Cloudly Sky, Crystal Rain, Orphic Storm

ponedjeljak, 31.12.2007.

Prijatelj

10: Prijatelj

„Tko ste vi?“ upitala je Anna. Ispod maske smirenosti, u njezinom se glasu čula nota histerije.
Tri su se prilike primakle bliže rubu stepeništa. Zahvatila ih je svjetlost naše čarolije.
Dva muškarca i žena. Žena je bila vrlo lijepa, visoka, tamnocrvene kose i potpuno bijele kože. Na sebi je imala samo duge crne hlače i crni top. Muškarac na čelu grupe je bio visok, gotovo kratke crne kose, u crnim hlačama, prsa su mu bila gola. Izgledao je kao isklesan u kamenu. Lijepo lice je gajilo neku okrutnost. Drugi je muškarac bio nešto niži, duge smeđe kose, također savršeno isklesanog torza, također u crnim hlačama. Svi su izgledali nestvarno lijepo, blijedo…kameno…hladno.
Vampiri.
U taj mi se tren to čak činilo komično. Moon Hollow- mondeno okupljalište bića tame.
Onda se dugokosi vampir obratio ostalima.
„Victoria, Edwarde, hajde da to obavimo brzo, znaš da James ne voli čekati.“
„U redu je, Marco,“ umirila ga je Victoria visokim glasom, „malo igre nikad ne škodi.“
Oboje su se zahihotali, ali Edward, vampir na čelu grupe je zurio u mene.
„Dakle ti si taj kojeg ona hoće.“ Rekao je, navlaživši usne jezikom.
„Znam da smo maloprije objedovali, ali ovakav gurmanski obrok se ne propušta.“ Dodao je i onjušio zrak.
Zgroženo sam ustuknuo.
„Hajde da to obavimo“, rekao je Edward, „Kako ćemo? Uspavljivanje ili da ih držimo zatočene?“
„Uspavljivanje.“ Rekla je Victoria s grozničavim sjajem u crvenim očima.
Marco se nasmijao, a onda je s poda podigao pušku. Naciljao je mene - i opalio.
Strjelica je munjevito poletjela prema meni.
Brzo sam zamahnuo rukom, kao da sam isukao mač iz toka. Strjelica je udarila u zrak koji se namreškao u koncentričnim kružnicama i odbila se.
Čuo sam kako je udarila o mramorni pod uz glasno zveckanje.
Anna je izgledala zadivljeno, kao i vampiri.
„Oooo…izgleda da samo vas malo podcijenili.“ Prosiktao je Edward.
Zatim su se stuštili niz stube munjevitom brzinom.
Pogledao sam prema fontani. Podigao sam ruke, a voda se izdigla iz bazena. Slijedeći moj zamah, prolila se po podu, a vampiri su izgubili ravnotežu i popadali po podu. Zatim se izdigao val i poklopio ih.
Iz Annina je dlana izletjelo blještavo, svijetloplavo svjetlo.
Nad vodom se izdigla hladna izmaglica. Anna je zaledila vodu, shvatio sam. To će ih zadržati.
Ali uto je led počeo pucati, a Anna mi je doviknula.
„Luke, bježi! Ja ih mogu zadržati. Molim te, samo idi!“
Nevoljko sam dopustio tijelu da se rasprši u dim. Osjetio sam se lagano, prozračno, a onda sam munjevito izletio iz centra. Nadao sam se da mi Anna nije lagala.
Bio sam dim, sjena. Letio sam preko snijegom pokrivenih krovova. Nebo je i dalje bilo zastrto, a noć je bila hladna, neizvjesna…kobna.
Zatim sam se osvrnuo. Krećući se elegancijom mačaka, slijedili su me Edward i Victoria.
Marco nije bio s njima, dakle, Anna se vjerojatno nosi s njim.
Vampiri su me uspješno progonili. Onda sam opazio da Edwarda nema. Gdje je nestao?
Uto mi se stvorio pred očima. Nisam imao vremena da ga zaobiđem. Zaletio sam se u njegova isklesana prsa i osjetio strahovitu bol. Ali raspršio sam se i zaobišao ga. Ipak sam bio dim. Osjećao sam bol i iscrpljenost. Nastavio sam hitati gradom, a tek sam sada shvatio da jurim prema svojoj kući. Kako glupo od mene!
Sad ionako nema veze. Došli smo na cestu, a ja više nisam imao snage ostati u obličju dima. Osjetio sam da se polako pretvaram natrag. Pogledao sam ruku i vidio da dim polako, ali postojano oblikuje moje tijelo. Vampiri su me počeli stizati. Napipao sam si lice. Bio sam na pola transformacije.
Onda sam se osvrnuo i viknuo: „Sempra!“
Ispalio sam kletvu žalca preko ramena.
Pogodila je Victoriju. Nije kriknula, samo je stala i zgroženo gledala. Na njezinim prsima se nalazila rupa. Zatim je njezino tijelo počelo mijenjati boju. Polako je poprimalo pješčanu nijansu. Njezina tamna kosa također. Onda je počela pucati, kao da je načinjena od krhkog kamena. Odurni zvukovi lomljenja su odjekivali smrtonosnom tišinom. Jedna joj je ruka otpala i na podu se smrvila u prašinu. Victoria je umirala. Grozničavo je udahnula, a onda se cijela raspala.
Rasprsnula se u oblaku pješčano sive prašine koji je ostao lebdjeti iznad crnog asfalta.
Edward je zgranuto zurio u nj.
Osjetio sam svoje tijelo i znao sam da sam u potpuno ljudskom obličju. Stao sam trčati koliko su me noge nosile. Došao sam do kuće, otključao vrata i na trenutak sam razmišljao o zapečaćivanju vrata, ali znao sam da to ne bi upalilo. Pojurio sam stubama do svoje sobe, a onda je odjeknuo prasak. Ulazna su se vrata razletjela. Iz tame su me strijeljale grimizne oči pune bijesa. Škljocnuli su očnjaci, a ja sam uletio u svoju sobu.
Edward se našao iza mojih leđa, okrenuo me i bijesno pogledao. Unio mi se u lice.
Iz grla mu je dopiralo prijeteće režanje.
Prestravljeno sam udisao. Bio sam iscrpljen, nisam mogao izvesti više niti jednu čaroliju. Iz mene je bio izvučen svaki atom snage. Ali Edward me ne smije ubiti. Mora me samo predati nadređenom. Ipak, ubio sam mu partnericu. Zasigurno će mi se osvetiti.
Ulovio me za vrat i odigao od tla. Osjetio sam da se gušim. Hladne su mi negve bijelog kamena zatvorile dušnik. Zatim me silovito odgurnuo, a ja sam poletio preko sobe i glavom udario o zid iznad kreveta. Strahovita mi je bol proparala glavu i na trenutak mi oduzela vid. Nanjušio sam krv. Pozlilo mi je od same pomisli da iz mene teče ta grimizna tvar. Skliznuo sam na krevet, na mekani pokrivač.
A onda sam ugledao Edwarda. Znao sam da nije u stanju oduprijeti se mojoj krvi. Šiljasti su očnjaci škljocnuli u tami, oči su mu manično zasvijetlile,a onda se, uz prijeteći siktaj, bacio na mene.
Ovo je bio kraj. Molim te, samo da bude bezbolno.
Onda je u sobi buknula vatra. Zelena vatra. Visoka prilika mi je ostala zasjenjena pod okriljem mraka. Bio sam tek toliko priseban da shvatim da se radi o muškoj osobi. Zgrabio je Edwarda i odvukao ga od mene. Prostorijom se razleglo režanje.
Bio sam ošamućen i ništa nisam razaznao.
Pridošlica je ispalio kletvu, a Edward je proletio preko sobe i udario u prozor.
Staklo se razletjelo uz glasan prasak, a Edward je glasno kriknuo i izletio van.
Njegova se lijepa silueta jasno ocrtavala naspram crnog neba. Graciozno se izvio u zraku, a onda se razletio, baš poput Victorije.
U istom je trenutku nebo buknulo. Satensku crninu je obasjala gomila šarenih vatrometa i iskričavih tuševa. Nebo je gorjelo. Prštalo je u desecima boja, različitih oblika i akrobacija.
Izmučeni i zamućeni pogled mi je pao na mojeg spasioca.
Ovako obasjan svijetlom iskrica, bio mi je prepoznatljiv. Nesnosno lijep, blijed. Ispod boli i tupe nevjerice, osjetio sam ubod zavisti.
Eric mi se izvijeno nasmiješio.
A onda su bol i preneraženost odnijele pobjedu te sam sklopio oči.

