4: Dosje
„Summers?“
„Pet.“
Zadovoljno sam gledao u ispit iz povijesti. Otkad sam tajno radio u Snapu, sve je krenulo nabolje. Uostalom, opasno su se približavali božićni praznici pa sam prštao od sreće. Nasmijao sam se samo za sebe i spremio stvari u torbu kad se oglasilo treštavo zvono.
Malo sam zaostajao za ostatkom razreda, ali Sarah, mala djevojka kovrčave smeđe kose i velikih, smeđih očiju me pričekala na vratima. S njom je bio i Mike. Mike mi nikada nije bio osobito drag. Bio je previše bahat i razuzdan. Naravno, bio je i zgodan, kuštrave tamnosmeđe kose, visok i jake čeljusti, a to mu je, prvenstveno kod cura, išlo u prilog. Bio je buntovnik pa mi nije bilo sasvim jasno što Sarah radi s njim, budući da je bila uzorna učenica i pametna. Ali što me još više zbunilo je bilo to što su me oboje čekali. Nije bilo šanse da čekaju nekog drugog jer su gledali u mene blago podignutih obrva, kao da govore „No, hoćeš li već jednom?“
Jednim glatkim potezom tijela sam se uvukao u kaput i zabacio torbu na lijevo rame. Nisam znao želim li s njima razgovarati, jer su njih dvoje bili među onima koji su me gledali kao nakazu kad sam na satu kemije…no…nije više važno. Taj dio mene više ne postoji. I zbog toga sam stao pred njih, podignuvši obrve i gledajući u njih.
„Am…Luke…“ stala je mucati Sarah, „ ja sam…ovaj…mi smo se pitali…Mike i ja…“
U tom sam trenutku opazio da u desnoj šaci stišće smotani primjerak Snapa.
„Jesam li Snapu poslao svoje crteže?“ Upitao sam hladno. „Da, jesam.“ Zvučao sam upravo odurno odsječno, kao gad kojeg možete neopravdano mrziti svaki dan, u svakom trenutku.
Mike se prijeteći namrštio, ali prostrijelio sam ga pogledom i ostao je kao skamenjen.
„Oprosti, nisam tako mislila. Samo sam ti htjela reći…da…da mi se jako sviđa tvoj rad. I…da.“ Rekla je Sarah, zvučeći kao da joj je iskreno žao, a mene je prožela grižnja savjesti. Lice mi se opustilo.
„Ne, oprosti ti meni, Sarah. Hvala ti. Hvala puno.“
I dalje mi nije bilo jasno što Mike hoće od mene.
„Ovaj…Luke,“ prozborio je jasnim, no smetenim glasom, „htio sam te pitati…bi li možda htio naslikati nešto na mojem zidu u sobi?“ Izgledao je zatečen sam sobom zbog upravo izrečenog.
Ja sam vjerojatno izgledao slično, jer nas je Sarah nervozno pogledavala.
„Zbilja nam je žao, Luke. Zbog svega što si prošao zbog našeg razreda. Oprosti nam.“
„Da, Luke. Stvarno nam je krivo.“
Bili su užasno netaktični, ali ispričali su mi se. Bilo je to kao da gledate kako oksimoron postaje stvaran.
„Dakle, Mike Goodwill?“ Zainteresirano me upitala Anna kad mi je slučajno izletjelo da mu idem slikati logo Metallice na zid.
Kimnuo sam, ne sluteći što se odvija u njezinom mozgu.
Unezvjereno me pogledala.
„Luke,“ rekla je i slatko se nasmijala. Znao sam da ovo ne sluti na dobro.
„Luke, ti znaš da su Mikeovi roditelji vrlo ugledni ljudi. Psihijatri. I imaju mnogo dokumenata o ljudima koje su liječili.“
„ O, ne. Ne, ne, ne. Anna, ne možeš to od mene tražiti.“ Molećivo sam kazao.
Naškubila je usne i pogledala me poput umiljatog psa.
„Moooooolim te, Luke. Samo jedan mali dosjeić. Molim te, molim te, molim te?“
„Oh, dobro. Pokušat ću, ali ništa ne obećavam.“ Upozorio sam je.
Ciknula je i bacila mi se oko vrata čvrsto me grleći. Nasmijao sam se i zatražio ime. Kako sam prokleto dobar. Nemam snage reći ne.
John Summary, ugledni poduzetnik se dakle liječio kod Goodwillovih.
Razmišljao sam o tome kako čim diskretnije prepisati neke podatke o njemu.
Mike je stajao kraj mene oduševljeno promatrajući kako naslov „Metallica“ poprima svoj oblik. Budući da mi je plamteća lubanja zadavala mnogo muke, morao sam uzeti stanku. Malo sam čavrljao sa Mikeom i Sarah, ali oni su odlučili ispeći kokice pa su otišli u kuhinju na donji kat. Mikeovi nisu bili kod kuće. Ovo je bila moja prilika.
Prošao sam kroz vrata Mikeove sobe i preko puta su stajala staklena vrata koja su zasigurno vodila u ured Goodwillovih. Oprezno sam ih odškrinuo i nisam ih previše otvorio, u strahu da ne zaškripe, nego sam se spretno i elegantno provukao kroz uski prolaz. Prostorija je bila prostrana i obučena u Tamno drvo. Masivni stol od ebanovine je ostavljao malo zastrašujući dojam, ali okrenuo sam se i preda mnom je stajao metalni ormar s mnogo ladica. Potražio sam slovo „S“ i polako otvorio ladicu. Bila je prepuna kartona i dokumenata. Na sreću, nije mi mnogo trebalo da pronađem karton s imenom „JOHN SUMMARY“. Izvadio sam karton, ali prstom sam označio mjesto gdje je stajao kako ga ne bih vratio na pogrešno mjesto.
Dakle. Hmm…John Summary je bio ovisnik o kokainu i heroinu. Opa, to nisam očekivao. Nakon što se vratio s rehabilitacije, ponovo je postao ovisnik, ovaj put samo o heroinu, pa ga je napustila obitelj. Jadnom, malom bogatašu je bilo svega dosta pa se počeo i opijati. Nakon teškog overdosea i skore kliničke smrti, odlučio se na posjet psihijatru. Odonda je navodno normalan. Tako barem ovdje piše. Goodwillovi su očito znali što rade. Šarmantno.
Sve sam zapisao. Oh, kako će biti lijepo vidjeti Annu kako slini nad tim papirom, kako mašta o tome da će uskoro dobiti ozbiljniji posao…srce mi se topilo, najozbiljnije.
Nasmijao sam se sam za sebe i vratio karton na mjesto.
U tom trenutku mi je jedno ime zabolo oči. Karton je stajao odmah iza Summaryjevog.
„ADELLE SUMMERS“
Moja majka.
Učinilo mi se da mi je kroz glavu prošao nož. Um mi je ostao paraliziran. Ugledao sam ruku kako poseže za tim kartonom, u šoku shvativši da je moja. Ruka mi je strahovito drhtala, osjetio sam da dišem plitko. Otvorio sam dokument, a oči su mi počele letjeti s jedne strane na drugu. Zatim sam se osjećao zgromljeno. Osjetio sam se potpuno nemoćnim, oduzetim. Riječi ispisane na papiru su lagale. Lagale su mi u lice. Karton je odjednom postao strahovito težak. Ispao mi je iz ruke, a ja sam pomislio na svoju majku. Majku koja je bila ista kao i ja.
Post je objavljen 01.12.2007. u 12:45 sati.