Povijest
5: Povijest
„I tako sam postao vampir“, rekao sam, dovršivši tom jednostavnom rečenicom posljednje poglavlje svog ljudskog života.
Bilo je vrlo teško govoriti o svemu, prisjetiti se svega što tako žarko želiš zaboraviti, ali ne možeš. Ali prisjetio sam se svega. Nisam izbacio niti jednu pojedinost, trgajući svoje srce time, otvorivši time rane koje još nisu do kraja zarasle. Izgovarao sam im imena, nesigurno ih kotrljajući preko jezika, sve dok mi uspomene nisu tako jasno buknule u glavi…tako prisno i neumoljivo. A ipak sam ispričao sve, otvorivši se potpunoj neznanki. Tek sam sad to shvatio.
„Je li bilo jako bolno?“ upitala me Gloria, osvrćući se na preobrazbu.
„Je. U početku“, tiho sam izdahnuo. „Boljelo me nakon ugriza. Mislio sam da će mi glava prsnuti. Iz vrata mi se bol širila tijelom, umrtvljujući ga. Mislim da sam na jednom dijelu čak izgubio svijest zbog boli. A onda je bol u vratu minula. Osjećao sam kako slabi upravo onako kao što se i širila. Na posljetku je posve nestala. Shvatio sam da je sve skupa trajalo tek nekoliko sati, a onda sam ustao. Vidio sam se u zrcalu, svoju glatku, besprijekornu bijelu kožu, lijepo lice, mahnite crvene oči, divlju plavu kosu. Znao sam što sam, ali tek nakon prvog lova sam doista osjetio svoju snagu i moć.“
Gloria je kimala glavom. „Što se dogodilo nakon toga?“
„Nakon toga sam se oprostio od Anne. Ona je odlučila otići u Pariz, a Amy, Michael, Eric i ja u London. Tako smo i učinili. U Londonu je uvijek tako tmurno i oblačno. Pogodovalo nam je takvo vrijeme, naravno. Svi mi više volimo oblake nego sunce. Našli smo stanove blizu centra grada. Uredili smo ih svaki po svom ukusu, odlazili bi u lov, Amy i ja smo se povezali više nego ikad prije…bilo je savršeno.“ Na zadnje sam se riječi gorko nasmijao.
„Previše savršeno, možda?“ upitala je Gloria suosjećajno.
Kimnuo sam i uzdahnuo: „Itekako previše. Bio sam posve nov…i previše tvrdoglav. Previše su me privlačila mekana ljudska grla, pogotovo grla mladih, ljupkih djevojaka na ulicama. Aroma njihove krvi probila bi se kroz smog i posve me obuzela. Naravno, uspio sam se suzdržavati uz njih kraj sebe. Uvijek bismo otišli loviti životinje i nahraniti se bez ikakvih incidenata. Oni ni pod koju cijenu nisu željeli nauditi ljudima. Stalo im je do toga puno više nego meni.“ Zastao sam.
„Nastavi“, tiho je rekla Gloria, znatiželjno me promatrajući. I tako sam se posve otvorio ovoj ženi, izlio joj najmračnije tajne, one koje nitko, ali baš nitko nije znao. One koje su me progonile sve ovo vrijeme.
„Prije dvije godine – otprilike – sve je pošlo naopako. Amy i ja smo proveli prekrasne dane zajedno – posebice noći – a onda smo se jednog dana spremali u lov. Rekao sam im neka idu…da ću malo prošetati gradom. Da nisam previše gladan. Tek sad vidim koliko sam bio glup i bezobrazan. Naravno da sam im lagao. Nisam se više mogao odupirati porivu da kušam ljudsku krv. Oni su otišli, a ja sam napokon ostvario svoj naum.“ Posramljeno sam ušutio.
Gloria me i dalje gledala, ali sada oprezno, nekako kao da predviđa što će čuti.
„Naravno, čim su se vratili, Amy me zagrlila – znaš i sama da je mogla osjetiti miris…“ opet sam ušutio dok su mi se oči opet ispunile krvavim suzama.
„Oh“, dahnula je Gloria, shvativši. „Lucase, doista mi je žao“, rekla je iskreno.
„I nisam se ispričao. Jednostavno nisam mogao…kad je shvatila…kad me pogledala…ne mogu posve opisati to grozničavo razočaranje u njezinim očima…kao da je upravo vidjela da joj je cijeli život propao. Toliko sam se zgrozio sam nad sobom…pobjegao sam. I taj pogled…proganja me. To je posljednji pogled koji mi je uputila. Nakon toga ih više nisam vidio.“
Osjetio sam da mi se krv u očima napokon izlila. Grimizna je kapljica pala u moje krilo, u crvenu košulju koju sam zavezao oko pasa. Spustio sam pogled na svoje šake, zgrčene i skupljene na nogama.