Ovaj post djeluje nagužvano, ali to je zbog toga jer bi inače bio predug. Morao sam ga skratiti.

Sretna vam Nova godina!.
-12:19- Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 29.12.2007.

Obitelj

9: Obitelj



Sjedili smo na podu u dnevnom boravku. Moji roditelji i ja. Bilo je tek jutro. Bisernobijelo, snježno jutro. Prostoriju je kroz prozore okupala sedefasta svijetlost. Lampice s božićnog drvca su nježno titrale i obasjavale plave i brončane kuglice. Sjedili smo na podu, ispijajući topli čaj od grejpa.
Moji su se roditelji proteklih dana otvarali prema meni. Govorili su mi svakakve zanimljive stvari o magiji, čarobnjačkom narodu pa čak i o našoj obitelji.
Upoznao sam Annu s roditeljima na Božić. Koliko sam razaznao, svidjela im se. Anna me naučila neke vrlo zanimljive i prilično teške čarolije. Čarolija štita, čarolija dezintegracije, raznošenja, omamljivanja i čak sam se uspio pretvoriti u dim i maglu.
To zapravo nije nestajanje, samo transformacija, objasnila mi je. Čarobnjaci se mogu poučiti vrlo zahtjevnoj čaroliji sličnoj teleportaciji.
„Zapale se u zelenoj vatri i zamisle odredište. Ako stvar izvedu ispravno, za dvije – tri sekunde su na cilju.“ Rekla mi je Anna.
A sad sam gledao u obiteljsko stablo nacrtano na papiru. Bilo je slično vrbi, a sličice članova obitelji Summers i Nightroad su bile smještene na različitim mjestima u spletu vretenastih grana. Na stablu je bilo mnogo ljudi.
„Mama, jesu li svi članovi naše obitelji…znaš, čarobnjaci?“
„Oh, ne“, nasmijala se, „zapravo je u našoj obitelji vrlo malo čarobnjaka…kao i uostalom, svakoj drugoj obitelji. Čarobnjaci su jako rijetki.“ Važno je dovršila.
Podigao sam obrve i blago otvorio usta. To mi je zapravo bilo komično. Ako su čarobnjaci zbilja tako rijetki, kako to da samo u Moonhollowu – relativno malom gradu – živi nekolicina njih?
Zadržao sam misao za sebe jer mi je u tom trenutku pogled pronašao usamljenu sličicu na stablu. Prikazivala je lijepu, tamnokosu ženu. Najbliža slika joj je bila ona moje majke. Bile su spojene jednom tankom, vretenastom granom.
„Ovaj…tko je ona?“ upitao sam tiho i potapšao prstom sličicu.
Moj je otac pročistio grlo i pogledao majku. Ona je izgledala nervozno. Progutala je, a onda mi se obratila.
„Bellatrix Nightroad.“ Rekla je tiho, a to joj se ime nesigurno prokotrljalo preko jezika.
To sam ime već negdje čuo, nisam sad znao otkud mi je poznato. Dvaput sam trepnuo, vjerojatno djelujući kao maloumnik.
„Moja sestra.“ Pojasnila mi je majka ispod glasa.
Začudio sam se, ali i dalje nisam reagirao. Majci se napokon razvezao jezik i počela je govoriti nešto glasnije, ali i dalje nervozno.
„U obje obitelji nije bilo čarobnjaka ili vještice unatrag sedam ili osam naraštaja. Onda se kod Summersovih rodio tvoj otac. Kod Nightroadovih Bellatrix i ja. Obje smo bile prilično nadarene vještice. Odrastale smo zajedno. Bile smo vrlo bliske. A onda je zapala u loše društvo na kraju srednje škole. Počela se uplitati u crnu magiju. Nekoliko godina prije tvojeg rođenja, tvoj otac i ja smo počeli izlaziti. Bellatrix je i dalje bila sama. U to je vrijeme jedan crni mag širio kaos svuda. Htio je vlast nad ljudima bez magičnog dara. Obje su se obitelji složile da ga treba zaustaviti. Svi…osim Bellatrix. Odrekla se cijele obitelji jer je vjerovala tome mračnom čarobnjaku. Mislila je da smo slijepi, sputani, primitivni. U najgorim trenucima tog…nazovimo to ratom, svi su na njegovoj strani odlučili da treba eliminirati čarobnjake koji se protive njihovim ciljevima. Bellatrix je nekako uspjela ostaviti nas na životu. Ubrzo su se i ostali čarobnjaci pobunili protiv crnog maga i napali ga. Ubili su ga, a moja je baka odlučila ubiti i Bellatrix. Nažalost, Bellatrix je bila bolja. Nakon toga je ostala bez vođe i prijatelja. Izdaja naše obitelji ju je strašno pogodila pa je počela eliminirati nas. Činila je to sadistički. Mučila ih je prije no što bi im oduzela život. Koliko sam ja čula, svi su preklinjali za smrt.“
Iz krupnih očiju moje majke su se stale slijevati biserne suze.
Zagrlio sam je. Nakon dvije minute se smirila i završila pripovijest.
„Ubila je barem šest članova naše obitelji. Zadnji sam je put vidjela kad je pokušala ubiti mene, bila sam trudna. Nije uspjela. Tvoj me je otac zaštitio. Jedna ju je kletva pogodila i pala je s vrha zgrade. Odonda nisam niti čula za nju, niti sam je vidjela. Možda je mrtva, ne znam. Toliko sam se zgrozila čarobnjaštva nakon toga da sam odlučila pronaći pomoć…otišli smo psihijatru. Eto, to je ono što bi trebao znati o svojoj teti.“ Ogorčeno je zaključila.

