljine, a gotovo svaka je struk utegnula korzetom. Često su oni bili kravocrveni, prekriveni crnom francuskom čipkom. Svi su bili izuzetno blijede puti, možda čak bljeđi i od nas – premda mislim da je stvar bila u svjetlu, a u rukama su držali pehare i kristalne čaše ispunjene slasnom grimiznom tekućinom. Nitko od njih nije se ni oglasio. Samo su nas tako nastavili gledati. Osjetio sam kako se sve više napinjem, kako su mi se prsti ukočili onako svinuti u pandže. Tek mi je malo nedostajalo da siknem.
A onda se niz raskošno stepenište spustila zadivljujuća žena.
Koža joj je bila praktički bijela, naravno, lice iznimno lijepo, a kosa joj je imala jedinstvenu nijansu mahagonija. U blistavim je valovima padala preko njezinih ramena i grudi. Graciozno se kretala u crnoj haljini od tafta i odgovarajućem grimiznom korzetu, gotovo klizeći. Prodornim je očima, opcrtanim crnom olovkom motrila mene. Nije odmaknula pogled sve dok se nije zaustavila dva-tri metra od nas.
Pune su joj se usne razvukle u blagi, prijazan osmjeh, a onda je napokon pogledala Veronicu.
„Dobrodošla, Veronica“, rekla je tečnim mezzosopranom, „tako mi je drago što te opet vidim.“
|