Prijatelj
10: Prijatelj
„Tko ste vi?“ upitala je Anna. Ispod maske smirenosti, u njezinom se glasu čula nota histerije.
Tri su se prilike primakle bliže rubu stepeništa. Zahvatila ih je svjetlost naše čarolije.
Dva muškarca i žena. Žena je bila vrlo lijepa, visoka, tamnocrvene kose i potpuno bijele kože. Na sebi je imala samo duge crne hlače i crni top. Muškarac na čelu grupe je bio visok, gotovo kratke crne kose, u crnim hlačama, prsa su mu bila gola. Izgledao je kao isklesan u kamenu. Lijepo lice je gajilo neku okrutnost. Drugi je muškarac bio nešto niži, duge smeđe kose, također savršeno isklesanog torza, također u crnim hlačama. Svi su izgledali nestvarno lijepo, blijedo…kameno…hladno.
Vampiri.
U taj mi se tren to čak činilo komično. Moon Hollow- mondeno okupljalište bića tame.
Onda se dugokosi vampir obratio ostalima.
„Victoria, Edwarde, hajde da to obavimo brzo, znaš da James ne voli čekati.“
„U redu je, Marco,“ umirila ga je Victoria visokim glasom, „malo igre nikad ne škodi.“
Oboje su se zahihotali, ali Edward, vampir na čelu grupe je zurio u mene.
„Dakle ti si taj kojeg ona hoće.“ Rekao je, navlaživši usne jezikom.
„Znam da smo maloprije objedovali, ali ovakav gurmanski obrok se ne propušta.“ Dodao je i onjušio zrak.
Zgroženo sam ustuknuo.
„Hajde da to obavimo“, rekao je Edward, „Kako ćemo? Uspavljivanje ili da ih držimo zatočene?“
„Uspavljivanje.“ Rekla je Victoria s grozničavim sjajem u crvenim očima.
Marco se nasmijao, a onda je s poda podigao pušku. Naciljao je mene - i opalio.
Strjelica je munjevito poletjela prema meni.
Brzo sam zamahnuo rukom, kao da sam isukao mač iz toka. Strjelica je udarila u zrak koji se namreškao u koncentričnim kružnicama i odbila se.
Čuo sam kako je udarila o mramorni pod uz glasno zveckanje.
Anna je izgledala zadivljeno, kao i vampiri.
„Oooo…izgleda da samo vas malo podcijenili.“ Prosiktao je Edward.
Zatim su se stuštili niz stube munjevitom brzinom.
Pogledao sam prema fontani. Podigao sam ruke, a voda se izdigla iz bazena. Slijedeći moj zamah, prolila se po podu, a vampiri su izgubili ravnotežu i popadali po podu. Zatim se izdigao val i poklopio ih.
Iz Annina je dlana izletjelo blještavo, svijetloplavo svjetlo.
Nad vodom se izdigla hladna izmaglica. Anna je zaledila vodu, shvatio sam. To će ih zadržati.
Ali uto je led počeo pucati, a Anna mi je doviknula.
„Luke, bježi! Ja ih mogu zadržati. Molim te, samo idi!“
Nevoljko sam dopustio tijelu da se rasprši u dim. Osjetio sam se lagano, prozračno, a onda sam munjevito izletio iz centra. Nadao sam se da mi Anna nije lagala.
Bio sam dim, sjena. Letio sam preko snijegom pokrivenih krovova. Nebo je i dalje bilo zastrto, a noć je bila hladna, neizvjesna…kobna.
Zatim sam se osvrnuo. Krećući se elegancijom mačaka, slijedili su me Edward i Victoria.
Marco nije bio s njima, dakle, Anna se vjerojatno nosi s njim.
Vampiri su me uspješno progonili. Onda sam opazio da Edwarda nema. Gdje je nestao?
Uto mi se stvorio pred očima. Nisam imao vremena da ga zaobiđem. Zaletio sam se u njegova isklesana prsa i osjetio strahovitu bol. Ali raspršio sam se i zaobišao ga. Ipak sam bio dim. Osjećao sam bol i iscrpljenost. Nastavio sam hitati gradom, a tek sam sada shvatio da jurim prema svojoj kući. Kako glupo od mene!
Sad ionako nema veze. Došli smo na cestu, a ja više nisam imao snage ostati u obličju dima. Osjetio sam da se polako pretvaram natrag. Pogledao sam ruku i vidio da dim polako, ali postojano oblikuje moje tijelo. Vampiri su me počeli stizati. Napipao sam si lice. Bio sam na pola transformacije.