Možda je trenutak da se stara tuga zaboravi. Da se krene ispočetka. A postoji li bolje vrijeme za novi početak nego danas? Na pragu nove godine.
Toliko mi se toga dogodilo ove godine…toliko toga što sam još nosio na leđima…toliko toga s čime sam se trebao pomiriti. Došlo je vrijeme da to i učinim. Ovaj put sam to čvrsto odlučio.

Anna me čekala kod visokog sata na trgu. Bila je večer. Odlučili smo otići u novi trgovački centar da malo ubijemo vrijeme pred Novu godinu. Htio sam kupiti koju knjigu…već su mi jako nedostajale.
Oboje smo bili vedro raspoloženi. Nije bilo razloga za tugu ili tmurnost.
Zgrada trgovačkog centra je bila crna i visoka. Unutra je sve bilo bijelo. Vrlo bijelo. Dovoljno bijelo da me pošteno iživcira. Anna nije mogla zatomiti smijeh na moje siktaje i uzdahhe.
Dospjeli smo pred veliku, ostakljenu knjižaru i spremao sam se ući, ali u tom je trenutku na izlaz nahrupila gomila ljudi.
Anna i ja smo se sklonili u stranu da nas ne bi srušili. Razmijenili smo zbunjene poglede. Zatim smo primijetili da i iz ostalih trgovina izlaze rijeke ljudi. Vilica mi se spustila dok sam zgranuto gledao ovaj fenomen. Oči svih tih ljudi su djelovale zastrto, prazno. Nisu govorili, nisu radili buku. Mogli smo čuti samo ujednačeno koračanje brojnih stopala.
Uskoro smo ostali potpuno sami. Još smo se zgranuto osvrtali po zgradi, a onda je svijetlo počelo treptati.
Anna i ja smo se primaknuli bliže. Stali smo potpuno blizu i okrenuli se leđima jedan drugome. Svijetlo je još uvijek treptalo. Zatim je potpuno ugaslo.
Zavladala je potpuna tišina, izuzev žuborenja fontane, a oči mi se nisu mogle priviknuti na mrak. Ispružio sam kažiprst, a ispred vrška prsta su frcnule bijele iskrice i zasvijetlilo je bijelo svijetlo. Svijetlo se pojačavalo i raslo, sve dok nije oblikovalo blistavu, bijelu svjetlosnu kuglicu, otprilike veličine loptice za golf.
Anna je učinila isto.
Okretali smo se i osvjetljavali razne kutke, ali ništa nismo vidjeli. A onda smo ih spazili. Okrenuli smo se prema stubištu. Pri vrhu su stajale tri mračne prilike. Čak i uz svijetlo, nisam ih uspio prepoznati.
A onda nam se prilika u sredini obratila dubokim, muškim basom.
„Dobrodošli u pakao, klinci.“
-09:48- Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 25.12.2007.