„I tako sam pobjegao u Ameriku. Lutao sam nekoliko tjedana po istočnoj obali, a onda sam u Chicagu upoznao Veronicu i Darrena. Nikad im nisam rekao da sam čarobnjak, nikad im nisam rekao da sam volio da me se zove „Luke“. Tek sam im ukratko prepričao što se dogodilo u Londonu. Pristali su da im se pridružim i počeli smo živjeti zajedno. Selili smo se preko cijelog kontinenta prošle dvije godine. Ali ja se nikad nisam mogao otresti osjećaja da sam sve upropastio. A znao sam da je taj osjećaj valjan. Odlazio bih ponekad trčati, skakati, divljati – negdje po nekoj šumi – da se malo rasteretim. Da istresem barem malo svoje destruktivnosti. Čak bi mi malo pomoglo ponekad, ali nikad ne bih uspio zaboraviti na nju. Svaki put kad bih ugrizao žrtvu, pred očima bi mi se pojavila ona…bilo je grozno. A onda je Veronici napokon prekipjelo. Odlučila me dovesti ovdje. I, eto…to je moja priča“, završio sam i podigao pogled prema Gloriji.
Izgledala je zamišljeno, kao da vrti cijeli dugi razgovor u glavi. Pogledao sam krišom kroz prozor, shvativši da sunce polako zalazi iza tamnih, zaštitničkih krošanja šume.
„Tvoja je priča doista potresna, Lucase. Žao mi je zbog svih tragedija koje su ti se dogodile. A premda znam da si ovdje zbog ovih posljednjih događaja, nakon toga bih ti voljela ispričati svoju priču. Ne cijelu, naravno, ali bilo bi mi drago da čuješ moju povijest, da i sam primijetiš koliko su naše priče isprepletene na mnogo neizravnih, ali i izravnijih načina.“
„Naravno“, odvratio sam. „Bilo bi mi drago saslušati tvoju priču.“
Gloria je kimnula, a onda nastavila: „Ako sam dobro shvatila, a vjerujem da jesam, ti osjećaš strašnu krivnju – ne samo zbog toga što si upropastio odnos s Amy, već i zato što si ubio čovjeka.“
Ukočeno sam kimnuo, gledajući nekoliko centimetara ulijevo od nje.
„Lucase…nešto što naprosto moraš shvatiti je da ti više nisi čovjek. Nisi i više nikad nećeš biti. Sad si vampir. Ti se nisi osjećao krivo zato što si ubio ljudsko biće, već zato što si znao da Amy to nikad nije učinila i zato što ona to nije tolerirala. Amy ima svoja uvjerenja, Lucase, a ja ih potpuno poštujem. Ako ne želi ubijati ljude – ne mora. Ali u prirodi je, u samoj srži tvog bića da se hraniš ljudskom krvlju. Sviđalo se to Amy ili ne, to je tako. Možda ti još zvuči surovo, ali to je zato što si još vrlo mlad i povezan si uz svoj ljudski život. Znaš da društvo to nikad ne bi odobrilo, ali sad si odvojen od društva. Kad si postao vampir, za tebe su prestala vrijediti pravila ljudi. Shvatit ćeš da je ubijanje ne samo normalno, već i nužno.“
„A hoće li i Amy shvatiti?“ gorko sam upitao.
„Ne, vjerojatno neće“, reče Gloria tiho. „Ali Amy je davno odabrala svoj put, zajedno s Ericom i Michaelom. Vrlo su hrabri kad su to učinili jer, koliko ja znam, ne postoji nitko poput njih. Nema drugih vampira koji su odlučili odreći se ljudske krvi kako ne bi činili zločin. Paradoks je taj što ubojstvo nije zločin. Ne za nas“, svečano je završila.
„Svejedno…znao sam koliko joj to smeta. I ja sam odlučio poći njezinim putem. A pokolebao sam se.“
„Da, jesi, ali nisi jedini. Rekla sam da nema drugih vampira koji ne piju ljudsku krv, ali to ne znači da mnogi nisu pokušali. Jesu, Lucase, jesu. Mnogo ih to pokuša. I ja sam bila takva. Ali već gotovo sedam stoljeća pijem ljudsku krv. Shvati jedno, Lucase – postat će lakše s vremenom.“
Uzdahnuo sam i kimnuo, dopustivši da je tome možda tako, ali nisam bio posve uvjeren u to. Gloria je doista bila mudra i razborita, toliko sam dosad zaključio. Ali je li ona doista shvaćala? Ili je oguglala na to, kao i svi ostali pripadnici naše vrste? Svi ostali pripadnici, ponovio sam u sebi. Osim njih troje. Možda je Gloria ipak u pravu.