Onda sam se osvrnuo i viknuo: „Sempra!“
Ispalio sam kletvu žalca preko ramena.
Pogodila je Victoriju. Nije kriknula, samo je stala i zgroženo gledala. Na njezinim prsima se nalazila rupa. Zatim je njezino tijelo počelo mijenjati boju. Polako je poprimalo pješčanu nijansu. Njezina tamna kosa također. Onda je počela pucati, kao da je načinjena od krhkog kamena. Odurni zvukovi lomljenja su odjekivali smrtonosnom tišinom. Jedna joj je ruka otpala i na podu se smrvila u prašinu. Victoria je umirala. Grozničavo je udahnula, a onda se cijela raspala.
Rasprsnula se u oblaku pješčano sive prašine koji je ostao lebdjeti iznad crnog asfalta.
Edward je zgranuto zurio u nj.
Osjetio sam svoje tijelo i znao sam da sam u potpuno ljudskom obličju. Stao sam trčati koliko su me noge nosile. Došao sam do kuće, otključao vrata i na trenutak sam razmišljao o zapečaćivanju vrata, ali znao sam da to ne bi upalilo. Pojurio sam stubama do svoje sobe, a onda je odjeknuo prasak. Ulazna su se vrata razletjela. Iz tame su me strijeljale grimizne oči pune bijesa. Škljocnuli su očnjaci, a ja sam uletio u svoju sobu.
Edward se našao iza mojih leđa, okrenuo me i bijesno pogledao. Unio mi se u lice.
Iz grla mu je dopiralo prijeteće režanje.
Prestravljeno sam udisao. Bio sam iscrpljen, nisam mogao izvesti više niti jednu čaroliju. Iz mene je bio izvučen svaki atom snage. Ali Edward me ne smije ubiti. Mora me samo predati nadređenom. Ipak, ubio sam mu partnericu. Zasigurno će mi se osvetiti.
Ulovio me za vrat i odigao od tla. Osjetio sam da se gušim. Hladne su mi negve bijelog kamena zatvorile dušnik. Zatim me silovito odgurnuo, a ja sam poletio preko sobe i glavom udario o zid iznad kreveta. Strahovita mi je bol proparala glavu i na trenutak mi oduzela vid. Nanjušio sam krv. Pozlilo mi je od same pomisli da iz mene teče ta grimizna tvar. Skliznuo sam na krevet, na mekani pokrivač.
A onda sam ugledao Edwarda. Znao sam da nije u stanju oduprijeti se mojoj krvi. Šiljasti su očnjaci škljocnuli u tami, oči su mu manično zasvijetlile,a onda se, uz prijeteći siktaj, bacio na mene.
Ovo je bio kraj. Molim te, samo da bude bezbolno.
Onda je u sobi buknula vatra. Zelena vatra. Visoka prilika mi je ostala zasjenjena pod okriljem mraka. Bio sam tek toliko priseban da shvatim da se radi o muškoj osobi. Zgrabio je Edwarda i odvukao ga od mene. Prostorijom se razleglo režanje.
Bio sam ošamućen i ništa nisam razaznao.
Pridošlica je ispalio kletvu, a Edward je proletio preko sobe i udario u prozor.
Staklo se razletjelo uz glasan prasak, a Edward je glasno kriknuo i izletio van.
Njegova se lijepa silueta jasno ocrtavala naspram crnog neba. Graciozno se izvio u zraku, a onda se razletio, baš poput Victorije.
U istom je trenutku nebo buknulo. Satensku crninu je obasjala gomila šarenih vatrometa i iskričavih tuševa. Nebo je gorjelo. Prštalo je u desecima boja, različitih oblika i akrobacija.
Izmučeni i zamućeni pogled mi je pao na mojeg spasioca.
Ovako obasjan svijetlom iskrica, bio mi je prepoznatljiv. Nesnosno lijep, blijed. Ispod boli i tupe nevjerice, osjetio sam ubod zavisti.
Eric mi se izvijeno nasmiješio.
A onda su bol i preneraženost odnijele pobjedu te sam sklopio oči.
Ovaj post djeluje nagužvano, ali to je zbog toga jer bi inače bio predug. Morao sam ga skratiti.
Sretna vam Nova godina!.
|