Vodič

8: Vodič

Stajala je tamo, u crnom kaputu, duge, crne kose koju joj je mrsio hladan vjetar, ozbiljnog lica, oslonjena ramenom o visoku uličnu lanternu od crnog željeza. Na nju je padao snop blijedog, zlaćanog svijetla, a baršunaste su se pahuljice kovitlale zrakom oko nje.
Anna me prodorno gledala. Njezine oči nisu ništa odavale. Bijes, ljutnju, sreću, žalost, kajanje, prijekor, krotkost…nisu pokazivale nikakvu raspoloživu emociju. Bile su suzdržane, gotovo prozaične.
Nisam bio u mogućnosti odvratiti pogled od nje, još se nisam potpuno sabrao. Ipak sam se uspravio na dvije noge. Osjetio sam se vrlo nestabilno i zaljuljao sam se. Moj se crni kaput pritom zanjihao, a s njega se otresao gotovo sav snijeg. Ipak sam rukama promrsio promočenu kosu i otro ostatak snijega s kaputa.
Pokušao sam hodati. Nakon nekoliko nesigurnih koraka sam se našao na pločniku. Ruke sam držao odmaknute od tijela kako ne bih izgubio ravnotežu. Ponovo sam napravio nekoliko koraka i osjetio sam da sam se približio Anni. Zahvatio me zlaćani sjaj. Onda mi je pločnik poletio u lice, ali Anna me uhvatila. Uspravila me i uhvatila za ramena.
Njezine svijetle sivkaste oči su se uprle u moje.
Maknula je jednu ruku s mojeg ramena i zamahnula ispred mene.
Čuo sam tiho, umirujuće hujanje, a zatim me zapuhnula predivna toplina. U sljedećem je trenutku nestala. Osjetio sam da sam suh.
„Luke,“ oglasila se Anna napetim, gotovo pokajničkim glasom, „možeš šutjeti cijelo vrijeme, možeš pokriti uši rukama, ali saslušat ćeš ono što ti imam za reći.“
Nije to govorila kao ponudu ili molbu. Zvučalo je kao činjenica.
Uhvatila me za ruku i stala gotovo vući za sobom. Stigli smo do usamljene klupice. Sjeli smo, a ona je podigla otvorene šake kao da iznad nas napipava kupolu. Onda sam primijetio da pahuljice više ne padaju na nas, nego se vrte i odbijaju od te nevidljive barijere. Sa svakim dodirom lepršave pahuljice zrak bi se malo namreškao u koncentričnim kružnicama, kao da je pahuljica pala na mirnu površinu jezera.
Vjerojatno sam izgledao zabezeknuto jer se Anna blago osmjehnula. Osmijeh joj nije dopro do očiju i još je izgledala plaho.
„Luke…ja…ja sam vještica.“ Ispljunula je i pogledala me kao da očekuje erupciju. Kad je primijetila moj izraz lica nastavila je: „Što…već vjerojatno…ovaj, znaš.“
Zaustio sam da joj odgovorim, ali podigla je prst da me utiša i nastavila vrlo brzim tempom, kao da će se raspasti ako mi ovo brzo ne kaže.
„To mi je bio i cilj. Vodila sam te do toga da saznaš tko su i što tvoji roditelji. Nastojala sam ti pomoći, a nisam ti htjela ja reći jer sam mislila da bi to sam morao shvatiti. Oprosti mi, znam da nisam bila fer, ali morala sam. Morala sam paziti na tebe. Znala sam sve što ti se dogodilo i jednostavno sam ti…morala pomoći. Htjela ja to ili ne. A onda sam te bolje upoznala i stvarno sam to počela i htjeti. Zbilja si poseban, Luke. I nije mi žao. Postao si mi prijatelj i dobila sam dojam da sam i ja tebi postala prijateljica, vidjela sam tvoje radove. Crteže koji su krvarili svojim sadržajem, preklinjali za pomoć i razumijevanje. Znala sam da ti ga ovaj svijet neće pružiti. Obećala sam i morala sam pokušati.“
Zastala je da dođe do daha, a onda nastavila.
„Ja te razumijem, Luke. Vjeruj mi. Žao mi je što nisam bila iskrena prema tebi od početka. Ja –„
Mitraljeski je brbljala, a onda sam joj se bacio oko vrata i čvrsto je zagrlio.
„Nije bitno, Anna. Hvala ti.“ Suho sam je prekinuo.
Dahnula je kao da joj je nešto izbilo zrak iz pluća, a onda mi je uzvratila zagrljaj.
Ne znam koliko smo dugo samo tako stajali zagrljeni. Ali onda mi je nešto što je rekla prošlo kroz glavu.
„Anna“, promrmljao sam, „kako to misliš…htjela ja to ili ne…obećala sam…o čemu ti to govoriš?“
Nježno se odmaknula od mene i krotko me pogledala. U očima su joj još blistale suze.
„Nisam ja oduvijek u Moon Hollowu, Luke.“ Slabašno je rekla.
Upitno sam je pogledao.
„Ovaj…netko me zamolio da dođem ovdje kako bih bila uz tebe ako ti zatreba pomoć…“
Srce mi je nesuvislo zakucalo.
„Amy.“ Protisnula je ispod glasa.
A onda mi se sve pomutilo.
Amy? Amy Crane ipak mari za mene? Nije me ostavila posve samog…
„Ona, Michael i Eric su morali otići…Nije mi rekla kamo idu.“ Dodala je kad je vidjela kako sam zaustio da joj postavim pitanje.
„Zamolila me da je ne ispitujem, da će mi sve reći kad bude gotovo.“
„Hoće li se…vratiti?“ upitao sam kroz stisnuto grlo.
„Neće.“ Tiho je rekla Anna i spustila pogled. Šake su joj se zgrčile u krilu.
„Rekla je da te ne želi više izložiti opasnostima i da te ne želi više povrijediti. Braća su se složila s njom.“
Samo sam kimnuo. Znao sam odgovor i prije nego što mi je Anna odgovorila. Razumio sam i bilo je moguće prikriti razočaranje. Sad sam barem znao da me nije zaboravila. Da joj je stalo da sam na sigurnom. Ako je više nikad u životu ne vidim, to je u redu. Uvijek mi ostaju uspomene. Uspomene koje me odsad više neće boljeti. Sretan sam što sam je poznavao. I znam da je nikad neću zaboraviti. Tko bi ikako mogao?
Naposljetku sam se slabašno osmjehnuo.
„Kako si dobila posao urednice u Snapu?“ upitao sam Annu.
Pokajnički se osjmehnula.
„Prtljala sam s čarolijama zaborava. Neki urednici su također čarobnjaci.“ Priznala mi je.
„Oh!“ dahnuo sam iznenađeno, „ a ovo?“ podigao sam pogled prema nevidljivoj barijeri koja se mreškala sa svakim dodirom pahuljice.
„Čarolija štita.“ Osmjehnula se, a ovaj put su joj i oči zasjale. „Mogu te ja poučiti koješta.“ Zahihotala se.
I ja sam se nasmijao.
Anna je pogledala na sat i zatim rekla: „Vrijeme je da te vratimo roditeljima.“.
Kimnuo sam i krenuli smo po mračnom puteljku kraj kojeg su stajale lanterne.
„Usput,“ rekla je, „sretan Božić.“
Zar je već Božić?
„Sretan Božić, Anna.“
Obujmio sam je rukom oko ramena, a ona mene oko struka. Zajedno smo pošli mrakom prema svijetlu koje se jednom mora pojaviti. Pošli smo u budućnost, manje uplašeni i sigurniji u sebe.
-16:51- Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 21.12.2007.

