6: Laži
Njene su me duboke, tamne zjenice probadale. Tamne su joj kovrče bile neuredno razbacane oko lica. Lice joj je bilo suzdržano, lišeno snažnih emocija. Izgledala je gotovo skamenjeno. Odraz je bio samo blijed prikaz stvarnosti. Morao sam se okrenuti, morao sam se uvjeriti…
Busen tamnoplave kose mi se isprepleo pred očima kad sam se naglo okrenuo, ali onda sam je vidio. Savršeno istu, skamenjenu.
Trepnula je, a njezino je tijelo nekako postalo življe. Grudi su joj se ubrzano podizale i spuštale sa svakim prebrzim uzdahom. Jedna joj je ruka još bila ispružena. Ruka kojom je nepobitno izvela čaroliju. Znao sam to. Vidio sam. I osjetio sam se bolje i lošije u isto vrijeme. Potpuni kaos u glavi nije mi dao mogućnosti da se priberem.
Zatim se pokrenula. Kao da je probila led.
Bacila mi se oko vrata i čvrsto me privinula uza se. Nisam bio u stanju da joj uzvratim…i na posljetku, zaslužuje li ona to uopće?
Moja je majka stala jecati na mojem ramenu. Ridala je, plakala, a ja sam jedva razabirao silne jecaje kajanja i isprike koje mi je uputila…a nisu mi ništa značili.
Znala je što sam. Znala je kroz što prolazim. Znala je sve!
A ipak me pustila da kroza sve to prolazim – praktički – sam.
Skupio sam snage da je uhvatim za ramena. Šake su mi se ovile oko njenih ramena, a zatim sam je odmaknuo od sebe. Možda malo pregrubo.
Uto se stepeništem spustila naočita, visoka figura mojeg oca. Stao je uz moju majku, ista, mrtva izraza lica. Svijetla kosa mu je bila složena u urednu frizuru. Kako tipično. Sve – izgled, posao, zabava – prije mene.
„Luke“, prozborio je tihim, dubokim glasom, a zatim mahnuo glavom prema kuhinjskim vratima.
Koliko mi je god bilo mrsko slušati naredbe od onih koji su mi lagali cijelog života, poslušno sam ušao u kuhinju i sjeo za stol, okrećući stolicu prema van. Prekrižio sam ruke i noge tako čvrsto da sam osjetio nemalu bol. Stao sam ih strijeljati pogledom.
Vjerojatno su mislili da sam nevjerojatno drzak, ali napokon, imao sam pravo na to. Nisu komentirali. Oboje su sjeli. Majka je još šmrcala i brisala nos maramicom, ali samo sam je počastio jednim izuzetno otrovnim pogledom.
Dotad smiren i strog, moj se otac slomio.
„Žao nam je“, bezglasno je dahnuo.
Lijeno sam podigao obrve.
„Žao nam je što smo te puštali da kroz to sam prolaziš.“ Ponovio je, ovaj put glasnije, ali jednako slabo, bez otpora.
To me razljutilo. Nisu pružali otpor. Izložili su se, pustili me da urlam i vrištim na njih, neće reagirati. A ja sam htio samo da sve razjasnimo. Nije bilo potrebe – prevelike – za urlanjem.
„Žao nam je što smo ti lagali, Luke.“ Javila se mama. Podigla je izmučen pogled prema meni.
Kako se usuđuju biti slabi sada?! Bijes se u meni počeo bućkati, ali i dalje sam šutio.
„Čarobnjaci smo!“ Majka mi je pljunula te riječi u lice.
A onda sam zaprepašteno zinuo. Zar i moj otac? I on? Nemoguće.
„Da si pogledao karton iza mojeg, vidio bi i ime svojeg oca.“
Ovo je sad ispalo gotovo komično, ali namjestio sam lice u uvjerljiv izraz hladnog bijesa.
Udovi su me počeli prilično boljeti.
„Žao nam je. Mislili smo da smo čudaci, nakaze. Nismo poznavali ostale koji bi bili poput nas. Zato smo otišli na liječenje. I bilo je uspješno… sve do sada.“ Rekao je tata, a ja sam prvi put danas osjetio notu snage u njegovu glasu.
Preuzela je moja majka.
„Mislili smo da je tvoj slučaj samo prolazan, nismo htjeli vjerovati da smo uistinu…čarobnjaci. Ja…zbilja nam je žao.“
Bijes je u meni sve više jačao, ali kad sam napokon progovorio, glas mi je bio staložen.
„Vi…ste me htjeli poslati na psihijatriju. Htjeli ste da ubijem osobu u sebi. Vi ste mi…lagali! Cijeli život.“
„Znamo!“ Vrisnula je.
„Oprosti nam, Luke! Molimo te, oprosti nam. Bit ćemo uz tebe! Obećajemo.“
„Pa, to bi bilo nešto novo, zar ne?“ Otrovno sam prosiktao.
Uputili su mi poglede pune isprike i kajanja, ostavši bez teksta. Nisu se htjeli braniti jer su znali da su krivi. Lagali su mi, puštali me da se gušim u tom užasu. Ja nisam mislio da sam nakaza. Amy...(lecnuo sam se na to ime) me upoznala s magijom i njezina braća također.
Sada sam osjetio onaj užasan, mučan osjećaj kad saznate da vam netko laže. Izjedao mi je utrobu, zavrtjelo mi se. Prisjećanje na nekadašnje prijatelje me pogodilo još i više. Osjetio sam da ću se raspasti. Na oči su mi navrle bijesne suze, ali nisam ih pustio.
Raspleo sam ruke i noge koje su mi već gotovo utrnule i ustao.
Ljutio sam se na roditelje, ali znao sam da će to proći.
Uspomena na Craneove mi je otvorila staru ranu. Nedostajali su mi, svi. Boljelo me. Nisam mogao samo tako čekati.
Istrčao sam iz kuhinje, otključao vrata i stao trčati.
Suze su mi sad tekle licem koje je šibao hladan vjetar. Dlanom sam pritiskao prsni koš, kao da sprječavam da se raspadne. Jer malo mi je nedostajalo.
Dok sam tako trčao misli su mi se u glavi polako slagale u glavi.
Sjetio sam se jedne osobe koja me nije ostavila samog.
Anna.
Ona me dovela do istine. Vodila me…ona je…ona je…
Vještica.
Spoznaja mi je presjekla glavu poput žileta. Nisam sumnjao, nisam pretpostavljao. Znao sam.
Razorna bol koja mi je buktjela u prsima pojačala se.
Primijetio sam da trčim pokraj potoka, a da sunce zalazi. Nisam ga zapravo vidio, ali postalo je mračno. Kiša je tek sipila. Blistavi kristali su padali oko mene u zagasitozeleno polje trave. Suze su mi se slijepile uz kožu. Ponestalo mi je daha pa sam stao duboko udisati. Bol nije popustila. Ali više nisam imao snage zadržavati je. Jedva sam se držao na nogama i predao sam se.
Opustio sam pritisak na prsima, a onda sam se raspao.
Post je objavljen 15.12.2007. u 08:26 sati.