„Još se odupireš“, primijetila je Gloria, gledajući me promućurno. „Još vjeruješ da je to pogrešno. Lucase, da doista u to vjeruješ, ne bi ubio. Ali jesi. I duboko u sebi znaš da je uzrok svih problema razilaženje u stavovima između tebe i Amy. Ona se doista razočarala u tebi jer je bila nadasve uvjerena da nećeš povrijediti ljudsko biće. Ali ona, kao ni bilo tko drugi, zapravo, nije mogla predvidjeti što će se dogoditi. U ovom te životu doista određuje ono što si bio kad si bio čovjek, ali neke stvari, neke najosnovnije, poput prehrane, jednostavno se ne mijenjaju.“
Mislim da sam na tom dijelu napokon počeo prihvaćati njezine riječi. Gloria nije imala namjere reći mi da nisam kriv za to što se dogodilo, ali jasno mi je dala do znanja kako smatra da me to ne bi trebalo toliko mučiti. Ubijanje je bilo dio moje prirode – ljudi ili životinje, kakve veze uopće ima. Prihvatio sam tu činjenicu kad sam se pretvorio u vampira, ali priznao sam si, premda teška srca, da je Amy bila u pravu – nisam bio spreman na ovo. Prenaglo sam donio odluku i satro je razumnim argumentima koje nije mogla odbaciti. Mogao sam otići s Annom u Pariz i učiti o umjetnosti. Ali nisam. Radije sam izabrao ovaj poluživot, život zloduha koji noću vreba smrtnike i siše im krv kako bi mogao opstati. Jer sve se vrtjelo upravo oko toga – krv, krv, krv. U posljednje dvije godine zasitio sam se besmrtnosti i bio sam potpuno spreman oduzeti si postojanje. U posljednje sam dvije godine potpuno izgubio vezu sa sobom. Gdje je nestao čarobnjak u meni, zapitao sam se. Doista ga nisam više pronalazio u sebi. U meni je sad čučala razjarena zvijer, čudovišni vampir, potpuni stranac Lukeu. Shvatio sam da nikad nisam odlučio da više neću koristiti magiju. To je došlo podsvjesno, kao nagon kojim sam odbacio još jedno oružje koje će mi omogućiti da ubijam. Jer posljednja čarolija koju sam izveo bila je kletva smrti. Možda mi se sad napokon pruža prilika da se ponovno sredim. Ako ostanem ovdje, u ovom Vampirskom muzeju, možda ću imati mira i vremena razmisliti o tome što ću dalje. Možda se čak odlučim potražiti Amy, skupiti hrabrosti i suočiti se s njom licem u lice i reći joj ono što joj dugujem, barem to, bez ikakvih očekivanja da ću joj se ponovno pridružiti ili da će me opet voljeti; tek ono što sam joj morao reći još prije dvije godine kad me sledila svojim prodornim pogledom – oprosti.
A onda sam ponovno pogledao Gloriju u oči.
„Hvala ti“, bezglasno sam rekao.
Pune je usne blago razvukla u osmjeh i kimnula: „Naravno, Lucase, drago mi je što si podijelio svoju priču sa mnom. I nadam se da ćeš prihvatiti moj poziv da ostaneš s nama koliko god hoćeš“, rekla je.
Namrštio sam se.
„S nama…misliš, ovdje? U Musée des Vampires?“ smeteno sam upitao, ujedno prestravljen i oduševljen tom idejom.
Pomisao da se suočim sa skupinom radoznalih vampira u viktorijanskim opravama koja je još vjerojatno bila u predvorju nije mi bila nimalo privlačna. Nisam želio ostati kod nekoga tko će me promatrati kao izroda, kao predmet čuđenja i zlobnih komentara. Nisam želio biti necivilizirani nomadski vampir među uglađenim aristokratskim vampirima. S druge strane, ovdje ću moći smiriti svoj divlji duh, napokon porazmisliti o svemu, možda u osami svoje sobe ili u mraku šume, svejedno.
„Jesi li sigurna da to neće biti problem?“ upitao sam Gloriju blago zabrinutim tonom.
„Naravno da ne“, sretno odvrati ona, „zašto bi bio?“
Namrštim se pa joj odgovorim: „Ostali vampiri…nisu mi djelovali naročito oduševljeno kad smo Veronica i ja došli.“
Glorijino se lice posve izgladi. „Ne brini zbog ostalih. Svi će se ponašati besprijekorno. A i ti ćeš se ubrzo priviknuti. I zapamti, možeš ostati, a možeš i otići u bilo kojem trenutku.“
Još sam jednom kimnuo, a zatim je Gloria ustala od stola. Elegantno je doklizila do vrata u svojoj veličanstvenoj haljini, držeći se ravno u grimiznom korzetu. Tamna joj je, blistava kosa lepršala na leđima. Vrata su se za mnom zatvorila, a ja sam najednom shvatio na što je Veronica mislila kad je rekla da ćemo se vidjeti „kad god ja budem htio“.
|