Misli

7: Misli



Hladne kapljice kiše su se zaledile u snijeg.
Lagano su padale na moje lice, pržeći me hladnoćom.
Nije mi smetalo.
Ležao sam u smrznutoj travi, kraj gotovo zaleđenog potoka. Bilo mi je hladno. Bio sam sam.
Nije mi smetalo.
Nisam siguran da sam bio posve svjestan sebe. Osjećao sam se nestvarno. Na kraju krajeva, raspao sam se. Kako bi se netko u stanju raspadnutosti mogao osjetiti cijelim, prisebnim?
Vrijeme je prolazilo. Sekunde, minute, sati…vrijeme me oplakivalo sa svih strana.
Nisam za to mario.
Bio je mrak. Tko će me primijetiti? Moja je odjeća stvarala neprikosnoven kontrast bijelom baršunu u koji se krajolik odjenuo…ali, tko bi za mene mario?
Ne znam koliko sam dugo tako ležao. Besciljno, bezvoljno. Ustreptale pramenove kose mi je mrsio hladan vjetar, dovoljno snažan da utjera hladnoću u kosti.
Nije mi smetalo.
Ja sam sada bio hladnoća. Bio sam nepoželjan i odbojan. Upravo kao hladnoća.
Oči su mi zurile u nepregledno, sivo nebo. Krupne su pahuljice padale iz tog dalekog kraljevstva, oaze u pustinji očaja.
A onda sam ih sklopio.
Preplavila me bujica misli. Bujica sjećanja. Bujica uspomena. Bujica svega onoga što sam htio zaboraviti. Više mi nije stalo. Ne želim to ponovo proživljavati. Želim ostati ovdje. Hladan, nepomičan, sam. Ovo je sada moj svijet. Ne želim da me odavde maknu.
Ipak, nisam mogao zaboraviti. Nisam to mogao potisnuti negdje ispod, jer bi me to potpuno razorilo. Sjećao sam se. Oh, kako sam se samo dobro sjećao. Svega. Znam, time ne mogu upravljati. Odlučio sam ne ubiti čarobnjaka u sebi. Ovo je cijena za to. Svega se sjećam.
Sjetio sam se.
Sve je izgledalo tako jasno pod mojim vjeđama. Svaki detalj. Svaka sekunda. Sa svakom novom uspomenom, moju je raspadnutu dušu još jednom udario malj. Nanosio mi je i fizičku bol. Stare su se rane otvorile. Nisam znao hoće li ikako moći zacijeliti. Bol me probadala u rukama, glavi i prsima. Sjećanja su se počela kaotično miješati u mojim mislima, uspomene su podivljale. Počeo sam se grčiti, a onda sam začuo udaljeni vrisak.
U šoku sam shvatio da je moj.
Koliko sam se zapravo udaljio od stvarnosti? Koliko sam zapravo udaljen od sebe? Možda sam u drugom svemiru. Možda samo uspješno potiskujem stvarnost. Možda mi je um predaleko odlutao. Možda sam nekako dospio u gotovo nesvjesno stanje.
A možda ništa od toga. A možda i sve to zajedno.
Bol je oslabila. More udaljenih uspomena se povuklo. Jedino što me sad oplakivalo bilo je vrijeme. Osjetio sam da prolazi. Ali ja i dalje ležim. Vrijeme mi izmiče. A ja ga doslovno gubim.
Ima li to veze? U mojem svijetu nema vremena. Moj je svijet lišen te opasne, nepotrebne stvari. U mojem svijetu nema prijatelja – kako me ne bi iznevjerili. Nema uspomena i sjećanja – kako me ne bi povrijedila. Nema roditelja – kako mi ne bi lagali. Roditelja za koje sam znao da sam im već oprostio, ali bio sam toliko bijesan…bilo ih je lakše mrziti.
Samo ja. U vrtlogu egoizma i samoživosti. Ja.
Ja, u tom kaotičnom, apsurdnom svijetu. Koga briga.
Taj je svijet moj. Samo moj.
Želim zauvijek ostati tu. U svojem Tartarusu, Hadu, Paklu – Raju.
Pojavila je neprikrivena čežnja za tim mjestom. Ali ne smijem tu ostati. Nije sve gotovo.
Kao da se u mojoj glavi rodio novi glas.
„Luke, nemoj sad odustati. Nije još završeno. Ti to dobro znaš“, rekao je glas.
„Nije još sve gotovo.“ Rekao je.
Zar je moguće? Ima li još nešto što moram napraviti, nešto što moram odraditi? Hoće li se moje uspomene vratiti? Hoću li ih ponovno vidjeti? Kako mi nedostaju…zato sam se i raspao. Ako se ne vrate…više se neću oporaviti.
Bolje je ako ostanem ovdje.
„Ne, Luke!“ preklinjao je glas, „Sjeti se svoje vizije! Vizije koja se još nije ostvarila! Sjeti se, Luke!“
Vizija? Kakva vizija?
Ovo me stanje tuposti odvuklo dublje no što sam mislio.
Ipak sam se sjetio.

Stajao sam u golemoj prostoriji. S obje strane su bila dva vrlo visoka gotička prozora. Duž prostorije se prostirao stol. Najduži stol koji sam ikad vidio. Bio je pun hrane i pića. Za njime su sjedile samo dvije osobe. Na svakom kraju jedna. Bilo je premračno da bih ih prepoznao. Jedna je osoba govorila. Druga je slušala. To se nastavilo sljedećih nekoliko trenutaka. Zatim je druga osoba ustala i popela se na stol…

Dakle, još nije gotovo. Moram se vratiti.
Shvatio sam da je samo jedan dio mene izgubljen. Samo onaj ljudski.
Opet me spasio čarobnjak.
Duboko sam udahnuo. Onda se kaos oko mene rasplinuo.
Otvorio sam oči.
Oštro sam povukao dah i podigao gornji dio tijela.
Sopćući, napipao sam prsa. Osjetio sam se cijelo. A onda sam pogledao u stranu. Pod snopom svjetlosti visoke ulične lanterne, mirno je stajala Anna.
-14:17- Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 15.12.2007.

Laži

6: Laži



Njene su me duboke, tamne zjenice probadale. Tamne su joj kovrče bile neuredno razbacane oko lica. Lice joj je bilo suzdržano, lišeno snažnih emocija. Izgledala je gotovo skamenjeno. Odraz je bio samo blijed prikaz stvarnosti. Morao sam se okrenuti, morao sam se uvjeriti…
Busen tamnoplave kose mi se isprepleo pred očima kad sam se naglo okrenuo, ali onda sam je vidio. Savršeno istu, skamenjenu.
Trepnula je, a njezino je tijelo nekako postalo življe. Grudi su joj se ubrzano podizale i spuštale sa svakim prebrzim uzdahom. Jedna joj je ruka još bila ispružena. Ruka kojom je nepobitno izvela čaroliju. Znao sam to. Vidio sam. I osjetio sam se bolje i lošije u isto vrijeme. Potpuni kaos u glavi nije mi dao mogućnosti da se priberem.
Zatim se pokrenula. Kao da je probila led.
Bacila mi se oko vrata i čvrsto me privinula uza se. Nisam bio u stanju da joj uzvratim…i na posljetku, zaslužuje li ona to uopće?
Moja je majka stala jecati na mojem ramenu. Ridala je, plakala, a ja sam jedva razabirao silne jecaje kajanja i isprike koje mi je uputila…a nisu mi ništa značili.
Znala je što sam. Znala je kroz što prolazim. Znala je sve!
A ipak me pustila da kroza sve to prolazim – praktički – sam.
Skupio sam snage da je uhvatim za ramena. Šake su mi se ovile oko njenih ramena, a zatim sam je odmaknuo od sebe. Možda malo pregrubo.
Uto se stepeništem spustila naočita, visoka figura mojeg oca. Stao je uz moju majku, ista, mrtva izraza lica. Svijetla kosa mu je bila složena u urednu frizuru. Kako tipično. Sve – izgled, posao, zabava – prije mene.
„Luke“, prozborio je tihim, dubokim glasom, a zatim mahnuo glavom prema kuhinjskim vratima.
Koliko mi je god bilo mrsko slušati naredbe od onih koji su mi lagali cijelog života, poslušno sam ušao u kuhinju i sjeo za stol, okrećući stolicu prema van. Prekrižio sam ruke i noge tako čvrsto da sam osjetio nemalu bol. Stao sam ih strijeljati pogledom.
Vjerojatno su mislili da sam nevjerojatno drzak, ali napokon, imao sam pravo na to. Nisu komentirali. Oboje su sjeli. Majka je još šmrcala i brisala nos maramicom, ali samo sam je počastio jednim izuzetno otrovnim pogledom.
Dotad smiren i strog, moj se otac slomio.
„Žao nam je“, bezglasno je dahnuo.
Lijeno sam podigao obrve.
„Žao nam je što smo te puštali da kroz to sam prolaziš.“ Ponovio je, ovaj put glasnije, ali jednako slabo, bez otpora.
To me razljutilo. Nisu pružali otpor. Izložili su se, pustili me da urlam i vrištim na njih, neće reagirati. A ja sam htio samo da sve razjasnimo. Nije bilo potrebe – prevelike – za urlanjem.
„Žao nam je što smo ti lagali, Luke.“ Javila se mama. Podigla je izmučen pogled prema meni.
Kako se usuđuju biti slabi sada?! Bijes se u meni počeo bućkati, ali i dalje sam šutio.
„Čarobnjaci smo!“ Majka mi je pljunula te riječi u lice.
A onda sam zaprepašteno zinuo. Zar i moj otac? I on? Nemoguće.
„Da si pogledao karton iza mojeg, vidio bi i ime svojeg oca.“
Ovo je sad ispalo gotovo komično, ali namjestio sam lice u uvjerljiv izraz hladnog bijesa.
Udovi su me počeli prilično boljeti.
„Žao nam je. Mislili smo da smo čudaci, nakaze. Nismo poznavali ostale koji bi bili poput nas. Zato smo otišli na liječenje. I bilo je uspješno… sve do sada.“ Rekao je tata, a ja sam prvi put danas osjetio notu snage u njegovu glasu.
Preuzela je moja majka.
„Mislili smo da je tvoj slučaj samo prolazan, nismo htjeli vjerovati da smo uistinu…čarobnjaci. Ja…zbilja nam je žao.“
Bijes je u meni sve više jačao, ali kad sam napokon progovorio, glas mi je bio staložen.
„Vi…ste me htjeli poslati na psihijatriju. Htjeli ste da ubijem osobu u sebi. Vi ste mi…lagali! Cijeli život.“
„Znamo!“ Vrisnula je.
„Oprosti nam, Luke! Molimo te, oprosti nam. Bit ćemo uz tebe! Obećajemo.“
„Pa, to bi bilo nešto novo, zar ne?“ Otrovno sam prosiktao.
Uputili su mi poglede pune isprike i kajanja, ostavši bez teksta. Nisu se htjeli braniti jer su znali da su krivi. Lagali su mi, puštali me da se gušim u tom užasu. Ja nisam mislio da sam nakaza. Amy...(lecnuo sam se na to ime) me upoznala s magijom i njezina braća također.
Sada sam osjetio onaj užasan, mučan osjećaj kad saznate da vam netko laže. Izjedao mi je utrobu, zavrtjelo mi se. Prisjećanje na nekadašnje prijatelje me pogodilo još i više. Osjetio sam da ću se raspasti. Na oči su mi navrle bijesne suze, ali nisam ih pustio.
Raspleo sam ruke i noge koje su mi već gotovo utrnule i ustao.
Ljutio sam se na roditelje, ali znao sam da će to proći.
Uspomena na Craneove mi je otvorila staru ranu. Nedostajali su mi, svi. Boljelo me. Nisam mogao samo tako čekati.
Istrčao sam iz kuhinje, otključao vrata i stao trčati.
Suze su mi sad tekle licem koje je šibao hladan vjetar. Dlanom sam pritiskao prsni koš, kao da sprječavam da se raspadne. Jer malo mi je nedostajalo.
Dok sam tako trčao misli su mi se u glavi polako slagale u glavi.
Sjetio sam se jedne osobe koja me nije ostavila samog.
Anna.
Ona me dovela do istine. Vodila me…ona je…ona je…
Vještica.
Spoznaja mi je presjekla glavu poput žileta. Nisam sumnjao, nisam pretpostavljao. Znao sam.
Razorna bol koja mi je buktjela u prsima pojačala se.
Primijetio sam da trčim pokraj potoka, a da sunce zalazi. Nisam ga zapravo vidio, ali postalo je mračno. Kiša je tek sipila. Blistavi kristali su padali oko mene u zagasitozeleno polje trave. Suze su mi se slijepile uz kožu. Ponestalo mi je daha pa sam stao duboko udisati. Bol nije popustila. Ali više nisam imao snage zadržavati je. Jedva sam se držao na nogama i predao sam se.
Opustio sam pritisak na prsima, a onda sam se raspao.
-08:26- Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 08.12.2007.

Samoubojstvo

5: Samoubojstvo



Stajao sam na rubu metalnosive litice, Pogledom uprtim u ništavilo preda mnom. Oko lica su mi plesali pramenovi svijetle kose. Vrške crnih vlati trave je brijao hladan, suh vjetar. Puhao je snažno. Bura mi je zahvatila svaki milimetar tijela i prožela ga praznom hladnoćom. Iznad mene se nadvilo strahovito nebo. Sivi, teški slojevi oblaka su se hitro okretali u spiralama i izvitoperenim zmijama. Ispod mene se prostirao crni pokrivač. More. Valovi su kaotično udarali o visoku liticu, vrišteći dalekim, izgubljenim glasovima. Preklinjali su za pomoć, vapili za izbavljenjem. U vrtlozima i tamnoj pjeni sam primijetio lica iskrivljena od užasa. Ružna, smežurana lica koja su se stopila sa crnim valovima. Izgledala su kao utvare. Crna, jedva vidljiva.
Stajao sam na rubu u lepršavoj crnoj pelerini. Čekajući na svoj red. Sve je to predugo trajalo. Hladno je. Mračno je, prostrano, nepregledno.
Onda se pokraj mene stvorio crni dim. Ubrzo je oblikovao velikog, crnog gavrana. Njegove su me crne oči probadale. Glasno je zagraktao, a zatim poletio. Za njim je drhtao onaj crni dim, izgledao je tako sablasno, gotovo nestvarno. Sletio je na moje rame. Uopće ga nisam osjetio. Prodoran je graktaj iz njegova grla zazvučao suosjećajno. Možda sam samo bio previše melodramatičan, ali slutio sam da je upravo navijestio moj kraj. Pomilovao sam ga po crnoj glavi, a zatim je iščeznuo u stupu dima.
Čekao sam. Čekao.
Vjetar mi se i dalje usijecao pod kožu, crno je more i dalje divljalo.
Osjetio sam odlučnost, ali nedostatak hrabrosti. Nešto me razdiralo…nešto je njega razdiralo. Sve do sada je bio toliko spreman ubiti me…a sada je zastao.
Luke, što je s tobom? Pomislio sam.
A onda sam se podijelio.
Osjetio sam se rastrgano, nepotpuno. Okrenuo sam se.
Gledao sam u Lukea.
Na licu mu se čitala zgranutost što zuri u dio sebe, u svoj odraz. Znao sam da me više ne želi. Mrzi me. Nisam više mogao podnijeti njegov pogled na sebi.
Okrenuo sam se prema moru i propeo se na prste na rubu litice. Raširio sam ruke, a vjetar je još jednom snažno zapuhao, veličanstveno noseći moju kosu i pelerinu.
Zatim sam se nagnuo naprijed. Osjetio sam da padam, znajući da je kraj samo nekoliko zanemarivih sekundi udaljen od mene.
Čvrst mi je stisak sapeo zapešće. U šoku sam otvorio oči. Poda mnom se prostirao hladan ocean izgubljenih duša. Ali Luke me uhvatio za ruku. Je li moguće?
Želi li on da ja i dalje živim?
Povukao me natrag na crnu livadu. Oči su mu zračile kajanjem.
Slabašno se nasmijao, a onda me privukao u zagrljaj.

Zurio sam u pažljivo ispisan dokument na kojem je pisalo da je moja majka bila uvjerena da se može služiti magijom, te da je uspješno izliječena.
Prožela me zgranuta nevjerica.
Moja je majka vještica. Ona je učinila ono što sam ja pokušavao. Pokušala je ubiti dio sebe. Pomisao mi je zazvučala bizarno čak i u glavi.
Nakon dugog vremena, osjetio sam čarobnjaka u sebi. Pokušao sam se ubiti. Znao sam to. Kako sam mogao? Bježao sam od sebe.
Moja mi majka štošta mora razjasniti.
Zamahnuo sam rukom, a karton se sklopio i poletio natrag na svoje mjesto u ladici koja se tiho zatvorila.
Bio sam zgranut time, ali istovremeno sam si išao na živce što se uopće više usuđujem obraćati pozornost na svoje čarolije.
Žurno sam izašao iz ureda, provukao se kroz tek odškrinuta staklena vrata i ušao u Mikeovu sobu. Čuo sam prigušene zvukove koji su mi govorili da još uvijek pripremaju kokice u kuhinji. Odahnuo sam. Došlo mi je da iste sekunde izjurim iz sobe, da otrčim kući i da napokon saznam istinu. Da napokon budem načisto sa svime.
Pokušao sam potisnuti tu ideju, budući da bih vjerojatno ispao sumnjiv.
Prišao sam zidu, uzeo kist i kanticu s bojom i nastavio rad.
Mike i Sarah su se vratili, savršeno opušteni i sretni. Bilo mi je drago što ljudi mogu biti sretni u mojoj blizini.
Oslikavanje zida mi je pomoglo. Istresao sam određenu količinu stresa i očaja, iako mi je i dalje na umu bila samo pomisao da razgovaram s mamom.
Dok sam tako završavao plamteću lubanju nad natpisom „Metallica“, Mike i Sarah me nisu mnogo zapitkivali. Prekidali su me tek da me upitaju jesam li za sok ili kokice ili slažem li se s nečijim mišljenjem.
Za divno čudo, glas mi je bio smiren i opušten, iako mi je nutrina kiptjela.
Naposljetku sam se pozdravio s njima i otišao.
Tu sam izgubio strpljenje i staloženost. Stao sam trčati. Nebo je bilo sivo, kiša je lagano sipila. Vjetar mi je okupao lice.
Nakon mnogo dugih, iscrpljujućih trenutaka stigao sam pred ulazna vrata. Nisam bio ni svjestan koliko se zapravo tresem. Donja mi je usnica podrhtavala, ključ sam nekako, uz nevjerojatan napor, ugurao u ključanicu i okrenuo ga.
Otvorio sam vrata. Našao sam se licem u lice sa svojim odrazom.
Ogledalo me reflektiralo cijelom visinom. Približio sam se poput zombija i prešao rukom preko ogledala. Uvijek sam bio savršeno svjestan da ono stoji na zidu, ali sada mi je djelovalo zastrašujuće.
Zatim sam se sjetio da sam upravo to htio uništiti. Svoj odraz. Dio sebe. Nisam mogao podnijeti pogled na samog sebe. Toliko je osjećaja navrlo. Tijelo mi se bližilo točki vrenja. Nisam to mogao podnijeti. Čvrsto sam stisnuo oči, rukama se uhvatio za glavu i kriknuo.
Ogledalo je uz glasan prasak popucalo.
Otvorio sam oči i užasnuto gledao kako se moj zgranuti odraz razbija na dijelove i uz glasne treske stakla udara o popločeni pod.
A onda je hodnik progutala mračna tišina.
Komadići zrcala su se ljeskali na podu. Zaljuljao sam se na nogama, a na trenutak mi se učinilo da ću izgubiti ravnotežu.
Zurio sam u prazno mnogo trenutaka. Tišina mi je već postala nepodnošljiva.
Zatim su se komadići ogledala na podu pomakli. Prvo su se samo trzali, a onda su se podigli u zrak i ponovo spojili u veliko ogledalo. Nije bilo nikakvih tragova puknuća, bilo je savršeno, kao novo.
A onda sam primijetio da iza mojeg odraza stoji vitka prilika moje majke.
-12:07- Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 01.12.2007.

Dosje

4: Dosje



„Summers?“
„Pet.“
Zadovoljno sam gledao u ispit iz povijesti. Otkad sam tajno radio u Snapu, sve je krenulo nabolje. Uostalom, opasno su se približavali božićni praznici pa sam prštao od sreće. Nasmijao sam se samo za sebe i spremio stvari u torbu kad se oglasilo treštavo zvono.
Malo sam zaostajao za ostatkom razreda, ali Sarah, mala djevojka kovrčave smeđe kose i velikih, smeđih očiju me pričekala na vratima. S njom je bio i Mike. Mike mi nikada nije bio osobito drag. Bio je previše bahat i razuzdan. Naravno, bio je i zgodan, kuštrave tamnosmeđe kose, visok i jake čeljusti, a to mu je, prvenstveno kod cura, išlo u prilog. Bio je buntovnik pa mi nije bilo sasvim jasno što Sarah radi s njim, budući da je bila uzorna učenica i pametna. Ali što me još više zbunilo je bilo to što su me oboje čekali. Nije bilo šanse da čekaju nekog drugog jer su gledali u mene blago podignutih obrva, kao da govore „No, hoćeš li već jednom?“
Jednim glatkim potezom tijela sam se uvukao u kaput i zabacio torbu na lijevo rame. Nisam znao želim li s njima razgovarati, jer su njih dvoje bili među onima koji su me gledali kao nakazu kad sam na satu kemije…no…nije više važno. Taj dio mene više ne postoji. I zbog toga sam stao pred njih, podignuvši obrve i gledajući u njih.
„Am…Luke…“ stala je mucati Sarah, „ ja sam…ovaj…mi smo se pitali…Mike i ja…“
U tom sam trenutku opazio da u desnoj šaci stišće smotani primjerak Snapa.
„Jesam li Snapu poslao svoje crteže?“ Upitao sam hladno. „Da, jesam.“ Zvučao sam upravo odurno odsječno, kao gad kojeg možete neopravdano mrziti svaki dan, u svakom trenutku.
Mike se prijeteći namrštio, ali prostrijelio sam ga pogledom i ostao je kao skamenjen.
„Oprosti, nisam tako mislila. Samo sam ti htjela reći…da…da mi se jako sviđa tvoj rad. I…da.“ Rekla je Sarah, zvučeći kao da joj je iskreno žao, a mene je prožela grižnja savjesti. Lice mi se opustilo.
„Ne, oprosti ti meni, Sarah. Hvala ti. Hvala puno.“
I dalje mi nije bilo jasno što Mike hoće od mene.
„Ovaj…Luke,“ prozborio je jasnim, no smetenim glasom, „htio sam te pitati…bi li možda htio naslikati nešto na mojem zidu u sobi?“ Izgledao je zatečen sam sobom zbog upravo izrečenog.
Ja sam vjerojatno izgledao slično, jer nas je Sarah nervozno pogledavala.
„Zbilja nam je žao, Luke. Zbog svega što si prošao zbog našeg razreda. Oprosti nam.“
„Da, Luke. Stvarno nam je krivo.“
Bili su užasno netaktični, ali ispričali su mi se. Bilo je to kao da gledate kako oksimoron postaje stvaran.

„Dakle, Mike Goodwill?“ Zainteresirano me upitala Anna kad mi je slučajno izletjelo da mu idem slikati logo Metallice na zid.
Kimnuo sam, ne sluteći što se odvija u njezinom mozgu.
Unezvjereno me pogledala.
„Luke,“ rekla je i slatko se nasmijala. Znao sam da ovo ne sluti na dobro.
„Luke, ti znaš da su Mikeovi roditelji vrlo ugledni ljudi. Psihijatri. I imaju mnogo dokumenata o ljudima koje su liječili.“
„ O, ne. Ne, ne, ne. Anna, ne možeš to od mene tražiti.“ Molećivo sam kazao.
Naškubila je usne i pogledala me poput umiljatog psa.
„Moooooolim te, Luke. Samo jedan mali dosjeić. Molim te, molim te, molim te?“
„Oh, dobro. Pokušat ću, ali ništa ne obećavam.“ Upozorio sam je.
Ciknula je i bacila mi se oko vrata čvrsto me grleći. Nasmijao sam se i zatražio ime. Kako sam prokleto dobar. Nemam snage reći ne.

John Summary, ugledni poduzetnik se dakle liječio kod Goodwillovih.
Razmišljao sam o tome kako čim diskretnije prepisati neke podatke o njemu.
Mike je stajao kraj mene oduševljeno promatrajući kako naslov „Metallica“ poprima svoj oblik. Budući da mi je plamteća lubanja zadavala mnogo muke, morao sam uzeti stanku. Malo sam čavrljao sa Mikeom i Sarah, ali oni su odlučili ispeći kokice pa su otišli u kuhinju na donji kat. Mikeovi nisu bili kod kuće. Ovo je bila moja prilika.
Prošao sam kroz vrata Mikeove sobe i preko puta su stajala staklena vrata koja su zasigurno vodila u ured Goodwillovih. Oprezno sam ih odškrinuo i nisam ih previše otvorio, u strahu da ne zaškripe, nego sam se spretno i elegantno provukao kroz uski prolaz. Prostorija je bila prostrana i obučena u Tamno drvo. Masivni stol od ebanovine je ostavljao malo zastrašujući dojam, ali okrenuo sam se i preda mnom je stajao metalni ormar s mnogo ladica. Potražio sam slovo „S“ i polako otvorio ladicu. Bila je prepuna kartona i dokumenata. Na sreću, nije mi mnogo trebalo da pronađem karton s imenom „JOHN SUMMARY“. Izvadio sam karton, ali prstom sam označio mjesto gdje je stajao kako ga ne bih vratio na pogrešno mjesto.
Dakle. Hmm…John Summary je bio ovisnik o kokainu i heroinu. Opa, to nisam očekivao. Nakon što se vratio s rehabilitacije, ponovo je postao ovisnik, ovaj put samo o heroinu, pa ga je napustila obitelj. Jadnom, malom bogatašu je bilo svega dosta pa se počeo i opijati. Nakon teškog overdosea i skore kliničke smrti, odlučio se na posjet psihijatru. Odonda je navodno normalan. Tako barem ovdje piše. Goodwillovi su očito znali što rade. Šarmantno.
Sve sam zapisao. Oh, kako će biti lijepo vidjeti Annu kako slini nad tim papirom, kako mašta o tome da će uskoro dobiti ozbiljniji posao…srce mi se topilo, najozbiljnije.
Nasmijao sam se sam za sebe i vratio karton na mjesto.
U tom trenutku mi je jedno ime zabolo oči. Karton je stajao odmah iza Summaryjevog.
„ADELLE SUMMERS“
Moja majka.
Učinilo mi se da mi je kroz glavu prošao nož. Um mi je ostao paraliziran. Ugledao sam ruku kako poseže za tim kartonom, u šoku shvativši da je moja. Ruka mi je strahovito drhtala, osjetio sam da dišem plitko. Otvorio sam dokument, a oči su mi počele letjeti s jedne strane na drugu. Zatim sam se osjećao zgromljeno. Osjetio sam se potpuno nemoćnim, oduzetim. Riječi ispisane na papiru su lagale. Lagale su mi u lice. Karton je odjednom postao strahovito težak. Ispao mi je iz ruke, a ja sam pomislio na svoju majku. Majku koja je bila ista kao i ja.
-12:45- Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>